- O ROMANU
- BILJESKA UREDNIKA
- CITATELJI O ROMANU
- IZ ROMANA
Objavljen je, evo, i treći dio trilogije Dražana Gunjače Balkanski rastanci, roman Na pola puta do neba. Osobito mi je zadovoljstvo što mi je autor, kao i u prethodna dva slučaja, pružio mogućnost da iznesem nekoliko svojih čiteteljskih bilješki, koje će ovom prigodom biti nešto duže budući da je ovim romanom, u za me iznenađujuće kratkom roku od samo osamnaest mjeseci, dovršena trilogija koju je autor najavio već pri objavi prvog romana.
Kako to i sam autor navodi, premda posljednji po datumu objave, ovaj je roman ne samo prvi u kronološkom slijedu trilogije, već je in nuce, u radnoj verziji, prvi i napisan. Od tada je prošlo dvadesetak godina, a početna je autorova želja da “baci na papir” i tako sačuva u sjećanju događaje iz svog i iz života svojih prijatelja i kolega, s kojima je stjecajem okolnosti, zbog svojeg poziva, dijelio one vidove svakodnevnog življenja što se obično dijele s obitelji i s bliskim, najbližim osobama, u teškim vremenima koja su uslijedila prerasla u pokušaj da se osobno othrva toj damnatio memoriae, osudi na zaborav, na oduzimanje prošlosti, kojoj smo svi mi već u nekim godinama, koji neku prošlost imamo, bili izloženi.
Na povijesnoj prijelomci s kraja drugog tisućljeća, koja je u našim krajevima dovela do sloma “samoupravljačke” ideologije i kraha države koja je bila njeno utjelovljenje, dakle u trenutku kad je povijesni obrat mobilizirao mase i njihovu etnocentričnu kolektivnu svijest, osobni ideali, životopisi, prijateljske veze postali su žrtva koju je valjalo prinijeti na oltar “bolje budućnosti”, “slobode”, “demokracije”, “pomirbe”.
Stoga ovaj roman, onstran njegove kronološke punktacije u trilogiji i njegova vremena nastajanja, idealno doista predstavlja okončanje jedne od autora duboko proživljene misaone i emocionalne putanje koja ga je od neprihvaćanja ideološki uvjetovane sotonizacije konkretnih ljudi, vlastitih rođaka i prijatelja za koje je pouzdano znao da nisu vražje sjeme, u Balkanskim rastancima, preko protivljenja balkanskim političkim “novogovorima” koji su, poništivši individualnost stvarnih i dnevno-politički potrebnih neprijatelja, relativizirali sve, pa i najelementarnije moralne i etičke norme prvenstveno unutar vlastitih političkih zajednica u Ljubavi kao kazni, vodila i dovela u romanu Na pola puta do neba do općeg i bezuvjetneg afirmiranja potrebe za rehumanizacijom, ponovnim očovječenjem Drugog, za svakog tko je ideološki, etnički i na bilo koji drugi način različit.
Pritom mu njegova tolerancija, kako bi to rekao Popper, nije dopustila jedino da tolerira netolerantne.
Imajući na umu da se u užem i širem kulturnom i društvenom kontekstu u kojemu autor živi i radi takvi stavovi običavaju stigmatizirati terminom “jugonostalgičarstvo”, što je ravno anatemi, jasno je da je za takvo što trebalo dosta privatne i javne hrabrosti. Naravno, takvo površno etiketiranje više govori o onima koji takve etikete dijele, no o onima koji takve etikete nose, a u Gunjačinu slučaju ono je potpuno bespredmetno, jer je njegovo stvaralaštvo zasnovano na jednom ktonskom kršćanskom nazoru o ljubavi, oprostu, pokori. Kad velike riječi u ustima malih ljudi napokon pokažu svoju ispraznost, upozorava Gunjača svoje čitatelje, ostaju samo velike patnje, proživljene i od onih koje su velike riječi preobrazile u neprijatelje, s kojima se svi moraju nositi.
