NASLOVNICANAGRADEINTERVJUIBIOGRAFIJANARUDŽBENICALINKOVI
  • O ROMANU
  • BILJESKA UREDNIKA
  • IZ ROMANA
SNOVI NEMAJU CIJENU - je dakle, dakle, prica (o) dva anti-junaka, (o) dva neprilagodena gubitnika nad kojima neprestance visi Damoklov mac prisilnog prekinuca zajednickog sna… Ali, buduci da su gubitnici, anti-junaci, oni to cine dosljedno sebi, s puno ironije i samoironije, uzajamne zajedljivosti, koja nerijetko zna biti i dobronamjerno zlurada. Kako i prilici dvojici prokazanih nacionalno «neosviještenih» prijatelja, Srbinu i Hrvatu, koji se nikako ne žele nacionalno «osvijestiti», odnosno probuditi i napokon postati neprijatelji.
Mr.sc. Srda Orbanic

Snovi nemaju cijenu, kaže Dražan Gunjaca u naslovu ovog svog petog romana, ostavljajuci vec ispocetka citatelja u nedoumici kako valja tumaciti njegov smisao: jesu li snovi neprocjenjivi ili su u bescjenje? Ponudivši citateljima taj dvosmisleni recepcijski i interpretacijski kljuc, koji dosljedno razvija kroz fabulu romana služeci se inventarom formalno-stilistickih obrazaca i sredstava prokušanih i dovedenih do krajnje tekstualne funkcionalnosti vec u prethodnim romanima, Gunjaca nastavlja svoje dosljedno duboko promišljanje onog što Norbert Elias naziva humana conditio, u njezinom danas vjerojatno najosjetljivijem, najškakljivijem pojavnom obliku, Drugosti.
I vrijeme, i mjesto i okolnosti u kojima to cini nezahvalni su za takvo što, pa stoga ni ne cudi što se naposljetku u Gunjacinom pojmovnom svijetu iskristalizirao san kao mogucnost nadilaženja nesklonih vremena, mjesta i okolnosti. Isti je to san koji su odsanjali mnogi, poput sna Martina Luthera Kinga o jednakosti svih ljudi, svakog covjeka: I have a dream, u svom kršcanskom ufanju navještao je, ima tome cetrdesetak godina, Luther King vrijednost življenih snova, neprilagodenosti i neprihvacanja stvarnosti koja je protivna temeljnih ljudskim vrijednostima. I taj neprocjenjivi življeni san (koji, naravno, nema nikakve veze sa življenjem u snovima) Gunjacin je san, življeni san covjeka koji se sebe radi, ali i zbog drugih, ne oglušuje na nasilno prekinut Lutherov san, koji da bi ocuvao svoju ljudski (trans)supstancu, prihvaca ljudskost Drugog. Jer taj je Drugi Bližnji, kojega valja voljeti onako kako bezuvjetno nam je to sveta Katarina Sienska prenijela na samome pocetku svoje Knjige Božje providnosti. Sni su doista neprocjenjivi.
No, s druge strane, Martin Luther King svoje je snivanje pred okupljenim mnoštvom u Washingtonu ubrzo platio životom. Njegov se san u srazu s vremenom, mjestom i okolnostima pokazao bescijenjem, bezvrijednim, zapravo pogubnim po život. Kao što se bezvrijednim pokazuje zajednicki san o prijateljstvu dvojice protagonista novog Gunjacina roman, koji stalno iznova umiru nakon svakog sraza s vremenom, mjestima i okolnostima kojima ne samo da se ne mogu, vec se prvenstveno, medusobnog prijateljstva i vlastitih bica radi, ne žele prilagoditi.
Ovo je dakle, dakle, prica (o) dva anti-junaka, (o) dva neprilagodena gubitnika nad kojima neprestance visi Damoklov mac prisilnog prekinuca zajednickog sna. Jer žive u vremenima i na mjestima u kojima su okolnosti snove pretvorile u nocne more, u sveopci horror u kojemu nema mjesta nijansama, istancanostima, duhu. Samo bezlicni mrak koji sve nastoji utopiti u svoje ništavilo. Gunjacini gubitnici tome se žestoko opiru, kako znaju i umiju, najviše uzajamno se podvrgavajuci stalnim propitivanjima, dubinskim psihološkim traženjima onih osjeca i misli koji su posljednji žišci koji još iskre u toj tmini nepreglednoj. Ali, buduci da su gubitnici, anti-junaci, oni to cine dosljedno sebi, s puno ironije i samoironije, uzajamne zajedljivosti, koja nerijetko zna biti i dobronamjerno zlurada. Kako i prilici dvojici prokazanih nacionalno «neosviještenih» prijatelja, Srbinu i Hrvatu, koji se nikako ne žele nacionalno «osvijestiti», odnosno probuditi i napokon postati neprijatelji.
Za ovu je složenu igru izmedu dva usnula anti-junaka i svijeta jao-jave koji ih okružuje Gunjaca napravio znacajan zaokret u svojim kompozicijskim modelima gradnje tekstualnog svijeta. S dosadašnjeg «romana-freske», u kojem junak-pripovjedac svojom autobiografskom pricom «otvara» vrata mnoštvu likova, koji potom suvereno zavladaju romanom svodeci pripovjedaca na neku vrstu kronicara dogadaja, Gunjaca je prešao na «dijaloški» roman, u kojem su stalno u žiži dvojica anti-junaka, bilo zasebno bilo zajedno, dok su svi ostali likovi svedeni na elemente pozadine, ambijentacije, i tek se rijetko izdižu na razinu leit-motiva koji posreduju zakucasti psihološki duet-duel koji se cijelim tijekom romana odvija izmedu protagonista. Takav pristup kompoziciji ne dopušta s jedne strane preobrazbu intelektualne grade od koje je roman sazdan u privatni autorov brevijar, dok istom s druge sprjecava da se ona pretvori u isprazna opca mjesta. Radi se o stalnom jahanju na oštrici noža, koji stalno prijeti da presjece potke teksta, ali nikad to ne ucini zahvaljujuci Gunjacinoj vještini i nepogrešivom osjecaju za ritam i granicu moguceg emocionalnog i psihološkog korištenja pojedinih gradbenih elemenata. Novi kompozicijski postupak znatno je utjecao i na ambijentaciju, pa je ona od za Gunjacu uobicajene gotovo naturalisticke postala simbolicna, pretvarajuci fizicki prostor odnosno fizicke prostore u gotovo magijske prostore divergentnih, heterodoksnih kulturnih i civilizacijskih simbola, znamenja i vrijednosti, subverzivne dekompozicije negativnog, ništiteljskog duha vremena i uspostave jedno nove (sve)ljudske osjecajnosti.
