U književnoj produkciji Dražana Gunjače dramska forma pojavila se gotovo slučajno, više kao autorska stilska vježba, “peglanje” osobnog pisma koje je imalo poslužiti stilističkoj dotjeranosti njegove proze, no vrlo je brzo zaživjela svojim životom, neovisno o Gunjačinom romanesknom svijetu, budući da se pokazala iznimno primjerenom njegovoj sklonosti lakonskom, gnomskom izričaju. Nakon Balkanskog ruleta, za koji je autor dobio povelju Europskog parlamenta i druge dvije prestižne književne nagrade (Premio Carver i Il viaggio infinito) te još uvijek neobjavljenog Balkanskog akvarela, koji je ušao u konkurenciju natječaja Onassisove zaklade za dramska djela, U sjeni sumraka treći je Gunjačin dramski uradak koji nastavlja razvijati misaonu i duhovnu potku na kojoj je autor sazdao prve dvije jednočinke. Dok u prve dvije drame temeljni problemski sklop, na tragu klasične tragedije, izgrađen na transcendentnoj opreci dobra i zla te na egzistencijalnoj opreci života i smrti u njihovom prožimanju pruža Gunjači mogućnost da se propituje o apsurdu kao osnovnoj odrednici ljudskog bivanja na svijetu, u ovoj drami on se razvija u smjeru kafkijanskog odnosa pojedinca s višom silom, bila ona vlast ili sudbina. Temeljni je ugođaj drame komičan, i to bi doista bila komedija kad u igri ne bi bili ljudski životi. Ta Gunjačina sposobnost da dade smisao besmislu upravo traganjem za komičnim elementima u inače tragičnim ljudskim sudbinama njegovih likova daje njegovim dramama, pa tako i ovoj jednu «egzistencijalnu» dimenziju odmaknutog i pomaknutog viđenja svijeta. Njegovi su likovi uvijek sretni gubitnici, gubitnici koji u porazu nalaze smisao. Tako su i protagonisti ove drame, bez obzira na okolnosti i njihovo mijenjanje, uvijek osuđeni na zatočeništvo i to zato jer ono ne ovisi o okolnostima, već je uzidano u temelje ljudskog života. A ako je tome tako, kao da nam Gunjača želi reći, onda to ne valja shvaćati pretragično. No, naravno, ovdje je riječ o klasičnom kopernikanskom obrtu, o promjeni točke gledišta koja podrazumijeva i drukčiju interpretaciju stvarnosti, takvu interpretaciju koja tu stvarnost u drami preko hiperrealizma dovodi do nadrealnosti. Komični ugođaj je pak u srazu s klaustrofobičnim doživljajem tijekom čitanja drame. Opsesivni osjećaj skučenosti, zagušenosti, krivice nije racionalan; on dolazi iz utrobe i izaziva trnce pri pomisli da svi mi, premda u manjem intenzitetu, svakodnevno doživljavamo, proživljavamo i preživljavamo situacije nalik onoj u kojoj su se našli Gunjačini protagonisti. Nepobitno je da je Gunjača izniman dramatičar. No, je li komediograf ili tragičar? Mr.sc. Srđa Orbanić

Prof. mr. Srđa Orbanić

Dragi čitatelji,

Nakon nekih osam mjeseci od prvog objavljivanja ovog romana i nakon doista brojnih pisama čitatelja sa svih prostora ex Jugoslavije, koje je sudbina ili ostavila na njima ili ih odvela diljem ove planete, odlučio sam otvoriti ovu rubriku, jer, ako je suditi po sadržaju tih pisama, ovaj je roman, vrlo brzo nakon njegova objavljivanja, postao jednako Vaš koliko i moj. Stoga sam smatrao da se na ovim stranicama treba naći mjesta i za Vaše mišljenje i o romanu i događajima koje roman opisuje. Naime, u mnogim o tih pisama ima toliko emocija i truda, iskrenosti i ljudskosti, da bi naprosto bila šteta da mnogi od tih tekstova nisu dostupni i drugima.
Ova rubrika se tek formira, pa ako neki od dojmova nisu odmah uvršteni, ne znači da neće biti (naprosto treba vremena da ih se sve pregleda, posloži…). Rubrika će biti aktualizirana dva puta mjesečno.
Dojmovi će se objavljivati samo pod imenima čitatelja i naznakom grada ili države gdje čitatelj živi, a ako netko želi da mu se objave i ostali podaci, vrlo rado.
Na kraju, moram istaći da ja ovu knjigu nisam pisao radi zarade (o čemu je, uzgred budi rečeno, doista iluzorno i pričati na ovim prostorima), nego iz nekih sasvim drugih pobuda, koje će većina dobronamjernih ljudi shvatiti već nakon prelistavanja romana. Utoliko ostavljam nagradnu igru kao trajnu rubriku, za sve one koji iz ovih ili onih razloga nisu u mogućnosti kupiti knjigu, uz uvjet da napišu dojam o knjizi. Pa, dok ima knjiga, neka traje. Kad ih više ne bude, ili ćemo štampati nove ili ćemo posuđivati od onih koji je već imaju.
Naravnom vaše dojmove možete slati i izvan NAGRADNE IGRE, naprosto napišete što mislite i pošaljete na moj e-mail (drazan.gunjaca@inet.hr)
Još jednom, hvala svima koji su svoje emocije podijelili sa mnom, a sada i s drugima.
Vaš Dražan Gunjača
---------------------------------------------------------------------------------------------------

NEBOJŠA (BOSNA i HERCEGOVINA)
Šta reći, šta napisati, a da ne liči na neku ispraznu frazu. Pročitao sam Vaš roman i kao nekadašnji žitelj glavnog grada Hrvatske pronašao se na pojedinim stranicama. Život zaista piše drame, zar ne? Drago mi je što pišete i nastavak priče, jer me živo interesuje šta je dalje bilo sa Vama i Sandrom (mada nagađam), sa Acom i Matijom, sa onim zvonom na vratima i sl. Da li je Denis pušten? U pojedinim djelovima Vašeg romana, bez pretjerivanja, čovjek se stvarno mora zapitati o smislenosti nekih životnih i ratom prelomljenih trenutaka. Koliko su neki događaji nabijeni emocijama, ne treba previše ni govoriti. O tome ponajbolje govori da sam dio romana o putovanju za Graz procitao majci i supruzi, obe su se rasplakale nad sudbinama Ace i Damira…
--------------------------------------------------------------------------------------------------