Eto, Na pola puta do neba je upravo to: roman o nužnosti tolerancije. Prepričavajući svojim čitateljima zgode iz vlastitog “armijskog” života odnosno zgode kojima je bio svjedokom, Gunjača oslikava galeriju likova, oficira i civila, Srba, Hrvata i Slovenaca, kojima je svima zajednička jedna osobina: ljudskost. Kako u njenim pozitivnim, tako i u njenim manje pozitivnim očitovanjima. Mali su to ljudi koji žive svoje male sudbine i svakodnevne životne probleme, koji znaju da jedina ozbiljna stvar koju u životu mogu učiniti jest da se ne uzimaju previše ozbiljno, jer preuzetnost za ishod ima nesnošljivost. Ljudi su to kojima su od velikih riječi draže svakodnevne sitnice koje iz dana u dan grade nepatvorene i neposredne ljudske odnose.
No, istodobno, to je i roman o odrastanju, budući da je u središtu autorove pažnje grupa mladih oficira ratne mornarice koji, služeći na graničarskim brodovima, zajedno sazrijevaju, prelaze iz godina mladalačke bezbrižnosti i zabave u zrele godine, kad se život počinje nametati svojom kolotečinom. Svako je sazrijevanje teško, složeno, oduzima poznato i nudi nepoznato, a pred tim nepoznanicama svi su ljudi isti, svi su stavljeni pred istu nužnost izbora. Bez obzira tko su i što su. Ocrtavajući, skicirajući svoje likove – jer mu je psihologiziranje strano, Gunjača ističe upravo tu njihovu dimenziju, mogućnost da sami izaberu kakvi će biti, kako će se suodnositi s drugim ljudima, kako će ustrojiti svoju ljudsku bit. Slijedeći temeljnu misao humanističkog filozofa Giovannija Pica, Gunjača implicite ukazuje da u tome nema nikakvog determinizma, da je upravo ta mogućnost izbora izvorište dostojanstva čovjeka kao bića. Ljudi nisu dobri ili zli zato jer su Hrvati ili Srbi, već zato jer su sami odabrali da budu takvi, i za taj svoj izbor osobno su odgovorni. Stoga s jedne strane svi trebaju osobno odgovarati za svoje postupke, a pripadnost nekoj određenoj zajednici ne može pritom biti olakotna okolnost, dok s druge strane nitko ne može biti odgovoran za loše postupke drugih, ne može snositi krivicu za njih.
Ova dva temeljna tematska sklopa Gunjača razvija kroz već dvaput iskušanu kompoziciju. Roman započinje autorovim uvodom u kojemu ukratko kontekstualizira djelo u okvire svoga stvaralaštva, pružajući temeljne podatke o modalitetima njegova nastanka, a završava epilogom u kojemu, pomalo se prepuštajući svom odvjetničkom senzibilitetu, izrijekom navodi i tumači svoju pripovjedačku motivaciju i misao vodilju.
Pored ovih denotativnih značajki, uvod i epilog imaju i jednu, po mom sudu, vrlo važnu konotativnu zadaću. U njima se Gunjača obraća izravno čitateljima, uspostavlja s njima neposredan odnos koji njegov roman, pojmljen kao komunikacijski čin, pomiče iz sfere javnosti u sferu privatnosti. Potvrdu za to nalazim i u nebrojenim porukama koje je autor dobio od čitatelja, a dio kojih je dostupan na Gunjačinim internet stranicama.
Između ova dva dijela smješten je roman stricto sensu, podijeljen u poslovičnih deset poglavlja, koja, premda se pripovjedački nadovezuju jedno na drugo, u biti funkcioniraju kao zasebne priče. Takav kompozicijski postupak kao da se Gunjači sam nameće jer savršeno odgovara njegovoj prevladavajućoj dijaloškoj teksturi.
Narativna struktura romana je epizodična: poglavlja u pravilu započinju spacio-temporalnim punktacijama i nakon kratkog pokretanja zamašnjaka radnje, pretaču se u duge dijaloge, tek mjestimice isprekidane narativnim i deskriptivnim elementima, a završavaju implicitnim ili eksplicitnim poantama. Kao da Gunjača, koji se - koliko znam - u mladosti bavio glazbom, poima poglavlja u knjizi kao stavke u skladbi. No, sva su poglavlja međusobno povezana stalnim reminiscencijama, koje se uglavnom realiziraju posredstvom likova, tako da nema skokovitih zastrana koje bi remetile temeljnu atmosferu cjeline. Kako bilo, ishod takve gradnje teksta je njegova ritmična diskontinuiranost, koja se realizira u opreci između dijaloga, kao središnje autorove punktacije, i ostatka teksta, kao njegovog digresijskog kontrapunkta, i koja pri čitanju izaziva osjećaj stalne psihičke uznemirenosti, gotovo frustriranosti, latentne tjeskobnosti, čak i kad sam tekst naginje humoru.