Kompozicijski zaokret nije pak uvjetovao stilisticke promjene, pa je i ovaj roman napisan u poznatoj Gunjacinoj maniri, koja uvijek daje prednost stvarnom, razgovornom pred knjiškim jezikom. Ovom je prigodom Gunjaca na toj crti ispisao roman hrvatskim i srpskim jezikom, postižuci na taj nacin tipican bilingvalni stilski pastiche, koji ga približava suvremenim iskustvima borderline književnosti, kako u doslovnom tako i u psihijatrijskom znacenju engleskog termina.
U svojoj potrazi za ljudima dobre volje, kojima je posvetio ovaj svoj roman, Gunjaca je citateljima ponudio upravo to: dva borderline slucaja, koji svoje psihicke poremecaje uspijevaju ustrojiti u neuroticno ponašanje i koji kroz svoju logoroicnost pokušavaju pronaci ono što je hiperaktivnost drugih izgubila – Logos, ukazujuci nam da u bolesnom društvu zdrave osobe prividno izgledaju bolesne. U svim vicevima o ludacima, stvarno je poludjelo njihovo okruženje, ali toga (nažalost) nije svjesno. U takvoj stvarnosti, doista, snovi nemaju cijene, kako god protumacili znacenje izraza.

Mr.sc. Srda Orbanic

I. GLAVA

2003.
Tri sata poslije ponoci. Park u centru grada. Grad – Pula. Jedan od onih na kraju svijeta, gdje završava zadnja željeznicka postaja i koji postaju svjesni svog postojanja samo za ljetnih sezona, kad se turisti sa svih strana svijeta sliju u njegove ulice i ulicice i ne daju izgubljenim domorocima disati. Usišu im i ono malo kisika koji gradsko zelenilo u rapidnom opadanju uspije proizvesti. Mjesec – kolovoz. Temperatura negdje izmedu 30 i 40 stupnjeva. Vlaga u zraku oko 80%. Nocas i više jer se spremao neki neverin, kojeg je najavljivao vjetar sve jace i jace huceci kroz krošnjeve borova i cempresa oko nas. Onih borova i cempresa koji nisu autohtoni nego su ih valjda još stari Rimljani zasadili zbog ljepote, a na koje se sad dovitljivo rukovodstvo države okomilo jer da su oni krivi za sve silne ovoljetne požare koji bijesne uzduž jadranske obale. Jer imaju smole i još nekih sastojaka na sebi podobnih za vatrene stihije kojima smo omedeni ovih vrelih dana. Doduše, ovdašnji životi su ionako omedeni svim vrstama stihija pa mi nije jasno zašto su sad toliko zapeli baš za ovu vatrenu? Valjda zbog stranih turista koji su neplanirano i protiv svoje volje prisiljeni pohadati ubrzane vatrogasne tecajeve, iako su, ruku na srce, dijelom i sami krivi za to, jer svaki od njih hoce imati nad svojom prikolicom samo svoj hlad, svoj bor, svoje sunce, svoje more… Sad ih dobar dio ima i svoj požar… Barem se više ne mogu žaliti na nedostatak nocnog života s obzirom na to da požari uglavnom planu nekako kad sunce ode na zasluženi pocinak. Ovom prilikom ne bih previše o samozatajnim i radišnim pirotehnicarima kojima se trebamo zahvaliti za vecinu tih požara. Treba i njih razumjeti. Nema više rata i od države narucenih paleža… A ljudi se taman navikli. Pred kraj rata baš im nekako krenulo. Uhodali se. I onda rat odjednom završi. Samo je pet godina trajao, iako je ispunio sve uvjete za barem još jedan takav mandat. Onda se medunarodna zajednica upetljala u naše interne stvari, što, eto, ponekad i ne završi dobro za domace entuzijaste. Rijetko, ali se dešava. A što možemo kad su svi ratovi za jedne uvijek prekratki, za druge uvijek predugi, ma koliko oni trajali. Cak ni oni nisu vjecna kategorija, ma koliko se takvima cinili dok traju. Kako bilo, naša je premudra vlast pronašla dežurnog krivca u spomenutim borovima i cempresima na koje se nemilosrdno obrušila, dok su oni samo šutjeli i nestajali u plamenu. Ah, što volimo one koji teret žrtve stoicki podnose bez suvišnih prigovora koji ionako nikog ne interesiraju, pa makar to i borovi i cempresi bili.
Pocele su i prve krupne kapi udarati po krošnjama, a pokoja se probijala i na naše glave.
- E, do mojega... – opsuje on.
- Što ti je sad? – upitam ga tek toliko da ne ispadne da ga nisam cuo.
- Jedva sam zapalio cigaretu na ovom jebenom vetru i prva kap direktno na vrh nje – zlovoljno ce on, bacajuci mokru cigaretu na pod. – Daj mi drugu!
- Evo ti moja – progundam, dodajuci mu svoju, tek upaljenu.
Kiša je bivala sve jaca. Nošena vjetrom, zavlacila se u svaki kutak. Uzalud je bor iznad nas širio svoje grane, savijao se na sve strane, pokušavajuci nas nekako zaštiti, mi smo svejedno bivali sve mokriji. On je navukao košulju preko glave i strastveno uvlacio dimove dobivene cigarete, dok se i ona ne smoci.
- A, u pizdu materinu – oglasi se opet on, bacajuci cigaretu od sebe.
- Koji ti je sad? – odmjerim ga preko volje. – Što ovu upaljenu baci?
- Progoreo sam košulju koju sam danas prvi put obukao – revoltirano ce on, gurajuci kažiprst desne ruke kroz upravo probijenu rupu na košulji prepunoj cvjetnih aranžmana.
- Ah, baš te briga – tješio sam ga ja. – Ako netko i primijeti rupu, reci da ti je neki kukac, u trenutku nepažnje, oplodio jedan od tih cvjetica.
- I tako napravio ovakvu rupetinu? – svadljivo ce on, pokazujuci je.
