NASLOVNICA - LIBRO d.o.oBIBLIOGRAFIJANARUDŽBENICA
  • O ROMANU
  • PREDGOVOR
  • POGOVOR
  • ON-LINE DIO ROMANA

OBALA POSKOKA U hrvatskoj književnosti odavno postoje djela koja na seriozan način temeljito tretiraju, između ostalog, i razne nedostatke u svom društvu. Obzirom da taj način skeniranja društva i događanja u njemu, ma koliko bio kvalitetan i obiman, nikad nije bio i sasvim dovoljan, postaje jasnije zašto su se na spisateljskoj sceni Hrvatske morali pojaviti i pisci poput Roberta Marića, pisca koji sve te pojave doživljava i opservira u jednoj drugačijoj ravni literarnog djelovanja. Kao produkt jednog takvog sagledavanja i osjećanja, javlja se i Marićev roman »Obala poskoka« čime se upotpunjuje još jedna važna dimenzija koja je hrvatskoj književnosti velikim dijelom nedostajala.

- iz predgovora romanu - Vujica Ognjenovic, pisac

Zbunjeni četrdesetogodišnjak koji misli da je još uvijek tridesetogodišnjak, izgleda kao pedesetogodišnjak, osjeća se kao šezdesetogodišnjak. Započinjem ovu kratku bilješku o “Prazninama” Roberta Marića ovom autorovom rečenicom ne samo zato jer se u trenutku kad sam je pročitao moja već postojeća simpatija spram autora pretvorila u otvoreno očijukanje, budući da sam se u njoj odmah prepoznao, već i stoga jer mi se čini da je u njoj u biti sadržana sva ona autorova surova autoironija koja je osnovni pokretač ovog njegovog djela.
Shvativši, dakle, da se nalazi u navedenoj egzistencijalnoj situaciji, Marić ju je stao nemilice (po sebe, ali i po druge) raščlanjivati, a tu je postupnu raščlambu i zapisao u obliku psihoterapijskog bolesničkog dnevnika, kao što je to, na primjer, prije stotinjak godina učinio Italo Svevo, odnosno njegov alter ego Zeno Cosini. Dnevnik je to o tričavoj svagdanjici nenormalno poludjelog čovjeka koji živi u društvu normalno poludjelih ljudi, kako to bez okolišanja kaže sam autor, i koji iskustveno spoznaje više no trivijalnu istinu kako ništa u životu nije tako loše a da ne bi moglo biti još i gore.
Ovo zdravorazumsko opće mjesto Marić varira u osamnaest poglavlja, osamnaest psihoterapijskih tretmana, tijekom kojih u dijalogu s bezličnim i neodređenim terapeutom, dottoreom, napokon mora sebi priznati odsutnost Logosa. Svođenje duhovnog života na korporalnost, na tjelesne (uvelike koprolalične) funkcije neumitna je posljedica tog egzistencijalnog kraha.
Ono što preostaje jest bujica nepovezanih, isprekidanih riječi i rečenica koje bi htjele biti suvisle, ali im to nije suđeno. One su tek ljuske kojima se poigrava olujno more besmisla, a Marić je dovoljno iskusan moreplovac da ne pokušava besmislu dati smisao. Naprotiv, on ga ironično, gotovo sarkastično prihvaća kao temeljnu životno načelo, a svoju autorsku ulogu pojmi upravo u njegovu kršenju. Besmisao je kaos, a kaos je preduvjet slobode.
U toj točci započinje Marićevo razorno anarhoidno poigravanje referencijalnim odsječcima stvarnosti i jezikom, njegovo opiranje sveopćoj maskerati normalno poludjelih ljudi. U tom su smislu “Praznine” možda i pohvala besmislu, nesuvislosti. Jer, smisao, racionalnost valja raskrinkati kao onaj ustrojbeni element zbilje koji sputava autentičnost ljudskog bivanja, makar ono bilo naizgled svedeno na osnovne tjelesne funkcije. A to Marić prepušta čitateljima.