No, dijalog ima još jednu važnu ulogu u ekonomiji Gunjačinog pisma: on funkcionira kao medij odabranog stilskog registra, koji u sebi kombinira elemente “armijskog” sociolekta, uličnog slanga, ruralnog jezičnog uzusa, razgovornog jezika i stapa ih u jednu hrvatsko-srpsku mješavinu, punu svakojakih pretjerivanja, “sočnih” i “ružnih” izraza, pravopisnih i gramatičkih pogrešaka i nedosljednosti, koja kod većine jezičnih čistunaca - siguran sam - izaziva sablazan, ali koja s tekstualno-lingvističkoga gledišta predstavlja iznimno uspio primjer pastichea, književne interlingve.
Povrh toga, zahvaljujući njegovom velikom udjelu u romanu, dijalog “parazitira” i na ostalom dijelu teksta, u čiju hipotaktičku sintaktičku strukturu pretače svoje parataktičko rečenično ustrojstvo, čime nastaju para-hipotaktičke strukture obilježene velikim brojem subrečeničnih umetaka, sintagmatskih prefabrikata, tautoloških deiktičkih termina, konektora i priloga isticanja te drugih sličnih (para)lingvističkih markera neposredovane naracije. Suprotno tom prividnom nepoznavanju tradicionalnih narativnih načela, radi se zapravo o vrlo dobro promišljenom i osmišljenom narativnom postupku koji pruža autoru sva ona izražajna sredstva koja su mu nužna za izgradnju njegova tekstualnog svijeta.
A taj je tekstualni svijet dokraja pojednostavljen, sveden na svoje elementarne strukture i sastavnice, lišen hipokrizije uljepšavanja. To je svijet duhanskog dima i alkoholnih para, brodova i kavana, manje ili više neslanih šala, ali i svijet iskonskog pobratimstva ljudi, njihovih silovitih i iskrenih osjećaja, bez filozofiranja i psihologiziranja. U tom svijetu, koji je samo jedan od mogućih svjetova – ali je ipak moguć, nisu na snazi dvolične norme i regule svijeta u kojemu živimo: on slijedi jednu potpuno drukčiju, utopijsku logiku uzajamne solidarnosti, brige, spremnosti na pomoć, ljubavi za bližnjeg. Jer Gunjačino je pripovijedanje upravo to: ljudskom pakošću nezatrovano kazivanje o bližnjem, tko god on bio.
Ovdje ću završiti ove kratke bilješke o najnovijem Gunjačinom romanu, ali ću si uzeti slobodu da pridodam još nekoliko misli o trilogiji kao cjelini.
Krenut ću od temeljne konstatacije da sve što sam dosad napisao vrijedi, in ultima linea, za cijelu trilogiju. Odstupanja i razlike su minimalne i uglavnom tematski i sadržajno uvjetovane, pa su stoga izraženije na razini koherencije teksta no na razini njegove kohezije. Drugim riječima, donekle različiti input proizvodi uglavnom isti output, a to znači da čitatelj “ima posla” s u osnovi ujednačenim tekstovima.
Razloge toga valja tražiti u temeljnom Gunjačinom stavu prema pisanju, koji je lišen svake “književne” umišljenosti i preuzetnosti. Gunjača ne šalje poruke, ne otkriva i ne obznanjuje velike istine. On se jednostavno svojim djelomice autobiografskim, faktografskim pripovijedanjem obraća onim čitateljima koji su mu spremni posvetiti svoje slobodno vrijeme i s njime podijeliti sjećanja. Dakle, obraća se onim čitateljima koje je talijanski semiolog, književni teoretičar i romanopisac Umberto Eco u Postillama svom romanu Ime ruže naziva “nepreuzetnim čitateljima”. Naime, Eco je u mnogobrojnim razgovorima o romanu uočio da su roman tumačili najbliže onome što su bila njegove želje i očekivanja oni čitatelji koji ga nisu “iščitavali” između redaka, tražili u njemu skrivene poruke, dok su mu drugi, uslijed prevelikog oslanjanja na vlastitu kulturnu enciklopediju i intertekstualne veze, pridavali značenja koja on u autorskoj zamisli nije imao. Gunjačin idealni čitatelj je onaj čitatelj koji je jednako nepreuzetan kao sam pripovjedač.