- U nastupu strasti – dopunim maloprijašnju misao. – Omaklo mu se. U ekstazi. Valjda je prije toga dugo apstinirao, pa kad mu je krenulo…
- Ma, jebeš košulju – promrsi nervozno on. – Ionako je bila za jednokratnu upotrebu. Nives ju je kupila na jednom od onih štandova koje svako ko ima platu vecu od 100 evra zaobilazi u širokom luku. A u kurac i Nives… Opet ja o njoj.
- Onda šuti malo.
Nakon nekoliko minuta bili smo potpuno mokri. Do kože. Sjedeci tako s ispruženim nogama na olinjaloj klupici u parku, u polumraku, osvijetljeni tek tu i tamo pokojom munjom koja je parala natmureno nebo te slabim svjetlom dvadesetak metara udaljene ulicne svjetiljke, netko bi nas lako mogao zamijeniti za kakav spomenik. To mu i kažem. On se na to oporo nasmijao.
- Pa mi i jesmo spomenici – dobaci polutiho. – Živi spomenici jednom promašenom vremenu, jednoj naprasno preminuloj državi, jednoj izgubljenoj generaciji…
- Stani na generaciji – prekinem ga.
- A baš mi krenulo – nadahnuto ce on. – Vi ste Hrvati stvarno u kurcu. Sjebete svaku lepotu u samom zacetku. Imate u sebi nešto destruktivno…
- Destrukcije su naša zajednicka baština. S tim da smo mi, Hrvati, na tom polju male bebe u usporedbi s vama. Uostalom, suprotnosti se, navodno, dopunjuju.
- Privlace, a retko dopunjuju – ispravi me on. – A kad se privuku, onda najcešce eksplodiraju. Kad bi se kojom srecom dopunjavale, Balkan bi danas bio raj na zemlji.
- Dogovorili smo se da nocas necemo o politici – predbacim mu. – Ni o Nives. Šteta je nepotrebno sjebat ovako lijepu kišu.
- Eh! – uzdahne on. – Donekle imaš pravo. Treba pokušati bar malo uživati u njoj. Gle kako lepo, skoro ravnomerno curi niz moje bledo, ispijeno lice… Jebo te, što smo sjebani. Bar ja. Sve me žene ostavile, ljubavnica me ne razume, knjige mi se ne citaju… Za koj' kurac uopšte služe ljubavnice ako te ni one ne razumeju? Za kupovanje letnjih košulja od dva evra? Koje progore cim ih popreko pogledaš?
- Pa, što ocekuješ kad si od bivše žene napravio ljubavnicu? – primijetim zlobno.
- Eto, vidiš koliko sam promašen slucaj – složi se on s mojom opaskom. – Svako normalan od ljubavnice napravi ženu, ja obrnuto. Život mi je postao farsa…
- Kao i vecini drugih…
- Jebe mi se za druge – uzrujano ce on. – Ej, reci mi jedan suvisli razlog zašto bih ja uopšte cekao sutrašnji dan?
- Zato što ce on svanuti cekao ga ti ili ne – odgovorim ja. – Boli njega za tvoje razloge.
- Boli ikoga – rece rezignirano. – Na trenutke mi dode da se ukokam. Majke mi. Mislio sam da sam se uspeo rešiti tog samoubilackog nagona, ali izgleda da je on jedna od postojanih pojava u našim životima zadnjih godina. I uradio bih to, veruj mi, kad bih mogao da se opredelim izmedu svih ponudenih razloga. Ovako, uvek se izgubim medu njima, zbune me svojom apsurdnom kolicinom i nekako mi promakne pravi trenutak. Doduše, imao sam pravi trenutak…
- Ubij se zbog svih njih zajedno – sugeriram mu. – I tako barem meni olakšaj ostatak života.
- A, ne ide to tako. Prvo, moja misija u tvom životu nije da ti ga olakšam, nego…
- To mi je više nego savršeno jasno – prekinem ga. – Vec odavno.
- Tim bolje – nastavi on. – Drugo, samoupucavanje ima smisla s jednim, eventualno dva razloga, a ne zato što ti je sjebano ama baš sve oko tebe. U zadnjem slucaju umireš polako, na rate, dan za danom brojiš rupice na plafonu svoje podstanarske sobice i po hiljaditi put bezuspešno preispituješ vlastitu prošlost, tražeci po njoj najvece promašaje. A nije da ih nema. Dobro, o deci necemo, ali, evo, recimo, Nives… Jebeš Nives! I tako u samoci camiš i polako puziš po dnu, istražujuci možeš li da spadneš još niže nego što vec jesi…
- Samoca je životu kao zacin jelu – dobacim mu ja. – U dobro odmjerenim kolicinama ga oplemenjuje, dok ga u pretjeranim dozama uništava.
- Što si ti pametan, bog te jebo – procijedi zlovoljno on. – Pa mi kusamo prezacinjeno vec deceniju i kusur i ko te pita za to. Vec su nam usta odrvenila od silnih zacina. Poispadali zubi od njih. Kako koji idiot prode kroz tvoj život, tako rokne šaku soli u supu koja se vec odavno toliko ohladila da… Evo, vidi ovaj moj karijes na preostalim zubima… Dobro, jebi ga, noc je pa se ne vidi, ali, veruj mi na rec…
Tog je trenutka vjetar odlomio osrednju granu s bora koja je u slobodnom padu aterirala direktno na njegovu glavu. Grana i on završiše na podu. Ni jauknuti nije stigao. Samo se složio ispod nje. Skocim da mu pomognem, da maknem granu…
- Jebem vam majku – urliknuo je, cim se malo sabrao, pipajuci glavu, dok sam mu pomagao da ustane i ponovno sjedne na klupu. – Jedina nocas odlomljena grana u ovom gradu završi na mojoj tikvi. I priroda se okrenula protiv mene.
- Od malih nogu – ne izdržah ja, dok mi je smijeh bježao. – Pogledaj se malo bolje u ogledalo.
- Zašto se priroda okomila na mene? – procijedi on, precuvši moju opasku, tražeci po glavi tragove grane.
- Zato što si Srbin…
- Kakve to veze ima? – prekine me on i dalje se pipajuci po glavi.
