1. DAN

Ostavila me. Konačno. Konačno sam. Doslovno i metaforički. Samo što ova samoća ne izgleda kao one koje sam ja zamišljao u brojnim neuravnoteženim stanjima… Mislim na one «samoće» koje u nastupu nagomilanih frustracija nadobudno izjednačavamo sa slobodom, a da se prethodno ne upitamo ni što je to samoća, ni što je to sloboda… Ova samoća nimalo ne sliči na tako priželjkivanu «slobodu»… Ova samoća je bez navodnika i nailazi u nepravilnim sinusoidnim valovima, kao oluja na moru. Najprije vidiš tamne, narogušene oblake u daljini kojima ne pridaješ posebnu pozornost jer su naprosto daleko. Barem na prvi pogled. Vidiš i munje kako paraju horizontom, čuje se i potmula, prigušena grmljavina, ali ti si, iz bogzna kojeg razloga, uvjeren kako će i ova nepogoda zaobići tvoj svijet. Uživaš na palubi stare, neodržavane barke koja pluta na usnulim valovima otvorenog mora dok upijaš sunčane zrake na polunagom tijelu… I dok ti tako bezbrižno sanjariš, odjednom te razbudi zaglušujuća grmljavina, a crna, razgoropađena sablast već je zauzela mjesto iznad i oko tebe, okružila te sa svih strana i nemilosrdno udara po škripavoj brodici i smrznutom tijelu. Izbezumljeno se okrećeš oko sebe, pokušavajući kroz tamni, neprozirni, ljepljivi veo nazrijeti mirnu luku iz čijeg si utočišta nesmotreno isplovio potpuno nepripremljen za neplanirani pakao…
Uostalom, tko planira ili barem predviđa vlastiti pakao. Možda pesimisti? Fatalisti? Ja ne spadam ni u jedne od njih. Barem mislim da ne spadam. Doduše, nisam ni optimist. Realist. S laganim nagnućem k idiotizmu. Naime, ne bih mogao reći da već duže vrijeme nisam imao na raspolaganju niz činjenica ili barem indicija koje su, ako ćemo pošteno, nedvojbeno upućivale na daljnji razvoj događaja, na ovo što se sad dešava, ali eto, olako sam držao da sam ja nešto posebno, da ću zbog te posebnosti biti pošteđen… Opet, ruku na srce, teško da bih znao suvislo objasniti tu svoju posebnost, to je više unutarnje stanje koje se riječima ne da lako izraziti, više osjećaj da se tebi ne mogu desiti ružne stvari koje pogađaju sve oko tebe… I dok te ne pogode, tepaš sam sebi kako si miljenik sudbine; dok te se ta sudbina ne sjeti. Nema ona miljenika. Postoje samo sretnici koje na kraće ili duže vrijeme zaboravi. Eto, mene se sjetila. Posve slučajno to primijetiš. Naiđe tako jedna svakodnevna rasprava o… ne sjećam se više o čemu, ali po njenom kraju znam da je sudbina tu umiješala svoje dugačke, lopovske prste… Netko mi jednom reče da je sudbina kradljivac budućnosti i tamničar prošlosti. Misao prepuna gorčine, zar ne? Pustimo sudbinu. Što god joj pripisali, ona će to s nepodnošljivom lakoćom podnijeti. Vratimo se spomenutoj cjelovečernjoj raspravi. Evo kraćeg izvatka iz finalnog dijela tog ugodnog dijaloga koji se vodio između nje i mene, koji donekle oslikava porinuće mog životnog broda u prljave lučke vode po kojima plove ljudski izmeti uvaženih stanovnika ovog prenapučenog gradića. Jeste li ikada detektirali trenutak kad se dijalog razvije u svađu? Da svađu. Tarapanu. Apokalipsu u četiri zida. Jadni zidovi. Meni taj čarobni moment svaki put nekako promakne tako da uvijek ostanem zatečen, nepripremljen za ono što slijedi.

Idiote jedan – urlikala je nekontrolirano - kako uopće možeš…
Ne prihvaćam nikakav razgovor dok me tituliraš idiotom – ultimativno je prekinem. Jedini meni poznat obrambeni mehanizam u ovakvim situacijama su koliko-toliko suvisle doskočice kojima prekidam sugovornika, u nadi da će…
Pa, ljubavi, ja ti tepam da ne upotrijebim neke «blaže» izraze – jednakim tonom, s dodanim prizvukom zajedljivosti nastavljala je Ona. Dobro, ako je tepanje, onda je ipak prihvatljivo, makar sam ja do jučer tepanje zamišljao sasvim drugačije. – Dakle, idiote jedan…
Ne moraš ponavljati, shvatio sam – opet je prekinem.
Što si shvatio?
Da sam idiot.
Dobro. Vrlo dobro. Ne, nije dobro…
Što sad nije dobro?
Ne možeš ti shvatiti koliki si idiot.
Nijedan idiot to ne može. Zato i jesu idioti. Ali, evo, ja ću se potruditi svim silama da shvatim. Samo zbog tebe. Dat ću sve od sebe. Obećavam.
Obećavaš? Je li se sjećaš svih svojih obećanja zadnjih dvadesetak godina… Ej, dvadeset godina sam potrošila na tebe. Dvadeset bačenih godina! Najljepših mojih godina…Moja mladost…
Nije da se miješam u tvoje kvalitativne procjene zajedničkog života, ali, ako već tako postavljaš stvari, što je onda s mojim godinama istog razdoblja?
Ti si ih živio. Razumiješ? Odživio si ih za razliku od mene.
Blago meni. Do groba ću ti biti zahvalan što si me u zadnji trenutak prosvijetlila. Uzgred, što se zapravo desilo s tvojim godinama?