MATIJA (ZAGREB)
Kada sam nakon zadnjeg pročitanog slova zaklopio knjigu, par puta rukom prešavši preko obraza i očiju, gledao sam te žuto-narančasto-smeđe korice, shvaćajući kako taj skup ukoričenog papira nikada neću promatrati samo kao knjigu. Jer ona nije samo knjiga. Ona je priča, jedan zaseban svijet, toliko bolno blizak i stvaran, i toliko bolno tužan.
Ogromno poštovanje koje sam osjetio prema tom "predmetu" polako je prešlo u poštovanje prema čovjeku koji je imao hrabrosti i snage da ga ponovo preživi u svojoj glavi i prepriča, odnosno ispiše na papir. Nije važno da li se zapravo radi o autobiografskom zapisu ili ne (iako se naslućuje velika količina autobiografskih elemenata), ali je jasno to da je taj roman autobiografska priča svih nas koji živimo ili smo živjeli na ovim prostorima, na Balkanu.
I što reći nakon svega? Kada sam otvorio poštanski sandučić i u ruke uzeo žutu omotnicu naslovljenu na svoje ime, brzim sam pokretima izvadio njezin sadržaj ugodno se iznenadivši ugledavši naslov knjige.Kako okrećete stranice, prvo što primijetite jest to da vam se raspoloženje počinje drastično mijenjati. Jer, ovo je knjiga koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Kako bi i mogla kad se na jednoj stranici smijete sarkastičnim rečenicama glavnoga lika, razvesele vas ljudska toplina, susreti, poljupci i grljenja, prijateljstva i ljubavi, da bi vam se samo nekoliko rečenica dalje osmijeh munjevitom brzinom izbrisao s lica, a u grlu i prsima biste osjetili lagano stezanje, dok bi vam se brada potiho zatresla, a slova izgubila iza tankog sloja mutne tekućine. Gospodin Gunjača je, kao što mi je i obećao, poslao roman besplatno, na vlastiti trošak, pronašavši još i vremena za kratku posvetu. To me oduševilo, i odmah sam mu odgovorio pismom, zahvalivši mu se i rekavši kako ću ga isti tren početi čitati i poslati mu svoje dojmove. I tako sam otvorio korice, sve se dublje zavlačivši u tmurnu atmosferu i vračajući se u djetinjstvo, u razdoblje devedeset i prve godine prošlog stoljeća, kada sam bio balavi devet i pol godišnji klinac koji nije imao pojma što se oko njega događa.Toliko veselih susreta, i toliko bolnih rastanaka, koji se poput plime i oseke periodično izmjenjuju, i uvijek kada pomislite kako će se stvari napokon srediti (u cijeloj zemlji, kao i u privatnom, ljubavnom životu glavnog lika) i poboljšati, osjetite ponovo novi udarac i zaplačete nad još jednom izgubljenom sudbinom, izgubljenim svijetom i životom. I kako sam se približavao kraju, osjetio sam dvojako raspoloženje. S jedne strane, bio sam tužan što će ovaj roman završiti (zbog njegove zaista impresivne kvalitete u književnom smislu), a s druge, bio sam veseo što će i tuga prestati (iako ću, vjerujem, još danima razmišljati samo o toj knjizi), i nadao sam se da će se neke stvari u tom sveopćem kaosu i ludilu ipak posložiti, i da će Bog ipak poslati jedno malo sunce glavnom liku.
Već pomalo upaljenih očiju pišem ovaj tekst u malu bilježnicu, primjećujući kako se vani već pomalo razdanilo, zadovoljan što sam jednu noć posvetio ovoj knjizi. Izlazim van, pripaljujući cigaretu. I dok tako sjedim na balkonu, naslonjen na metalnu ogradu, u jednoj ruci držeći cigaretu, a u drugoj olovku, pišem sitna slova na listove podbočene koljenima, svako malo zastajkujući i gledajući kako se oblaci užurbano prevlače preko obližnje livade, čas je zaklanjajući i gušeći svojim sivilom, a čas je oslobađajući, propuštajući crvenkasto žute tople zrake sunca da osvijetle, zagriju i pomiluju vlati trave. Snažno pritišćem opušak u pepeljaru, gledajući kako dim polako nestaje u vlažnom zraku, a tada ugledam sunce. Pomaknem se malčice ne bi li osjetio njegovu toplinu i pomišljam kako, na kraju krajeva, te iste zrake, tog istog sunca obasjavaju svakog od nas.
Matija Turčin
-------------------------------------------------------------------------------------------------

BLANKA (HRVATSKA)
Često svraćam na online internetske knjižare i pregledavam cijene ponuđenih knjiga, ali i muku online knjižničara da te knjige i prodaju sve siromašnijim knjigoljupcima željnih novih i svojih primjeraka knjiga. Nedavno na jednoj od internetskih stranica nisam mogla odoljeti primamljivoj nagradnoj igri te, nakon što sam pročitala dostupan tekst iz, i o knjizi, pošaljem svoj e-mail i BALKANSKI RASTANCI dođoše učas i sasvim besplatno izravno u moje ruke. Pomislio bi neupućen, ili možda čak i zločest čovjek, da se radi o nekoj tek knjigici koja obrađuje domovinsko-ratnu tematiku, pa kako to više nije "IN", a autoru je ostao "na lageru" oveći broj primjeraka knjige (budući da nije reklamirana u poznatoj /o/kulturnoj emisiji "Pola ure kulture"), našao je načina da ih se putem internetske igre dostojanstveno riješi! Tko danas nešto dijeli besplatno i još k tome dobro? E ima, ima i danas takvih ljudi!
U ozračju nogometne groznice i važnih, gotovo povijesnih (ne)zbivanja (barem u ogledu našeg prostora) oko najvažnije sporedne stvari na svijetu, pročitala sam "u dahu" ovaj roman iz "jučerašnje" nam povjesti, od korica do korica, sprijeda i straga i s umetkom recenzije između njih. Grlo mi se zgrčilo u širini i dužini barem za nekoliko milimetara, suzni kanali otvrdnuli suhozidom plača, dijelom od suza muka, dijelom od suza smijeha, srce u nekoliko navrata "uskočilo u usta", ali sve to (i ne samo to!) izdržah i "otrpih junački", ipak uvaljena u svoj krevet, dok su sa stranica romana svi njegovi junaci i junakinje izdržavali hajdučiju jednog mrklog vremena i sudbinu svojih života izravno pred mojim nosom.
Riječ je dakle o radnji romana BALKANSKI RASTANCI, autora Dražana Gunjače, a ona je:
- istina o doživljajima i događanjima tog ratnog vremena u kojem se malo mogao čuti glas razuma, glas prokletstva prema svima i svemu što ubija malog nedužnog čovjeka, glas protiv krvi i glas protiv huškanja onih što su stizali u pakao tog malog čovjeka da mu ponude laž za istinu biranim riječima i mahnu na odlasku pre-bijelim rukavicama kao ulaznicama za ponovni dolazak, jer taj mali je čovjek, ma koliko htio ili pokatkad i uspio zaurlati, jedva imao priliku nekom ozbiljnom izreći svoju bol i strahotu, nepravdu i strepnju, ljubav i mržnju, osim tvrdoj zemlji koja ga je ionako spremno čekala za prihvat u svim oblicima ili bezličjima; stoga je izrečena istina bliska svakom čitatelju jer je i sam imao ista ili vrlo slična razmišljanja, slične ili istovjetne dileme i upite prema sebi i cijelom društvu, ali bez jasnih odgovora u datom trenutku; stoga je jednostavno, ali filtrom duše ispripovijedana istina o sudbini likova romana razumljiva i onom čitatelju kojem su balkanski okviri samo kartografski ocrti;
- kvalitetan "bujon" domaćeg govora u kojem su s jedne strane sve prostačke riječi, uobičajeno normalne u svakodnevnoj (i ne samo toj!) konverzaciji ljudi s balkanskih prostora, iskrenošću pripovijedanja dramatično podcrtale sliku stanja vremena i nevremena kao i duboke intimne i ljudske emocije svih likova radnje koji se, ipak, ni u nijednom trenutku kataklizme nisu pretvorili u očajnike prihvačajući, katkad gotovo nehajno, zatečenu sudbinu u ime ne baš uvijek prejasne postratovske slobode što će se, pretpostavljeno, dogoditi onima koji prežive i koji će ih se, možda, tek u malim stvarima sjećati; taj i takav "domaći bujon" ne bi trebao odbiti čitatelje akademskog profila jer njihova je bojišnica bila na crti intelektualnog prepoznavanja svih hrvatskih (ne balkanskih) vrijednosti i specifičnosti (čemu i ne pripada i ova skolastička rječnička impresija), a ne bi trebala biti niti odbijenica za mlađe čitatelje u ime "amoralnih jezičnih iskrivljenja" (bujon je ipak jušni obročni pripravak kojemu se mijenja i receptura i kvaliteta kroz iskustvo i znanje) jer iz razumljivih, jednostavnih, često vrlo duhovitih dijaloga, ali i snažnih opisa emotivnih proživljavanja, svaki će mladi čitatelj prepoznati autorovu poruku i promišljati o njoj sukladno svom habitusu;
- podsticaj i inspiracija da nakon prvog čitanja krenemo još jednom ispočetka i otkrivajući više dobre, a manje loše ljudske osobine koje nam je autor ponudio (usprkos teškom miljeu života o kojem pripovijeda) izoliramo i odbacimo zlo, da ponudimo sebi i drugima jednostavnu, toplu, mirnu ljubav; da se jačamo, propitujemo i izgrađujemo moralnu odgovornost i savjest bez obzira na sve pojavljive prepreke, jer bilo kakva alternativa u suprotnosti s pozitivnim i pravim vrijednostima bila bi samouništenje; roman BALKANSKI RASTANCI jasno poručuje, između ostalog, da se tragedija, zlo, poništenje čovjeka ne događa samo (nekom drugom) pojedincu ili samo (nekoj drugoj) skupini ljudi, da nije omeđena i ne ostaje izolirana, a povijesno i novije proživljeno ratno iskustvo dokazuje nam da in regula nema izuzetaka i izuzetih;
- potvrda da sve što se zbiva ljudima ostavlja trag, u slučaju ovog romana i materijalni (knjiga kao trajni zapis o viđenju jednog vremena) i duhovni kao sjećanje na prijatelje (na žalost i neprijatelje jer ih u sukobu dviju strana nije moguće izbjeći) i još mnoge one neimenovane što su u ratu izgubili svoje živote; ostaje nam zapitati se da li smo dovoljno svijesni, pa i moćni i voljni, zadržati ih (ne samo) u sjećanju, jer trebala bi nam to biti trajna zadaća, kao što kaže autor u posljednjoj strofi pjesme "Kada me ne bude više", na strani 277 ovog romana:"Zbog mene, zbog tebe, nastavi dalje
Jer samo tako živjet ću i ja,
Gledajuć svijet tvojim očima
Družeć se s tobom u tvojim snovima."Nedavno pročitah ovu misao C. A. Helvétiusa iz njegova djela "O duhu": "Malo ljudi može svoju misao uzdići iznad uvriježenih misli,
a još ih se manje usuđuje izvršiti i reći ono što misle."
-----------------------------------------------------------------------------------------------