Nepreuzetan pripovjedač za nepreuzetne čitatelje. Naravno, kad u ovom kontekstu govorim o nepreuzetnosti, nenadmenosti, ne mislim na umijeće, vještinu pisanja ili čitanja, već na stav prema njima. Dakle, bit je te nepreuzetnosti u kakvoći uspostavljenog odnosa između pisca i receptora teksta. Gunjača u tom odnosu bježi kao vrag od svete vodice od top-down određenja svog položaja, ne prihvaća viši položaj u tom komunikacijskom činu, već se situira na istoj komunikacijskoj razini s čitateljima, što mu omogućava da im ne “popuje”, da ih ne obasipa svojim “mentalnim onanijama”. On jednostavno raspolaže nekom faktografskom građom koju uobličava u roman i želi je podijeliti s onima kojima je ona poznata i/ili bliska, bez nametanja vrijednosnih mjerila ili interpretacijskih ključeva. To je prepušteno svakom čitatelju ponaosob.
Radi se o poimanju naratora ne kao tvorca, već kao posrednika: Gunjača sebi uzima ulogu posrednika između romansiranog factiona i čitatelja, i to je posredništvo očitovano u Ich-formi koju koristi. Stoga je njegovo pripovijedanje samo prividno u prvom licu, jer zapravo faktografska građa sama sebe pripovijeda, govori sama za sebe, a pripovjedač je tu samo da kao svjedok potvrdi da je tome doista bilo tako.
U tom smislu valja sagledati i prevladavanje dijaloga u tekstu. Uloga je pripovjedača da bude tek vezivo između likova, koji ustvari iskazuju svaki sebe. Pripovjedač Robi ne prenosi nam njihove misli, koje njemu nisu poznate, prenosi nam njihove riječi i njihova djela. Kao da autor time želi reći da nije važno što netko misli o drugom, već je važno kakvim se taj drugi iskazuje u svojim riječima i djelima.
Ta potpuna relativizacija sebe kao pripovjedača, koji ne samo da nije sveznajući, već otvoreno pokazuje sva svoja ograničenja, nije samo kompozicijski i narativno uvjetovana, kako sam upravo pokušao opisati, ona je utemeljena već u samom Gunjačinom pristupu pisanju. Ne mogu se oteti dojmu da začetak svega nije artistički, književnički poriv, odnosno da njegovo pisanje ima izvorište u jednoj izrazitoj autoterapijskoj funkciji, usmjerenoj prvenstveno na racionalizaciju frustracija proizišlih iz njegova neposrednog životnog okruženja, što ukazuje na čovjeka izuzetnog senzibiliteta koji mnogo intenzivnije doživljava i dublje proživljava stvarnost od okoline koja ga okružuje.
Takav pristup književnom stvaranju nije ništa novo u širim okvirima i predstavlja česti ironijski odmak, no u sredini u kojoj Gunjača stvara, punoj samozvanih velikih tvoraca epohalnih umotvorina, radi se o krajnje neuobičajenom low-profile samopoimanju, koje je samo po sebi znakovito: drevna sokratovska mudrost kao temeljno načelo stvaralaštva.
U potvrdu rečenoga podsjetio bih na činjenicu da je u sva tri romana Gunjača ekspliciranje njihovog intelektualnog podteksta “povjerio” jednom sporednom liku, uvijek povezanom s nekim tragičnim okolnostima. Čitajući romane, cijelo se vrijeme stječe dojam da se Gunjača sustavno i uporno trudi ukazati čitateljima da ono što i o čemu piše nije isključivo plod osobnog promišljanja, da se radi o bogatom iskustvu nataloženom zahvaljujući vezama i odnosima s mnoštvom drugih ljudi, međusobno vrlo različitih, ali bliskih njihovim temeljnim stavom prema životu i ljudima. S druge pak strane, činjenica da je ta eksplikacija povjerena likovima povezanim s nekim tragičnim okolnostima (ubojstvo, samoubojstvo, gubitak bližnjih) ukazuje na latentno pesimistično ozračje koje se provlači Gunjačinim romanesknim svijetom, inače površinski obilježenim optimističnijim značajkama.
