LJUBAV I DOMOVINA

Jucer me sustigla prošlost, sretoh jednog dragog covjeka iz nje, i to mi opet probudi neka zapretana sjecanja, natjera na neka nova-stara promišljanja. Brojna nikad odgovorena pitanja opet nadoše svoje mjesto pod mojim škrtim suncem… I nadolaze u valovima, bez nekog suvislog, logickog reda, udaraju gdje stignu i onda se raspršeni, u tisuce kapljica vracaju natrag, u – ništa.
Da ih podijelim s vama? Sumnjam da od toga ima koristi, a pogotovu da cete se nakon toga osjecati bolje, ali, tko zna, možda netko i od vas plovi tim mrtvim morem, pa eto, tek toliko da zna da nije sam. Ništa više od toga ponuditi ne mogu.
Ta pitanja… Volim svoju domovinu, ali za ljubav treba dvoje, zar ne? Barem dvoje. Ljubav, ako nije uzvracena, s vremenom se pretvara u moru. Kako i kome dokazati da je voliš, ako ne spadaš u onu grupicu urlatora i njihovih glasnogovornika, cija se ljubav zbog jacine glasa i nastupa valjda podrazumijeva sama po sebi. Što ako ne možeš tako glasno vikati kao oni? Što ako ti svoju domovinu voliš na drugaciji nacin? Nježno, tiho, skoro potajno… Što ako nisi sklon grubim izljevima ljubavi? Naprosto te Bog zakinuo za jacinu glasnica i …
Zašto bih ja uopce nekom dokazivao da volim svoju domovinu? Zato što je to precesto uvjet opstanka u njoj. Conditio sine qua non. Dobro, ako podemo od ovog zadnjeg, kao neupitne kategorije, što da ja radim sa svojim osjecajima? Smijem li ih javno pokazivati kao i oni, iako su razliciti od njihovih? Primio sam zadnjih godina na stotine i stotine pisama onih koji su napustili svoju i moju domovinu, a nisu je prestali voljeti. Na svoj nacin. Dapace. Pate za njom. Strašno. Kao i svatko kad je daleko od onog koga voli.
Možda se sve ovo treba pojednostaviti i svesti na pravo na razlicitost. Zar nije svaka ljubav unikum za sebe? Zar se uopce može govoriti o ljubavi kad je uniformirate? Kako netko može moju ljubav staviti u svoje kalupe?
Uzgred, može li se previše voljeti? Nažalost, može. I cijena takve ljubavi je proporcionalna njenoj neuzvracenosti.
Možda bih trebao otici i ja i nastaviti patiti u nekoj drugoj zemlji, kao i drugi. U cemu je razlika izmedu mene i njih? U tome što je njihov prag strpljivosti bio niži i nisu više mogli cekati da im domovina uzvrati ljubav? Ili u tome što su prije mene shvatili da je to utopija? Barem u ova naša vremena. Možda se jednog dana domovina sjeti i nas…
A možda ih i ovdje ima puno s istim ili slicnim senzibilitetom kao i ja, samo što ih nitko ne cuje. Zbog onog problema s glasnicama…
Možda mnogi nisu shvatili da ljubav i strast nisu jedno te isto. Iz strasti se i ubija, iz mržnje pogotovu, ali i ljubavi… Možda su neke mržnje i opravdane, ali ne govorim o njima nego o ljubavi. Onaj tko doista ubije iz ljubavi, veca je žrtva od ubijenog. Jer on ipak nastavlja živjeti s tim.
Konacno, ljubav nije racionalna kategorija, ali i ona mora pocivati na koliko-toliko zdravim osnovama da se ne bi pretvorila u svoju suprotnost, zar ne?
Možda sam ja ipak prolupao pod utjecajem svih zbivanja što su nas zadesila zadnjih godina; možda su oni drugi, treci ili tko zna koji u pravu? A možda i nisu. Vidjet cemo jednom kad produ ova prevrtljiva vremena, a morat ce proci kad-tad. Ili možda ipak nece?