BLANKA SUPAN, ZAGREB
Nalazim da je Dražan Gunjača ugradio ovu misao u romanu BALKANSKI RASTANCI. Iako ne poznam autora nadam se da mi neće zamjeriti ovaj moj čitalački osvrt na roman, jer ponukana burnim osjećajima i zadovoljstvom pročitane dobre knjige ne mogu odoljeti da je ne preporučim i drugima.

---------------------------------------------------------------------------------------------

ŠEMSUDIN (NjEMAČKA)
Evo da vam se javim i prije svega da se puno puno zahvalim na vašoj knjizi koju sam dobio prije neki dan kao što ste mi obećali.
To isto veče sam je i pročitao do kraja.
Vaš roman ne bi ocjenjivo jer bi tu prvo morao da ga upoređujem sa nekim drugim romanima a pošto ja čitam redovno (svakih 15 godina) to ću preskočiti. Samo jedno je sigurno u romanu sam uživo bolje rečeno - uživio sam se, ko da je se to meni sve dešavalo.
Ova priča je ostavila dubok utisak, ali pravo da kažem nije puno promijenila moje mišljenje jer i ja sam sam istog mišljenja da je taj rat zlo koje treba izbjeći na svaki mogući način, a možda bi se i moglo izbjeći kad bi svi mi ovako razmišljali ili barem kad bi više komunicirali i onda bi vidili da ima puno više normalnih ljudi i da su oni nenormalni u manjini i ne bi mi sami puno obraćali pažnju na njih…

-------------------------------------------------------------------------------------------

SUZANA (USA)
Samo čitajuci odlomke koje imate na websajtu bilo mi je dovoljno da shvatim da je knjiga savršena. Onda kad sam počela da čitam knjigu bila sam začudjena kvalitetom!!!
Sada mi je malo teško da vam persiram (ali trudiću se da i dalje to činim), jer čitajući vašu priču osjećam se kao da se znamo i kao da smo neki stari prijatelji. Sve je tako lično, i tako iskreno, i čisto napisano da zaista nemam komentar. Ja kao srpkinja sam morala da odem iz svoje kuće (Dalmacija) '95 u "oluji". Nije bilo lako ni tada ni sve one godine prije toga u toku rata. Od kada smo se preselili u Srbiju, pa do danas kada stanujem u Americi, tragala sam za knjigom koju bih mogla da imam kao mali dio svega toga i koju ću jednog dana da pokažem svojoj djeci koja će moći da prepoznaju moj život u njoj... Nadam se da razumijete šta mislim. Ali svaka knjiga koju bih našla bi optuživala suprotnu stranu (srbi hrvate, i obrnuto). Bila sam razočarana…
Dolazila sam u situaciju da sama započnem svoju knjigu da napišem moju verziju svega što se desilo.
Vaša knjiga je jednostavno realna i jako mi se dopada…
------------------------------------------------------------------------------------------

LJUBO (SRBIJA i CRNA GORA)
... Izvinjavam se sto neću postupiti po protokolu, samo ću pokušati izraziti svoje emocije, nakon pročitane prve glave. Kao intelektualac, humanista, vojnik i zakleti i nepopravljivi internacionalac, osetio sam svu dramu koja se odigravala u dušama ovih PRAVIH LJUDI, ili kako je Marin Drzić upotrebio neprevazidjeno ime za njih - LJUDI NA ZBILJ - najpre u Robijevoj sobi, a zatim pod krošnjom bora, dok je i nebo plakalo sa njima ... I ja noćas plačem za svim tim i takvim ljudima i za našom najlepšom zemljom na svetu...
-----------------------------------------------------------------------------------------

DANICA (NJEMAČKA)
Željela bi, da za danas nešto napišem. Imam sreću, danas ne radim. Polako mislim da nisam ni TU. Ceo dan već čitam i čitam. Ne stidim se napisati i puno plačem.
Od početka kada ste napisali "ali tko će razumjeti Slovence " sam se smijala. Tu je pravilno napisano ...ženskih pripadnika te nacije, nekako mi se čini da one drže ravnotežu s nama ostalima...to sam uzela kao kompliment…
Uspelo mi je, pročitala sam do kraja vaš roman. Mislim da ne treba da pišem o knjizi neke komentare. Da pišem ili o djeci, Sandri ili prijateljima. Mislim da mogu samo nešto napisati Iskreno iz srca: NEŠTO BOLJEG ILI LJEPŠOG do sada nisam čitala. Sigurno to nije zbog toga što sam rodjena u Jug., koje više nema. Bili su tu momenti, ne znam ni kako da napišem...nekako sam vidjela tako sve realno, iskreno i živo. Mislim da je to bio i prvi roman, da sam toliko plakala. U stvari ste opisali sav besmisao tog ludila. Ostaje nada da se to neće nikada više ponoviti.