Iz tog prožimanja optimizma i pesimizma rađa se tjeskobna konstanta zabrinutosti, upitanosti predvidivom budućnosti. Ta dimenzija Gunačina pisanja kao čina intelektualne iskrenosti i građanske hrabrosti, onstran dnevnopolitičkih otegotnih okolnosti koje ono podrazumijeva, privukla je pažnju brojnih čitatelja s kojima sam imao prilike razmijeniti dojmove o trilogiji.
Autorova spremnost da djelomice javno izloži vlastitu privatnost, da do neke mjere izloži svoju ljudsku srž posljedica je samosvijesti i samosvojnosti proizišloj iz njegovog slojevitog svjetonazora. U njemu ima raznovrsnih i raznorodnih, ponekad naizgled nespojivih sastavnica, no čini mi se da je moguće izdvojiti četiri osnovne odrednice.
Prva je sastavnica zavičajna tradicijska kultura rodnoga Sinja i Dalmacije, koja predstavlja senzibilnu, pojmovnu i vrijednosnu infrastrukturu koju je Gunjača dobio kao životnu poputbinu tijekom djetinjstva i dječaštva provedenog u Sinju i koja će svojim zdravorazumskim pristupom životu uvijek ostati prisutna u njegovom mentalnom sklopu.
Preseljenjem u Split i upisom prvo u medicinsku, a potom u vojnu školu, na tu se prvu počela nadograđivati druga sastavnica, generacijski obilježena, masovna pop-rock kultura mladih, kao “buntovnički” kontrapunkt zavičajnome i tradicionalnome s jedne strane te kao osnova insiderske solidarnosti vršnjačke grupe kojoj je pripadao. Ona će nastaviti biti prisutna i kad se ta grupa stjecajem okolnosti, uslijed razdvajanja životnih putova ta vršnjačka, prijateljska skupina bude raspala i funkcionirat će kao osjećajno utočište pred nasrtajima vremena koje melje sve pred sobom.
Treća je sastavnica “vojnički” life-style, supkulturni životni stil tipičan za profesionalne vojnike, niže mornaričke časnike koji žive i rade u jednom zatvorenom, klaustrofobično skučenom, isključivo muškom miljeu pograničnih brodova, gdje su neposrednost, izravnost, otvorenost i zajedništvo više pitanje zajedničkog življenja i često preživljavanja u teškim situacijama, nego nekakvog ideološkog nametanja. Taj je životni stil, vrlo blizak tradicijskom, određen čvrstim muškim prijateljstvima i usputnim vezama sa ženama, neminovnim žrtvovanjem privatnog života pozivu, prihvaćanjem odvojenosti od obitelji, pa je već i zbog toga lišen svih ideoloških natruha.
Četvrta sastavnica, nakon prelaska u “civile” i posvećivanja odvjetničkoj karijeri, sušta je suprotnost prethodnoj i obilježena je javnošću kao osnovnim principom na kojemu se ustrojava altruistička forma mentis i asistencijalistički senzibilitet, pripravnost da se pruži pomoć svakome tko je u nevolji.
Koliko god te sastavnice izgledale oprečne, čak nespojive, one grade vrijednosno koherentan i pojmovno kongruentan svjetonazor, koji u svojoj “književnoj” konačnici Gunjači pruža mogućnost stalne promjene točke gledišta, višestrukog doživljavanja i interpretacije jednih te istih tekstualnih činjenica. Romani time postaju iskaz polilogijskog subjekta, subjekta svjesnog svojeg osobnog i identiteta Drugog, ali istom i njihove nesvodivosti na kategorijalnost kolektivističkog duha.
