PRAZNINE - Zbunjeni četrdesetogodišnjak koji misli da je još uvijek tridesetogodišnjak, izgleda kao pedesetogodišnjak, osjeća se kao šezdesetogodišnjak. Započinjem ovu kratku bilješku o “Prazninama” Roberta Marića ovom autorovom rečenicom ne samo zato jer se u trenutku kad sam je pročitao moja već postojeća simpatija spram autora pretvorila u otvoreno očijukanje, budući da sam se u njoj odmah prepoznao, već i stoga jer mi se čini da je u njoj u biti sadržana sva ona autorova surova autoironija koja je osnovni pokretač ovog njegovog djela.
- iz predgovora - Mr.sc. Srda Orbanic

U hrvatskoj književnosti odavno postoje djela koja na seriozan način temeljito tretiraju, između ostalog, i razne nedostatke u svom društvu. Obzirom da taj način skeniranja društva i događanja u njemu, ma koliko bio kvalitetan i obiman, nikad nije bio i sasvim dovoljan, postaje jasnije zašto su se na spisateljskoj sceni Hrvatske morali pojaviti i pisci poput Roberta Marića, pisca koji sve te pojave doživljava i opservira u jednoj drugačijoj ravni literarnog djelovanja. Kao produkt jednog takvog sagledavanja i osjećanja, javlja se i Marićev roman »Obala poskoka« čime se upotpunjuje još jedna važna dimenzija koja je hrvatskoj književnosti velikim dijelom nedostajala. Iako ova knjiga vremenski nije jasno određena, po narastajućem gubitništvu karakterističnom za period tranzicije zemalja bivšeg socijalizma, moglo bi se reći da to ipak jeste. Da pripada djelima našeg doba i da po svemu prati moderni evropski literarni fon. Možda zbog toga žanrovski varira između satire, burleske, ironije, pa čak i parodije, jer Marić i likove i događaje u koje su ti likovi upleteni, iz stvarnosti konstantno seli u imaginaciju, postavlja ih kao poslušne lutke na svoj izmaštani podij ispred krivog ogledala i svakome od njih ponaosob daje uloge u njegovoj igri sa svijetom kome se ruga. To je samo jedan od načina kojim autor nudi čitaocu lepezu raznih mogućnosti razumijevanja i doživljavanja ovog djela. Na prvi mah može se reći da su u »Obali poskoka« svi, i likovi i događaji krivi i uvrnuti u raznim pravcima i u raznim dimenzijama, da su nejasni i neprepoznatljivi, ali to je samo privid. Nakon studioznijeg iščitavanja da se zaključiti da ovaj roman, i pored prisutnog razgolićivanja i vulgariziranja nekih individualnih i društvenih mana, ima karakter daleko surovijeg štiva, jer se Marićevi likovi u svijesti čitaoca nenametljivo i lako transformiraju u likove njima poznatih ljudi, njihovih šefova, partijskih i političkih vođa, poznatih tajkuna. Samim tim autor nudi čitaocu mogućnost da u višestrukoj ekspoziciji svede svoj privatni tragični saldo za svakoga od njih. Da na valjan način iznutra sagleda inventar života onih ljudi o kojima do jučer nije smio na glas ni da misli.

Ova knjiga može se odrediti i kao psihološki roman koji je po tonu prenapregnut, ponekad i svađalački, ali se nerijetko svojom senzibilnošću spušta i u predjele intimističke nirvane da bi upravo tamo njegovi junaci okusili draž spisateljske zrelosti i umijeća . Međutim ti isti junaci mnogo češće, i, reklo bi se - naglo i buntovno, prepuni nezadovoljstva i poriva za ličnim dokazivanjem i osvetom, odlaze u suprotnost da bi svoju vitalnost i energiju do maksimuma ispoljili u neslaganju sa svim i svakim pa i sa samima sobom.

“Obala poskoka” je knjiga u kojoj dominira podvojenost, knjiga u kojoj se jaz među ljudima, među “snalažljivima” i onima koji to manje jesu, naglo širi, uvećava se do neslućenih razmjera, te u njegovom grotlu začas nestaju prijateljstva, rodbinska ljubav i nekadašnja sentimentalnost.