-----------------------------------------------------------------------------------------

MILAN (KANADA)
Samo da vam se javim da sam dobio knjigu i da sam veoma oduševljen vašim radom. Još sam na početku knjige i veoma sam iznenađen i mogu samo da vam čestitam. Ta mješavina smjeha, tuge i istine mi se veoma svidja...
----------------------------------------------------------------------------------------

VEDRANA (BOSNA i HERCEGOVINA)
Moram priznati da odavno nisam naišla na knjigu sa toliko mogućnosti za naratološko, semantičko ili kritičko analiziranje. Kada se čita pred čovjekom se otvara bezbroj mogućnosti za različite nivoe shvatanja, čak i mogućnost implicitnog autorstva ili saživljavnja sa gradjom djela…
----------------------------------------------------------------------------------------

BRANKO (HRVATSKA)
…interesantni razgovori i vrlo poučna pojedinačna razmišljanja između Srba i Dalmatinaca…
----------------------------------------------------------------------------------------

MARIJA (NOVI ZELAND)
Hvala vam i za to što ste imali hrabrosti (ili je to možda - oprostite na slobodi - ludost) da sve vreme ostanete na tim prostorima i da nama koji smo kukavički, a opet i pomalo hrabro pobegli daleko od svega, prenesete iskreno, pošteno i objektivno šta se tamo zbivalo dok smo mi pokušavali da počnemo život iz početka…
----------------------------------------------------------------------------------------

JOVICA (SRBIJA i CRNA GORA)
Vaš roman sam pročitao s najvećom radoznalošću. Mislim da je to odličan pothvat. Možete, iskreno vam kažem, biti ponosni.
----------------------------------------------------------------------------------------

ROBERT (ČEŠKA)
Vašu divnu knjigu ( ili bar njen jedan dio ) koju sam si skinuo sa Interneta upravo čitam ovih dana i mogu Vam reći da me je i te kako dirnula u moju dušu. Sretan sam da je bar netko tako istinsko popisao osjećaje koje me osobno još do danas muče, da je rat zaista ono najgore sto nam se moglo desiti na prelijepom Balkanu, da se ne trebam stidjeti zbog toga sto nisam htio pucati u ljude, te sam napustio državu dok je još bilo vrijeme, da zemlja u kojoj sam živio mi itekako nedostaje ( moji prijatelji pogotovo)…
---------------------------------------------------------------------------------------

SLAVKO (HRVATSKA)
Jutros u 5:07 završio sam i zadnju, 306., stranicu tvog odličnog romana. Čestitam, i na romanu čitkom i vrlo dojmljivom, i na iskrenosti i hrabrosti da mnogo toga što o životu znaš velikodušno podijeliš s drugima. Veselim se tvom uspijehu!
---------------------------------------------------------------------------------------

TVRTKO (HRVATSKA)
Ono što čovjeka tjera da knjigu poželi pročitati u jednom dahu svakako je ljudski i jednostavni pristup glavnim akterima radnje te dinamika i tečnost radnje, ali i iskrenost pripovijedanja koja će privući svakog čitatelja.
Dakako sve rečeno odnosi se na poglavlja dopuštena za čitanje, a to pretpostavlja i mišljenje o cijeloj knjizi.

---------------------------------------------------------------------------------------

DAVOR (BOSNA i HERCEGOVINA)
…kad mi je tata rekao da ima vašu e-mail adresu. Jednog dana, hladnog čini mi se, tata je donio vašu knjigu u nas tek malo topliji dom. Pogledao sam omot knjige onako, zbog radoznalosti, otvorio je i počeo citati. I, šta se dešava? Čitao sam je, čitao, pa zatvorio, pa sjetim se opet knjige, pa je nadjem ispod hrpe mnogih, pa opet dalje. Krenuo sam u Sarajevo…pa cijelo vrijeme na putu čitao, pa došao u Sarajevo…mislim o vašoj knjizi. Pa ne mogu da izdržim trenutak kad ću krenuti nazad u Tuzlu i opet otvoriti magične korice i ući u svijet izravnosti, u svijet bez granica, tajni i gubitka uzbudjenja koje mi je, vjerujte mi, sve jače pomućivalo stvarnost i vodilo me putem vaše priče. Vaša knjiga za mene je bila jedina stvarnost u tim trenucima.
Na kraju knjige sam se glasno nasmijao, naježio se i počeo plakati.
Zaista divna knjiga koja mi je uspjela objasniti šta se ustvari desilo. Kada je počeo rat u Bosni i Herc. imao sam 12 godina, nisam ništa shvatao. Sad imam 22 i da nije bilo Dražana Gunjače ko zna da li bi se ikada okrenuo nazad i na novi način pogledao u djetinjstvo…
---------------------------------------------------------------------------------------

ZORAN (NOVI ZELAND)
Pročitao sam je dva puta i pomalo mi liči kao da sam je i sam pisao. To mi je tako blisko ali isto tako i daleko. Mnogo vremena je prošlo pa me je to sigurno, u odredjenoj mjeri, distanciralo. Vrijeme neumitno teče i skoro da sam prestao razmišljati o ovakvim temama, koje tamo život znače. Uspomene ostaju trajno u nama i na svu sreću nisu podložne variranju kao posljedica datih ili preovladavajućih političkih okolnosti. Mi doista na Balkanu (kako ti to ispravno potenciraš) smo žrtva i protagonisti politike koje implementiramo u naše svakodnevne i privatne živote. Poslije nekakvog životnog iskustva na takozvanom Zapadu sada sam više nego siguran da su naši ljudi ipak nešto posebno. Ne mogu se oni tako lako svrstati i kategorizirati, mislim u kulturnom, političkom, religijskom, ideološkom, nacionalnom i svakom drugom smislu. Nema tu nijednog "čistog reza". Sve je to ispremještano, isprepleteno i zakomplicirano. Valjda je razlog u podneblju i povijesti. Sve je kod nas prenaglašeno i pretjerano. Nema mjesta za obične ljude, teme, interese…
Tvoj roman doista oslikava nasu prirodu u pravom svijetlu. Dijalozi su tako životni, ja bi rekao subrealni sa ove moje perspektive gdje sam potpuno zaboravio tu dimenziju dobronamjerne psovke, ako to mogu tako definirati. Sočno. Nema šta. Moram ti posebno čestitati da si to pisao u prvom licu sto svakako povećava rizik da te neki bliski ljudi ne razumiju ili pogrešno razumiju…
--------------------------------------------------------------------------------------