Mr.sc. Srđa Orbani

“Praznine” Roberta Marića smiju se, uvjetno, shvatiti kao roman struje podsvijesti, što znači da se tu čitatelju nameće zadatak istraživača podzemnih i podvodnih krhotina, a zatim i prevoditelja na životnu jezičnost koja komunicira s prividno nebitnom faktografijom. Pisac je, doduše, neumoljivo vezan uz život, i to uz svoj, viđen iznutra, i uz tuđe, promatrane s povlašteine margine. Ali on poduzima sve ne bi li se odupro zadanim pojedinostima i natjerao ih na podrugljivu autometaforu. Na dnu te naslage naziru se svakidašnje banalnosti kao simptomi besmisla i sveopće nemoći, ali nigdje nema ni traga svakidašnjoj, banalnoj tuzi i jeftinomu nezadovoljstvu. Kao da nad cijelim tim sustavom vlada nadmoćan osjećaj otkrivača koji je izmislio spasonosnu doskočicu pa joj se i sam dobrovoljno, možda čak i rado podredio, na taj način oslobođen briga gubitnika. Život koji polagano klizi mrtvim kolosijekom pretvara se u duhovitu igru skrivača i odriče se dramatičnih motiva s ciljem suprotstavljanja medijskim navikama. Onima koji zapomažu od dosade i razjapljenih ustiju očekuju egzotične zalogaje, odnosno mrvice.
Spreman čitatelj može u Marićevoj prozi prepoznati gomile univerzalnih trivijalnih tema, najezde intima što maltretiraju ljudsko trajanje, kao nerješive zagonetke i kao bolesne smetnje koje uništavaju duhovni organizam. Tko god pati od doslovnosti može tu otkriti sve one egzistencijalne muke koje se nude kao životna praksa i kao dnevno iskustvo. Jer pisac nimalo ne bježi od činjenica kad god mu one trebaju kao dekor duhovitosti i kao dokazna građa optužbe. Na trenutke se on čak i namjerno izlaže autobiografskim i pseudoautobiografskim opasnostima, kombinirajući s osobnim i s općim, ne bi li na toj odmaknutoj šahovnici sve doveo do izravne mat-pozicije. Jer osobna iskustva vazda mu trebaju poslužiti kao hrpa dokaza, pogotovu ako ih se ne želi shvatiti kao ozbiljnu sudbonosnost.
A tu je autor izuzetno spretan i poduzimljiv, spreman na krajnje pjesničke slobode te na oslobađanje riječi i misli od svih stereotipnih obveza. Služi se i veoma učinkovitom tehnikon sukobljavanja i prijateljevanja ega i alterega, što zborenju tehnički osigurava dodatnu dinamičnost, čak i dramatičnost. Duhovita dosjetka s uvođenjem psihijatra kao sugovornika također je nepobitan znak nadmoći koja se ostvaruje u prepoznavanje i u pojašnjenje. Zapravo, “Praznine” se mogu, odnosno trebaju shvatiti i doživjeti kao neka vrsta dijagnoze sveopće ludosti u kojoj se odvija naša društvena i individualna sadašnjost kao posljedica prošlosti i najava budućnosti. To je život koji smo sami skrivili i sad se nastojimo pričestiti, a bez ispovijedi.
Međutim, Robert Marić laća se zadatka općega ispovjednika pod obrazinom dvorske lude, ispaštajući istodobno i zbog vlastitih grijeha, odnosno zabluda. To je, naprosto, djelo koje se odriče oblika i boja te se bavi sjenama kao osnovnim razlozima, odnosno posljedicama misli i osjećaja. To je djelo autora koji izvorno i autentično vlada rečenicom, ne osuđujući je na uobičajenu faktografsku funkciju. Djelo koje se čita sudionički, i koje se mora shvatiti kao izazov, a ne kao verbalni poklon.

Dr. Anatolij Kudrjavcev

U V O D

Umjetnik koji radi iz potpunog očaja nasuprot represivnim, otuđujućim snagama svijeta, ali bar nikada ne gubi izvjesno viđenje dugo izgubljene trajne radosti. Po definiciji je djelo umjetnosti revolucionarno utoliko ukoliko destruira normalne, otuđene sustave opažanja u središtu svoje stvaralačke dijalektike.
David Cooper ˝Jezik IudiIa˝

( . . . ) a traganje za istinom nužno izlaže onog tko mu se prepušta baš opasnosti od izolacije. Istina i razum ne idu s javnim mnijenjem i konvencionalnim zdravim razumom. Većina ljudi je sklona prihvatiti umirujuća lažna objašnjenja i gledišta koja se nameću na prvi pogled.
Erich Fromm ˝Misija S. Frojda˝

na vrh

O N - L I N E_ D I O_ R O M A N A

U V O D ? !