GOLUB I JA
Prije dva-tri mjeseca, jednog toplog jutra na terasi mog stana osvanuo je on; sivi golub koji me je prestrašeno gledao iscekujuci moju reakciju na neocekivanog gosta. Slegnuo sam ramenima, racunajuci da ce ionako uskoro odletjeti, pa nije imalo smisla da za tih par minuta uspostavljati mukotrpan kontakt. U zadnje se vrijeme sve teže sporazumijevam i s dvonožnim stvorenjima, a kamoli da bih prešao još i na pernate.
Medutim, on nije otišao. I dalje je stajao, lagano klimajuci glavom lijevo-desno i odmjeravajuci me. Na kraju sam popustio, otišao u kuhinju gdje sam pronašao nekakva zrnca i ponudio mu ih da prezalogaji. Ipak je on gost, zar ne? Otada nije otišao.
U meduvremenu smo, silom prilika, razradili znakove internog sporazumijevanja do savršenstva, toliko da je on postao cak i svojevrsni književni kriticar svih mojih literarnih pokušaja. Tocnije, sudionik tih pokušaja. Radi jednostavnijeg razumijevanja, on komunicira samo sa «da» (dva puta gu-gu) ili «ne» (cetiri ili više puta gu-gu). Ah, da, i zove se Gu-gu. Što cete, nikad nisam dobro stajao s odabirom imena, ali on se ne buni. Jedan od rijetkih.
Evo izvoda iz našeg dijaloga koji se odvijao nocas, oko dva sata poslije ponoci, dok sam ja sjedio s upaljenim lap-topom u krilu, a on, s obližnjeg ormara mrzovoljno buljio u njegov ekran.
- Gu-gu, idem ti na živce, je l' da?
- Gu-gu!
- Ne možeš spavati zbog mene?
- Gu-gu!
- Pa, dragi, promašeni krilati slucaju, nakon skoro tri mjeseca druženja sa mnom, bilo bi krajnje vrijeme da se privikneš na ljudske navike.
- Gu-gu-gu-gu.
- Što ti ova pojacana negacija znaci? Da se ne možeš navici na ljude generalno ili samo na mene? Nemaš komentara. Ipak misliš samo na mene, zar ne?
- Guuuuuuu!
- Opa, ubacili smo novi oblik komuniciranja. Da pogadam što bi on trebao znaciti. Baš me briga. Konacno, ti si došao u moj, a ne ja u tvoj svijet. I što uopce nedostaje mom virtualnom svijetu? Dobro, nema puno veze sa stvarnošcu, ali ja pišem o stvarnosti, pa…
- Guuuuuuu!
- Tek toliko da znaš, postaješ prilicno bezobrazan za nekog tko od drugog ocekuje da ga hrani. Ipak si se ti adaptirao na moj svijet…
- Gu-gu-gu-gu!
- Postaješ zamoran nocas. Možda i ti misliš da je moje pisanje besmisleno, ha?
- Gu-gu!
- Aha! Tako dakle. A zašto? Ti ionako ne shvacaš suštinu…
- Guuuuuuu!
- Shvacaš?! Pa, što onda nedostaje mojem pisanju? Izbor tema? Rat, postratno doba, licemjerje, humanizam…
- Guuuuuuu!
- Misliš da to više nikog ne zanima? Dobro, djelimicno se slažem s tobom. Ali, ako svi zašutimo, onda ce ona manjina manijaka…
- Guuuuuuu!
- U redu, oni ce ionako svoje napraviti, a ja cu zbog pisanja nepotrebno nastradati. To hoceš reci?
- Gu-gu!
- I što da radim? Da prestanem pisati?
- Gu-gu-gu-gu.
- Onda? Što mi drugo preostaje s mojim svjetonazorom, u ovoj i ovakvoj sredini? Da prestanem disati?
- Gu-gu!
- Slušaj ti, pernati manijace, sad si pretjerao. Krajnje je vrijeme da ti predocim neke od fizickih argumenata…
Gu-gu se na to naglo razbudio i odletio u sigurnost drugog kraja balkona, do kojeg nisam mogao doci zbog… Nema veze zbog cega, nisam mogao doci. Stajao je tamo i uvrijedeno gledao negdje u daljinu. Hvala Bogu, pomislim i nastavim pisati na miru.
Nakon što je prošlo pola sata u kojima sam napisao cak jednu i pol recenicu, pokajnicki sam mu se obratio.
- Gu-gu, vrati se natrag. Odustajem od fizickih argumenata. Oni su me i uvalili u ovu virtualnu samocu. Doduše, ne moji nego tudi, ali svejedno. Hajde, vrati se. Možeš komentirati što god hoceš, samo se nacrtaj natrag. Tako. Baš ti hvala. Prokleta ljudska potreba za socijalizacijom…
Gu-gu se vratio. Dijalog se nastavio na višoj razini. Srecom, moja se terasa nalazi na vrhu zgrade, tako da nema svjedoka tih nocnih rasprava. Ne zbog mene, meni je ionako svejedno, nego zbog njega, da ne bi i on postao meta nekih tolerantnih sugradana, sklonih iskazivanju argumenata «drugim» sredstvima. A i tko zna zašto se i od cega i on sklonio u ovu varljivu nocnu sigurnost. Što god bilo, dovoljna mu je kazna što mora podijeliti moje misli i ujutro se probuditi s njima. U tom istom svijetu i s tim istim mislima.