JELENA (NOVI ZELAND)
Mart mjesec, 2002. godine, sjedeci za ovom masinerijom, dobivam pismo od moga dobrog prijatelja , iz moje drage, voljene i rodjene zemlje, u kome me obavestava o jednom web sajtu sa interesantom pricom i na kraju pisma mi porucuje " Draga J------, procitaj ovo i ja sam uveren , poznajuci te, da ce ti to oplemeniti dusu, kao i meni i mnogim drugim koje poznajem, sirom nase bivse Jugoslavije"
Nalazeci se 25 hiljada kilometara od moje zemlje, Jugoslavije, ( pri tom mislim na onu moju Jugoslaviju , od Vardara pa do Triglava) nostalgicna, nosena vjetrom sjecanja, i sa vjecitim pitanjem " Ko je mogao ovako nesto da uradi, da ode iz svoje zemlje?" i sa vec znanjem odgovora " Samo onaj Ludo-Hrabar!", na moje veliko iznenadjenje nailazim na jos jednog Ludo-Hrabrog covjeka koji zivi, radi , u Puli, i koji je napisao knjigu "Balkanski rastanci".
Naravno, kao i mnogi prije mene ( a to znam jer sam obavestena od strane tih ljudi iz moje Jugoslavije) citam preko interneta i ne mogu prosto da vjerujem da tako nesto, stvarno, prozivljeno, nesto sto nije nalik samo na rat, zivot, nego nesto mnogo dublje, prozeto burom emocija, tananih osjecanja, nemoci da se promeni nesto zapoceto koje vodi ravno i samo u smrt, gasenje tek procvalih pupoljaka, .......tako nesto je dospelo ne samo na parce papira, listova i listova ispisanog teksta, pretoceno u knjigu, nego eto ima i na interentu, dosputno svima sirom ove nase planete.
Iznenadjena, , najpre u procetku setna, sa vracanjem filma unazad, a onda odjednom prestajem da citam nakon zavrsetka trece glave i sjedam za ovu masineriju i pisem pismo gospodinu Drazanu Gunjaci, covjeku koji je bio toliko Hrabar da tako nesto, sudibnu jednog Balkanskog naroda stavi na papir, u vrijeme kada u nasoj bivsoj zemlji jos vri od previranja i dima od neugasene vatre.
Knjigu sam dobila na poklon, sto me je ne samo ostavilo bez teksta, odusevilo, obradovalo kao kada djetetu kupite voljenu igracku, nego mi je zaista Oplemenilo Dusu.Naravno knjigu sam morala prezentirati pojedinim ljudima, ne zato da bi i oni narucili to isto, nego zato sto u to vrijeme ovdje, gdje sada zivim, prikazivao se film " Velcome in Sarajevo" i bilo je mnogo komentara, na koje sam zamolila neke ljude da procitaju knjigu od MIleta Kordica " Jelena" ( koju imam i koju su na moju srecu pojedinci procitali) koja je isto toliko nacionalna kao i samim film, i govori samo o jednom strani tkz "napacenih" da bi nakon dobijanja knjige " Balkanski Rastanci", toplo i srdacno preporucila svim tim komentatorima da shvate da jedino u toj knjizi " Balkanski rastanci" nema nacionalizma, nema poetike, napadanja, nego samo je izneta Istina i samo Istina, koju na zalost mnogi su zaboravili. Izuzetno sam bila srecna u Dusi, Srcu , kada su ti isti KOmentatori procitavsi knjigu gospodina Gunjace javno rekli " Stvarno si u pravu, ali koliko je snage trebalo tom covjeku da tako nesto napise?"
Postovana gospodo sirom ove nase planete, sirom skoro cjelog svijeta gdje je knjiga prevedena i izasla u prodaju, morate priznati, ako iole malo poznajete mentalitet Balkanskog naroda, a poznajete ga donekle, jer mnogi od vas su provodili letovanja i letovanja , putovanja, obilazenja nase zemlje od Vardara pa do Triglava, da gospodin Dražan Gunjačanije samo obican pisac, covjek sa malim ali hrabrim srcem, pun osjecanja, koji je svoje najtanje emocije pretocio na papir, nego je vise nego slican Remarku, i uverena sam da ce kao takav zivjeti dok je svijeta i veka. On ima samo jednu veliku manu : Svu istinu , surovost, patnju, emocije, brigu, razmisljanja pojedinaca, stavljanje Glave u torbu , covekoljublje,prijateljstvo koje nema granicu, stavio je na dlan i sirom ga otvorio da bude dostupno svima.
Citajuci vase komentare , naravno da sam saglasna sa svime sto ste napisali, izneli svoje licno misljenje, ali bih dodala samo jedno:
Nije knjiga samo prica o jednom Balkanskom narodu, patnji, zivotu, vjecitom prijateljstvu, bez obzira na nacionalnost, vjeroispovest, prastanje,ljubav, nego izmedju redova mozete jasno vidjeti i onoga koji je sve to i prouzrokovao, i doveo jedan Balkanski narod tu gdje je sada.
Izuzetno mi je drago da jedan takav covjek je postao moj bliski prijatelj, da je odneo pobedu na Italijanskom takmicenju "Vincitori del premio Satyagraha 2002" na temu Mir medju narodima, da mu je knjiga prevedena na druge jezike, i ono sto je najvaznije da jos na ovoj nasoj Planeti ima onih kojima je stalo do Istine
Kao i mnogi i ja jedva cekam nastavak knjige, i nadam se da ce to uskoro biti.
Gospodine Drazane, istrajte , jer ima nas mnogo vise nego 1000 Kaplara koji smo uz vas, u cijoj dusi ste zauvjek ostavili neizbrisivi trag, koji Vam se divimo, postujemo vas . Nastavite radi Sebe, Nas, radi Buducnosti.
S postovanjem.
-------------------------------------------------------------------------------

JELENA RADENKOVIC
PORODICA RADOSAVLJEV (SRBIJA)
Procitavsi Vas roman " Balkanski rastanci ", tesko je odoleti, a ne podeliti svoj utisak, kako sa Vama, tako i sada se sasvim sigurno moze reci, sa odusevljenom citalackom publikom, koja je imala tu srecu da ga procita. Tajna njegovog uspeha lezi u tome da glas razuma i opomene toliko snazno izvire iz njega, da prosto kao lavina guta svo zlo ovih prostora.
Kada je pocinjao ovaj pakao, nazalost, u svojoj sredini bio sam prilicno usamnjen u svojim uverenjima, jednostavno nisam se uklapao u masineriju koja je kao neman, gutala sve oko sebe. Nisam zeleo da verujem da ljudi ne shvataju da su samo figure i da cemo na kraju svi biti stradalnici. Intimno sam ZNAO da i na ostalim prostorima ex Jugoslavije postoje ljudi razuma, mira, tolerancije...
I onda su svi oni uz Vasu pomoc, Vasim sjajnim romanom, izbili na povrsinu. Jer, svako se moze pronaci u njemu, kroz sudbine Vas i likova u romanu. Vi ste maestralno uspeli da iz dubine duse iznesete na videlo i razotkrijete svu tragediju ovih prostora i zato nijedan citalac ne moze ostati ravnodusan, a da ga prilikom citanja, ne prozmu bar zmarci. I zbog toga ga svi mi i osecamo kao NAS roman, jer svi smo u njemu.
Zaista mislim (mozda deluje neskromno) da "Balkanski rastanci" zasluzuju da udju u obaveznu lektiru, gde bi dolazece generacije na njemu ucile i uvidele sav besmisao mrznje, rata, razaranja...
Zbog toga nas sve veoma raduje uspeh romana, naravno, prvenstveno na prostoerima ex Jugoslavije, zatim u Italiji i njegovo objavljivanje u Australiji kao elektronsko izdanje.
Uz srdacan pozdrav,
porodica Radosavljev
Banatski Karlovac

