NARUDŽBENICA
Vujica Ognjenović je svoju prvu knjigu Čekajući Boga objavio 1996. godine, a poslije nje slijede i druge knjige eseja: Tragom Božjih tajni (1996.), Put i bespuća (1998.), Živi svjedok (1998.) i Proroci govore (2000.). U ovoj posljednjoj dana su značajna tumačenja biblijskih proročanstava od strane najpoznatijih svjetskih teologa, pogotovo onih proročanstava koja se tiču posljetka, odnosno Trećeg svjetskog rata, Armagedona i Sudnjega dana.
Knjigu priča Taj drugi svijet objavljuje 1999. godine, a potom slijede romani Znak anđela (1999.), Paukova mreža (2001.), Pustinjska ruža (2005.) i Dar podzemlja (2007).
U rukopisima ima još tri knjige: Sanovnik , Kome to treba i Poljubi zmiju, anđele (knjigu o pretkazanju tajnog posjetitelja).
Ognjenović je završio Stomatološki fakultet u Beogradu.
Jedna od stvari koje sam bolno naučio tijekom svog sada već dvadesetogodišnjeg iskustva terenskog istraživača jest kako je težak, složen posao intervjuirati ljude, uspostaviti s njima takav odnos koji omogućava da tijekom razgovora iznesu sve ono što je bitno za temu o kojoj se razgovara. Stoga sam ostao zadivljen kad sam počeo čitati Cervantesovu djecu Vujice Ognjenovića, jer se nisam mogao naužiti lakoće kojom je ovaj vrsni crnogorski intelektualac vodio svoje razgovore s brojnim misliocima našeg vremena. Zapanjila me ta vještina vođenja i usmjeravanja razgovora, sposobnost samokontrole koja dopušta sugovorniku da do kraja razvije misao, ali i sposobnost da se pitanjima ta misao kontekstualizira, usmjeri. Jer, to je zapravo srž Ognjenovićevog novinarskog umijeća: temeljita pripremljenost za razgovor koja mu omogućava da u razgovoru bude stalno prisutan, a istovremeno neprimjetan, nenametljiv, da dopusti svom sugovorniku razvijanje vlastitog toka misli, ali da ga diskretno usmjerava u unaprijed zacrtanom pravcu. Takva vještina u ovim našim krajevima, a i šire, rijetko se susreće i moram priznati da me je samim time ova Ognjenovićeva knjiga razgovora jednostavno oduševila. No, to je tek zanatski dio posla. Što sam dublje ulazio u knjigu, što sam više razgovora čitao i iščitavao, to je jača u meni bila spoznaja velikog, složenog nacrta, zadatka kojeg si je Ognjenović zadao: iz svog tog višeglasja različitosti kulturnih konteksta, svjetonazora, egzistencijalnih iskustava, istkati skladnu melodiju o čovjeku na prijelazu tisućljeća. Jer to je predmet Ognjenovićevog interesa: humana conditio , kako bi ga definirao Norbert Elias. Od prvog do zadnjeg razgovora, bez obzira na sugovornika i njegov osobni i osobit misaoni svijet, Ognjenović slijedi tu svoju novinarsku, intelektualnu potku polaganog i sustavnog iscrtavanja čovjekolike srži suvremenog svijeta. Svaki će pažljiviji čitatelj već nakon nekoliko desetina stranica ove iznimno zanimljive knjige i sam uočiti tu tanku, gotovo neprimjetnu crtu koju Ognjenović i njegovi iznimni sugovornici slijede u svojim razgovorima ugodnim. Naravno, za takvo je što potrebno mnogo više od pukog novinarskog umijeća. Zadaća iziskuje širok i temeljit intelektualni background, duboko poznavanje djela svakog sugovornika ponaosob, njegovog senzibiliteta, svjetonazora. Sve je to očito iz nenametljivih Ognjenovićevih pitanja, koja ponekad izgledaju kao čista faktička funkcija komunikacijskog čina, kojima pokazuje svoju stalnu prisutnost, ali ne prekida sugovornikovo razvijanje misli. U teoriji teksta ta se značajka naziva sugovorničkom (razgovornom) kooperativnošću i ona predstavlja jedan od najznačajnijih, odnosno najznačajniji kriterij uspješnosti. I to je Ognjenovićev zalog namijenjen i nama čitateljima: omogućava nam da na jasan, jezgrovit i sustavan način, uz pomoć umova današnjice, promislimo smisao i modalitete našeg bivanja u svijetu.
Mr.sc. Srđa Orbanić
BABILONSKI LABIRINT VUJICE OGNJENOVIĆA
Knjiga razgovora sa piscima "Cervantesova djeca" Vujice Ognjenovića višestruko je interesantna knjiga. Naime, autor svih ovih intervjua je i sam pisac, tako da ta činjenica uvjetuje duh pitanja - umjesto uobičajene, i nerijetko isprazne novinarske ljubopitljivosti, ovdje imamo duh drugačije komunikacije - jer pisac razgovara sa piscima - koji "Cervantesovoj djeci" obezbjeđuje jedan viši stupanj relevancije.
Pisci govore o nekim vrlo konkretnim književnim rješenjima, o razlozima i gladima koje su ih "gurnule" u pisanje baš takvih knjiga. Zahvaljujući autoru koji uvijek umije da prepozna što koji pisac ima reći dobili smo jednu vrstu - planetarnog književnog panoptikuma.