I NAKON RATA – RAT

Ljeto je, sparina guši a more blizu – rješenje se namece samo od sebe, zar ne? Trebalo bi samo par koraka da bi umorni duh u još iznurenijem tijelu prepustili hladnim valovima; necemu što vecina civiliziranog svijeta naziva godišnjim odmorom. Medutim, nije to tako jednostavno. Treba se i odmarati znati.
Sjecam se mutno kako je to izgledalo prije ovog zadnjeg petogodišnjeg rata koji je protutnjao ovim prostorima na koje me je Bog i moja nerazumljiva ljubav prema njima osudili. Sjecam se tako vremena kad je i ovim prostorima hodao covjek. Onda je stigao rat. Onako, iznebuha, do nepodnošljivosti arogantan kao i svaki neželjen gost, koji tu nepoželjnost ne prihvaca. Dapace. I onda preko noci nestadoše neki ljudi s kojima sam se znao veseliti, potom dodoše neki drugi cije veselje nisam razumio, ma koliko se trudio. Da se ne bih osjecao izopcenim, zamolio sam novodošle da me upute u razloge svog veselja, na što su oni, na moje zaprepaštenje, ostali zateceni. Covjek bi ipak trebao znati cemu se veseli, zar ne? No, nakon nekog vremena neki se od njih pretvoriše u moje drugo ja, a drugi me poceše izbjegavati.
Jeste li ikada vidjeli kako se ratnici odmaraju? Nikako. Kad ne pucaju, piju da zaborave zašto su i na koga pucali. To se cak i meni cinilo spasonosnim rješenjem prvu godinu rata – ali moj rat nije završio na vrijeme. Kao što nijedan rat nikada ne završi na vrijeme, ma koliko trajao. Nakon nekoliko užasavajucih triježnjenja, shvatio sam da to nema veze s odmorom.
Kažu da svi ratovi moraju jednom završiti. Jeste li sigurni u to? Ako je tako, zašto se ratnici i nakon rata «odmaraju» na isti nacin?
Pustimo ratnike u njihovom svijetu koji ne razumiju ni oni, ali drugi još manje. Ratnici nikad nece razumjeti zašto su protekom vremena od heroja postali moderni gubavci od kojih drugi bježe, a svi oni koji od njih bježe nikad nece razumjeti zašto su za te «gubavce» još nedavno mislili da su heroji?
Tako je teško biti mali, obicni covjek u ratu, ma gdje te on zatekao. Povijest interesiraju samo oni koji su po njenom formatu. Mali covjek nije.
Možda bi se sve to nekako ipak uravnotežilo u podnošljivu razinu postojanja i jednih i drugih, kada ne bi postojali treci; oni kojima je taj rat trebao dok je trajao, ali im još više treba nakon što je «završio». Hijenama rata. Oni ne razumiju ni ratnike ni patnike, niti to žele. Njima je rat potreban kao automehanicaru pokvaren automobil – da bi živjeli od njega. Ako pokvarenih automobila nema, tim gore po njih. Od neceg se ipak mora živjeti, zar ne? I zato su oni najuspješniji u svojim «misijama». U svakom pogledu. I zato rat ne prestaje dok god su oni na sceni, gdje se osjecaju savršeno, gdje s nepodnošljivom lakocom od izgubljenog jadnika ponovno stvaraju ratnika, a od preplašenih patnika nojeve koji se od silnog straha cijeli ukopavaju u pijesak, a ne samo glavu. Da ne bi slucajno jedan od ovih za njih zapeo.
Što ce se desiti ako ipak podigneš glavu? I oni to primijete. Možda i nece pucati jer je rat ipak formalno završio. Ali ce te za to svim snagama gurati natrag, tjerati da se ponovno ukopaš u usijani, krvlju i suzama preliveni pijesak. S otvorenim ocima. Da ne bi više nikad zaboravio poduku. Ako nekako uspiješ ostati na površini, drugi te nece vidjeti. Nece im dopustiti. Ako te slucajno ti drugi patnici ipak primijete, onda je krajnje vrijeme da odseliš ili pak pocneš žurno popunjavati rupe u vjerskoj izobrazbi.
Ne vjerujete? Nemojte. Vaše pravo. Ali onda, za svaki slucaj, popunite vlastite rupe iz poznatih i manje poznatih molitvi; možda vam zatrebaju? Mislite da su vaše hijene civiliziranije? Možda ugladenije? Možda ih retoricki ne prepoznajete? Ali to ne mijenja suštinu.
Ah, da, možete pokušati i nešto jednostavnije. Primjerice, glumiti turistu u upravo «oslobodenom» Iraku. Provesti odmor tamo. Zašto ne? Zar ga nisu oslobodili? Družite se malo s oslobodenima. Podijelite s njima radost oslobadanja. Jedinstven doživljaj, vjerujte mi na rijec.
Ali, kad se vratite iz Iraka, nemojte se nikada upitati: što je to sloboda? Jer to pitanje vodi samo u jednom smjeru, u - ludnicu. Znam mnoge koji su poludjeli zbog «slobode».
Kad malo bolje razmislim, ipak je najbolje da zaboravite ovo što sam napisao i uživate dok možete. Ionako ne možete promijeniti ništa, osim…

