Pisati danas u Hrvatskoj prozu na temu PTSP-a vrlo je pipljiv i nezahvalan posao, kako zbog stalnog igranja na oštrici patetike, tako i zbog postojanja cijelog niza kontekstualnih društvenih razloga koji ne pogoduju toj temi. Stoga je ovaj kratki roman Draža Gunjače utoliko zanimljiviji kao književno svjedočanstvo vremena i prilika u suvremenoj Hrvatskoj. Autor je već u svojem prvom romanu posvetio svoju i usredotočio čitateljsku pažnju na problem PTSP-a dočaravši vrlo dojmljivo svu tragičnost posljedica, psiholoških učinaka rata na osobe koje u njemu sudjeluju. I ovaj je roman na tragu tog prvotnog Gunjačinog promišljanja, no usredotočivši se isključivo na taj problem, ono je mnogo dublje i tananije. Naravno, Gunjača je prevješt pisac da bi se upustio u pokušaj «stručnog» pojašnjenja bolesti; on jednostavno i laički opisuje bolest, onako kako je doživljava onaj tko je njoj izravno ili posredno izložen, a ne kao onaj tko je liječi ili bi je trebao liječiti. Jasno, takvo gledište lišeno je dociranja na temu, čemu smo često svjedoci posljednjih godina, depersonalizacije i dehumanizacije oboljelih kojima su nas privikli «veliki iscjelitelji». Gunjača tek vodi čitatelja kroz ljudski užas koji prijeti duhovnoj, osjećajnoj i moralnoj srži njegovih likova, i čini to na njemu svojstven način: bez hipokrizije, lažnog suosjećanja, razgolićavajući prijetvornost društva, zajednice koja prikriveno odbacuje svoje članove koje drži slabom karikom. Priča je to o junacima koji su postali žrtvena janjad na oltaru domovine, ljudima koje valja zatrti i satrti jer nisu übermenski. Junak koji se očituje kao čovjek, kao običan mali čovjek, od krvi i mesa, reklo bi se, nije dostojan društvene časti: to je po Gunjači najtragičnija posljedica koju neki naši bližnji moraju podnijeti u ime ideala, kojima je to isto društvo tek na riječima predano.

Kao uvijek dosad, Gunjača sva ta svoja promišljanja iznosi transparentno, emblematično, ne posežući za sentimentalnim podilaženjima. Njegovi su likovi okrutno stvarni, njihov je jezik svirepo konkretan. Može li se pisati poslije Auschwitza, upitao se Adorno, a ovaj je roman možda Gunjačin odgovor na to pitanje: može i mora, jer u ovim vremenima izdanim od ljudske povijesti svjedočenje je nužno da bi se izdanim ljudima, pregaženoj i poniženoj ljudskosti pružila nada u svijet koji ima kakvu-takvu budućnost. Jer, koliko god to izgledalo paradoksalno, Gunjačin roman je roman o nadi, o ljudskoj neskršivoj vjeri u Dobro, koju ni najcrnje zlo ne može poništiti. Na zgarištu ljudskih života niču nove brige čovjekove i sudbine ljudske, rastu novi svjetovi, upozorava nas Gunjača i ukazuje nam na nužnost bezuvjetnog prihvaćanja životnih nedaća kao egzistencijalnih odrednica. A PTSP jest za mnoge, nažalost, takva nedaća.

Mr.sc. Srđa Orbanić

Ovaj je roman trebao imati barem još toliko stranica koliko ih ima. Ostale su u mojoj glavi, nenapisane. Zašto? Zato što se i cijena duše može lako izračunati ako se neoprezno odlučite staviti je na papir. Točno se zna koliko košta duša razasuta na 50, na 100 ili 200 stranica… Ako je i vas Bog zakinuo za one «tajne veze» koje osmišljavaju život na ovim prostorima, probajte onda objaviti neku knjigu pa ćete se i sami uvjeriti. A tek prijevodi (ovaj sam roman počeo pisati zahvaljujući sugestijama jednog od mojih talijanskih izdavača)…

Zato na trenutak pomislim da ga nisam trebao ni pisati. Onda se sjetim da je život samo loš kompromis te da ignoriranje te činjenice povlači za sobom dodatne višestruko multiplicirane štetne posljedice. Konačno, mom glavnom liku, zbog kojeg je ovaj roman i nastao, sasvim je dovoljan i ovaj broj stranica. Točnije, taman po njegovoj volji. Premalo da bi ga dovoljno ozbiljno shvatili oni koji knjige vrednuju po količini ispisanog, a previše za onu ogromnu većinu kojoj je ionako svaka knjiga strana. Pogotovu s ovakvom tematikom. Hvala Bogu da postoje iznimke i od jednih i od drugih. Rijetke, ali postoje.

Kako bilo, prilično sam uvjeren da će ovaj roman proći kao i njegov glavni lik; nezapaženo i tiho će nestati s naše scene čiji režiseri nemaju ni potrebe ni volje da se bave ovakvim sporadičnim pojavama koje narušavaju vizije njihovog idealiziranog svijeta. Naime, savršeno mi je jasno da njima ne treba ni ovakav roman ni njegovi «junaci». I, začudo, već duže vrijeme mi to ne smeta, jer, što bi rekao moj prijatelj Srđa Orbanić, to nije problem ni ove knjige, ni njenih «junaka»…

Autor