Aaaa, ne, neće ovaj put biti po vašemu. Čujete liii, vi dolje! Ja sam sitna muha, muhica, mušičica, kukac, mrav, mravac, mravčić, buba, bubica...
Vlažni mrak sve je strmiji. Disanje je napregnuto do boli, do rasprsnuća grudnog koša, preuskog da primi svu tu navalu razrijeđenog zraka. Zdrav planinski zrak, kojemu su nepoznate sve one sitne prljavštine nataložene u tvojoj mlohavoj i smežuranoj cjelovitosti. Previše je strmo, mislio si da će ići lakše... Od silna napora ne primjećuješ ni prekrasnu modru tišinu, koja je toliko tiha da se i ne čuje.
I možda je zgodan trenutak, dok traje ta tišina, toplo preporučiti eventualnom nesretnom čitatelju bez kondicije i neke osobite psihičke stabilnosti, da se već na samom početku poštedi zamornog uspona na brdo i tkoznačega još što slijedi, te bez imalo grižnje savjesti napusti čitav taj mučni ambijent i prebaci se u neko drugo poglavlje... ili pak jednostavno odloži knjigu i prepusti je prašnjavom zaboravu, kamo i spada. Jer, ako se već nekakav luđak ili veseljak, ili veseli luđak, dragovoljno izložio samomučenju neizvijesnosti, pošteno je od njega upozoriti ostale možebitne supatnike na vrijeme. No ako je odlučio unatoč svemu, krenuti dalje, ne znajući što ga čeka, mora biti svjestan da to radi na vlastitu odgovornost i nema nikakva prava kriviti ludog pisca za nelagodu u želucu ili lagano krvarenje hemeroida ili glavobolju ili...
Grč u desnoj nozi. Polako, uspori malo. Stići ćeš. Čitava noć je pred tobom . Tamni trenutak, trenutkić vječnosti u kojemu svi pošteni i polupošteni i nepošteni i pametni i polupametni i nepametni i glupi i poluglupi i tričetvrtglupi i veseli i poluveseli i neveseli i svakakvi još u raznim kombinacijama svega toga i ostaloga, već odavno sanjaju u svojim toplim krevetima sigurnosti kako ih neka nepoznata, a opet nekako magličasto prepoznatljiva spodoba proganja crvenkasto osvijetljenom šumom koja nestaje pod ubrzanim ritmom igre očnih kapaka; sanjaju kako im umire voljena osoba, dok se guše u plaču i jecajima i slanim suzama i ostalim padajućim pizdarijama; ugodno se stapaju s drugim golim tijelom, glatkim i zbunjujuće stvarnim, želeći da taj trenutak, taj neponovljivi svrš traje vječno, da umru s tim svršom; pa bježe pred čudovištima iz još nenapisanih glupih filmskih scenarija, skrivaju se, padaju u beskonačnu dubinu, bore se sa zmijama s dvije do tri glave, trče u mjestu, prazne se, pune se...
Stići gore, gotovo na sam vrh, da bi mogao odletjeti dolje, na dno kojeg - tako kažu - nema. A ako ga doista nema, možda izletiš kroz neku drugu rupu i nađeš se u Japanu. Sajonara, dragi žuti biznismeni! Pa to i ne bi baš bio pad prema dolje, već pad prema gore. Ili, kad napokon skočiš u tu jamu, naletiš negdje dolje duboko na mudrog starca dobričinu, kojega je pohlepna rodbina bacila unutra da im napravi mjesta u preuskom stanu, koji će te uputiti u tajne hodnike jame, labirint u kojemu traže jedni druge i same sebe svi oni bačeni i skočeni u nju. Možda čak i vidiš kako izgleda to čuveno dno kojeg nema. U svakom slučaju, bit će to gotova stvar; ništa od spektakla, od svečanog sprovođenja, gospodo nekrofilci. Gospodo živi.
Predahnuti. Samo nekoliko minuta, dok popusti grč u nozi. Loše si pripremljen za ovo, iako si potajno radio sklekove i razne vježbe. Kondicioni trening za Veliki Skok. Zavaljuješ se na vlažnu travu i naslanjaš svoju zapuhanost na hladan kamen. Kako ti se samo spava. Bilo bi lijepo, krasno, prekrasno, usnuti duboko unatrag, pa da te u zoru probudi škripavi glas niskog starog grbavca.
Na portu ribeee!
Prekrasno buđenje, smirujućom kreštavošću koja začudnim skladom plovi višestoljetnim kamenim uskim štradama.
Na portu ribeee !
Ti, sretno dijete, pobjeglo iz tame dubokih podočnjaka, daleko još od starosti i puno dalje od mladosti. Začahuriti se u magličastu zoru davnog grbavca; ostati vječno u tom trenutku. Zvuk valova će te nježno, majčinski, njihati...njihati...njihati. I to je sve što ti treba, što ti je ikada trebalo, tvoja posljednja želja: biti dijete koje sneno čuje hrapavi zov da su ribari stigli s obilatim ulovom na porat.
Ajmo, svituuu, friške ribeee!
Iz polusna te prenuo šum u blizini. Preplašena životinjica kojoj si poremetio san, koju si otrgnuo iz njezina djetinjstva. Naporom bolesnog starca, stenjući, ustaješ i ideš dalje, visočije, prema mirisu kadulje, majčine dušice, bora, matičnjaka, vrijeska, ovčjeg i kravljeg i kozjeg i konjskog govna...svega onog nenabrojivog, nepoznatog samoizolantu poput tebe.
Ipak si, kao nekim čudom, odmakao, unatoč napornoj strmini i divljem pulsiranju svega što je u stanju pulsirati. Uzbrdice ti nikada nisu bile jača strana. Ni nizbrdice, koje su uzbrdice, a ove opet nizbrdice. Ni ravnine.
Zastaješ. Gledaš dolje u usnuli mravinjak. Sićušna, treperava svjetla kuća i ulica pretvaraju se u daleke zvijezde sjevernjače i južnjače i zapadnjače i istočnjače. Dolje je nebo, gore je zemlja. Gdje je zapravo granica između neba i zemlje? Što ih dijeli? Sama zemlja po kojoj gaziš? Stratosfera? Hemisfera? Ludosfera? Ništasfera?