ISPOVIJEST STAROG PJESNIKA – 2. dio

Prvi dio ove price objavljen je u romanu SNOVI NEMAJU CIJENU. Obje price su posvecene pjesniku Stevanu Isakovu.
Dragi prijatelju,
Eto, prode i ta 75. godina. Razmahala se starost na sve strane. Goropadna i nepopustljiva, kida svojim oštrim kandžama ostatke ostataka. Gledam ispisane knjige… Objavljene i neobjavljene… Islikane slike koje nikom ne trebaju… Možda kad uskoro umrem… Po onoj «Umri da bi živio». Što više reci? Jedan mali, izgužvani covjeculjak, sagorio od prevelikih emocija, kojem izmice tlo pod nogama, lebdi bez krila… Koliko još? Za moj jeftini kaput vec su sklepali drveni sanduk od isluženih dasaka. Stoji negdje u nekom skladištu i ceka me. Nedostaje još nekoliko slova, pokoja brojka, ja u njemu…
Izbjegao sam odlazak lijecnicima. Cemu? Sve cešce cujem zvona s male kapele na groblju, kako jece, cvile, zvuk koji se beskrajno polako rasteže preko napola razrušenog zida na groblju prema udolini preko puta… U kutu groblja malo, neuredeno staro grobno mjesto, s grubo pokrpanim rupama od mine koja je za zadnjeg rata pala baš na njega, posve slucajno… Nevješte ruke uvijek pripitih grobara samo su nabacale žbuku, tek toliko da se ne vidi unutrašnjost rupe. Vidim svecenika u pozlacenoj odori, s molitvenikom crnih, zamašcenih korica, kako napuklim glasom mrmlja molitvu sebi u bradu. «Od zemlje si postao, u zemlju se vracaš…» Uporni povjetarac vraca natrag požutjele listove molitvenika što izluduje ionako nervoznog svecenika kojem se negdje žuri… Neki od preživjelih ga ceka… Miriše na kišu. Jato preplašenih cvoraka samo frknu krilima iznad okupljene gomile i svježe iskopane zemlje, iznad glava onih kojima se ne prljaju ruke, a obicaj je ubaciti šaku zemlje u tu rupu… Glup obicaj.
Gledam kroz prozor. Isuse, kad sam ga zadnji put oprao? Veliko, crveno ožujsko sunce tone na dalekom horizontu… Koliko ga nevinih sutra nece docekati? Koliko krvnika ce i sutra u njemu uživati? Spuštam pogled na drugu stranu malog trga, na spomenik nekog od politicara, koji su nekoliko puta rušili i vracali natrag. Treba ih rušiti dok su živi, a ne njihove spomenike nakon njihove smrti. Kad ce vec jednom ovdje stasati generacija koja nije opterecena tudim sjecanjima? Kojoj su samo njena sjecanja važna? Nikad. I ne samo ovdje. Tudim sjecanjima ubijamo buducnost. Cega se sjecaju mladi Palestinci prije samoubilackih pohoda? Mladi Amerikanci na širokim cestama Bagdada posutih minama? Afganistanci okovani u podrumima na Kubi? Ideali? Jedni ih stvaraju, drugi im presuduju, a treci ginu za njih. Oni treci onim prvima ne znace ništa. Oni se ne bave njima nego idealima. Tako je dug put do neba.
Pokušavam osjetiti strah. Od kraja. Ne uspijevam. Strah me je samo od straha.
Opet se vracam Lauri. Ne uspomeni, nego njoj. Nikad nisam prihvatio njenu smrt. Nisam mogao, a pokušavao sam. Tako je lijepo slikala. Gledam njenu zadnju, nedovršenu sliku. Ptica koja pokušava uzletjeti sa zapaljenim krilima. Tko ih je zapalio? I zašto? Rat je taman pocinjao kad je ona odletjela… Izbjegla ga. Lijecnici su mi kasnije rekli da se nije željela boriti za život. Za koji život? Ovaj, ovdje i sada? Bože moj. Upoznali smo se tako davno, u Parizu, slucajno… Volio bih još jednom vidjeti Pariz, kad bi postojao. Onakav kakav je ostao u našem sjecanju.
Eto, dragi prijatelju, ovo je vjerojatno jedno od mojih zadnjih pisama. Pisat cu ih ja i dalje, ali ih više necu slati. Piši ih ti i za sebe i za mene. Ako ih ne budeš imao kome poslati, ne piši ih. Neposlana pisma su teret s kojim u ovom životu ne možemo izici na kraj. Ja sam imao srecu da ih imam kome slati. Nadam se da ce Svevišnji i tebi biti toliko široke ruke. Kako si i sam jednom rekao: «Teško je imati prijatelja, ali je još teže biti prijatelj». Jednog imaš, ma gdje se ja nalazio, a drugog pokušaj pronaci sam.
Tvoj S. Isakov