- … koji nije nacionalno osviješten, što danas nije prirodna pojava. Doduše, vec duže vrijeme nije. Usto, nemaš koljackih poriva prema najbližim susjedima, što je još neprirodnije. Dobro, danas se to ocituje više na verbalnom nego stvarnom nivou, ali, akobogda, doživjet cemo mi još koji rat prije starackog doma. I na kraju, nalaziš se u Hrvatskoj i još imaš prijatelja Hrvata, to jest mene, što po današnjim opceprihvacenim mjerilima granici s perverzijom. I naravno da tako devijantno ponašanje ima negativnih odraza na novouspostavljenu prirodnu ravnotežu na ovim prostorima. A zamisli samo koliko je metaka, krvi, znoja, izrecenih i ispisanih preteških rijeci s povijesnim konotacijama potrošeno da se takva ravnoteža konacno postigne. I onda ti, krajnje neodgovorno, s tipicno anarhistickih pozicija, sav taj silni trud naših mesija tako olako popljuješ…
- Toliko o nespominjanju politike – promrsi on. – Ali, da su naše mesije i njihovi poslušnici – pobocnici, kako ovi vaši kažu, malo pametniji, ne bi ništa od svega toga bilo. Znaš da sam ja po prirodi lenj ko trut. I da me ostave na miru, ja ne bih ni rec napisao. Ovako me nagaze, ispizde, i onda ja od muke, iz inata, sve to naškrabam i eto problema koliko voliš. Nepotrebnih. I njima i meni.
- Prevencija – odvratim. – Zamisli da milijun ljudi procita tvoje knjige…
- Ti si lud – nasmija se on. – Nemamo mi toliki broj pismenih, a o kulturi citanja bolje da i ne pocinjem.
- Oni igraju na sigurno. Nikad ne znaš kad ce netko od ovih pismenih poceti citati. Kad najmanje treba. I prvo što procita je, pogodi što? Zato je puno bolje sprijeciti nego lijeciti. Uopce na razumiješ finese vladanja.
- Kamo srece da ne razumem – uzdahne on. – Osnovni postulati se nisu menjali od Hrista naovamo. Uzgred, i sam si promašeni pisac pa, radoznalosti radi, da te pitam kako ti u ovoj zlosretnoj konstelaciji odnosa prolaziš kao Hrvat?
- Isto kao i ti kao Srbin.
- Blago nama. Nego, kad spomenuh Hrista, zar nije njegov ovozemaljski poslanik Papa, za nedavnog poseta Hrvatskoj rekao da su svi ljudi braca, bez obzira na boju kože, veru, nacionalnu i spolnu pripadnost itd. Zar niste svi skrušeno klimali glavom slažuci se s njim o potrebi oprosta, suživota, tolerancije, pocev od vlastite familije pa do…
- Jest. Ali…
- Šta ali? – nestrpljivo ce on.
- Papa je otputovao – dovršim misao. – A Vatikan daleko. I koliko sam ja shvatio, moji su sunarodnjaci Papu dobro akceptirali do razine vlastitih obitelji. Onaj dio s tudim obiteljima, taj malo prošireniji kontekst iste price, e, taj im je nekako izmakao. Uostalom, sumnjam da su se oni koji imaju problema sa spominjanim nacionalnim i inim «razlikama» u vlastitim obiteljima uopce usudili doci na sve te silne mise koje je Papa održavao diljem zemlje. Od straha da ne upadnu u oci preostaloj tolerantnoj vecini. Jer treba živjeti i kad Papa ode.
- Jadni mi – procijedi on. – Kako li samo Svevišnji iz nebeske sigurnosti gleda na sve to?
- Nikako – slegnem ramenima. – Jednom je pokušao biti covjek pa su ga odmah razapeli. Teško je biti covjek i kad si Bog, a kamoli kad si samo covjek. I nakon svega što je žrtvovao zbog nas, nije cudno da smo mu dozlogrdili. A, ruku na srce, i ne možeš mu zamjeriti. Svatko ima donju granicu tolerancije, pa i on. Mi smo uspjeli i nju probiti.
- Misliš, drugi su na njoj probili rupu, a mi propali kroz nju – dopuni me on. – Ipak, ja verujem da ce se Bog jednog dana vratiti i na ove prostore. Ne može On bez nas…
- Može On bez nas, ali ne možemo mi bez njega – prekinem ga. – Samo što to vecina shvati tek kad propadne kroz onu tvoju rupu.
- A da malo cutimo? – predloži on. – Dok i cutanje ima još kakvog – takvog smisla.
- Probajmo.
Tako smo još neko vrijeme sjedili, dok je kiša polako jenjavala. Kao i sve nevere, protutnji i ova, polomi što stigne i nestane. Kao da je nije ni bilo. I onda skupiš polomljene ostatke i nastaviš tamo gdje si stao prije nje. I poslije svake uvijek nešto nedostaje. Izgubi se. Ili ošteti do neupotrebljivosti.
- O cemu razmišljaš? – upita me.
- Ni o cemu vrijednom spominjanja – procijedim.
- A šta je više uopšte vredno spominjanja? Ako nešto i jeste, ne usudiš se. Kad se samo setim sina…
- Stani! – brzo ga prekinem. – Dogovorili smo se da njega ne smiješ spominjati u alkoholiziranom stanju. Dosta mi je razbijenih caša, flaša, isjecenih ruku, krvi, bolnica…
- U redu, u redu – pomirljivo ce on. – Zadnji put sam stvarno preterao…
- Na krivom mjestu…
- E, da – složi se on. – Sve je manje mesta gde možeš puknuti. Nekad je to bilo drugacije. Ili je bilo više takvih mesta ili smo mi rede pucali. Jebi ga, kako godine odmicu…
- Je li – prekinem ga opet – jesi li ikad kod neke žene vidio ugašene oci?
- Kako da ne. Nakon pola litre votke…
- Ozbiljno te pitam.
- Jebi ga, ipak ce i ova noc završiti depresivno, zar ne? Pitaš me o mojim neispavanim morama ili si opet zalutao u sopstvenu prošlost? Paola, zar ne? Malo ti je bilo domacih promašenih veza nego si se morao spetljati s tom Italijankom, tako da si sjeban i na lokalnom i na internacionalnom planu. Planetarno promašen slucaj, ha?
- Pa, kad je vec spominješ, ti si me upoznao s njom, sjecaš se? Još prije… Koje to godine uopce bijaše?