Snujte, samo vi snujte, dragi moji, dolje u ozviježđenom gradiću koji je nebo. Ništa od sprovoda, gospodo. Od slika po novinama - sve si ih spalio; ništa od kišom namočene i suncem izblijedjele osmrtnice na drvenom stupu, koji žicama povezuje ostale mokre i blijede osmrtnice na drugim stupovima umiranja. Ništa od posjeta bolesniku s narančama i limunima. I zašto uvijek bolesnom i nikakvom i mogućeumirućem i napaćenom čovjeku nose voće? Što će njemu voće, kad ne može ni usta otvarati? Zašto mu ne donesu neku igračku, dječji bicikl, mali vlak s tračnicama koji vozi u krug ili tako nešto, za čime je jadnik žudio cijeloga života, a nije si mogao priuštiti? Ili mu netko popuši, zašto ne? Voće. Radi običaja. Jebite se vi i običaji! Nije to poštivanje običaja. To vama, gospodo, odgovara. I što su to običaji? Zašto ih se mora poštivati? Jer je netko nekada davno umirućem donio naranče i limune? Uživate u tome na neki čudan, tužan i uplakan način. Posjet bolesniku. I onda ti bude lakše, kad na samrtnoj postelji - samrtna postelja, kakve li gluposti, postelja je postelja, ne proizvode se samrtne - i bude ti lakše, padne ti smrtni kamen sa srca kad na toj postelji vidiš nekog drugog, a ne sebe. Jadnik, neće još dugo. Pa onda sutra s gorkom nasladom pričaš kako je jadnik propao, kako je blijed i zelen i siv i nema mu spasa. Šteta, bio je tako dobar i fin čovjek. Sjećam ga se kad smo ono...ma, sjećaš li se...? A što ćeš, život ide dalje. Možda. Isplati se kupiti kilogram voća za tako veliko zadovoljstvo utjehe i tuge i nade da ipak umiru samo drugi.
Intenzivni miris vlažne tame nadolazećeg proljeća prodire u nosnice, povezujući te s čitavim univerzumom, stvarajući ugodu konačne spoznaje, ugodu apsolutnog. Disanje je sve mirnije, gotovo potpuno nesvjesno. Kao da te to fizičko uspinjanje uzdiže iznad svega ovosvjetovnog i materijalnog; što se više uspinješ, slike iz podsvijesti se tope u bezgraničnu duhovnost blaženog smiraja.
Sve rjeđe kuće i kućice ostaju za tobom, padaju dolje, u osvijetljeni bezdan zajedno s iščezlim slikama, uz prateću kakofoniju lajanja pasa, koji koriste noć da bi se izlajali na miru, napričali se, odlajali jedan drugome probleme pasjeg života.
Nadolazi malo groblje. Tamni križevi i kameni spomenici zasjenjuju jedan drugog u besmislenom pokušaju oživljavanja pokopane materije. Gospodo pokojnici, ja idem dalje, ali ne brinite, uskoro ću biti dolje, duboko ispod vas, ispod vaših obitavališta vječnosti. Ne dajte se smetati, poštovani mrtvaci. Evo, idem ja. Idem u nestajanje, u neko drugo postojanje, možda. Bez traga. Ništa od sprovodnog cirkusa, od rituala. Ali ionako će, kažu, smak svijeta. Svijeta?! Ljudskog svijeta. Svijeta Velikog Čovjeka. Zemlja će i dalje postojati. Svijet neće nestati. Od samih početaka početka taj svijet smaka je promatran i shvaćan i promišljan s čovjekova prozora, čime se on sam, poštujući Boga i bogove, stavio u položaj besmrtnog Boga. Puhnuo si i mala muha je odletjela, udarila u mutno staklo zahoda i uginula. Ništa strašno se neće dogoditi, ako se i dogodi To strašno. Možda čovjek i nestane, ali to nije ni blizu kraja svijeta. Ostat će kukci. Ili možda neće ni oni. Pa sve da Zemlja i eksplodira i rasprši se u pitajboga koliko komadića i čestica, ostat će Galaktika...i druge galaktike. Nema kraja svijeta. Ima ga samo ako je čovjek taj svijet. Ali nije. Čovjek nije ništa pametniji, uzvišeniji, osjećajniji...od mrava, od kukaca svih vrsta, od gmizavaca, sisavaca, ptica, riba... On gazi mravinjak i uzrokuje smak mravljeg svijeta. Neki drugi mrav, veliki mrav, gazi takozvano čovječanstvo i to je sve, čitava ta pizdarija oko koje se diže toliko buke i panike. Čovjek je ništa...ili gotovo ništa. Ne piše samo on poeziju, nema samo on smisao za šalu, ne plače samo on. Konji, žabe, muhe, zmije, mačke, miševi, orlovi...
Svinja je puna straha pred klanje. Svinja, prljavo rokteća i masna, je veličanstveni pjesnik, ali čovjeka njezina poezija ne zanima...jer je u zabludi koja mu se tisućama godina taložila u malom i velikom mozgu i primozgu i pleksusu solarisu, stvorivši tako od samog sebe jednu veliku i neizbrisivu zabludu. Zabludni, razbludni, bludni čovjek.
A tek liječnici! Kako li će biti razočarani, zajedno s pratećim osobljem, kad i ako doznaju da si im uskratio profesionalno zadovoljstvo pretraga, sjeckanja, krvi, hladnjače s brojem, saopćavanja rodbini tužnih vijesti. I zašto bi to bile tužne vijesti? Zaštoooo? Ništa od svega toga. Ovo je praktičnije. Poštedjeti rodbinu silnih troškova koje ionako ne mogu platiti. No oni bi se i zadužili, samo da to ide normalnim, umirućim putem, puteljkom. Plač, naricanje, žalost, žalovanje, utjeha, povraćanje, nesvjestice, padavice...spektakularna povorka, glazba, oproštajni govor, misa zadušnica, tone i tone bezrazložno ubranog cvijeća...
Nebeske kapljice počinju padati po već smirenom čelu, i imaš osjećaj kao da ti peru, skidaju sve, i najmanje utore s kože. Kako isprati bore s čela - javite se na telefon taj i taj.
Čudna slika kišice koja pada po treperavim i sve sitnijim zvijezdama, po nebu koje je dolje, sve ti je manje čudna. Ništa, baš ništa više nije čudno; izraz čudno ne postoji. Još jedna zabluda. Čudno.
Mogao bi se prehladiti na toj kišici. Ha, ha, ha ...prehladiti.
Groblje je ostalo dolje. Strmina je sve strmija. Pola sata autom, rekli su. Ovako pješice, mogao bi stići pred svanuće do tog čuvenog otvora, ulaza u krvavi i smrdljivi organizam Zemlje.