Ti si mi ih ukrao.
Boogati! Postadoh i lopov. Tuđih godina. Bože, hvala ti što se nitko nije sjetio da od takve «krađe» napravi krivično djelo.
Da se itko sjetio, ti bi bio osuđen na doživotni zatvor.
Bez mogućnosti pomilovanja – dopunim je.
Bez – ponovi brzo. Barem se u nečemu slažemo.
Ne brini – pokušam je utješiti. – U nedostatku društvene osude za takva gnusna djela, ja ću sam sebe osuditi i zatvoriti se u sebe do kraja života.
Pa, cijeli život si zatvoren sam u sebe – prasnula je Ona. – U tome i jest problem. Između ostalog, dakako.
E da, ali sad ta zatvorenost dobiva potpuno novo značenje.
Kakvo?
Značenje kazne.
Ti si mene kaznio s dvadeset godina zablude…
Iz najbolje namjere. A, kako je općepoznato, putovi u pakao često su popločani najboljim namjerama…
Svi tvoji putovi vode u pakao.
Mnogi misle da je pakao podcijenjen i da se i tamo može naći…
Ja najbolje znam što je pakao.
Tim bolje za tebe. Kad već ne znaš što želiš, velika je stvar znati što ne želiš. A «pakao» očito više ne želiš, zar ne? A, eto, zahvaljujući onoj osudi na unutarnji zatvor, ja više nisam siguran ni za jedno ni za drugo, pa mi ne preostaje nego da ostatak života ispaštam zbog toga. Pošteno? Mislim, smatraš li to primjerenom kaznom za počinjeni zločin? Zločin iz strasti? Ne. Zločin iz ljubavi? Ne ni to. Zločin iz očaja? Moglo bi proći, makar je malo nategnuto. Što me gledaš tako? Zar brak ne počinje sa strašću, traje dok ljubavi ima, a raspada se kad nastupi faza očaja…
Bog će tebe kazniti za sve ono što si meni napravio.
Uopće ne sumnjam u to. Dapače, čini mi se da mi je dobar dio računa već ispostavio. Doduše, rubrika koja se odnosi na svrhu, razlog izdavanja računa ostala je prazna, ali ja sam svejedno nekoliko rata već otplatio. Opreza radi. Valjda Bog zna što naplaćuje. Ako on ne zna, onda…
Izgleda da si na kriv račun uplaćivao – zlobno će Ona.
Glavno da je plaćeno, sve ostalo su nijanse.
Jao, - uzdahne duboko - Bože moj, koja sam ja glupača…
U čemu je razlika između glupače i prije spominjanog idiota?
Vrlo duhovito. Sad bih se trebala nasmijati, je l' da? Ha, ha, ha!
Zvala je mama popodne – pokušam promjenom teme smanjiti tenzije.
Jebe mi se za nju – frknu Ona.
Tvoja mama – dopunim.
Aha! I što hoće?
Pojma nemam. Čim je čula da nisi kod kuće, spustila mi slušalicu.
Pametna žena. Trebala sam i ja davno poklopiti slušalicu, a ne dvadeset godina slušati istu pjesmu…
Evergrin…
Molim?
Mislim, nakon dvadeset godina permanentnog slušanja iste pjesme, ona postaje evergrin, zar ne? Ili ipak treba koja godina više?
Slušaj ti, ocvali evergrinu…
Evergrin ti ga dođe nešto kao vječno mlado…
U tvom slučaju vječno ludo…
E, to ne može – odlučno ću. – Ili sam lud ili idiot.
U čemu je razlika?
Pa, to sam ja tebe maloprije pitao.
Jao, poštedi me tvojih jalovih retoričkih zavrzlama i neplodnih dosjetki…
U čemu je razlika između jalovosti i neplodnosti?
Odjebi!
Odjebah.
Kažu da je moguće naviknuti se i na samoću, kao i na sve drugo, samo treba dosta vremena za to. Puno više nego na njenu suprotnost. Ja nemam vremena da udovoljim njenim nezajažljivim prohtjevima. Iscurilo. Razbio se pješčani sat i sitna, fina pješčana zrnca prosula se po cijelom životu. Neke je vjetar odmah otpuhao, a ostala se uvukla u najsitnije rupe i utore i tu prebivaju u miru božjem, zajedno s drugom nevidljivom prašinom koju uočiš tek kad se slučajno zagledaš u jednu točku u kutu neuređene sobe, tražeći u njoj nepostojeći smiraj popodnevnih sati. Koja je starosna dob uopće potrebna da bi se našao pred životnim zidom? Onim većim od svih tvojih želja, planova i nada? Dobro, s planovima ne stojim najbolje, želje su mi zadnji vihori raznijeli na sve strane i toliko ih oštetili da su neupotrebljive, a nade su potonule zajedno s onom brodicom s početka priče. Jadna brodica. S vremenom se jedva održavala na površini i onako vezana i zaštićena u luci, a kamoli da bi preživjela ove današnje uragane. A veže me dosta lijepih uspomena za nju. Sjećam se kad smo je tek sagradili i prvi put ponosno isplovili, prkoseći još jačim neverama i olujama. Sva je iskušenja preživjela. Do ovih zadnjih.

Ljubavi, drhtiš cijelim tijelom – brižno ću ja, gledajući njen plahi pogled koji se nije skidao s mene. – Da ti dam i svoju majicu.
Ne – tiho će Ona. – Drhtim od tvoje blizine. Dođi i smiri me.
Odlutat će brodica ako pustim kormilo…
Zar je važno kud plovi dok smo skupa?
Nije. U pravu si.
Kako je ponekad lijepo imati pravo – šaputala mi je Ona na uho, dok sam joj mrsio dugu crnu kosu.