MJESTO RADNJE
Pogranični vojna utvrda između Hrvatske i BiH, negdje pred ljeto 1993.g. Unutar utvrde nalazi se priručni zatvor u kojem je zatvoren Ante. U stvari, radi se o jednoj omanjoj sobi, bez prozora, s velikim masivnim, starinskim drvenim vratima i neurednim, derutnim drvenim podom. Na stropu, po sredini sobe, ističe se jedna drvena greda, uobičajena u starim kućicama na tom području, koja nosi krovnu konstrukciju. Nema ništa od namještaja. Sobica je vjerojatno nekada služila kao nekakav priručni magazin. Po podu razbacano nekoliko kartona, a u kutu sobe stara vreća za spavanje. Drugog ničega nema.

OSOBE
ANTE, Hrvat, profesor povijesti, pedesetogodišnjak, zarobljenik
ZATVORENIK, kasnije HUSEIN, Musliman, pripadnik vojske BiH, Bošnjak, pravnik, tridesetogodišnjak, zarobljenik
BOJNIK, časnik Hrvatske vojske
ČUVAR ZATVORA, vojnik Hrvatske vojske
1. HRVATSKI VOJNIK
2. HRVATSKI VOJNIK
SRPSKI KAPETAN, kasnije KAPETAN MITAR
VODNIK, pripadnik srpske vojske
1. SRPSKI VOJNIK
2. SRPSKI VOJNIK
PERO, srpski vojnik
STEVO, srpski vojnik
BOŠNJAČKI VOJNIK
BOŠNJAČKI VOJNIK, kasnije IBRO
BOŠNJAČKI VOJNIK, kasnije MEHO
BOŠNJAČKI VOJNIK, kasnije SAMIR

ODLOMCI IZ 1. ČINA

(Ante, u maskirnoj uniformi s oznakama pripadnika srpske vojske, stoji u sobici, koja služi kao zatvor, uz sam zid nasuprot vratima, a na vratima se pojavljuju bojnik i čuvar, u maskirnim uniformama s oznakama hrvatske vojske, s novim zarobljenikom u maskirnoj uniformi s oznakama armije BiH i sa zavezanim rukama. Nakon što su ušli, čuvar skida konopac kojim su zatvorenikove ruke bile vezane.)

ANTE:
Uđite djeco, uđite. Već kasnite. Čas je već počeo. Uđite i zauzmite svoja mjesta u klupama. Dakle, danas ćemo govoriti o domovini naših otaca koja se nekad zvala Jugoslavijom…
ČUVAR:
Samo se ti pravi lud, svejedno ćeš isto završiti.
BOJNIK:
Profesore, dovodimo ti novog sustanara, da ne budeš sam.
ANTE:
Neka novi učenik zauzme slobodno mjesto. Dakle, da nastavim. U toj nadasve čudnoj zemlji prepunoj bajki i iluzija, koja se smjestila na brdovitom Balkanu, vaši su očevi mislili da su konačno pronašli čarobnu formulu suživota…
ČUVAR:
Profo moj, nećeš se ti izvući, ma koliko se pravio lud.
ZATVORENIK:
Šta je njemu?
ČUVAR:
Tko to zna? Tvrdi da je profesor povijesti i da je Hrvat kao i mi, a uhvatili smo ga u srpskoj uniformi i s njihovim dokumentima. I sad se pravi lud da ga ne strijeljamo.
ZATVORENIK:
Pa, je li profesor? Je li Srbin ili Hrvat?
BOJNIK:
Vidjet ćemo. Možda je i jedno i drugo, a možda i nije? Tko zna?
ČUVAR:
I kome je to uopće važno?
ZATVORENIK:
Pa, nećete svoga ubiti?
BOJNIK:
Nećemo.
ZATVORENIK:
A njega hoćete?
ČUVAR:
Akobogda.
ANTE:
Molim tišinu u učionici. Stalno me prekidate. Dakle, suživot i Jugoslavija. Dobra je to formula bila, ali je u sebi imala ugrađenu grešku, virus, koji se aktivirao tek nakon smrti njenog pronalazača maršala Josipa Broza Tita. I svi njegovi silni učenici, sve redom odlikaši, nisu uspjeli formulu, to jest grešku u njoj ispraviti. I tako je, djeco moja, tajnu suživota Tito odnio sa sobom u grob. Mnogi su očajnički željeli nastaviti njegovo djelo, ali uzalud. Što su se oni više trudili i formulu prepravljali, to je bivalo sve gore. Iako su neki koristili njegov recept, pristup im se pokazao pogrešnim. Nisu bili dorasli nijansama. I sad se…
ČUVAR:
Jebo te Tito. Svaki dan jedno te isto. Promijeni malo ploču.
ANTE:
… tu postavlja nekoliko osnovnih pitanja. (Okreće se prema zidu i prstom «piše» po njemu, kako to rade profesori u školama, na školskim pločama.) Prvo pitanje glasi: da li je Tito bio svjestan te greške? Drugo: ako jest, da li ju je mogao ispraviti? Treće: ako ju je mogao ispraviti, zašto nije? I konačno, četvrto pitanje: da li se naprosto radi o usudu ovdašnjih prostora gdje nijedna država nije doživjela prosječan ljudski vijek? Barem ne posljednjih stoljeća. Ono prije ionako nisu bile naše države, nego smo samo živjeli u njima.
ČUVAR:
Ja ću ti odgovoriti, profesore. Prvo, jebalo se Tita za te tvoje greške u formuli. Drugo, Tito je bio najveći hohštapler u povijesti Balkana. Zajebo je sve što je mogao i koga je stigao, a najviše nas Hrvate. Treće, ova Hrvatska koju sad stvaramo, bit će zavijeka.
ANTE:
Eh, dijete moje, ništa ti ne razumiješ. Prvo, ta formula je bila Titovo životno djelo, a svakome je njegovo životno djelo najvažnije od svega. Drugo, naravno da je bio najveći hohštapler, kako ga ti nazva, jer je politika umijeće mogućeg. I ta hohštaplerska osobina je u politici, za razliku od drugih djelatnosti, često pozitivna. U mjeri koliko se o politici uopće može govoriti u pozitivnom kontekstu. Dakako da je to paradoksalno, ali, nažalost, istinito. I treće, ništa na ovoj zemlji nije zavijeka. Ništa. Nijedna država, nijedan poredak, nijedan vladar… Ništa. Sve je to samo komadić povijesti, koja ide svojih utabanim, davno zacrtanim stazama gdje su ljudi najpotrošnija njena roba i služe samo da bi je zabilježili. A najčešće ni to ne naprave kako treba. Kad bi barem bili objektivni kroničari, možda nam se ne bi dešavalo…
ČUVAR:
A Bleibourg iz 1945? Što ćemo s onih nekoliko stotina tisuća hrvatskih civila koje su Tito i partizani tamo pobili ni krive ni dužne…

……………………..