U tu jamu svatko je svakoga bacao, u svim ratovima kroz povijest koja ne postoji, a i u mirnim vremenima, koja nikad nisu bila mirna. Neki su se sami bacali, pretpostavlja se, jer još nikog od njih, tih pretpostavljajućih skakača, nisu nigdje pronašli. Ima li dna ili nema, to je potpuno nevažno u ovom slučaju...i svim slučajevima prije tebe, prije tvojeg slučaja, namjernog i smišljenog slučaja, slučaja namjere. Važno je jedino da nitko ne naiđe i vidi te tako pokislog u starim prnjama. Odjenuo si najstarije i najneupotrebljivije što si mogao. Ono što nikomu i ničemu više neće biti od koristi. Baš kao i ti. I tu si mislio na praktičnu stranu.
Samoubojice obično odjenu nešto svečano, da izgledaju lijepo kad ih pronađu; da se uklope u spektakl. A tek sve one žene s tabletama i vjenčanicama. Da su znale kako će sve to izgledati groteskno, nikada se ne bi ubile, barem ne u vjenčanicana. I...ono najvažnije - moraš biti čist, besprijekorno čist kada te pronađu, jer prvo o čemu te babe govore je kako je ona - ili on - bila čista kao snijeg. To je najnajvažnije, biti čist; čak važnije i od samog razloga samoubojstva. Oooo, jebao vas Snjegović! Jasno možeš zamisliti jadnu Ninu kako sluša prijekore njezine majke, kako te je mogla pustiti onako prljava da se ubiješ, da se osramotiš pred ljudima.
Ali tebe neće pronaći. Kad se probude, bit ćeš već daleko, daleko...duboko, duboko...ako stigneš pronaći jebenu jamu. A što ako je ne pronadeš?! Molim?! Upitati nekoga?! Oprostite, znate li možda gdje je ona jama? Ma, znate koja, ona u koju se bacaju, ona bez dna. Kako što će mi?! Pa, skočit ću, zar je to zabranjeno? Svakakve gluposti se mogu dogoditi živu čovjeku...pa i neživu.
STOOOJ !!!
Jebi ga. Što sad? Baš kao da si osjećao, kako se to lijepo kaže, kao da ti je nešto govorilo da će krenuti po zlu...ili dobru, ovisno kako se gleda na stvar. Da nisu kakvi odmetnici, banda, samo su ti oni još trebali.
A evo, stao sam.
Koji si ti?
Ma...nije važno, vjerujte mi. I da vam kažem, to vam neće ništa značiti. Ako me namjeravate opljačkati, nemam baš ništa kod sebe, ali mogu vam dati adresu i napisati na komadu papira...imate li komad papira?...da vam daju sve što sam ostavio...čim se spustite dolje...kažite im da sam vas ja poslao; ima kvalitetne robe, ionako sam je namijenio nezahvalnoj sirotinji, pa... Imam samo vodu i jednu, evo vidite, bananu - banane si stalno tamanio dok si bio živ...vidi sad, živ... ma, dok si bio dolje, a jednu si uzeo prije nego si krenuo, za svaki slučaj, ako ti ponestane snage ili se izgubiš.
Netko ti je uperio oštro i bolno svjetlo u oči, dok se stare slike podsvijesti počinju polako vraćati na svoje staro mjesto. Što sad? Kako im objasniti? Neće povjerovati. Dakako da neće. Ne bi ni ti.
Kako to izgledaš? Tko si? Odakle?
Izgledam prilično loše, pretpostavljam. Tu dolje, iz mjesta sam. A tko sam, kažem vam, to nema nikakve veze ni sa vama, niti bilo s kime ili čime - zaboravio sam koji je to padež. Samo me pustite da prođem, najljubaznije i najuljudnije vas molim, pa i preklinjem.
Priđi bliže!
Vojska?
Vojska, moj gospodine. A tko bi drugi. Što tražiš u ovo doba tu gore? I još takav...pogledajte ga...
Ma, to je duga priča, kako se ono kaže, i doista ne bi imalo nikakva smisla da... Samo vi mene pustite dalje i...
Nemoj ti meni “nema smisla”! Da nisi i ti jedan od njih, a?
Kojih ?
Znaš kojih, ne pravi se lud.
Ne znam, doista, i...već duže vrijeme sam, kako se to kaže, izvan događaja, pa ne znam o čemu se tu...
Dosta! Da nisi više progovorio! Usred noći, po kiši, pa nam još nudiš nekakvu robu. I to tebi nema smisla, je li? I ti bi sad tu nešto nama muljao, nismo ni mi baš tako naivni. Ajde, stavite mu lisice. Ideš dolje s nama.
Isuse! Pa ovo se samo tebi može dogoditi - ma ne Isusu, da ne bi bilo zbune - da te uhapse. A koliko si samo pripremao čitavu akciju. Planirao kako ćeš se iskrasti iz kuće kad svi budu zaspali, što ćeš napisati na papiru koji si ostavio na radnom stolu... A nesretna li čovjeka! A nesposobnog li pizduna!
Ma, vojniče dragi, čovječe mili, meni nema spasa, iako još medicinski nije dokazano, ali svejedno...mislim...prije ili kasnije...dobro sam proučio stvar i...i bio ja metastaziran ili ne, potpuno je nevažno...o tomu se radi... Stari Marko je doživio duboku starost, a ja sam ga gledao kako bespomoćno hoda oslanjajući se o komad drva; ni pristojan štap nije imao, dok su mu se djeca rugala, vukla ga za hlače, udarala ga nogama, bacala kamenje po njemu, a samo zato jer je bio zdrav i dugovječan čovjek...i...i o tomu se radi, mislim, znam da je možda teško razumjeti, ali...ufff, što se znojim, kao da sam trčao, a zapravo ja...
Ma, jeste li čuli što je sve ovaj nadrobio! Ili se pravi lud, ili je skroz lud. Ajd, vodite ga!
Ali, ne razumijete, dragi vojniče, ja sam otpuhnuo svoje i to je sve. Adio bella Napoli - razumijete li? Samo me pustite iz ovog vražjeg vozila. Samo me pustite da idem dalje i nikome ništa.
Ništa ja tebe ne razumijem, dragi moj gospodine. Idemo kod poručnika, pa ti sve to njemu objasni, a ja svejedno mislim da si njihov.
Čiji?
Čuj, ti! Nemoj mi, molim te, dizat tlak, ionako nisam naspavan, pa bi moglo biti vraga. Vodite ga više, što čekate!
Ubačen u mrak nepoznatog vozila. Idete dolje. Spuštate se u nebo i zvijezde koje si bio napustio i nadao se da nema povratka. Jebi ga, više sreće drugi put. Molimo jedan veliki pljesak za našeg gubitnika! Dobro se držao. Hvala, hvala, a sada prelazimo na drugu točku...