Druga važna činjenica vezana uz ovu knjigu jeste i izbor pisaca. Vujica, naime, nije pravio izbor po nekoj poetičkoj, ili ideološkoj srodnosti, već ova knjiga funkcionira kao neka vrsta Babilonskog leksikona. Tu su desetine pisaca sa svih krajeva svijeta, tu je ta uzbudljiva babilonska jeka raznoglasja, ali i presjek aktualne književne produkcije u svijetu.
I sam naslov knjige je sjajno odabran - odista, nisu li svi pisci modernog vremena - Cervantesova djeca. Nije li njegov tužnoliki vitez, nepovratno zagubljen izmeću stvarnog i sanjanog, najljepši amblem svih onih golemih proturječja modernosti.
Ovoj knjizi zapravo nedostaje i jedan temeljan razgovor sa njenim autorom - jer, sam Vujica Ognjenović je jedna od vrlo zanimljivih i važnih činjenica aktualne crnogorske književne i intelektualne scene. Pisac i tragalac za odgovorima na pitanja koja, kako se vjeruje i nemaju odgovora.
Stoga je ovaj njegov babilonski leksikon knjiga koja se ne čita samo jednom, već knjiga kojoj se, s vremena na vrijeme, vraćate, kako u vaš svijet uđe neki od novih naslova pisaca koje je Vujica odabrao za ovu svoju šetnju vrtovima aktualne svjetske književnosti.
Balša Brković, crnogorski književnik
Planetarni panoptikum
Vijesti, Podgorica, Crna Gora, 22.09.2007.
Izdavačka kuća "Libro" iz Pule objavila je zbirku intervjua "Cervantesova djeca" crnogorskog književnika i publiciste, dugogodišnjeg saradnika "Vijesti", Vujice Ognjenovića.
Knjiga je plod višegodišnjeg rada na intervjuima sa nekoliko stotina najznačajnijih pisaca, filozofa i povjesničara današnjice, koji žive na različitim meridijanima širom svijeta. Zbog obimnosti materijala, u knjigu su uvršteni samo neki od intervjua u cjelosti ili djelimično objavljenih u dnevnim i nedjeljnim listovima Crne Gore i Srbije: Vijestima, NIN-u, Pobjedi, Monitoru, Porodičnom magazinu.
Budući da je znatan broj intervjuisanih autora iznosio i zapažanja o vrijednostima književnog stvaralaštva Danila Kiša, knjiga se može promatrati i kao "omaž poznatom piscu".
Komentarišući naziv knjige, Ognjenović je zapisao da mu je "poslužila veoma inspirativna misao španjolskog pisca Eduarda Laga, ("Svi smo mi Cervantesovi sinovi unutar i izvan španske tradicije"), koju je izrekao u svom intervjuu".
Knjigu "Cervantesova djeca" književnik Balša Brković u predgovoru je okarakterisao kao "višestruko interesantnu knjigu".
"Naime, autor svih ovih intervjua je i sam pisac, tako da ta činjenica uslovljava duh pitanja - umjesto uobičajene, i nerijetko isprazne novinarske ljubopitljivosti, ovdje imamo duh drugačije komunikacije - jer pisac razgovara sa piscima - koji "Cervantesovoj djeci" obezbjeđuje jedan viši stepen relevancije. Pisci govore o nekim vrlo konkretnim književnim rješenjima, o razlozima i gladima koje su ih "gurnule" u pisanje baš takvih knjiga. Zahvaljujući autoru koji uvijek umije da prepozna što koji pisac ima reći, dobili smo jednu vrstu - planetarnog književnog panoptikuma.
Druga važna činjenica vezana uz ovu knjigu jeste i izbor pisaca. Vujica, naime, nije pravio izbor po nekoj poetičkoj, ili ideološkoj srodnosti, već ova knjiga funkcioniše kao neka vrsta Babilonskog leksikona. Tu su desetine pisaca sa svih krajeva svijeta, tu je ta uzbudljiva babilonska jeka raznoglasja, ali i presjek aktuelne književne produkcije u svijetu", zapisao je Brković.
O knjizi je u predgovoru pisao i mr.sc. Srđa Orbanić, koji je naglasio da je ostao zadivljen "Cervantesovom djecom", jer se nije "mogao naužiti lakoće kojom je ovaj vrsni crnogorski intelektualac vodio svoje razgovore s brojnim misliocima našeg vremena".
"Zapanjila me ta vještina vođenja i usmjeravanja razgovora, sposobnost samokontrole koja dopušta sugovorniku da do kraja razvije misao, ali i sposobnost da se pitanjima ta misao kontekstualizira, usmjeri.(...) Takva vještina u ovim našim krajevima, a i šire, rijetko se susreće i moram priznati da me je samim time ova Ognjenovićeva knjiga razgovora jednostavno oduševila. No, to je tek zanatski dio posla. Što sam dublje ulazio u knjigu, što sam više razgovora čitao i iščitavao, to je jača u meni bila spoznaja velikog, složenog nacrta, zadatka kojeg si je Ognjenović zadao: iz svog tog višeglasja različitosti kulturnih konteksta, svjetonazora, egzistencijalnih iskustava, istkati skladnu melodiju o čovjeku na prijelazu tisućljeća", naveo je Orbanić.
U knjizi "Cervantesova djeca" objavljeni su, između ostalih, intervjui sa Davidom Albaharijem, B. D. Benegdiktom, Ivom Brešanom, Jevremom Brkovićem, Trejsi Ševalije, Paulom Koeljom, Majklom Konelijem, Džimom Grejsom, Dejvidom Kristalom, Alešom Debeljakom, Milanom Đorđevićem, Džonom Espozitom, Aleksandom Genisom, Ivanom Ivanjijem, Eduardom Lagom, Vidom Ognjenović, Tonijem Parsonsem, Mihalom Vivegom...