Reći ću još na koncu da sve prethodno napisano ne valja shvatiti kao književno-kritički vrijednosni sud o Gunjačinim romanima, budući da potpisnik ove bilješke nije književni kritičar. No, neće biti zgorega ovdje podsjetiti da o dosezima njegova dosadašnjeg stvaralaštva dovoljno rječito govore dvije prestižne međunarodne književne nagrade koje je dobio u nepunih godinu dana, što je očit znak da su drugi, kvalificirani(ji) čitatelji prepoznali vrijednost onoga što Gunjača piše.
Ja ću tek zaključiti svojim temeljnim čitateljskim stavom prema autorovim dosad objavljenim djelima: možeš ih prihvatiti ili ne, mogu ti se dopadati ili ne, mogu ti se činiti više ili manje bliskim, ali ne mogu te ostaviti ravnodušnim.
Srđa Orbanić
Prof. mr. Srđa Orbanić
Dragi čitatelji,
Nakon nekih osam mjeseci od prvog objavljivanja ovog romana i nakon doista brojnih pisama čitatelja sa svih prostora ex Jugoslavije, koje je sudbina ili ostavila na njima ili ih odvela diljem ove planete, odlučio sam otvoriti ovu rubriku, jer, ako je suditi po sadržaju tih pisama, ovaj je roman, vrlo brzo nakon njegova objavljivanja, postao jednako Vaš koliko i moj. Stoga sam smatrao da se na ovim stranicama treba naći mjesta i za Vaše mišljenje i o romanu i događajima koje roman opisuje. Naime, u mnogim o tih pisama ima toliko emocija i truda, iskrenosti i ljudskosti, da bi naprosto bila šteta da mnogi od tih tekstova nisu dostupni i drugima.
Ova rubrika se tek formira, pa ako neki od dojmova nisu odmah uvršteni, ne znači da neće biti (naprosto treba vremena da ih se sve pregleda, posloži…). Rubrika će biti aktualizirana dva puta mjesečno.
Dojmovi će se objavljivati samo pod imenima čitatelja i naznakom grada ili države gdje čitatelj živi, a ako netko želi da mu se objave i ostali podaci, vrlo rado.
Na kraju, moram istaći da ja ovu knjigu nisam pisao radi zarade (o čemu je, uzgred budi rečeno, doista iluzorno i pričati na ovim prostorima), nego iz nekih sasvim drugih pobuda, koje će većina dobronamjernih ljudi shvatiti već nakon prelistavanja romana. Utoliko ostavljam nagradnu igru kao trajnu rubriku, za sve one koji iz ovih ili onih razloga nisu u mogućnosti kupiti knjigu, uz uvjet da napišu dojam o knjizi. Pa, dok ima knjiga, neka traje. Kad ih više ne bude, ili ćemo štampati nove ili ćemo posuđivati od onih koji je već imaju.
Naravnom vaše dojmove možete slati i izvan NAGRADNE IGRE, naprosto napišete što mislite i pošaljete na moj e-mail (drazan.gunjaca@inet.hr)
Još jednom, hvala svima koji su svoje emocije podijelili sa mnom, a sada i s drugima.
Vaš Dražan Gunjača
---------------------------------------------------------------------------------------------------
NEBOJŠA (BOSNA i HERCEGOVINA)
Šta reći, šta napisati, a da ne liči na neku ispraznu frazu. Pročitao sam Vaš roman i kao nekadašnji žitelj glavnog grada Hrvatske pronašao se na pojedinim stranicama. Život zaista piše drame, zar ne? Drago mi je što pišete i nastavak priče, jer me živo interesuje šta je dalje bilo sa Vama i Sandrom (mada nagađam), sa Acom i Matijom, sa onim zvonom na vratima i sl. Da li je Denis pušten? U pojedinim djelovima Vašeg romana, bez pretjerivanja, čovjek se stvarno mora zapitati o smislenosti nekih životnih i ratom prelomljenih trenutaka. Koliko su neki događaji nabijeni emocijama, ne treba previše ni govoriti. O tome ponajbolje govori da sam dio romana o putovanju za Graz procitao majci i supruzi, obe su se rasplakale nad sudbinama Ace i Damira…
--------------------------------------------------------------------------------------------------
MATIJA (ZAGREB)
Kada sam nakon zadnjeg pročitanog slova zaklopio knjigu, par puta rukom prešavši preko obraza i očiju, gledao sam te žuto-narančasto-smeđe korice, shvaćajući kako taj skup ukoričenog papira nikada neću promatrati samo kao knjigu. Jer ona nije samo knjiga. Ona je priča, jedan zaseban svijet, toliko bolno blizak i stvaran, i toliko bolno tužan.