JADI UMOBOLNIČKE SESTRE

Posljednji mokraćni dan čovjeka-ribe, učenika humanističke groteske .
U mirisu ranog proljeća punog patetike. Stvarnog umiranja i ljudožderstva. Tamo negdje - u ulici prijeko. Sve metafore su mrtve! U srdačnom i osmijehnutom stisku ruke. Kao da je ikada itko išta znao! O svemu. I ni o čemu. Samo reakcija na reakciju reakcije. S jednog utorka na srijedu u jednom svibnju. Evolutivni kamion za odvoz smeća. U odrazu kristalne suze koja nikome ništa ne znači. Velika, sveta suza. I tuga je mrtva pred praznom učiteljskom pločom. Pozitivni besmisao. Organska izlučevina čovjeka-ribe.
Izgubljeni mladići šetaju ostatke svojih misli usmrđenom obalom, okupanom mjesečevim ludilom beznađa. Crni i bijeli i žuti i ostali tamane se na najmaštovitije načine. Rudari uredno ginu u svojim jamama. Koliko vrijedi misao - u dolarima? Ne plači, luda ženo. Sve je to ništa u odnosu na skvrčenu dušu napuštenog psa.
Sestro! Sestrooo! Pojavi se, ti, sestro umobolnička! Kurvooouuuooo!
Što je? Što se dereš?
Tko mi je dirao papire i papiriće? Ovdje ne možeš ni zaspati, a da te netko ne zajebe.
Što je tebi?
Pitaj odgovorne. Ti! Ti si to uradila. Stalno se nešto motaš tu. Gledaj, sve si pomiješala. I sad se ti ovdje snađi. Jedva sam uspio sve to složiti. Misliš da je lako biti veliki pjesnik kojega nitko ne razumije. Ma, pogledaj... ma, ubit ću te!
Ti si lud! Nisam ja ništa tu...
Dakako da sam lud, kad sam ovdje, glupačo jedna umobolnička. Glupačetino! Znaš li ti, imaš li uopće pojma - dakako da nemaš - koliko mi je samo vremena trebalo, koliko sam se namučio oko svih tih riječi, rečenica, točki i zareza. A tek sam počeo, ti, nepostojeći stvoru. Ja...ja ću te ubiti! Ubiti, pa silovati. Oooo, ja brat, ti sestra! Došlo je vrijeme za naplatu grijeha. Tvoj sudnji dan je danas. Pomoli se!
Doktore! Doktoreee!
Kamo ćeš? Vrati se, sestretino jedna najneobičnija! Šalio sam se. Samo ću te silovati.
Što je bilo? Što se to ovdje dogodilo? Uznemirili ste sestru.
Ja nju? Pa, tko koga ovdje ne smije uznemiravati?
Nitko nikoga. Osim toga, ja nemam sestru.
Nemojte me sad opet...
Opet to vaše sad opet. Što ja to vas stalno sad opet? Samo kažem da sam ja ovdje zvanično u ulozi žrtve...ili mušterije...ili kako vi to već nazivate, a ona je tu nekakva ili nečija sestra koja mora znati da je mušterija uvijek u pravu. Ta glupačetina...
Nemojte tako.
Nego kako?! Razbucala mi je cijeli roman tijeka nesvijesti. Ja nju uznemirio. A koga ste onako mengeleovski bili svezali za krevet? Nju ili mene? I kome ste uštrcavali sve one divne koktele od kojih ti se čini...od kojih ti se čini...od kojih ti se čak nema što činiti. Ako je ta moja žrtva, moje svetačko mučeništvo imalo pomoglo bespomoćnoj i zbunjenoj znanosti, unatoč svemu ću biti ponosan na sebe.
Nemojmo sad o tome. Nego, ako je sestra to i uradila, to zašto je optužujete, vjerujem da je bilo nehotično. Iako ona tvrdi da te vaše papire nije ni taknula.
Te moje papire!? Te moje papire!? Nisu to nikakvi ti moji papiri, to je savršenstvo poetskog izričaja. A tko bi drugi dirao te moje papire? Da nije ovaj dadaist tu?! A? Da nije on?
Zašto mu se rugate?
Ne rugam mu se. Je li dadaist ili nije? Evo, izvolite se uvjeriti na svoje ušne školjke.
Ma znam, čovjek je bolestan. Ne! Ne budite ga! Pust...
Dada, budi se! Čovjek je bolestan!? Tko bi rekao, obzirom na mjesto radnje ove drame. No ja i nadalje tvrdim da bolesnih nema. Ima samo ljudi s rakom, ljudi bez raka, s manjim ludilom - po krivim normama, prihvaćenih od bolesne znanosti - s većim ludilom, s čirom na želucu, čirom na guzici, kamencem, ugrušcima, kurjim očima... ali nema bolesnih - ili su svi bolesni. Dadaaaa! Budi se!
Daaa???
Kaži nešto.
Daa-daaa-daa?
Eto, vidite! Kakvo ruganje? Vi mu se rugate, jer ga protiv njegove volje držite tu već mjesec dana, a on je još uvijek u da-da fazi.
To je prilično težak slučaj. Proces izlječenja može biti dugotrajan i mukotrpan. Kod takvih slučajeva nikad se ne zna.
Težak slučaj? Mislite li doista da ga je potrebno prisiliti da govori bilo što osim dada, i da će tada biti izliječen? A? A? Može biti. Jednoga blesavo sunčanog dana, kada izađe - ako izađe - govorit će ne-ne. Od dadista napravit ćete neneista. I to je nešto. Ozdravljenje čak, ako znamo - znamo li? - da je suprotnost bolesti zdravlje, a njegovo da-da je bolest.
Poznato mi je vaše mišljenje o nama i vaš cinizam, no ne morate vrijeđati.
Vrijeđati?! Koga ja to vrijeđam? Što je uvreda? Ne postoji definicija uvrede. Što je za jednog uvreda, za drugoga je tek ništa, samo izgovorene riječi zbog kojih ne postoji ni najmanji razlog za uznemirenost, a o nekakvoj uvredi da i ne govorimo. Kako dokazati uvredu?
A što ćemo s uvrijeđenima?
Ništa.
Ne vjerujem da je to baš tako jednostavno, a vjerujem da ni vi...
Vjerujte i ne vjerujte u što hoćete, samo mi kažite koga ste u posljednjih pet ili šest ili petstošest godina izliječili; dakako, ako se ne upuštamo u raspravu o postojanju bolesti i izlječenja.
Nedavno smo otpustili čovjeka koji je doveden u teškom depresivnom stanju, bio je pred samoubojstvom.
Depresije, depresije. A tko ih danas nema. Čuješ li ga, Dada?
Da-da?
Pa što ako je bio pred samoubojstvom! I vi mislite da ste tog jadnika koji uopće nije jadnik, spasili samo zato što ste mu odagnali depresiju koja je mogla biti povod - ne uzrok - njegovu samoubojstvu. Tu je stvar jednostavna. Čovjek je u depresiji, i što tu pomaže? Antidepresivi, dakako. Nakljukate jadnika tabletama, dođe doma, najede se i kaže da se osjeća dobro, i pola sata nakon toga baci se kroz prozor. Ili ga rodbina baci, svejedno - a kažu da je to sam uradio. Tko im neće povjerovati. Liječe ga farmakolozi, ili kako se već zovu, a ne vi. Ali što ćemo s dadaistom? Što tu piše u malom priručniku za snalaženje u društvu bez prirode? Ima li tu neki antidadaistik?