Ponekad jest.

Koje je godine to bilo? Prije ili netom poslije potopa? Onog biblijskog. Kamo su nestale sve te godine? Pobjegle. Valjda se prepale ovih novih vremena i sakrile se od nas. I sada negdje u prošlosti sklupčane, uvučene u svoje sitne, slabašne čahurice, preplašeno pušu u smrznute dlanove, ne usuđujući se proviriti iz njih. Bespomoćne. Ne zamjeram im. A i kako bih budući da sam ih iznevjerio kad su zadnji put provirile na svjetlo dana i tražile da ih zaštitim od sumanutih oluja koje su lomile sve oko sebe. Umjesto da ih zakrilim, prigrlim, napravim im zavjetrinu, ja sam izbezumljeno trčao na sve strane i tražio malo topline. Nisu mogle pratiti nametnuti tempo, koji nije odgovarao ni meni, ali ja nisam imao izbora. Ako i jesam, nisam ga na vrijeme uočio. Umorile se od mene i mog bezglavog trčanja za sutrašnjim danom. Umjesto da živimo današnji dan, mi ga uvijek žrtvujemo za bolji sutrašnji i tako unedogled, dok ne shvatimo da je samo današnji dan stvarnost, a sve drugo ili neizvjesna budućnost ili loša prošlost.
Sjećam se prve žute ruže, prve ruže uopće, koju sam joj poklonio. Kriomice, ukrao je iz parka. Samo jednu, ostalih mi bilo žao. Naprosto su svojom ljepotom plijenile i na neki neobjašnjiv način pripadale baš tom parku. Pitala me zašto baš žutu pored toliko crvenih. Nisam znao odgovor, a ni danas ne znam što koja boja predstavlja u tom ćudljivom ženskom svijetu. Nikad nisam naučio sva ta silna, nepisana pravila koja kroz nezamjetne sitnice određuju sudbinu. Iz dana u dan, iz godine u godinu, pa dok ti ne presude. Poslije sam kupovao ruže u buketima, raznih boja, ali je samo ta prva, žuta, ostala urezana u nečem što je bilo naše. Što smo bili mi. Najskuplja ruža u životu. I najvrjednija. Umro sam od straha dok sam je kidao… Nisam navikao kidati… Barem ne javno. I dugo je trajala. Kao da nije uvenuti htjela. Sve druge ruže, one kupljene… Bile su i one lijepe, ali nisu imale pozlatu nevinosti one prve ruže… Nije cvijeće krivo što smo ubili njegovu ljepotu cijenama koje se kočopere u prvom planu, između pokislih listova… Kao da se i ti listovi srame brojki koje svojom veličinom i arogancijom određuju njihove konačne korisnike. Buket ljepote i dobrih želja stoji toliko i toliko. Na um mi padoše neki od Remarkovih likova koji su cvijeće krali s groblja i prodavali ga. Dobri stari Remark. Gdje ga danas kradu nasljednici njegovih izgubljenih likova? I koje je vrjednije? Ukradeno ili kupljeno?
Zapravo, lupetam bez veze, zar ne? A što biste vi očekivali od prvog dana samoće, osim brojnih, nepovezanih misli koje se roje po glavi, sudaraju jedna o drugu, posrću po prašini pa se onako zaprljane ponovno podižu pokušavajući preživjeti u općem metežu koji je taj dan donio sa sobom. Očekujete nešto suvislo? Nema toga ovdje. Sve što je bilo suvislo, vezano je uz neke druge dane, udaljene nekoliko svjetlosnih godina od ovog. Da mogu putovati kroz vrijeme, otputovao bih direktno u onaj zadnji dan koji će mi sudbina udijeliti, zadnji sat, možda čak i zadnji minut… Što raditi s cijelim takvim danom? Netko reče da svaki dan treba živjeti kao da je zadnji. Patetična glupost. Svaki dan uvijek za nešto i jeste zadnji, htjeli mi to ili ne, samo što to ne znamo dok taj dan traje. Za što je ovaj dan zadnji?
Ustajalim i zadimljenim zrakom u sobi propara se reski zvuk «prllup». Ili nešto slično. Teško je slovima izraziti glasanje ovih modernih telefona. Toliko je neprirodno, piskutavo, neugodno za uho… Ignoriram ga. Baš kao što je i ono mene ignoriralo svih onih trenutaka kad sam mislio da će jedno njegovo nemušto oglašavanje riješiti sve nagomilane probleme i otvorene nedoumice. Pogrešno, dakako. Uostalom, baš me briga tko sad zove. Sigurno neki «dobronamjernik» koji je već upućen u njen odlazak, dapače, koji je znao za njega i prije nego što je otišla pa, eto, konačno ima priliku da otvoriti mi oči, kazati mi sve ono što je s mukom tajio zadnjih mjeseci ili čak godina. Da olakša dušu. Svoju, naravno. Kakve jebene veze ima njegova bolesna duša s nama? Jutros sam jednom od njih odbrusio da skupi hrabrost i zaviri u vlastiti svijet, nakon čega će ga proći volja za monitoringom tuđih. Monitori tuđih duša. Promatrači, za one koji preferiraju isključivo domaće, autohtone izraze. Monitori imaju posebno čulo kojim mogu namirisati svježu krv danima, mjesecima prije nego što počneš krvariti. I s neopisivim nestrpljenjem čekaju pravi trenutak, onaj kad će bez trunke zadrške glumiti priučene bolničare, uzeti skalpel i zarezati gdje god stignu. Po mogućnosti direktno u srce i što dublje. Bez anestezije. Usput te uvjeravajući kako je to jedini način da preživiš i da opet budeš onaj «stari», normalan, pripadnik njihove precijenjene zajednice… Što je najgore, zaprepašćujuće, oni doista vjeruju u te svoje beatificirane misije.