Obzirom na Marićevo višeslojno i višedimenzionalno kazivanje o aktuelnom poniranju i povremenom izranjanju iz potpunog haosa, kako materijalnog tako i moralnog, ne samo pojedinca već i društava u cjelini, ova knjiga zaslužuje izuzetno strpljivog i pažljivog čitaoca. To i zbog toga što ovaj roman svojom senzibilnošću i svojom osobenom pokretačkom snagom misli, zahtijeva posebnu analizu sa preciznom distinkcijom prema, s jedne strane, onom što je u velikoj mjeri zajedničko za sva književna djela ovakvog i sličnog žanra, i s druge strane, prema onom što je novo, a samim tim i neočekivano, i što je na neki način iznenada probilo ispod dosadašnjih, manje više ustajalih, slojeva poetike kojoj su predugo robavali i značajni hrvatski pisci.

I pored mjestimične slatkorječivosti, i pored toga što ova knjiga u cjelini ne remeti suvremene zahtjeve proze, pojedini su njeni pasusi krcati bujnih, asocijativnih spletova i neminovno daju opor okus cijelom romanu. Razlog tome je i taj što je njegova glavna tematska nit faktički istrgnuta iz stvarnosti, iz miljea njegovog mjesta-gradića-državice, iz njegovog EGA i iz njegove stroge retorike. Na osnovu svega toga smatram da je ovaj roman veoma zanimljivo i u svakom pogledu vrijedno štivo. Štivo koje treba i čitati i izučavati ga.

Vujica Ognjenović, pisac

Nadpojedinačno - protivno ništavilu i nitkovstvu

“Početak Europe su, kaže Weber, Termopili, gdje je malena vojska od nekoliko ljudi zaustavila perzijskog kolosa i pala, ali je grčka sloboda obranjena.(…)

Ono što se danas doga?a, obrnuti su Termopili. Pretežna većina čovječanstva bi, da samo može za kakav dobar novac, za puki i goli život, bio on ma kako sramotno ropstvo, prodala slavu slobode. Zajedno sa svojom, naravno i slobodu drugih. Ako se čovjekov život odvoji od fiksne točke, raspada se i kržlja. U onom trenutku povijesti kada je europski čovjek izdao svoju slobodu, izgubio je ozbiljnost. Na mjesto slobode došao je aparat. Na mjesto termopilske egzistencije došao je nitko.

Današnji činovnički i tehnokratski aparat, vlast i rad i privatni život, ili potpuna preobrazba načina života aparatom, mogu se razumjeti samo ako čovjek zna da su nastali po cijenu izdaje slobode i da je ta prodaja slobode stoljećima tekla i teče, i ako zna da je protiv toga sada već, i na Istoku i na Zapadu podjednako, veliki dio čovječanstva prestao protestirati. U nitkovstvu čovjek je prisiljen iz dana u dan napuštati sve više svoj biološki bitak, a s tim se nitkovstvom sada već i zadovoljno miri. Onaj tko za ono više od života daje život, slobodan je, tko to ne čini, isprva je rob, zatim nitko.”

Béla Hamvas

Čitatelj Obale , kada je već stigao do pogovora, riješio se usput, pouzdano znamo, svake konvencije o tekstu, piscu i čitatelju. Stoga neće doživjeti neobičnim ni poduži citat Béle Hamvasa u tekstu koji bi trebao poslužiti kao pogovor. Pogovor pak, posljednja zapisana riječ u koricama nečijega djela, dramatična je stvar: pisac nas, nakon njegova i samo njemu znana napora stvaranja – pušta staviti punctum na svijet u kojemu je boravio sam samcat i o kome – osim onoga što je djelom rekao – ne može ništa više reći. Uzda se u nas, pred- i po- govarače kao u svojevrsne pre- govarače s publikom. Nezahvalna zadaća!

Zato sam, pišući pogovor Obali poskoka , potražila oslonac pod kabanicom umnosti Béle Hamvasa, jednoga – kažu – od najumnijih Europljana 20. stoljeća. Pomislila sam da zapravo nakon Hamvaseva ekspozea “o pravu na sramotu protestiranja protiv totalnog nitkovstva”, (A tko bi imao više prava tako govoriti od jednoga uznika totalitarnog sustava!), o Robertovu djelu ništa više ne treba ni reći. Čak i poveznica sudbina dvojice autora ima izvjesnu simboliku (erudit – sustav ga isključuje – on i s margina uspijeva stvarati i nazivati stvari njihovim pravim imenom).