Nije to baš tako. Mislim da se olako i naivno upuštate u neka područja koja ne poznajete. Očito ne shvaćate neke bitne stvari. Volite obrćati stvari.
Kurac ne shvaćam!
Morate li biti tako vulgarni?
Dakako da ne moram, ali želim. I... I što u tome ima vulgarno, ako sam vulgaran? Vi ste taj koji očito ne shvaća neke stvari. Raščistimo jednom s tim kurcem. To se jednostavno mora raščistiti, ta glupost začahurena u podsvijesti, taj osjećaj krivnje i stida i jada. Eto, to su te vaše depresije i samoubojstva, svi ti stidovi i sramovi. Zar kurac nije organ kao i bubreg? A da vas netko pošalje u bubreg, ne biste mu rekli da je vulgaran.
Ipak, postoji nešto što se zove pristojnost.
A to je?
Dobro znate, kultura ophodenja.
A kultura ubijanja? Što ćemo s njom? Nju nitko ne spominje. Kultura silovanja, kultura masovnih pokolja, kultura pohlepe... Jeste li ikada pokušali istražiti, ili se barem upitati o mogućoj uzročno posljedičnoj vezi između nepristojnosti i sputavanja samog izgovaranja nekih riječi i svih ratova i ubijanja? Dakako da niste, a vi meni tu o nekakvoj pristojnosti, o tome kako moraš stisnuti čmar u društvu, ako ti dođe za prdnuti.
Ili se ne razumijemo, ili vi ne želite da se razumijemo.
Ne razumijemo se, niti ćemo se ikada razumjeti, jer vi ste normalni, a ja nisam.
Nisam tako mislio.
Ali se tako ponašate. Osim toga, nemojte vi mene sada vrijeđati, jer iznimna mi je čast i zadovoljstvo biti nenormalan. To je krasan osjećaj, zašto i vi jednom ne pokušate, bit će vam lakše.
Da-da-da.
Vidite, i on se slaže.
Opet vi...
Što?
Ništa.
Kažite slobodno, osjećajte se kao u svojoj ludnici.
Nema više ludnica.
A što je ovo? Zabavište? Zabavište za vas i nas, pa čak i dadaista... I za sestru koja mi to nije, i njoj je to zabavište, ma koliko ona o tome ne imala pojma.
Nemojte, molim vas, opet započinjati. Vi ste pametan čovjek i...
Kako sam pametan, kad sam lud?! Odlučite se već jednom. Ili je doista istinit onaj stereotip da su pametni na ovakvim mjestima, a ludi na ulicama, ustanovama, školama, gradskim upravama, bolnicama, savjetovalištima za lude, dobrotvornim organizacijama, na čelu država...
Vidim da ste danas raspoloženi za raspravu, i to je dobro. Pametni ste, ali malo preosjetljivi, pa često zapadate u krize, što je kulminiralo onim vašim činom, pa...iako je to bilo normalno za vaše tadašnje stanje i...
Ako je bilo normalno, zašto sam ovdje?
Jer ste htjeli skočiti u onu jamu, uvjereni da ste neizlječivo bolesni. Da ste se samo mogli vidjeti kad su vas doveli, ne biste sad govorili takve stvari. Lako je teoretizirati, sad kad...
Vidio sam se u tom i u svakom stanju, dakako, osim lica, koje nitko bez ogledala ne vidi. I, ako je to bilo najnormalnije, kao što ste sami rekli, da ja u takvom stanju, ma što to značilo, želim skočiti, zašto me niste pustili da skočim?
Jer to ne bi baš bilo u redu od nas.
Zašto?
Ma, ovako vas molim, nemojte opet počinjati, kad znam da i sami dobro znate o čemu se radi.
Vi sve znate, čak i to da je moje nenormalno stanje bilo potpuno normalno... I nije istina da sam bio umislio tešku bolest, kad znate moj stav prema pojmu bolest, već sam jednostavno bio tada tako odlučio - a i sada tako mislim i neće vam pomoći svi lijekovi svijeta, pa ni oni koje će tek izmisliti, da me odgovorite od moje plemenite, zdravorazumske i pragmatične zamisli. Jesam li vam spomenuo starog Marka, devedesetogodišnjaka, koji se rasapadao mjesec dana prije nego je umro? Nisam?! Borio se za život, kako biste vi kazali. A ništa nije napravio. A ja sam, što sam u životu bio zacrtao, to i uradio, ispunio svoj zemaljski zadatak i osjetio da je došao trenutak beskonačne praznine preda mnom, i da moram krenuti dalje, ili možda nestati, s najmanjom mogućom boli i patnjom i svim što to donosi i odnosi.
U redu, to je vaše mišljenje. Svatko ima pravo na svoje...
Nemam ja pravo na svoje mišljenje! Ne lažite! Vi mi branite pravo na mišljenje. Jer, ako imam pravo na njega, onda moram imati pravo i realizirati to jebeno mišljenje. Ili vi doista mislite da je sloboda mišljenja kada čovjek može slobodno misliti u svojoj glavi što hoće, ali da to nitko ne čuje, ili još gore, da to ni na koga ne utječe? Što je vama? Vi doista mislite da sam lud i...
Nisam tako mislio, vidim da ste se uznemirili, pa bi bilo najbolje da za danas prekinemo. Jeste li uzeli lijek?
Lijek?! Lijek?! Nije to lijek nego tableta, barem to dobro znate.
Da...da...da...
Tako je, Dada, a sad spavaj. Spavaj!!!
Zašto tog jadnog čovjeka ...?
Zajebavam?! Ne, vi ga, kao što već rekoh, zajebavate već dulje vrijeme. Sami kažete da je jadan. On to nikada nije rekao, a niti može.Vi ste ti koji ste ga napravili jadnikom. Što ga ne pustite doma, neka čovjek dadaizira do mile volje. Kome to smeta? Ili možda doista smeta. Vama? Njima? Njima doma? Ide im na živce svaki put dešifrirati što hoće tim svojim da-da. No možda ipak doma progovori još poneko slovo, ili čak slog. Ovdje samo spava od silnih tableta kojima ga punite. Kako će progovoriti, kad spava. Jadan. Zašto bi netko tko dadaizira bio jadan? I zašto je on za vas jadan? To je ponižavajuće za njega. Osim toga, i njegovo dadaiziranje spada u nekakvu jebenu slobodu, slobodu izražavanja.
Nije istina! Niste u pravu. Što vi uopće znate o tome! Stalno mi nešto tu pametujete, vi...vi...
A da mu šiknete jednu simpatičnu humanu lobotomijicu?
To se već odavno ne radi. I onda je to bilo rijetko, samo preagresivnima, opasnima za okolinu.
Tko je opasan za okolinu? Ubojica? Kako biti siguran da će ubojica opet ubiti? I...i kako biti siguran da neubojica neće ubiti? Ubojica je već ubio, pa stoga najvjerojatnije više nije opasan za okolinu, pogotovu ako je ubio nekoga koga je trebalo ubiti.