(Buuum! Jaka detonacija u neposrednoj blizini strese zidove, a Ante i Husein se mehanički približiše jedan drugome. Ante se počeo križati.)

HUSEIN:
Prijatelju, prijeđe ti u vjernike. A šta bi s Titom?
ANTE:
Tito je bio za lako naoružanje, a sad, za ovo teškokalibarsko, jedino nam Bog osobno može pomoći. Pomoli se i ti.
HUSEIN:
Ne znam.
ANTE:
Moli svoje molitve. Muslimanske.
HUSEIN:
Pa, to ne znam.
ANTE:
Kakav si ti Musliman, kad se ne znaš moliti?
HUSEIN:
Jebi ga, jadniji od tebe. Znam par pozdrava šta sam naučio u zadnje vrijeme, klanjati se i ništa više. Moli se ti za obojicu. Na glas, ja ću ponavljat za tobom. Bolje ikako nego nikako.
ANTE:
Toliko o utjesi.
HUSEIN (viče):
Glasnije, ništa ne čujem.
ANTE (viče dok su eksplozije sve jače):
Dragi moj Bože, došlo vrijeme da ti se obratimo direktno, oči u oči, nas dvojica smrtnika osuđenih na…
HUSEIN (viče):
Kakva ti je to molitva?
ANTE (viče):
Znaš li ti bolju?
HUSEIN (viče):
Ne znam, ali…
ANTE (viče):
Onda šuti i ponavljaj za mnom. Dakle, druže Bože, pardon, dragi Bože, smiluj se svojim slugama koji protiv svoje volje zazivaju tvoje ime…
HUSEIN (viče):
Nastaviš li tako moliti, bolje da se sami ubijemo.
ANTE (viče):
Pardon, koji se protiv svoje volje nađoše u ovoj bezizlaznoj… kako da molim, kad me stalno prekidaš?
HUSEIN (viče):
Jebeš takvog vjernika. Da probamo s Alahom? Ionako si prešao u muslimane. Tu ne treba moliti, samo klekneš, okreneš se prema istoku i uspostaviš vezu s njime.
ANTE (viče):
Kakvu vezu?
HUSEIN (viče)
Pa, ono, meditacija, uspostaviš vezu s njime i moliš ga u sebi da nas danas poštedi. Može?
ANTE (viče):
Meni je svejedno. Ionako je samo jedan Bog, pa kako god ga zvali.

(Husein klekne na pod, okrene se prema istoku, pokloni se glavom prema zemlji, a Ante slijedi njegov primjer. Vani sve jače detonacije.)

ANTE (viče):
Pukla veza s Alahom.
HUSEIN (viče):
Kako pukla? Moraš se samo iskreno pomoliti…
ANTE (viče):
U životu nisam bio iskreniji. Nemaš pojma koliko iskreno molim da me ovi što dolaze ne prekolju. Ali mi se čini da ti imaš gadnih rupa u vjerskoj izobrazbi.
HUSEIN (viče):
Zašto?
ANTE (viče):
Sumnjiv mi je ovo način zazivanja Boga. Čini mi se da je došlo vrijeme da vapimo iz sveg glasa, a ne da mu se šutnjom obraćamo. Neće nas čuti od sve ove buke. Da se mi vratimo improvizaciji….
HUSEIN (viče):
Stvarno si nikakav vjernik. I kao musliman i kao katolik. Idemo onda natrag na tvog Boga, da vidimo kako ćemo tu proći. Ali, s tvojim bezdanima u molitvama nećemo daleko. Ovaj put ja molim, a ti ponavljaj za mnom. Može? Dobro, idemo. Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje…
ANTE (viče):
Čekaj! Otkud ti znaš Očenaš?
…………..
ODLOMCI IZ 2. ČINA

(Detonacije su prestale, tek tu i tamo se čuje koji povremeni pucanj. Ante i Husein, blijedi sjede jedan pored drugog u uglu zatvora, naslonjeni na zid. Malo nakon toga se čuje srpska pjesma «Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala, Nije mala, nije mala, triput ratovala…». Ante i Husein se zgledaše prestrašeno.)

ANTE:
Evo Srba, gotovi smo.
HUSEIN:
To su četnici, što je puno, puno gore. Da su barem obični Srbi…
ANTE:
Kako znaš da su četnici?
HUSEIN:
Zar ne čuješ šta pjevaju?
ANTE:
Nešto o tome da je Srbija mala?
HUSEIN:
Pa, nisi baš ulovio kontekst…
ANTE:
Koji sam ja pehist. Ubit ću se sada ja sam. Gdje si ti ono probao sa zidom?
HUSEIN:
Pričekaj njih, da se ne mučiš sam. A zašto si pehist? Mislim, jasno mi je da smo pehisti, ali zašto to sada posebno ističeš?
ANTE:
Kako zašto! Pa, oni moji hrvatski idioti nisu mi htjeli priznati da sam Hrvat, nego me držaše za Srbina. I kad već ne mogu biti ono što jesam, umjesto da me ostave Srbinom, oni me na brzinu pretvoriše u Muslimana i takvog ostaviše Srbima. I još mi nataknu čin kapetana, da ovima bude slađe kad me budu klali. Da su me barem ostavili u onoj nesretnoj srpskoj uniformi što sam imao…
HUSEIN:
Pusti sad uniforme. Šta ćemo sada? Kod ovih Tito ne pali. Ako im ga samo spomeneš…
ANTE:
Ode glava. Znam. Razmišljam.
HUSEIN:
Požuri, jebi ga. S razmišljanjem. Ovi će nas brzo naći a onda nećeš morati ni o čemu razmišljati.
ANTE (lupa se rukama o glavu):
Pokušavam. Pokušavam, ali ne ide. A tebi ne pada ništa na pamet?
HUSEIN:
Ja sam svoj dio odradio s tvojim molitvama, koje ti nisi znao. Sad je na tebi red. Jebi ga, mozak mi se blokirao.
ANTE:
I meni. Sve stalo i ne mrda. U glavi.
HUSEIN:
Deblokiraj ga, da ti ga ovi ne deblokiraju. Ej, znam šta ćemo.
ANTE:
Hajde reci, da imam razlog više da se ubijem.
HUSEIN:
Ozbiljno. Bit ćemo špijuni.
ANTE:
Špijuni?! Čiji špijuni?
HUSEIN:
Srpski, čiji bi drugo bili. Obojica smo Srbi poslani na zadatak da špijuniramo muslimanske položaje. Zato smo u muslimanskim uniformama. I, u trenutku nepažnje, Hrvati nas uloviše.
ANTE:
Imaš li išta originalnije?
HUSEIN:
Imaš li ti možda?