Ipak, pogovorna simbolika bez subjekta, nije dovoljna. Ne ni za pisca ovih dubina, niti za prijatelja.

Čitajući Obalu , Čitatelju, ne dajte se uloviti u piščeve mreže prvih slojeva značenja! Zapravo, ovoga pisca, i inače tako čitajte – ništa nije onakvim kakvim vam pisac pokazuje u prvoj slici. Riječ je o piscu Kirki – nema prepreke i varke koju neće upotrijebiti protiv vas, istodobno vas mameći. U dubini svoga stvaralačkog otoka krije blaga, ali ne zavaravajte se – rijetki će stići do pravih vrijednosti.

Robert Marić u jednome djelu provest će vas galerijom svih stvarnih, životnih apsurda – ničega neće nedostajati. Ni jedan njegov lik, situacija ili čin nisu smiješni, humoristični. Oni su groteska, grč, katatoni vrisak kojega samo naslućujete, povremeno osvijetljeni svetkovinama vatri koje ne obavljaju do kraja svoju katarzičnu svrhu. U dubini djela je psihoza male sredine, ustajala, nemoćna se pročistiti, pa glibi u “nitkovstvo: indolenciju – prešućivanje – ušutkavanje”! Mala sredina je globalan fenomen – pisac joj doskače pružajući joj zrcalnu sliku kanalima globalnih komunikacija. Dakako, i sebe pritom zahvaća, ali samo nadpojedinačno. No, svejedno je ulovljen i to priznaje.

Čitatelju, knjiga koju čitate prešutljiva je da ne bi bila opasna! Ona vrije bez ključanja. Ako ste, čitajući je, čuli ikakav zvuk, zavedeni ste. Vratite se i čitajte je do potpune tišine.

Onda stanite govoriti o bližnjemu kao da po prvi put učite samoglasnike.

Vesna Stanković Benak

VIJENAC Broj 251, 16.listopada 2003.
ISSN 1333-9249
Hrvatska proza

Drukčiji poredak stvari - Robert Marić, Praznine, Libro, Pula, 2003.

Roman o zbunjenom četrdesetogodišnjaku koji misli da je tridesetogodišnjak, izgleda kao pedesetogodišnjak a osjeća se kao šezdesetogodišnjak, ukratko, roman je o egzistencijalnoj krizi koja proizlazi iz nemogućnosti, ali i nedostatka želje glavnog lika za prilagodbom u društvu koje ga okružuje. Suvremeni antijunak Praznina (u kojem prepoznajemo pisca sama), razapet je između uloge supruga i oca i vlastitih umjetničkih htijenja. Smatrajući da svaki učinjeni kompromis spram očekivanja iz njegove okoline (primjerice, stalno zaposlenje) guši njegovu stvaralačku individualnost, nastoji zadržati svoju neprilagođenost, istodobno znajući da opravdanje i razloge za to ne može shvatiti nitko osim njega sama. Svjestan bezizlaznosti svoga položaja, u kojemu nijedno rješenje ne može biti ispravno, pisac situaciju u kojoj se nalazi pretvara u materijal za beskompromisno ironijsko i autoironijsko seciranje.

Bijeg u vlastitu svijest

Prvi sloj romana slika je života sastavljena od niza napornih banalnosti u kojima lik nalazi potvrdu besmislenosti vlastita stanja. Stoga on odlučuje razini svakodnevice pripadati tek fizički i onoliko koliko je to doista nužno, izgradivši unutar vlastite psihe svijet u kojem prebiva većinu vremena, između kratkotrajnih povrataka u zbilji izazvanih zahtjevima i potrebama njegove male kćeri, jedinoga donekle čvrsta uporišta u njegovu životu. Svjesno se izolirajući od vanjskog i normalnog svijeta, unutar zaštićena prostora vlastite subjektivnosti praznine ispunjava neumornim analizama stanja kroz koja prolazi, pokoravajući se jedino smjerovima strujanja vlastitih misli.