- Pojma nemam – slegne ramenima on. – Prestao sam pratiti dogadaje po datumima. Sad ih se secam samo po dobru ili zlu. Uglavnom po ovom zadnjem. Uzgred, u vezi s upoznavanjem Paole, moje pobude nisu bile takve da ti s njom…
- Jebeš pobude – prekinem ga. – Sudbinu ne interesiraju takve sitnice. Nju privlace…
- Ugašeni pogledi – dovrši on. – Sudbina postoji zbog ugašenih pogleda, a ne zbog samog gašenja. Znam. Iskusio sam to. Hm! Ljubav se najpre gasi u ocima. Ljubav zapravo u ocima živi. Ljudi je pogrešno vežu uz srce. Ljubav pocinje da se seli u srce tek kad pocne da umire u ocima, kad je ogole, osramote, obezvrede, ismeju, kad više nema snage da se bori za izgubljeno, kad… Auh! – uzdahne odjednom i pocne desnom rukom masirati prsa u predjelu srca. – Neka me težina tek tako, iz cista mira, stisne u predelu grudi i cupa, majku joj jebem – gundao je ispod glasa. – Niko nema toliko neprijatelja koliko ih ljubav ima. Niko. Nema ljubavi koja nema svoje mnogobrojne neprijatelje, prijatelju moj. I koji samo cekaju trenutak da joj onako potucenoj još jednom presude. Po mogucnosti javno. Da je gaze i gaze i gaze. Tako ju je teško sacuvati od njih. Cesto i od samog sebe. Nažalost, toliko smo nesavršeni i blesavi da je i onda kada nam se desi, prihvatamo kao prirodno pravo, umesto kao najnežniji božji dar koji neko može da ti udeli. Ne znamo da je sacuvamo, zaštitimo, nego samozadovoljno, onako grubijanski, navalimo na nju, polazeci u svom bezgranicnom neznanju od toga da smo mi poklon njoj, a ne obratno.
- Ovo nije depresija, nego teška patetika – konstatiram ja.
- Aha – složi se on. – Nego šta. Lako je voleti dok fanfare sviraju, ali budi junak kad pocnu prvi taktovi posmrtnog marša. Pa dok marš završi… I onda se tako ljubav preseli u srce i tamo cami. Skriva se. Ljubav nikad ne umire. Govorim o onoj retkoj, pravoj ljubavi, koja se ne dešava svakome. Takva ljubav ne prestaje, nego se samo povlaci u mracne dubine naše izmucene svesti i savesti i tu skapava, daleko od svih. I od nas, koji cemo sve da uradimo da je zaboravimo. A ne možemo, jer ona ne umire. Ona i dalje živi u nama, samo na drugi nacin. Možemo samo da je potisnemo, ali nikad dovoljno duboko.
- Blago onima koji nisu doživjeli takvu ljubav – omakne se meni.
- Eto vidiš koliki si ti idiot – obrecne se on na mene. – Umesto da moliš Boga da ti se desi, ti bežiš od nje. Jer prava ljubav je prilicno zahtevna, zar ne? Sjebe ti komociju na koju si navikao, pa onda probaš s kompromisima, pokušavajuci da zadržiš i jedno i drugo i onda, na kraju, ostaneš i bez nje i komocije. Tacnije, ostane ti komocija koja to više nije, nego i ona postane teret s kojim ne znaš šta ceš. Kompromisi su obicno toliko truli da svojim postojanjem pocnu nagrizati sve oko sebe…
- I ti da mi držiš predavanja – okomim se sad ja na njega. – Ti koji si olicenje… Da skratim. Zašto ti, tako pametan kakvog te Bog vec dao, nisi uspio sacuvati odnosno zaštititi svoju ljubav? Govorim o ženama, da se unaprijed ogradim od pogrešnih tumacenja.
- Pa i ja govorim o ženama. O onom drugom ne smem… Jebi ga, ovako si me i zadnji put isprovocirao kad sam završio u bolnici…
- Ti si jedan od onih koji su se rodili isprovocirani.
- Možda i jesam. Dakle, zašto ja nisam uspeo zaštiti nijednu od svojih ljubavi? Tjah! Zato što sam idiot kao i ti. Zato što je ta ljubav veca od nas, što joj vecina nas nije dorasla, a to ne želimo ni pod koju cenu priznati. I onda, prepuni kompleksa zbog toga, pokušavamo da je svedemo na svoju meru. A upravo to nije moguce. Cim je pocnemo prisilno prilagodavati sebi, mi ili one, svejedno, to je pocetak kraja. Nema ljubavi na silu. I tako, umesto da joj se prilagodimo i da je prihvatimo, mi je pocnemo terorisati vlastitim nedostacima. Umesto da njome lecimo sopstvene komplekse, mi ih još njoj nabijamo, pokušavajuci da joj ih prodamo za vrline.
- S ovim se još mogu donekle i složiti – odvratim ja. – Pogotovu s onim prvim dijelom koji se odnosi na tvoj idiotizam. Nego, misliš li da se ljubav ikad ponovno vraca u oci?
- Sumnjam – zamišljeno ce on. – Ne znam. Ne verujem da se ikad više toliko oporavi da bi se vratila potpuno. Možda sticajem okolnosti ponekad svrati, tek toliko da vidi šta je ostalo iza nje, i opet pobegne natrag. Prava ljubav dok god ima snage, ne povlaci se. A kad se jednom povuce, znaci da je beskrajno izranjavana, dotucena, iscedena do umiranja, da nema više nijedno sredstvo kojim bi se branila. I zato mislim da ona nema više snage za ozbiljnije vracanje. A i cemu? Da se iživljavaju na njenim ostacima? Da je ponovo vuku po prašini… Šta joj to treba? U svakom slucaju, nikad nisam verovao u cuda. Dobra cuda.
- A da promijenimo temu?
- Aha! – odsutno ce on. – Kako cu Nives na oci nakon onog šta sam joj preksinoc uradio? Sve poznate izlike sam vec potrošio, a nove više nisam sposoban da smislim.
- Koji ti je kurac trebalo da joj pred prepunom terasom ponovno obecaš brak?
- To smo vec elaborisali. Neuracunljiva, pijana budala.
- I da je nakon toga, ujutro, pitaš tko joj je to ponudio brak?
- Pa, kad se niceg nisam secao – pravdao se on. – Mislio sam da me time provocira sve dok me nije izbacila iz stana, tacnije, dok mi ti nisi prepricao šta se u stvari desilo.
- I kad ideš na pokajanje?
- Na što? Ah, to. Ne znam. Možda je sada dobra prilika. Nikad nisam jadnije izgledao, a žene navodno padaju na patnicki izgled.
- Ti si živa potvrda za to – zlobno cu ja. – Samo ne znam po cemu sad izgledaš jadnije nego inace?