Koga treba ubiti?
Ne znam, ja nisam nikoga ubio. Zašto to pitate mene? No, neubojice su najopasniji. A najopasniji za okolinu su oduvijek bili oni koji su opasni za one koji nas vode, za one velike, glavne, glavonje, mudonje; mudonje koji su imali muda pregaziti sve, pa i rođenu maćehu, da bi bili glavni. Opasni su za njih opasni, a time i za društvo. Uglavnom se razumijemo, dottore, zar ne?
Teški ste. Kao da uživate biti žrtvom, pa vam to daje povod za kritiku svega i svačega. Ipak mislim da ste pomalo naivni u svemu tome.
Težak jesam, to i grane na mrtvim pticama pjevaju, ali ipak ću svom svojom težinom povaliti onu sestretinu, pa neka bude rodoskvrnuće.
Ha, ha, ha! Ludi ste do daske.
To mi je nešto poznato. A gdje je ona sad? Naša draga sestrica, seka.
Plakala je u mojem uredu. Zacijelo je još tamo.
Nego, kad smo već kod toga, je li istina ono o doktorima i sestrama i noćnim dežurstvima, pa i dnevnim i tako to? Ma, znate već...
Da ...da ...da ...
Izgleda da je istina, kad on kaže, a? Možda je nešto i vidio, ali ne može kazati. A da niste njega zloupotrijebili ili dobroupotrijebili u te svrhe?
Gledali ste previše filmova, osim toga to nema nikakve...
Doktore! Doktore! Brzo! Onaj iz sobe pet opet pokušava pregristi kažiprst. Brzo!
Čekaj, ljubavi, sestro, sestrinska ljubaviii!... Otišla. Eto vidiš, dragi moj Dada, ne daju čovjeku ni da se pojede.
Da...daaa...
Ma, idi u kurac!
Da?
Ništa, ne ljuti se. Vidi ga sad. Tako mi je došlo. Čuo si doktora, u krizi sam. Daj, nemoj mi sad tu cmizdriti, ne podnosim suze. A znaš li tko je otac dadaizma, barem su nas tako učili u školi? Ma, ne zajebavam te. Smiri se. Neki Tristan i Izolda Tzara.
Daaa?
Da, on je prvi to plasirao...ili možda nije. Svejedno, ne moraš se sramiti, nisi prvi koji to ne zna.
Daaa???
Oooo, jebem ti prozu u poeziji! Jebem ti poeziju u tri čina! Jesmo li mi ludi, Dada? Kome je stalo do nas? Liječnicima? Društvu? Državi? Statistici? Zašto bi nekome moralo biti stalo do nas...do bilo koga. Pričat ću ti jednom o dadaizmu...ili neću, jer nemam pojma o njemu.
Da?
Da. A sad spavaj, pokušat ću pisati. Vidi što mi je ona glupača uradila od svih tih neprocjenjivo vrijednih papira. Spavaj!!! Nogom ću te u tu ludu glavu.

ROBERT MARIĆ