Svako novo suočavanje sa stvarnošću u njemu će pojačavati osjećaj nezadovoljstva, koji u njegovu unutarnjem svijetu biva pretočen u neprestane misaone borbe u kojima raskrinkava licemjerje Društva. Ljut i ciničan spram svijeta istodobno je svjestan i toga da tom istom svijetu neumoljivo i nepromjenjivo pripada (na što ga podsjeća svaki ženin prigovor i svako pitanje njegove kćeri). On zna da na vanjskoj, objektivnoj razini ni iz jedne od svojih borbi ne može i nikada neće moći izaći kao pobjednik, pa sav patos pretvara u podrugljivost — spram svijeta, ali i spram sama sebe. Ni izbliza ne pokušavajući u općem besmislu, koji neprestano doživljava na vlastitoj koži i iznosi kroz bujice nepovezanih misli, pronaći suvisli odgovor ili smisao, preostaje mu samo ironija kao način odnošenja spram svijeta i borbe s Velikim Divom, u čijem se snu ionako sve to događa, kako to tumači njegova kći.

Dijagnoza sveopće ludosti

Kako se u toj potrazi za istinom i iskrenošću izolacija u vlastitu svijest ne pokazuje dostatnom, Marić otvara još jedan sloj romana koji pratimo usporedno s prvim, i smješta lik u fizičku izolaciju — prostor umobolnice, mjesto za one koji odskaču od konvencionalnog poimanja normalnog, ali i mjesto gdje, paradoksalno, u neslobodi bolničkog prostora on dobiva slobodu izricanja stajališta. Svi unutrašnji obračuni koji u svakodnevnom okruženju ne izlaze na vidjelo, jer lik zapravo nema dovoljno hrabrosti otvoreno govoriti i suočavati se s okolinom, realiziraju se tek ovdje, a supostavljanje dvaju svjetova vidljivo je i u kontrastu između unutarnjega monologa koji dominira u prikazu svakidašnjice i dijaloga koje glavni lik vodi sa svojim psihijatrom tijekom terapije u bolnici.

No, autoironično smještanje sebe u prostor ludnice, gdje je njegov životni nazor zaštićen od osude okolnog svijeta, piscu služi i kao svojevrstan kritički komentar o istom tom svijetu. Naime, na mjestu stroge odijeljenosti normalnih (liječnika i osoblja) od nenormalnih (bolesnika) neočekivano se pojavljuje drukčiji poredak stvari: razgovore s psihijatrom nadzire i vodi pacijent, a liječnik je i sâm, kako bi mogao funkcionirati, prisiljen uzimati tablete. Dosljedno provodeći ideju o tabletiranom svijetu u kojem se liječe i oni koji liječe, i koji uz to zapravo i nemaju pravog odgovora na pitanje što jest normalno, a što nije, Marić odnos normalno-nenormalno dovodi do apsurda i, dokazujući kako se govor o njemu može svesti jedino na pitanje što jest ili nije društveno prihvatljivo, dijagnosticira ludost — cijelomu svijetu.

Forsiranje besmisla

Boreći se s paradoksima vlastita života, glavni junak nerijetko će nailaziti na pitanja koja nam zvuče toliko poznato (i koja smo ostavili iza sebe, negdje u adolescentskom razdoblju života, prije no što smo se počeli prilagođavati) da na njih odmahujemo rukom shvaćajući svu uzaludnost i besmislenost bavljenja njima. Upravo se za tu besmislenost hvata pisac, iznova postavljajući ta životna pitanja koja su se na putu od filozofskih promišljanja do kolokvijalnih razgovora već izlizala i trivijalizirala do te mjere da ih više i ne prepoznajemo kao relevantna. Sve ono o čemu njegov lik razmišlja pripada u taj opseg, i ponekad nam se teme kojih se dotiče čine doista odveć općenitima, pa i djetinjastima. I taj je dojam točan, no ne treba ni u jednom trenutku zaboraviti da Marić piše itekako osviješteno, i teško bi bilo povjerovati da i sâm nije svjestan trivijalnosti nekih tema kojih se dotiče, stoga njihovu funkciju valja vidjeti u prinosu autentičnosti prikaza svijesti lika, ne i u pokušaju davanja smislenih odgovora.

Približavajući se svojim obilježjima romanu struje svijesti, ovaj roman težište će stavljati na misao, odnosno rečenicu, kojom Marić prilično suvereno vlada. Prilično — zato jer taj dojam ipak kvare poneke rečenice koje kao da su izmaknule piščevoj kontroli i djeluju pomalo pretjerano ili nisu daleko od banalnih dosjetki. Ustrajavanje na odsutnosti smisla, kao i ideja nužnosti protivljenja konvencijama kako bi se doprlo do istine, odražava se i na formalnoj razini romana — u tretmanu jezika, koji Marić raščlanjuje poigravajući se s njegovim pravilima i funkcijama, u igri s očekivanjem čitatelja, kao i u mnoštvu autoreferencijalnih opaski i komentara. Svi ti postupci, dakako, nisu ništa novo u književnosti, no oni su ovdje s razlogom i posve se uklapaju u opći ironijski ton i namjere romana.