- Koju ti jezicinu imaš. Oduvek. Dobro, znam da se ni ja ne mogu požaliti na dužinu svoje. Nego, mislio sam da ovako mokar, s razbijenom glavom, probušenom košuljom ipak malo odskacem od uobicajenog proseka. Ako sad ne prodem, onda necu nikada. Možda je uhvatim na prepad. Sažali se. Pogledaj me! Tko se ne bi sažalio na ovako jadno stvorenje?
- Nitko – odvratim. – Pogledaj druge oko sebe. A propo prosjeka.
- Jebi ga, nemaš trunke optimizma u sebi – predbaci mi on.
- A sav tvoj optimizam temelji se samo na tvom jadnom izgledu. I kako bi ti onda definirao svoj optimizam?
- Ne samo da ti je jezicina dugacka, nego je i zlobna, i cinicna i…
- Kako bi ga onda definirao? – ponovim pitanje.
- Ocajem – nemocno ce on. – Ali s malim pozitivnim predznakom. Ha, ha, ha! Mogu sebe definisati? Mogu. Ja sam hodajuci ocaj s povremenim sitnim pozitivnim predznacima. Ovo moram da upamtim.
- Voliš si tepati, ha? – bocnem ga opet.
- Samo ti džangrizaj – dobaci mi on. – Kod Nives još uvek ima nešto u ocima. Doduše, onaj vulkan šta sam zadnji put video skoro me koštao glave, ali barem gori, još je aktivan, još izbacuje lavu…
- Pazi da te ne sprži.
- Znaš šta – rece on, ustajuci s klupe, teatralno šireci ruke – ja, Lazar, sluga pokorni, iz ovih stopa idem u grotlo, nošen na krilima ljubavi, spreman za nju i mreti ako treba…
- Skrati, majke ti!
- A tebe, prijatelju dragi, ostavljam da još jednom preispitaš neke od brojnih mudrih poteza u životu. Pogotovu kad su žene u pitanju.
- Odjebi!
- Odjebah u pravcu Nives, pa šta Bog da.
- Ako Bog opet ne bude na tvojoj strani, a što je vrlo vjerojatno, ostavit cu ti kljuc pod tepihom ispred vrata stana, da me ne budiš. Ako slucajno uspijem zaspati.
- Dogovoreno.
Lazar se polako udaljavao u pravu Monte Zara, malog uzvišenja u neposrednoj blizini centra grada, prema zgradama gdje je na cetvrtom katu jedne od njih stanovala Nives, a ja još polakše prema svom stanu, udaljenom stotinjak metara od parka. Na ulaznim vratima zgrade opsujem. Zaboravio sam da su stanari nedavno stavili parlafon pa ce me onaj idiot, kad ga Nives opet izbaci, a hoce sigurno, probuditi, htio ili ne. Jebo ih parlafon. To je zasluga susjeda Mihe koji je ovo ljeto otvorio mali obrt, citaj: prodaju bižuterije u prostranom hodniku naše stare zgrade, pa su mu trebala zakljucana vrata da sve te sitnarije koje nicem ne služe ne mora svaku noc tegliti natrag u svoj stan na drugom katu. Nego ih ostavi u hodniku, u nadi da ce brava ipak destimulirati one turiste koji su došli na more s radnom obvezom – maznuti sve što se da. Doduše, stoji i službeni razlog postavljanja parlafona, a koji se odnosio na maloljetnike koji su naš hodnik u kasnim nocnim satima koristili za predah izmedu dva uboda iglom jer se kroz hodnik moglo uci u omanje dvorište iza zgrade koje je bilo bogom dano skrovište za takve aktivnosti. Jadni decki, tko zna gdje se sada doziraju. Eto koliko procvat poduzetništva zna biti štetan za društveni život mladih. Jebe se Mihe za njihovu potrebu za drogom, dok mu netko ne prišapne da se tako gadno zamjerio i starijem sinu Aldu, koji ih je i dovukao u zgradu. A možda ga se nece dojmiti ni tada, s obzirom na to da sa sincicem ionako godinama ne komunicira; samo stanuju u istom stanu. Jest da je Miho veliki vjernik koji svake nedjelje plazi po oltarima obližnjih crkava, ali stanovnici njegovog stana definitivno nisu predstavljali obitelj u klasicnom kršcanskom poimanju, onom kojeg stalno propovijedaju s tih istih oltara, nego više grupu stranaca koji dijele isti životni prostor. I isto prezime. Uostalom, kao i dobra vecina drugih bogobojaznih «obitelji». No, to je Mihin i njihov problem.
Lazara sam poznavao još od malih nogu, tocnije, negdje od desete godine naših života, kad mu je otac, tada oficir bivše JNA, doselio iz Beograda u Split, u istu zgradu u kojoj sam i ja živio. Vrlo brzo se uklopio u naše malo, odabrano društvo, dapace, isticao se britkom jezicinom i raznim nestašlucima, svojstvenim tim godinama. Kako bilo, uskoro smo postali nerazdvojni prijatelji, sve do završetka srednje škole, kad mu je otac poginuo i on se s majkom vratio u Beograd gdje se upisao na filozofski studij, a mene je život nešto kasnije odveo u Pulu, na ratne brodove bivše JRM i izvanredni studij prava u Rijeci. Obojica smo završili upisane fakultete i obojica skrenuli u neke sasvim druge vode. Bez obzira na udaljenost, u pocetku smo se vidali relativno cesto, smišljajuci sto i jedan razlog za takve susrete, od kojih su naše obitelji boljele glave mjesecima nakon njih. Jedna mladost koju je vrijedilo odživjeti. U svakom pogledu. Onda je došao rat. Preživjeli smo i njega. Dapace, on nas je još više zbližio. Iako smo formalno bili neprijatelji. Medutim, nama je sadržaj bio važniji od forme. Ionako nikad nismo previše polagali na formu.
Skinem mokru odjecu sa sebe, navucem samo gacice, a na ovoj africkoj vrucini ne bih ni njih da nisam ocekivao skori povratak vulkanologa kojeg ce Nives sigurno… Tog trenutka zazvoni parlafon. Kad prije, pomislim. Nije mogao stici do Monte Zara i natrag i usto razgovarati s Nives u tako kratko vrijeme. Možda je netko drugi. Ali tko? U ovo doba? Podignem slušalicu parlafona i upitam tko je.
- Pogodi, majke ti – cuo se njegov hrapav glas s druge strane.