PAMETNE BOMBE

Živim u zemlji preko cijih je slabašnih leda nedavno protutnjao petogodišnji rat. Jedan skoro prirodan ciklus koji se na ovim prostorima, iz razumnim ljudima neshvatljivih razloga, uredno ponavlja ritmom koji ne dopušta da to nesvakodnevno iskustvo mimoide nijednu ovdašnju generaciju, pa, eto, ni moju. Ovdje je protok vremena, sazrijevanje svijesti i razvoj demokracije bez utjecaja na periodicnu razmjenu mišljenja preko nišana. Živim u zemlji gdje se, primjerice, referendumi, kao najstariji nacin civilizacijskog izražavanja narodnog mišljenja, organizira samo za ona pitanja koja u sebi neskriveno nose nove sukobe. Ove ili one vrste. Neprijatelja uvijek ima, zar ne? Ako nema, tim gore po njih. Izmisliti cemo ih.
Zaboravih napomenuti: ja volim svoju zemlju, ma koliko bila nesavršena. Uostalom, tko je savršen?
Medutim, priznajem da ponekad i nije lako živjeti u zemlji gdje je glasnoca himne važnija od punog stomaka. Dobro, netko je manje, a netko više muzikalan, no, kad su himne u pitanju, tu je dovoljan samo dobar sluh. Da je cuješ na vrijeme. Uglavnom, sve je to stvar prakse. Navika je druga priroda, zar ne? Ruku na srce, pomalo iritira i cinjenica da živiš u zemlji gdje je prošlost važnija od sadašnjosti, a na buducnost se ionako nitko ne osvrce, jer je toliko neizvjesna da nema svrhe još i na njoj gubiti vrijeme. Naime, polagati karte na buducnost, koju je netko vec prokockao u tvoje ime, definitivno ne predstavlja suvisao razlog cekanja sutrašnjeg dana. A da su ti kockarski foliranti barem poznavali osnovna kockarska pravila, a kamoli one sitne nevidljive nijanse, o kojima ovisi ishod uloženog, možda bi bolje prošli. No, s vremenom se i s tim pomiriš.
Ipak, u ljudskoj prirodi je da se nada i kad smisla nema. A ima raznih nada. Onih velikih, prioritetnih, koje te stalno proganjaju, i onih sporednih, zamjenskih, za slucaj da ti prve propadnu ili ih netko zabunom zabrani. I tako, kao i ostatak svijeta, voden vlastitim tjeskobama i strahovima, s vremena na vrijeme donesem neopozivu odluku da napustim ovu svoju dolinu suza i da pronadem novu, rezervnu dolinu, na nekom drugom kutku planete, punu cvijeca i ljepote, koja je svoju prošlost s dignitetom pokopala i u kojoj danas prebiva buducnost. Pa, eto, ovih se dana, nekako sama od sebe, opet nametne jedna takva odlukica.
Kako se domovine ipak ne mijenjaju svaki dan, te kako je svijet postao globalno selo, dadoh se u pronalaženje obecane zemlje. Ukljucim satelitsku TV, svoj prozor u svijet, i krenem. I doživim šok. Umjesto carobne doline, s ekrana me zasuše sve moguce vrste bombi: glupih, pametnih, velikih, malih, kratkog dometa, internacionalnog dometa, bez navodenja, s navodenjem, s velikom razornom moci, s malo manjom razornom moci, pa onda dodoše na red majke svih bombi, s potomstvom kojem se niti ne naslucuje broj… Izmedu tih zvijezda padavica svako toliko se ukažu preplašene oci preživjelog djeteta, ciji se dom netom pretvorio u prah i pepeo, jer je neka od pametnih bombi imala loš dan; potom oci prepune užasa nekog mladica iz Teksasa, koji je odjednom, preko noci, stotinama hiljada kilometara od kuce postao neciji ratni zarobljenik… Izbjeglice, prognanici, ljudi dobre volje i još više onih loše volje… Po parkovima nekih lijepih gradova šecu ozbiljni ljudi u uniformama, sa pisma obucenim da zalaju kad namirišu nevolje. Što ce im psi za to? Ovdje su ljudi zavijali do neba, ali ih nitko nije slušao.
Bože moj, ima li nade? Možda? Tek onda kad više nikome, ali baš nikome, ne padne na um ijednu bombu nazvati «pametnom».