Razbit ću taj prokleti telefon ako odmah ne zaveže. Ima neka tajna veza… Zašutio kreten. Prestao sam vjerovati u dobronamjernost dvonožnih stvorenja. Ne sjećam se točno kada ni zbog čega. Doduše, uvijek ima iznimki koje potvrđuju pravilo, ali dok se ja dočepam iznimki, u pravilu me već rasture. Ne isplati se. Makar sam se dosta dugo i grčevito borio s tom predrasudom. Kao pasionirani igrač lutrije koji od sedam željenih brojeva uvijek pogodi prvih šest, da bi onda onaj sedmi, posljednji broj svojom besmislenom pojavom ismijao svu šestoricu obećavajućih prethodnika. Tek toliko da bi očaj mogao kulminirati. Da ga ne zaboraviš tek tako. I zapravo te ne boli taj sedmi broj, koji te je iznevjerio, nego onih prvih šest koji su te zaveli, skoro uvjerili da imaš šansu, da je sreća na dohvat ruke… Tih šest brojeva su krivi. Što su oni imali tražiti pored tog sedmog, za čije postojanje su sigurno na vrijeme znali? Onaj sedmi broj je jedini prirodan, očekivan, uklopiv u ostale životne brojke.
Protiv volje primijetim da mi suze teku. I plakati treba znati. Ja to nikad nisam naučio. Kao ni brojne druge korisne navike u životu. Ali zato obilujem onim drugima. Kao da ih se stidim. Suza. I sada, kad sam sâm. Valjda to vuče korijenje iz ranog djetinjstva kad sam toliko suza pustio uzalud. Nije ih imao tko vidjeti. Barem vidjeti. Kažu da suze oslobađaju, čiste iznutra… Mene moje guše, dave, kolju, ne daju disati… Možda je problem u količini suza? Što možeš oplakati s dvije suze? A opet, ako ih i uspijem sve pustiti van, kad ću prestati plakati? Nisam ih stigao ni obrisati. Sasušile se na licu, na okovratniku košulje… Možda na njoj ostane trag? Dokaz da i ja mogu plakati. Buljim u ogledalo u hodniku i ne primjećujem ništa. Baš sam jutros morao navući ovu kariranu košulju, umjesto one bijele od jučer… Uvijek omanem na nekom, na prvi pogled nebitnom, sitnom detalju. Mogao sam imati barem trag…
Počinjem drhtjeti. Tresti se. Živci. Brzo kresnem još jednu tabletu za smirenje. Srećom mi ih je ostavila. Skoro se zagrcnem njome. Nisam još navikao na njih. Prebrzo ih gutam. Popijem još malo vode. Otplovila je. Tableta. Sada treba čekati. Dok ona počne djelovati, treba barem pola sata. Za to vrijeme obogaćuješ iskustva iz vlastitog mentalnog zatvora koji si godinama gradio, ovlaš se rješavajući kamenja po kojima si se spoticao, bacajući ih oko sebe, bilo gdje, tek toliko da ih se trenutačno riješiš, i ne primjećujući kako od njih raste čvrsta utvrda, bez vrata i prozora… Možda je to onaj prije spominjani zid života…
Da nekako preživim tih beskrajno dugih pola sata, uključim televizor. Možda će mi preusmjeriti tokove misli. Možda… Na ekranu neki uspavani glas govori što se sve dešavalo na ovaj isti dan prije tko zna koliko godina i stoljeća. Dešavalo se svašta i uglavnom loše. Povijest je znanost o ljudskim promašajima. Strašno dubokoumna misao, zar ne? Jebi ga, osmislite bolju pa mi je javite. Ugasim televizor.
Treba nekako pregrmjeti prvi jebeni dan, ječalo mi je u glavi. Drugi mora biti lakši. Mora. Elementarna logika… Kakve veze ima logika s ovim danom? Nikakve, kao ni s većinom onih koji su mu prethodili. Kako srcu nametnuti logiku? Njega ne boli logika, nego ova ukleta samoća. Ili njeni razlozi. Svejedno. Liječnici kažu da srce ne može boljeti, da je ono samo običan mišić… Da je sve to pjesnička izmišljotina. S liječnicima nikad nisam uspostavio hvalevrijedan odnos; ne volim one koji precjenjuju sebe, a podcjenjuju druge, pa makar ti drugi i pjesnici bili.
Da počnem pisati o ovom što mi se dešava? U stvari, što mi se točno dešava? Napokon, tko je toliko lud da to čita, što god bilo? Možda netko tko je u istom stanju kao i ja? Makar, njemu je do čitanja koliko i meni do pisanja. Uzgred, bavio sam se i pisanjem, onako usput, iz hobija… Ma, kakvog hobija. Iz terapeutskih razloga, da zadržim mentalnu ravnotežu gadno narušenu pristiglim godinama i nedavnim petogodišnjim ratom koji je protutnjao ovom zemljom. Čak je to sličilo na nešto. Dadoše mi i nekoliko književnih nagrada. Pa me prošlo i to. Nestalo motiva, da ne kažem novca za financiranje mojih skribomanskih nagona. Preskupa zanimacija. A da ne kažem da sam se pisanjem nekima gadno zamjerio… Pisao sam o stvarnosti, onakvoj kakvu sam upoznao, što baš i nije bio najpametniji pristup. Stvarnost to nije najbolje prihvatila, točnije, uvrijedila se i uzvratila udarac… A, bogami, zna baš gadno opaliti. Iznenada i po najnezaštićenijem dijelu života. Uglavnom, prepao sam se kad sam vidio kako sve više sličim uspješnom književniku, to jest kad sam shvatio poražavajuću istinu o praznini džepova i sve većem broju nepozvanih sudaca koji su počeli nasumice bauljati po mom životu i pljuvati po svemu na što naiđu… Kako su se nagrade nizale, razne počasne plakete, medalje i druga nenovčana priznanja, tako sam ja tonuo. Psihički, fizički i materijalno. Naročito materijalno. Život se pretvorio u novac. Baš sve se pretočilo u suhoparne brojke. Pa i duša, ako je pokušaš prenijeti na papir. Jer papir košta. A tek tiskanje knjiga. Čudan je taj svijet književnika, a još čudniji onaj čitatelja. Nedavno pročitah odličnu knjigu Itala Calvina «Ako jedne zimske noći jedan putnik» koja o tome puno govori. Toplo je preporučam svima koji imaju namjeru početi pisati. Kad bih sad bar mogao čitati. Možda ću pokušati kasnije.