- Romeo, Romeo, zar vec natrag od Julije? – ne izdržah.
- Otvaraj ovo sranje i ne blebeci više, života ti – zlovoljno je odozdo rogoborio on.
- Nikad od tebe ni pristojnog balkanskog, a kamoli latinskog ljubavnika – odvratim mu ja malo bolje volje, pritisnuvši ono drugo dugme za otvaranje ulaznih vrata.
Uskoro je ušao u stan, polako, vukuci nogu za nogom, potišteno gledajuci ispred sebe i nešto mumljajuci sam sebi u bradu. Šutio sam. Sjeo je na trosjed, zapalio cigaretu i natocio votku iz poluprazne boce na stolu. U ruci je držao nekakvu ovecu kuvertu. I dalje je mumljao.
- Eto – konacno se javi razgovijetno – vratih se u tvoj razoreni svet pre vremena. Jesi li srecan zbog toga?
- Znaš da tvoja pojava ispunjava moje besane noci, dajuci im nepostojeci smisao – nisam mu ostajao dužan.
- Opet sam zatekao upaljena svetla – promrsi odsutno on.
- U stanu kod Nives?
- Pa, da – nervozno ce on. – Kod koga bi drugog? I prošla me volja za svim, pa se vratih. Da se ne bi ponovila scena od pre desetak dana.
- Prije desetak dana si u pokajnickom nastupu ludila razvalio vilicu suprugu njene sestre u ovim istim sitnim nocnim satima, sjecaš se? – predbacim mu.
- Jebi ga, kako sam mogao da znam da su rod – pravdao se on. – Covek mi otvori vrata, ne predstavi se, ne jebe elementarnu kulturu ophodenja, vaspitanje ispod nule, i to ove naše balkanske, otera me u tri picke materine i zalupi vrata pred nosem. Tacnije, po nosu, jer sam požurio za njim… He, he, he! Kad sam ga roknuo po onoj majmunskoj, prepotentnoj vilici…
- Poslije si ga morao nositi na hitnu pomoc – dobacim ja.
- Da, kad sam saznao ko je. A šta cu, posle mi ga bilo žao…
- Potom si ispred Nives klecao na koljenima negdje do podne, dok se nije smilovala…
- E da, to mi je najteže palo – gundao je. – Ne klecanje kao spoljašnja manifestacija vlastite nemoci, nego to poniženje pred tom istom nemoci; saznanje da nemaš nikakve šanse u odnosu na nju. Jesi li ti ikada klecao?
- Jesam, dosta puta, ali bez svjedoka.
- Bez svedoka – otegne on. – Toliko o suocavanju sa sobom i onima oko sebe. Kako možeš da rešiš problem bežeci od njega?
- Vrlo umjesno pitanje, ali, nažalost, postavljeno od krive osobe – cinicno cu ja.
- Zaboravi pitanje. Ipak, radoznalosti radi, je li bilo kakve koristi od takvog klecanja?
- Koliko se sjecam, baš i nije – priznam.
- Nije? Zanimljivo. A nisi se nikad upitao zašto nije?
- Jesam, svaki put, ali nikad nisam uspio izvuci prihvatljivu pouku.
- Prihvatljivu? – ponovi zamišljeno on. – Ah, jebeš sve to. Da se vratimo na Nives. Uglavnom, tako ti ja nocas dodem na pedesetak metara od njene zgrade i vidim da su joj upaljena svetla u stanu. Znaš onu prokletu situaciju kad ti milion misli prostruji ostacima neceg šta je nekad predstavljalo mozak, kad ocajnicki pokušavaš da zaustaviš neku od njih, davljenicki se hvatajuci za njihove ivice, tražeci u njima bilo kakav smisao svog postojanja tada i na mestu na kojem se trenutno nalaziš. U toj opštoj, nesuvisloj konfuziji stojiš u mraku i pitaš se koji kurac radiš tu.
- I?!
- Nema «i», u tome i jeste problem. Vreme se zaustavi na tom tako prozaicnom, a istovremeno tako tragicnom pitanju – i ni makac dalje. To je najporaznije pitanje koje jebena podsvest može da postavi. Svest, podsvest, nagon za održanjem… Svejedno ko stoji iza njega. Postaneš puki objekt u svom subjektivnom ludilu. Zastranio sam nocas, je l' da? Da. Gadno?
- Onako – odgovorim. – Još se uvijek kreceš u granicama svog ludila.
- Vrlo utešno – promrsi on. – Kako ti izgledam? Kao smušeni kreten…
- Hej, prekini plakati nad sobom.
- Uopšte ne placem – rece on malo povisujuci ton. – Uopšte ne placem. Samo konstatujem koliko sam sjeban. Toliko da nisam imao snage, hrabrosti, dostojanstva, cega vec, da opet pozvonim na njena vrata i suocim se s onim iza njih. A iza vrata su uredno naslagana sva sranja šta sam joj napravio svih tih godina koliko se poznajemo. Svejedno je da li je ona sama u stanu, s ljubavnikom, sa sestrom i njenim suprugom, s Bogom, svejedno, razumeš?
- Cekaj! – prekinem ga. – Ti, dakle, za sve kriviš sebe?
- Heh! – omakne se njemu. – Imam ja opravdanje za svaki svoj cin, skoro za svaki, samo šta ona ni meni više ništa ne znace, a kamoli drugima. Možda su neka od njih i osnovana. Verovatno neka jesu. Ali, šta s tim? Nakon svega, koja bi bila svrha da ja sada s njima sam sebi olakšavam savest? U stvari, i ta opravdanja su mi postala teret. Nekad je to funkcionisalo. Ili sam ja tako mislio. Nadeš odgovarajuci izgovor, krivicu pripišeš delom sebi, delom drugom, i nastaviš dalje. Kako godine izmicu, tako se onaj deo s njihovom krivicom pretace na tvoju stranu, i tvoja strana vage spusti se do kraja, od tolikih tegova. U takvoj poziciji ti postane svejedno ko je na drugoj strani vage, onoj koja se digla do neba, postala nedostižna… Jebi ga, prolupao sam, zar ne?
- E da – složim se ja. – Ovo je vec prešlo uobicajene granice. Nego, kakva ti je to kuverta u ruci?
- Ah, to – prene se on. – Nemam pojma. To je virilo iz tvog poštanskog sanducica. Nije mi jasno kako je ti nisi primetio. Uglavnom, nešto za tebe. Da otvorim?