NA PRVI POGLED

Kako napisati nešto što vec nije napisano, što konacno nisam i sam napisao, a da to usto još bude zanimljivo i onima koji nemaju direktne veze s temom kojom se baviš? Teško. Tocnije, vrlo teško. Pogotovu iz moje perspektive koja se svodi na život u maloj, novonastaloj državi za cije postojanje znaju samo najbliži susjedi i oni koji se profesionalne bave takvim državama. A i ono po cemu je poznaju…
No, ima nešto relativno univerzalno, a što me je baš ovih dana pocelo muciti. Naime, usprkos nedavno okoncanom petogodišnjem ratu, ova zemlja danas živi kao da rata nije ni bilo. Na prvi pogled. Eto, upravo je minula ljetna sezona, prepuna turista sa svih strana svijeta, koji su svoj zasluženi odmor provodili uživajuci u doista rijetkim ljepotama moje zemlje. Medu njima našlo se i nekoliko mojih prijatelja, koji me u to vrijeme pohode. Opušteni, kakvi vec ljudi jesu na godišnjim odmorima, usput su zadovoljno zakljucili da je rat zaista daleko iza nas, da ih baš ništa ne podsjeca na njega, da… Pokušao sam s njima o tome diskutirati i odustao. Što baš ja da im upropastim odmor. Uostalom, možda je i bolje da tako misle, jer ce onda doci i slijedece godine, i one poslije nje, a do tada možda doista bude tako. Konacno, ja se slažem s njihovim videnjem – na prvi pogled.
Kao i sve turisticke sezone, prode i ova i opet mi ostadosmo sami sa sobom i svojim sjecanjima.
Što uopce podsjeca druge na tragedije ciji sudionici srecom nisu bili? Ni oni, niti netko njihov bližnji. Kako mogu prepoznati njihove stravicne posljedice kad one, s povijesnog stajališta, završe? Znate, sve tragedije imaju svoje datume pocetka i svršetka i samo se pamte ti datumi i pomalo ono što se dešavalo izmedu njih.
Gledam ovih dana na TV-u emisiju o brojnim projektima koje se nude za gradnju novog centra na mjestu onog koji je nestao 11.9.2001.g. u New Yorku. Kojeg su pomuceni umovi pomeli zajedno s brojnim nevinim žrtvama. Lijepi projekti. Zanimljivi cak i meni kao laiku. Neki ce arhitekt zasigurno steci svjetsku slavu s jednim od njih, ma kako ga kasnije nazvali. Vecina njih navodno simbolizira neopisivu tragediju tog mjesta. Cime? Svojim nesvakidašnjim izgledom? Svojim silnim lukovima i arkadama koji izgledaju kao… Kao što? Pitajte rodbinu žrtava na što ih sve to asocira? Pitajte turiste jednog dalekog dana, kad se budu fotografirali uz taj grandiozni projekt, znaju li zašto izgleda tako kako vec bude izgledao? Mislite da ce znati? Možda poneki od njih, onako, na prvi pogled.
Kažu da život ide dalje, da se graditi mora, da je to pobjeda života nad smrcu… Možda. Samo što cemo s onima za koje je život na tom mjestu stao jednog, na prvi pogled, obicnog dana u rujnu jedne, na prvi pogled, obicne godine? Kako ce oni biti prepoznati u tom monumentalnom zdanju?
Možda su na tom sada vec povijesnom mjestu ipak trebali ostaviti prazninu, onu istu koju je ta tragedija ostavila u srcima mnogih koji su tamo nekog izgubili. Zamislite tu prazninu usred tog prenapucenog megapolisa. Zar ima itko normalan tko se ne bi upitao kako je i zašto nastala? Koja bi se svojim postojanjem toliko razlikovala od svega drugog oko sebe, baš kao i taj dan u rujnu od svih drugih dana u toj godini. Koja bi podsjecala svakog pa i najslucajnijeg prolaznika, ma s koje strane svijeta došao, da je i on tamo tog dana izgubio puno toga. Možda bi tako postali svjesni da tragedije ne završavaju sa oficijelnim datumima u povijesnim udžbenicima.
Medutim, eto, praznina ce se popuniti i život ce krenuti dalje. I onda ce netko, diveci se strukturama novog zdanja, tješiti nekog njujorcanina kako sve izgleda kao da se ništa nije desilo. A on ce, htio ili ne, morati priznati da doista tako izgleda na prvi pogled. Na drugi? Za drugi pogled ova civilizacija nema vremena. Što ce je u konacnici, kad-tad, koštati postojanja.
Ah, da. Možda postoji i kompromis. Možda su trebali kao uvjet natjecaja za novi projekt staviti i obvezu prema projektantima da barem mjesec dana provedu s jednom od obitelji koji su nekog izgubili u tom centru. Simbolike radi. A opet, tko zna što bi se pak iz tog izrodilo?
Konacno, dopuštam da možda i ja sve pogrešno vidim. Ne mogu izici na kraj ni s avetima vlastite prošlosti, a kamoli s tudim. A opet, cini mi se da je tragedija od 11.9.2001. naša zajednicka tragedija, baš kao i nedavna tragedija moje zemlje, kao i one koje vec teku ili tek slijede diljem zajednickog nam svijeta… Jedinog kojeg imamo, ma koliko se nekima cinilo da nije tako. Na prvi pogled, dakako.