Je li napokon prošlo tih jebenih pola sata? Ovlaš pogledam na stari zidni sat. Petnaestak minuta tek. Tko uspori ovo nesretno vrijeme? Kao da danas kazaljka za sekunde treba optrčati deset krugova da bi se ona za minute smilovala i bar malo pomakla. Ona za sate statira. U vječnosti, dodali bi pjesnici. Opet ja o pjesnicima. A što mogu kad su mi draži od onih drugih, ma koliko izgubljeni bili.
Da barem kiša pada. Do jučer je danima sipila, bez prestanka. Danas se niotkuda pojavilo sunce iako ga prognozeri nisu najavili. Baš je izabralo dan. Kao da mi i ono tjera inat. Zajedno s onim promašenim televizijskim prognozerima, koji svoj čuveni osmjeh od uha do uha ne bi skinuli s voštanog lica taman da vani i sjekire padaju. Kad bi barem sjekire padale, tako da se nitko, ama baš nitko ne usudi pojaviti vani… Da svima stane život dok ovaj dan ne prođe. Prvi val samoće. Jer, sutra će biti bolje. Sigurno. Nadam se… Jao, čemu sam se sve nadao. Nekad čak i s razlogom. Neke su se nade skoro ostvarile… Kad malo bolje promislim, sutra bi moglo biti još… Bolje ipak ne promišljati o tome. Treba taj dan doživjeti. Samo doživjeti. Na ovim sumornim prostorima većina od sljedećeg dana ionako već odavno ne očekuje ništa spektakularno. Dapače. Samo da ne bude nepodnošljiviji od prethodnog.
Kad će doći po svoju robu? Sutra, treći, sedmi dan? Do tada moram očvrsnuti. Postaviti bedem između jučer i danas koji nitko i ništa ne može preletjeti. Temelje bedema, njih moram najprije udariti. Što dublje, da izdrže svu tu težinu. Samo čime? Čime ih iskopati? Kako ih učvrstiti? Što u njih ugraditi… Što će sve uzeti od svojih stvari? Koje će sitnice ostaviti? One koje se kao zature, pa onda godinama kasnije nailaziš na njih, na jednu po jednu, i svaka te vraća na početak. Dobra metoda za dokusurivanje žrtve. Makar se ja ne smatram žrtvom. Nije da ja ne bih to želio, ali ne ispunjavam ni minimalne uvjete za takav status. A sve i da ispunjavam, nema me tko žaliti, pa mi je svejedno. Tko koga uopće danas žali? Nitko nikoga, ako se isključi licemjerje. Dobro, uvijek se nađe neka iznimka da potvrdi pravilo, ali bogami, ja se ni iznimkama ne mogu pohvaliti. Svakom bi homo sapiensu trebala biti zagarantirana barem jedna takva iznimka u ovozemaljskom bivstvovanju kako bi mu koliko-toliko olakšala boravak na ovom svijetu. Trebalo bi ograničiti broj licemjernih na podnošljivu mjeru. Što je vjerojatno teži problem od pronalaženja iznimke.
Koliko trebam popiti tableta za smirenje da bih zaspao, a da se kasnije ipak nekako probudim? Između pet i deset? Četiri već imam u sebi, ali osim što mi u glavi nesnosno buči, a nisam siguran da su one uzrok tome, drugih efekata baš i nema. Čitam s uputa koje su moguće nuspojave konzumacije tih lijekova. Što sve ne zovu lijekovima. Bubnjanje u glavi ne spominju, ali kažu nešto o nekakvoj vrućini u tijelu, pritisku u predjelu prsiju, znojenju dlanova, grčevima u želucu… Sve sam to imao i prije njih. Pa, čemu one uopće služe? Zar one ne bi trebale eliminirati upravo te pojave? Možda pogrešne pijem? Možda nije problem u lijekovima nego u dijagnozi? Otpužem do spavaće sobe, do njenog noćnog ormarića, gdje ih je uobičajeno držala, da vidim ima li još kakvih? Nema. Ponijela ih sa sobom. Sranje. Ove koje sada pijem ostale slučajno u kupatilu. Valjda slučajno. Mogla je ostaviti i one druge. Mi muškarci ionako ništa ne znamo ni o zdravlju ni o lijekovima, sve dok imamo ženu pored sebe. Jednom sam, dok je ona bila kod svoje majke, pritisnut užasnom zuboboljom, popio tablete koje one koriste protiv bolova pri menstruaciji. Pardon, mjesečnici. I, bogami, pomogoše. Navikao bih se na njih da mi je dozvolila konzumirati ih i dalje. Sakrila ih od mene. Vrlo važno kakvu etiketu ima, samo ako pomaže. Jebi ga, kad su ženama ponekad važnije etikete od efekta. Zbog sklonosti tim tabletama počela mi je čak imputirati… Ma, nema veze. Nije vrijedno spominjanja.