- Otvori.
Dok je on polako kidao kuvertu, ja sam se naslonio na otvoren prozor, buljio u tamu pušeci. Jedan brod je upravo uplovljavao u pulsku luku, prolazeci pored otoka Sv. Katarina prema carinskom molu. Veliki putnicki brod. S bezbroj osvijetljenih okruglih brodskih prozora. Okana. Eto, život ide svojim tijekom, ma što se nama…
- Album fotografija – javi se on.
- Molim?! – zateceno cu ja, okrecuci se prema njemu.
- Album fotografija – ponovi on. – Paola ti poslala. Vaše zajednicke slike. Odasvud. Ova je iz Pule, pa ima nešto Trsta, evo i Beograda… Bog te jebo, kad je to bilo. Opa, braco, ima i posveta. Sve po propisu. Nema da omane. Da vidimo šta piše. «Kad smogneš snage i volje, zaustavi nacas vrijeme i sjeti se da smo postojali. Paola.» Pa i nije tako loše. Ko bi rekao da i ona ima pesnicku crtu u sebi. U jednoj recenici ti da do znanja da nemaš više ni snage ni volje, da živiš u prolazu, da jesi postojao, ali ne postojiš više… Barem ne za nju. Jednom recju…
- Praviš recenziju njene posvete? – zlovoljno cu ja, uzimajuci album i pospremajuci ga u donju ladicu regala.
- Neceš ni da ga pogledaš? – znatiželjno ce on.
- Ne sada – odgovorim tvrdo.
- Junacina – komentira zlobno on. – A ja mislio da sam samo ja izgubljen slucaj. Dobro, dobro, necemo valjda sada da se svadamo. Hej, nešto se setih. Gde ti je ona kaseta s pesmama što smo ih snimali u Beogradu pre kojih stotinjak godina?
- Pojma nemam – progundam. – Medu ostalim kasetama, negdje u srednjoj ladici regala.
On se brzo podigne, otvori spomenutu ladicu regala, prepunu kaseta, vecinu starih, i onako sagnut, pocne prekopavati usput bacujuci po podu one koje ga nisu interesirale.
- Može s malo manje nereda? – obrecnem se ja na njega.
- Ne može – brzo odgovori on. – Jebeš nered, o tome cemo posle. Sad mi treba ta kaseta. Odmah. Aha, evo je. To smo mi. Bili, jebi ga. Grupa «Živi pesak» i album «Posle svega».
- Neceš je valjda sada cijelu slušati? – upitam ga, dok ju je on stavljao u glazbenu liniju.
- Jok – odgovori on. – Samo onaj instrumental šta smo na kraju snimanja napravili, onako, za svoju dušu.
- «In memoriam»?
- Da, «In memoriam». Evo ga.
Zvuci poznatog instrumentala, što smo ga on i ja s još nekima, davne 1980. godine snimali u Beogradu, razlijegoše se stanom. On se ponovno zavali u fotelju, natoci votku i zapali cigaretu.
- Secaš se kad smo ovo snimali? – upita me gledajuci melankonicno neku tocku na plafonu.
- Sjecam.
- Kao da smo znali šta ce se desiti.
- Kao da smo znali – ponovim.
- Tu je negde bio pocetak kraja, zar ne? – zamišljeno ce on. – Tito je umirao, a malo posle toga i umro. Sve se nekako, u pocetku skoro necujno a posle sve gromoglasnije, pocelo menjati. Mi smo odrastali, tacnije, postali smo zreli, svidalo nam se to ili ne. Naše greške preko noci prestadoše biti mladalacke ludosti i postadoše propusti s adekvatnom težinom. Koja ima svoju cenu. Koja ti malo – pomalo razbija jednu po jednu iluziju. I eto, bogami, s vremenom se ja reših vecine svojih. I iluzije postadoše nepodnošljiv teret iako je i bez njih nepodnošljivo živeti.
- I kako ti živiš izmedu tih krajnosti?
- Razapeto, kako bih drugacije. Kao utopljenik se lovim onih dve-tri iluzijice koje su mi preostale, samo me ne pitaj koje su.
- Necu.
- Ipak su naši životi ostavili nekakvog traga na okolinu. Doduše, više senku nego trag, dok je ta okolina na njima ostavila brazde a ne tragove. Jesmo li trebali ili mogli nešto drugacije napraviti?
- Da smo mogli napraviti, napravili bismo – primijetim ja.
- I to je tacno – složi se on.
Pjesma, odnosno instrumental «In memoraim» je završio.
- Vrati je na pocetak – dobaci mi on sipajuci novu votku.
- Da se ubijemo do kraja?
- Uvek smo išli do kraja…
- Nikad nismo išli do kraja – prekinem ga ja.
- Svako ima svoju definiciju kraja – oporo se nasmiješi on. – Ja sam svoju toliko nategao da samo cekam njenu metamorfozu iz simbolicnog stadijuma u stvarno stanje.
Bez komentara na ovo zadnje, sagnem se da premotam traku na pocetak pjesme. On je lagano ustao, s cigaretom i cašicom u ruci, stao kraj prozora i gledao negdje u daljinu, otpuhujuci kolutove dima.
- E, moj prijatelju – javi se opet on. – Svako ima svoju definiciju kraja, veruj mi. I svakome je njegova presudna. I na kraju svih krajeva, sve drugo je irelevantno. Ako riknem na vreme, a valjda hocu, dodi dan nakon što me drugi zaborave i odsviraj mi ovu pesmu. Za dušu. Može?
- Ako to doživim, to bih ionako napravio.
- Znam – jedva cujno ce on. – E, jebi ga. Moglo je sve ovo da se svrši i drugacije…
- Ali nije.
- E da, nije. Nije, majku mu jebem…

CONCORSO L'ARCOBALENO DELLA VITA 2003 (Italija)

"Ah, da, možete pokušati i nešto jednostavnije. Primjerice, glumiti turistu u upravo «oslobodenom» Iraku. Provesti odmor tamo. Zašto ne? Zar ga nisu oslobodili? Družite se malo s oslobodenima. Podijelite s njima radost oslobadanja. Jedinstven doživljaj, vjerujte mi na rijec. Ali, kad se vratite iz Iraka, nemojte se nikada upitati: što je to sloboda? Jer to pitanje vodi samo u jednom smjeru, u - ludnicu. Znam mnoge koji su poludjeli zbog «slobode»."