LUĐACI OPCE PRAKSE

Ova se zima nekako otegla, hladnoce nikako da popuste, pa, eto, iskoristih vezanost za tople prostore i neplanirano napisah skoro polovinu slijedeceg romana. Možda bih ga i priveo kraju da se proljece ipak nije trglo iz letargije i prve sramežljive tratincice pomolile svoje listice na škrto sunce. A s njima iz zraka stigoše i «rezaci tratincica», koji po skracenom postupku srezaše neke od njih a usput i moju inspiraciju. I stadoh na središnjoj glavi romana, koja nosi naziv kao i ovaj mali clanak: «Ludaci opce prakse».
I tako, sjedim na terasi i po tko zna koji put istu misao vrtim po glavi: zašto se ratovi ne mogu sprijeciti? Možda zato što vecina ljudi nemaju ni približnu sliku njihove suštine, dok im se i samima ne dese? Možda i stoga što nisu svjesni da danas, u ovoj galopirajucoj globalizaciji, nema tudih ratova. Sve su to naši ratovi, jer se svaki, na ovaj ili onaj nacin, direktno ili indirektno odrazi na naše živote. Polako ali sigurno ubija nas svaka ona bomba koja trenutno negdje daleko od nas pada, svaka nevina žrtva odnosi komadic po komadic duše. Zatvaramo se sve više u sebe, otudujemo i sve teže prepoznajemo covjeka u sebi, a kamoli u drugom. Ili još gore, apstrahiramo ratne strahote i navijacki ostrašceno pratimo razvoj dogadaja na nekom od aktualnih svjetskih bojišta. I ne primijetivši, bivamo uvuceni u te surove igre, po onoj staroj: «kruha i igara», samo što je sve manje kruha, a sve više loše organiziranih igara, u kojima nema pobjednika.
A možda ratujemo zato što je to naprosto u ljudskoj prirodi. Da se vole i mrze, grade i ruše… Neki ne mogu kontrolirati svoju prirodu. Neki ne žele. Dapace, ponose se njome.
Sve mi se nekako cini da je 11.09.2001. godine oznacio pocetak kraja svijeta kakvog smo do tada poznavali. Strah se uvukao u svaku samoposlugu, svaki avion, svaki brod, svaku poru naših života i upravlja njima. A strah i razum ne idu ruku po ruku. Nikada. I tako, malo pomalo zaboravljamo ono što jesmo, a postajemo ono što nismo. Ili smo barem mislili da nismo.
I u tako konfuznom okruženju roje se još konfuznije misli i pitanja na koje ne postoje suvisli i razložni odgovori. Ako i postoje, ne znamo ih izdvojiti iz mase iluzija kojima nas svakodnevno zasipaju.
Zamislite sutra jedan zadatak iz fizike, u bilo kojoj osnovnoj školi u svijetu, koji bi glasio: «Koliki put treba prijeci bomba s ekrana našeg TV-a smještenog u našoj udobnoj, toploj dnevnoj sobi do njenog padanja na tu istu sobu?» Ili, ako je to pitanje danas postalo skoro banalno, onda malo sofisticiranije, iz nekog drugog predmeta, recimo, logike: «Da li ce bomba koju danas gledate na ekranu TV-a u toj dnevnoj sobi, sutra biti bacena na tu istu sobu iz nevidljivog aviona ili iz ruku nekog nadobudnog fanatika, sam bog zna koje provenijencije?» Doduše, mogu se postaviti i potpitanja tipa tko upravlja nevidljivim avionom ili tko je zadojio suludog teroristu nastranim idejama, ali to je bez znacaja za one koji se zateknu u sobi, zar ne?
Onda, postoji li gradacija žrtava? Onih više i onih manje vrijednih? I, dakako, tko odreduje parametre te gradacije.
Istovremeno zatupljujuca propaganda cini sve da nam ratovi postanu prihvatljivi, dio nas, naše svakodnevnice, pa onda neki avioni postaju nevidljivi, neke bombe pametne, neke opet postaju majke svih bombi i bombica… A prema majkama gajimo samo pozitivne emocije, zar ne? Opet, neke majke ubijaju vlastitu djecu.
I u tom ludilu poremecenih vrijednosti cekaš svoj usud. Jednom, za nedavnog rata u mojoj zemlji, jedan vojnik mi rece da je rat skup ludaka opce prakse na odredenom prostoru. Pri tome je razlikovao profesionalne ludake opce prakse od one vecine koju je rat napravio takvima. A od te vrste ludila teško se lijeciti. Skoro nemoguce. I što je još gore, radi se o vrlo lako prenosivom virusu. Prenosi se svim vrstama kontakata. Usto zaraženi nisu svjesni zaraze, pa ih je vrlo teško vratiti u normalnu, ma što ovo zadnje znacilo. Taj vojnik nije preživio rat. Ne zna se gdje i kako je stradao.
I tako, sve donedavno, dobar dio nas je živio u miru koji se podrazumijevao sam po sebi, kao neupitna civilizacijska tecevina koja ne smije imati alternativu. Mnogi i danas žive u zabludi da je tako. A nije. Polako ulazimo u novi-stari svijet, u kojem se ratovi podrazumijevaju sami po sebi, a za mir se treba boriti. U svakom trenutku i u svakom kutku ove naše jedine nam planete. Tek kad vecina to shvate možda apokalipticne vizije ostanu samo vizije, a covjek nastavi živjeti životom dostojnom covjeka.
I konacno, koji je cilj vrijedan toga da bi se covjek igrao Boga?!