U ladici je ipak bilo nešto. Album s našeg vjenčanja koji se, koliko me sjećanje drži, nikad prije nije nalazio tu. Ne znam točno gdje je do sada bivao, ali sigurno nije bio u ovoj ladici. Slučajno? I u slučajnosti sam prestao vjerovati. Također odavno. Čini mi se da taj prestanak koincidira s prestankom vjerovanja u dobronamjernost ljudi.
Uzmem album. Kad je već tu. Polako otvorim debele korice. Na prvoj stranici posveta s našim potpisima:

«Ovo je naš izbor i što god nam život donio, obećavamo jedno drugom da to nikada nećemo zaboraviti.»
Zašto ljudi imaju potrebe pisati takve besmislice? U stvari, i nije besmisleno. Ili nije bilo. Malo banalno, ali to se dade razumjeti, zar ne? Sam čin sklapanja braka je skup dobroćudnih i simpatičnih banalnosti. Uglavnom. Poslije, kad ih vrijeme obesmisli, kad ljubav postane teret, te banalnosti postaju prazan kič za koji si svojevremeno morao dizati kredit da si ga priuštiš. I nije ti žao. Ne bi smjelo biti. Ipak je to tvoj izbor. Tako tamo stoji, crno na bijelom. Čiji je ovaj dan izbor?
Okrenem list. Fotografija. Nas dvoje svečano odjeveni, nasmijani, kako to i priliči takvim okolnostima. Ne sviđa mi se ta fotografija. Poslije nje sam morao popravljati trojku lijevo, koja je zauzimala centralno mjesto rezervirano za moju glavu. Mogao sam taj blesavi zub na vrijeme srediti. Na ostalim fotografijama se ne ističe toliko. Na nekima se i ne vidi. Da barem nisam pjevao… Neke glupe pjesmice, kojih se više ne sjećam. Već dugo ne pjevam. Nikakve pjesme. Ni glupe, ni one druge…
Prošla me volja za albumom… Kao da se ona trojka lijevo probudila, počelo nešto sijevati u njoj. Još malo pa ću postati praznovjeran, pomislim. Ide to s očajem, zar ne? Možda je očaj ipak preteška riječ za ovakvo stanje? Možda je problem samo u samoći. Već dugo sam se srodio sa samoćom u sebi, ali se malo teže nosim s ovom oko sebe. Makar je, dobrim dijelom, ona unutarnja i dovela do ove vanjske. Nije ni da sam zatečen. Ili, bolje reći, da je stigla neočekivano. Kako već rekoh, znao sam ja za njen dolazak, previše je toga ukazivalo na njen skorašnji posjet, ali sam, i kad bih se u rijetkim trenucima mirio s time, krivo procijenio vrijeme njenog pojavljivanja. I dakako, dočekao sam je nepripremljen, ogoljen, bez ikakvih samoobrambenih mehanizama, iako sam se svojedobno bavio mišlju o njihovu razvoju… Čovjek kao čovjek, u vječnoj utrci za srećom misli kako uvijek ima vremena za nesreću. O njoj će razmišljati kad ga zadesi. Možda bi trebalo promijeniti pristup. Svesti sreću na umijeće izbjegavanja nesreće. Tako da ona ovisi o nama, a ne mi o njoj. Skinuti je s tog nedostižnog pijedestala i smjestiti je u realne okvire u kojima se i sami koprcamo i lovimo sve rjeđi zrak kao ribe na suhom. Što bi ona prolazila bolje od nas ako je dio nas? E da, ako je dio nas. Počeo sam bulazniti, zar ne? Pomalo. Previše. Vrlo važno. Nemojte čitati ako vas zamara. Ne govorim ovo zbog prepotencije, nego iz nemoći. Veeelika razlika, makar na prvi pogled slično zvuči. Kako bilo, ja je nisam izbjegavao. Nesreću, dakako. Nisam je znao prepoznati. Nisam ni pokušavao. Nesreća je najsavršenija vrsta kameleona. Te male, ne baš pretjerano omiljene ali izuzetno snalažljive životinjice. Nema toga čemu se one neće adaptirati.

Ljubavi, znaš da te volim – gugutala je Ona.
Znam. I ja tebe.
Koliko smo već u braku?
Pa… Negdje oko godinu dana.
Koliko točno? – bila je uporna.
Hm… - zamuckivao sam pokušavajući na brzinu proniknuti u pozadinu pitanja. – Mislim oko…
Točno godinu dana – dovrši mazno Ona. Nekako previše mazno za ovo doba dana. – Sjećaš se?
Naravno.
Zaboravio si, zar ne?
Nisam zaboravio vjenčanje, nego datum – pravdao sam se nemušto. – Znaš da ne pamtim datume nego događaje…
Ali, datumima obilježavamo događaje…
… dok datumi ne postanu važniji od događaja.
Molim! – na tren se zbuni Ona.
Trebali bi svaki dan slaviti naš brak ako nam je stalo do njega, a ne samo njegove obljetnice…
Postoje određena društvena pravila, pisana i nepisana, tradicija, sustav vrijednosti kojem pripadamo i koji nas čini takvim kakvi jesmo.
I ti si zbog njega takva kakva jesi?
Ja sam žena – odjednom će Ona, povisujući ton.
Kakve to veze ima s ovom raspravom? – pomalo zatečeno ću ja.
Shvatit ćeš s vremenom – ozbiljno će Ona. – Ili nećeš. Tebi na volju.
Shvatio sam…
Nisi – odsječno će Ona, odlazeći.