Zabavan, sarkastičan, ali i vrlo ozbiljan, ovaj roman sažima paradokse suvremenoga življenja u jedno, bilježeći individualnu sudbinu koja se istodobno pokazuje paradigmatskom i u kojoj se svaki čitatelj, barem malim dijelom, može prepoznati.

---

Ljubica Anđelković

VJESNIK - Srijeda, 5. svibnja, 2004 - KNJIGE

OD LUDILA DO ŽIVOTA - Robert Marić - Praznine / Libro, Pula

Put u ludilo kroz tretman koji bi pacijenta (stručnjaci bi danas rekli korisnika) trebao pokušati spasiti mraka u koji tone – tema je omana »Praznine« Roberta Marića, koji se posljednjih godina pokazuje kao vrlo plodan autor različitih književnih forma.

Roman » Praznine « jedna je od tri Marićeve knjige objavljene prošle godine (uz knjigu za djecu »Dalmatinko« objavio je i roman »Bez kolesterola«), a roman se prethodno pojavio i na Internetu. »Praznine« pokazuju mnoge i različite interese autora koji ponajprije ne robuje formama. Roman ispričan kroz određen broj psihijatarskih seansi može funkcionirati i kao jednako određen broj priča s istim glavnim junakom. Naravno, fragmentarnost priča u romanu je popunjena kontinuitetom retrospektivnih sjećanja

u funkciji razgovora sa stručnom osobom. Kako to često i biva u životu, pacijent otvara sve ventile svojih suzdržavanih osjećaja vežući ih uz zbivanja i promišljanja, meandrirajući tijekovima svijesti i podsvijesti, gubeći se u rukavcima, tj. raspravama na razne teme koje ga kao isfiksiranu osobnost i talentiranog pojedinca odvode u sasvim određeni asocijativni niz. U tome nizu on dodiruje, a time i iskušava neke druge forme i njihovo funkcioniranje u romanu. Ponajprije se to odnosi na mogućnosti tzv. grafičke poezije i njezina kreiranja grafičkih odmora (predaha) proze, korištenje crteža kao potpore onomu o čemu piše, ali i onomu o čemu govori, pa bi i ilustracije mogle biti ponuđene (u kontekstu romana » Praznine « psihijatru) na uvid i iščitavanje. Autor se i sam oglašava napominjući ponešto o zahvatima u djelo i stvaralački čin, što u slučaju glavnoga junaka, novina i književnika djeluje najčešće vrlo prirodno i uspješno. Ipak, sve to zvuči pomalo odsutno od romana »Praznine«, jer autor ponajprije i temom koja bi prije rastužila čitatelja želi ponuditi štivo u kojem od zabave kroz humor do ironiziranja i cinizma nudi lepezu mogućnosti o tome kako i teške teme mogu biti izvor duhovitosti. Kako je djelo ispričano u formi prvoga lica – jer kako drukčije predočiti seansu – Marićev junak drži pozornost čitatelja upravo tim izravnim govorom i slikovitošću koju u njega uspijeva ugraditi. Nisu sve njegove igre s jezikom i smislom autentične, možda i prečesto ponavlja uspješne formule do kojih je došao u svojim istraživanjima apsurdnosti ljudskih čina i govora, često se utječući i šabloniziranim tzv. istinama o nekim stvarima, ali on se zaista drži blizine veselijih mogućnosti svijeta koji bi mnogim autorima bio tek izazov za puste sumorne stranice pravljenja bolesnika od čitatelja. Svoga junaka i njegova suputnika Dadu Marić ne odvodi u posvemašnje ludilo i samoubojstvo, što je očekivani rasplet ispričanog života, ali on isto tako zna da izlječenja nema. Živi su pomireni s ludilom svijeta pa je i one senzibilnije važno izluditi dovoljno da bi bili otporni na život. Da bi u njemu opstali. » Praznine « iz naslova posvuda su i mogu biti dobar predah da bi se izdržalo. U ludilu i/ili u životu.

Grozdana Cvitan