Ratni pret-a-porter

Prokleti snovi. Kad te svi ostave na miru, tj. kad snagom volje uvjeriš sebe da ipak vrijediš više od sjećanja, ona te stignu, obično negdje između 2 i 3 sata ujutro, i onda, potpuno sluđen i beskrajno izgubljen, vrtiš oznojeno tijelo u krevetu koji više sliči na španjolsku čizmu iz doba inkvizicije nego na mjesto gdje bi trebao predahnuti od stvarnosti… Srljaš kroz džungle prošlosti, pokušavajući se probiti na obećavajuće svjetlo dana… koji ne sviće. I tako se život kotrlja niz oštre, nazubljene litice za koje ne znaš da li pripadaju snu ili javi. Ili nijednom od njih, nego postaneš tzv. granični slučaj, ni na nebu ni na zemlji, zaboravljen i prezren od svih. Nitko te ne želi u svoj svijet. Ni sveci ni grešnici. A granice između njihovih svjetova, sve i ako postoje, stalno pomjeraju gore-dolje, uvijek u suprotnom pravcu od mjesta gdje je ti pokušavaš naći. Tko zna bi li me pustili preko nje taman i da je nađem.

Nikad se više nije ratovalo, a nikad teže nije bilo biti ratnik. Čudna neka vremena. Ispraćaju te s cvijećem i suzama u očima, a dočekuju s psovkama i proklinjanjima. Isti ljudi. Koji su te i poslali u rat. Što su uopće očekivali od nas, koje su poslali na front? I što hoće sada od preživjelih? Ponekad pomislim da su ratovi postali prolazni modni hir samozvanih kreatora koji nemaju ni minimalnog osjećaja za nijanse modela kojeg kreiraju. Na brzinu sklepan i nakaradan model brzo dojadi svima, izađe iz mode i svatko okreće glavu od nas, koji smo samo manekeni bili, šetali po toj zastrašujućoj životnoj pisti dok je ratni pret-a-porter trajao. Nešto su ipak ti sveznajući i svemogući zemaljski bogovi na određeno vrijeme propustili. Taj model, kad se jednom stvori, živi svojim životom, neovisno o volji njegovih prepotentnih stvaralaca koji u svojoj nepogrešivosti, koja im pripada po definiciji položaja, glume pijanog slona u staklari.

Antiratni protesti. Jučer sam slučajno zaglavio u jednom od njih. Kad si invalid ne stigneš se na vrijeme maknuti s puta ni mirovnjacima, a kamoli onim drugima… Prije rata ih nisam razumio, a sada ih ne podnosim. Zašto? Zato što svi oni zajedno ne mrze rat koliko ja sam. Što nisu došli na frontu pa protestirali? Osim toga, pola njih je prije rata bilo za rat, pa kad je izišao iz mode, sad su protiv njega. Čast iznimkama. Izgubljenim u vremenu i prostoru kao i ja. Svako na svoj način. I iz svojih razloga.

Kad će ljudi shvatiti da tragedije ne mogu imati karakter modnih trendova?

A zašto toliko mrzim rat? Zato što u njemu više nema ni trunke viteštva. Što svi ratuju protiv svih. Što je mog prijatelja ubila bakica koju je spašavao iz zapaljene kuće… Od starosti nije mogla stajati na nogama, ali je mogla držati pušku u rukama. Za pušku u rukama godine nisu važne. Ni spol, ni vjera, ni boja kože… ništa. Samo ruke i puška. U mojim razapetim snovima ne proganja me ta puška, nego te stare, drhtave ruke… Ubila ga iz straha. Ubila bi bilo koga tko bi se tog trenutka pojavio na vratima zapaljene kuće. Strah nema granica. To je rat. To je ono što spomenuti kreatori ne razumiju. Nisu nikad vidjeli tu bakicu. S puškom u rukama. Ni oni koji su nas svojevremeno ispraćali, mašući nam. Teško je to razumjeti dok ne vidiš. A kad vidiš, onda je već prekasno. Mnogo bolje je rat ne razumjeti. Ne doživjeti da ti se u lice nasmije i pokaže što sve i s kakvom lakoćom može napraviti od svakog od nas. I onda onaj prokleti trenutak duži od vječnosti: osvetiti prijatelja ili ne? Trenutak koji se svake noći vraća…

Jutro je. Rano. U 6 sati ne radi nijedan kafić gdje bih mogao popiti kavu, osim na jednoj benzinskoj stanici… U njemu, na malom, priručnom šanku naslonjeni nekoliko pijanaca koji pokušavaju popiti zadnje piće, nekoliko drogiranih mladića koji urlaju sam bog zna o čemu i umorna konobarica koja sve to odsutno i nezainteresirano gleda… Čim me je vidjela kuha duplu kavu… Redovni gost u ovo doba. U očima joj se zrcali želja da se dočepa kreveta… Svanuo je još jedan jučerašnji dan. Doživljen. Proživljen. Svejedno, sve je lakše od noći. Negdje između 2 i 3 sata…