Onda ću se potruditi da shvatim…
Ako sutra i shvatiš, neće se vrijeme zbog toga vratiti natrag…
Ali će nas ono što dolazi prepoznati…
Nadam se.

Bio je to i inače užasan dan. U svakom pogledu. Nije da se sada time pravdam, ali sve je naopako krenulo još od ranog jutra, kad je u gradsku upravu u kojoj sam tada radio kao pravnik, stigao jedan od tadašnjih partijskih glavešina iz Zagreba u pratnji s nekom «drugaricom», vjerojatno ljubavnicom. To je još bilo vrijeme komunizma, kad smo svi bili ili drugovi ili drugarice. Sad više nema ni jednih ni drugih. Ni formalno ni stvarno. Uglavnom, visoko kotirani partijski drugovi su u provincije vodili ljubavnice, a u glavnom se gradu šetali sa suprugama. Makar bi ih oni rado zamijenili, ali nemilosrdna društvena pravila… Kao i današnja gospoda. Jadne ljubavnice. Što ćeš, zna se tko je na glavnom, a tko na rezervnom položaju. I onda i sada. I tako, uzbuđena je drugarica svakako htjela vidjeti kako funkcionira tek montirana rasvjeta u velikoj sali za sastanke, za koju sam, kao sekretar odjela za sve i svašta, bio zadužen. Uzalud sam ja šefu šaputao da još nije ispitana i da se ne smije puštati u pogon, on je samo izgubljeno gledao u njenu kratku suknju, nadajući se da će se bar jednom malo sagnuti. Tek toliko… Nada mu se ispunila. «Jao, gdje se ovo pali?» cvrkutala je ona na šefovo uho, a on joj je smušeno pokazao gdje se to pali. Glupača. Poslije toga se čulo jedno dugačko i otegnuto «jaoooo», a drugarica se u niskom letu preselila na drugi kraj sale. Sa zadignutom suknjom. Prizor osrednje uzbudljiv, s obzirom na to da su joj oči ispale. Prestala disati. Strujni udar. Ja se ponudio da joj dam umjetno disanje, usta na usta, imam kurs iz prve pomoći, još iz vojske… Odbili me. Pa ti budi humanist. Ona svejedno preživjela, ali ne i ja. Šef mi na licu mjesta opalio momentalnu suspenziju u trajanju od mjesec dana i smanjenje plaće za 50%. Što me, kao njegovog zamjenika, po prirodnom pravu pripada. A krediti, nemoćno sam zavijao ja. Njoj nikada nisam rekao za «leteće ljubavnice», ni suspenziju, ni smanjenje plaće, a žurio sam s posla samo da što prije olakšam dušu. Preduhitrila me s obljetnicom. Jebem ti i obljetnice! Godišnjice ili kako se već zovu. Poslije sam okolo posuđivao za kredite… Ni za to nije nikada saznala.
Bio je to naš prvi nedovršeni razgovor. Jedan od onih koji udaraju temelje budućih praznina, a one će se s vremenom ispriječiti između vas, stopiti u provalije koje će vam svojim zastrašujućim dimenzijama odagnati i samu pomisao na to da ih svojim slabašnim krilima pokušate preletjeti. Tako blizu, a tako daleko. Zvuči vam poznato, zar ne?
Izađem na terasu i zapalim cigaretu. Trebao sam odavno prestati pušiti, pomislim gledajući dim kako se polako vijuga prema nebu. Ona je strašno željela da prestanem pušiti. Iz početka zbog mog zdravlja, kasnije zbog nesnošljivog smrada koji se uvlačio u zavjese, fotelje, odjeću… Svojom nerazumnom navikom nipodoštavao sam sav njen trud oko pranja i čišćenja stana. Negdje sam pročitao da je najlakše ostati bez žene tako da udovoljiš svim njenim željama. Ma koliko intrigantno zvučalo, čini mi se da je umotvorac ispunjavao krive želje. Tako malo znamo o ženskim željama. A i one za koje znamo, ne razumijemo. Doduše, «pravilo» vrijedi i u obrnutom smjeru. E, ali ženske želje, koje ionako ne znamo, uvijek se pokažu važnijim od naših, koje također ne znamo. Ali za ove zadnje smo barem uvjereni da ih znamo. «Ah, krhko je znanje».
Opet onaj prokleti telefon sa svojim iritirajućim zvukom. Na svako treće zvonjenje se javljam. Nemam pojma zašto? Valjda po onoj da treći put Bog pomaže. Doduše, mi shvatimo da nam je pomogao tek puno kasnije, ali nekakvog se reda moraš pridržavati. Ovo je bio treći put. S druge strane se javi ne baš pretjerano ugodan ženski glas, predstavljajući se kao odvjetnica koja zastupa moju suprugu u razvodu braka. Zar već? Pa, kad prije? Tek je otišla. Doduše, deseti jubilarni put, ali ovaj put sam čak i ja uspio shvatiti da je zadnji. Da neće biti jedanaestog. A taman sam se počeo navikavati na njene odlaske i povratke… Pa i na njenu mamu koja ju je svaki put raširenih ruku primala i suznih očiju ispraćala natrag k meni. Koja je, podrazumijeva se, od prvog dana znala da ja nisam čovjek za nju. Vjerojatno i prije nego što me je upoznala. Osjećala je to u dubini svoje napuštene duše… Suprug ju je davno napustio, isplovio nekim brodom u nepoznatom pravcu i nikad se više nije vratio. Ne bih ni ja na njegovom mjestu. Tko bi se normalan vraćao u pakao ako ne mora. Nakon toga je «svoj život posvetila svojoj jedinici», a sve muškarce, bez iznimke, zamrzila. Doduše, ona je s vremenom cijeli sadržaj svog odnosa prema muškom rodu usmjerila samo na mene, natovarivši na moja nejaka pleća svu svoju tjeskobu i prazne noći… Uzalud sam joj ja pokušavao ukazati na činjenicu da ja zapravo i ne predstavljam muškarca, barem ne po mjerilima njenog poimanja, ona se i dalje postojano držala zadanog kursa. Kao ledolomac plovila je po mojoj sivoj smjesi i kršila sve na što bi naišla. Ponekad bi se temperatura toliko nisko spustila da ledom okuje i ledolomce, zatoči ih u tom ledenom, beživotnom beskraju. Onda je bilo još i gore.