…………………………..

KAPETAN MITAR:
Znao sam. Isto Srbin, je l' da? Naravno da jest. Ne možeš više ni u zatvor a da ne naletiš na svoga. Makar i u neprijateljskim uniformama. Glavno da se on u duši oseća Srbinom, a jebeš uniforme. Sve one sliču jedna na drugu, zar ne? A i toliko ih sada ima na tržištu da se čovek u brzini lako zabuni pa navuče pogrešnu. Vrlo logično, je l' da? Dakle, braća Srbi. E, pa braćo, nemamo baš puno vremena za vas, pa vam toplo sugurišem da nastavak priče bude bar malo apsurdniji od ovog do sada. Tek toliko da mi ne sjebete dan potpuno. Možete vi to, znam ja, samo ako se malo više potrudite. Dakle?
HUSEIN:
Gospodine kapetane, mi smo bili ubačeni na ove prostore da pratimo muslimanska kretanja i tome slično. I onda nas Hrvati uhvatiše i da ne bijaše vas, zamijenili bi nas za neke njihove šta su ih Muslimani zarobili. Eto, spasiste nas u zadnji čas.
KAPETAN MITAR:
Jebi ga, opet smo tamo gde smo i bili. (Obraća se vodniku.) Znaš šta me je uvek nerviralo kod nas Srba? Predvidljivost u kritičnim situacijama. Neinventivnost. Uvek isto. Od srednjeg veka naovamo. I uvek smo najgore stajali sa špijunima. Pogledaj samo gde ova dvojica skupljaju informacije o muslimanima. U hrvatskom zatvoru. Pa, kako onda možeš dobiti rat, života ti? Ili ste čekali da vas Hrvati razmene, pa da tek onda počnete skupljati informacije, ha?
HUSEIN:
Gospodine kapetane, znam da zvuči malo nevjerovatno, ali…
KAPETAN MITAR:
Malo?! Eh, kad bi samo malo, gde bi nam bio kraj. No, ajde da ne zaključujemo naprečac. U ratu se dešavaju nezamislive stvari, pa, eto, onda je moguće da i vi špijunirate muslimane po hrvatskim zatvorima.
HUSEIN:
Ali…
KAPETAN MITAR:
Dobro, znam, prvotna namera vam nije bila da ovde završite. To vam verujem. Nikom normalnom se ne završava u ovakvim rupama, pa ni srpskim špijunima. Makar, kad malo bolje promislim, špijuni karijeru uglavnom okončavaju na ovakvim mestima. Pogotovu u ratu. Nego, kako sa živcima već duže vreme ne stojim najbolje, biste li mi dali upute kako da ja vašu priču proverim? Naime, malo je nezgodno verovati samo na reč u ovim opakim vremenima, zar ne?
HUSEIN:
Lako. Trebate samo nazvati majora Aksentijevića…
ANTE:
Aleksijevića.
HUSEIN:
Pardon, Aleksijevića; toliko sam sretan šta ste došli da sam malo uzbuđen…
KAPETAN MITAR:
Čak mi je i to razumljivo. Teško je u ovakvoj situaciji biti neuzbuđen. A gde da ja nađem tog vašeg majora?
HUSEIN:
U Trebinju.
KAPETAN MITAR:
U Trebinju?! Mogli ste tako reći i na Grenlandu. Ne mogu dobiti vezu ni s onima kilometar iza mene, a kamoli s Trebinjem. (Obraća se vodniku.) Jesi li upamtio kako se zovu?
VODNIK:
Jesam za Jovana, ali ovaj Timo… Njega nisam.
ANTE:
Timotije Milosavljević.
VODNIK:
E, njega nisam.

ODLOMCI IZ 3. ČINA

(Ante i Husein sjede uza zid sobe i čekaju da istekne pola sata od odlaska Srba. Prošao je skoro i sat, oni još sjede i čekaju. Vani tišina.)

HUSEIN:
Već je prošlo više od sat vremena od odlaska Srba. Bilo bi krajnje vrijeme da se maknemo odavde.
ANTE:
Ne znam što mi je. Nekako mi se ne izlazi van.
HUSEIN:
Strah od nove neizvjesnosti. Međutim, krenut se mora.
ANTE:
Idemo.

(Polako otvaraju vrata i Husein oprezno izviruje van. Okreće se prema Anti.))

HUSEIN:
Nema žive duše. Sve je čisto. Gibajmo!

(Obojica izlaze van. Čim su izišli, začula se rafalna paljba. Oni naglavu- nanos utrčavaju natrag u sobu, zatvarajući vrata za sobom. Zbunjeno se gledaju.)

HUSEIN:
Šta je sad ovo?
ANTE:
Pojma nemam, ali imao sam osjećaj da nešto nije u redu. Kao da sam znao da će netko zapucati čim provirimo van.
HUSEIN:
Ja takav osjećaj imam već godinu dana. Već sam i navikao na njega. Ali tko je sad ovo? Srbi nisu, jer su nas mogli pobiti i bez čekanja da iziđemo. Hrvati isto nisu. Barem ne oni isti od prije. Ostaju samo…
ANTE:
Mudžahedini.

……………………..

(Tog trenutka ulazi još jedan, četvrti vojnik u uniformi bez oznaka, sa zelenom trakom zavezanom oko glave).

ČETVRTI BOŠNJAČKI VOJNIK:
Allahu ekber!
ANTE:
Aha!
HUSEIN:
Allahu ekber!
ČETVRTI BOŠNJAČKI VOJNIK:
Ja sam Samir, pripadnik Armije BiH, a vi?
HUSEIN:
Ja sam Husein, a ovo je kapetan Mustafa.
ANTE:
Toliko o smislu za imena.
SAMIR:
Šta ovaj priča?
HUSEIN:
Bulazni od šokova.
SAMIR:
Kakvih šokova?
HUSEIN:
Hrvati su tu imali nekakav generator za struju i kapetana svaki dan spajali na njega jedno desetak puta. Skoro prosvijetlio, jadnik. Još mu nije spala voltaža. I sad više ne zna šta govori. Čas lupa o Titu, čas o Bosni…
ANTE:
"Ni sahat hoda odavde postoji zaostali vilajet kakav je teško i zamisliti. Tu, pored vas, nedaleko od ovog vizantijskog sjaja i bogatstva koje se sakuplja iz cijelog carstva, žive vaša vlastita braća, kao prosjaci. A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudo što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo…»
SAMIR:
O čemu on to?
HUSEIN:
Pokušavam dokučiti. Poznato mi zvuči, ali nikako da mi legne.
ANTE:
«…najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice, a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa. Vi ste bezobzirni iz bijesa…"
HUSEIN:
Sjetio sam se. Meša Selimović iz romana «Derviš i smrt». O Bosni i Bosancima.
SAMIR:
Kojim Bosancima? Nema više Bosanaca. Samo Bošnjaci.
HUSEIN:
Dobro, onda o Bošnjacima.
SAMIR:
I ko je taj Meša?
HUSEIN:
Meša Selimović?! Jedan od najvećih bosanskih pisaca. Njegov roman «Derviš i smrt»…
SAMIR:
Ma, kakav Meša. Kakvi pisci, kakvi romani…