Znate, zete, prevario me je stotinu puta – reče jednom. Nikad sa mnom nije prešla na «ti». Sva sreća da nije. Toliku količinu bliskosti ne bih izdržao.
Kako znate? – radoznalo ću ja.
Svaki put kad bi se kasno vratio kući, imao je drugu izliku – reče prešućujući moje pitanje, dok joj je donja vilica s ovećim podbratkom počela lagano treperiti. Uvijek ista reakcija kad se on spomene.
Znači da se ipak trudio – zaključim.
Molim? – brzo će ona.
Pa - otegnem – zbog vas je morao smišljati izlike. Njemu one nisu trebale. On je znao gdje je i s kim je bio. Sve je to smišljao da bi vama bilo lakše, dakle da bi vama izišao u susret…
Još bi mu i zahvalna trebala biti? – počela se pjeniti.
Barem malo – potvrdim.
Barem malo?! – drečala je gubeći ostatke kontrole, koja joj ni inače nije bila jača strana. – Da sam barem malo posumnjala da me laže, zadavila bih ga ovim svojim ručicama…
Jeste li ikad pokušali?
Što?
Pa da ga pomilujete po vratu tim svojim «ručicama»?
Jednom. Dvaput. Ne, više puta, ali se kurvin sin uvijek nekako izvukao…
Ne razumijem?
Što?
Kako se uspio izvući?
Ni ja. Ah, nikad prežaliti neću što nisam bila upornija…
U kom smislu uporniji? – radoznalo sam je pitao.
U svakom. Kako sam samo mogla dozvoliti da se tako olako izvuče? Ah, kad si mlad i naivan…
A i vi ste bili mladi?!
Molim?!
Hoću reći, kad ste već bili mladi, kako to da se niste opet zaljubili? Ispričavam se ako je pitanje preosobno.
Nije mi trebala ljubav…
Svakome treba ljubav…
Ja sam svu svoju ljubav usmjerila na svoju jedinicu koju neizmjerno volim…
Da, ali zar niste nikad osjetili potrebu da i vas netko voli?
Hoćeš već jednom uvući tu svoju bolesnu jezičinu – javi se oštrim, odsječnim tonom Ona.
Uvukao.
Poslije tog razgovora rijetko smo pričali o njemu. Ako bismo i pokušali, umiješala bi se Ona, dajući nam svojim reskim primjedbama nedvojbeno do znanja da je ta tema nepoželjna. No, pustimo punicu, ima još vremena za nju (zlu ne trebalo), vratimo se telefonskom pozivu i odvjetnici. Pitam je iz kojeg je grada jer sve ovdašnje kolege poznajem. Iz Rijeke. Dakle, pobjegla je u Rijeku. Kod koga, prostruji mi glavom. Koga tamo poznaje? Da nije… Ili je odvjetnicu još ranije angažirala? Kolegica me profesionalno kruto upitala jesam li za sporazumnu rastavu braka kojoj moja supruga navodno teži. Koji je drugi način? Bez sporazuma. Klasičnom tužbom. U čemu je razlika? Sporazumom se rješavaš braka za desetak dana, a tužbom možeš gurati i do deset godina. Poprilična razlika, moram priznati. Faktor 10. Bez dogovora ništa. Ni razvesti se ne isplati bez njega. A koliko je vremena potrebno da se zaboravi sporazum, a koliko tužba? To ne zna. Ne interesira je. A mene upravo to interesira. Najviše. O tome ni u jednom zakonu ništa ne piše. Individualna pojava koja ne podnosi generaliziranja. A zakon generalno regulira neke društvene odnose, ali ne i nuspojave tih odnosa, malo ljubaznije će ona. No, dobro, kad smo se sporazumno uvalili u ovo, red je da na isti način i iziđemo iz toga. Na kraju je odvjetnica bila puno zadovoljnija od mene. Nema smisla objašnjavati joj da sam i ja odvjetnik i da sve to znam i bez nje. Jebena advokatura i advokati iliti odvjetnici. U ovoj zemlji za svaki pojam imaš dva naziva, pa biraj. Jedan službeni i drugi koji svi razumiju. Posljedica rata i želje da se po svaku cijenu razlikujemo od onih s kojima smo ratovali. A oni govore istim jezikom. To jest govorili su. Njih i danas razumijemo, ali nama, međusobno, sve teže ide. Jebeš rat i advokaturu. Ne mogu je više organski smisliti. Advokaturu. Rat valjda nitko normalan ne može smisliti. Ni većinu njegovih posljedica.
Konačno je sunce nestalo iza oblaka, a uskoro se pojaviše i prve kapi kiše. Dobro je, bar nešto. Zapalim novu cigaretu. Tek tada primijetim da se prethodna još dimi. Ugasim obadvije i ispraznim prepunjenu pepeljaru. Ovako je puno bolje izgledala. Prazna. Sada na miru opet zapalim cigaretu. Prvu nakon ispražnjene pepeljare.
Pogledam telefon. Tko zna kad će opet treći put zazvoniti.