Ogromno poštovanje koje sam osjetio prema tom "predmetu" polako je prešlo u poštovanje prema čovjeku koji je imao hrabrosti i snage da ga ponovo preživi u svojoj glavi i prepriča, odnosno ispiše na papir. Nije važno da li se zapravo radi o autobiografskom zapisu ili ne (iako se naslućuje velika količina autobiografskih elemenata), ali je jasno to da je taj roman autobiografska priča svih nas koji živimo ili smo živjeli na ovim prostorima, na Balkanu.
I što reći nakon svega? Kada sam otvorio poštanski sandučić i u ruke uzeo žutu omotnicu naslovljenu na svoje ime, brzim sam pokretima izvadio njezin sadržaj ugodno se iznenadivši ugledavši naslov knjige.Kako okrećete stranice, prvo što primijetite jest to da vam se raspoloženje počinje drastično mijenjati. Jer, ovo je knjiga koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Kako bi i mogla kad se na jednoj stranici smijete sarkastičnim rečenicama glavnoga lika, razvesele vas ljudska toplina, susreti, poljupci i grljenja, prijateljstva i ljubavi, da bi vam se samo nekoliko rečenica dalje osmijeh munjevitom brzinom izbrisao s lica, a u grlu i prsima biste osjetili lagano stezanje, dok bi vam se brada potiho zatresla, a slova izgubila iza tankog sloja mutne tekućine. Gospodin Gunjača je, kao što mi je i obećao, poslao roman besplatno, na vlastiti trošak, pronašavši još i vremena za kratku posvetu. To me oduševilo, i odmah sam mu odgovorio pismom, zahvalivši mu se i rekavši kako ću ga isti tren početi čitati i poslati mu svoje dojmove. I tako sam otvorio korice, sve se dublje zavlačivši u tmurnu atmosferu i vračajući se u djetinjstvo, u razdoblje devedeset i prve godine prošlog stoljeća, kada sam bio balavi devet i pol godišnji klinac koji nije imao pojma što se oko njega događa.Toliko veselih susreta, i toliko bolnih rastanaka, koji se poput plime i oseke periodično izmjenjuju, i uvijek kada pomislite kako će se stvari napokon srediti (u cijeloj zemlji, kao i u privatnom, ljubavnom životu glavnog lika) i poboljšati, osjetite ponovo novi udarac i zaplačete nad još jednom izgubljenom sudbinom, izgubljenim svijetom i životom. I kako sam se približavao kraju, osjetio sam dvojako raspoloženje. S jedne strane, bio sam tužan što će ovaj roman završiti (zbog njegove zaista impresivne kvalitete u književnom smislu), a s druge, bio sam veseo što će i tuga prestati (iako ću, vjerujem, još danima razmišljati samo o toj knjizi), i nadao sam se da će se neke stvari u tom sveopćem kaosu i ludilu ipak posložiti, i da će Bog ipak poslati jedno malo sunce glavnom liku.
Već pomalo upaljenih očiju pišem ovaj tekst u malu bilježnicu, primjećujući kako se vani već pomalo razdanilo, zadovoljan što sam jednu noć posvetio ovoj knjizi. Izlazim van, pripaljujući cigaretu. I dok tako sjedim na balkonu, naslonjen na metalnu ogradu, u jednoj ruci držeći cigaretu, a u drugoj olovku, pišem sitna slova na listove podbočene koljenima, svako malo zastajkujući i gledajući kako se oblaci užurbano prevlače preko obližnje livade, čas je zaklanjajući i gušeći svojim sivilom, a čas je oslobađajući, propuštajući crvenkasto žute tople zrake sunca da osvijetle, zagriju i pomiluju vlati trave. Snažno pritišćem opušak u pepeljaru, gledajući kako dim polako nestaje u vlažnom zraku, a tada ugledam sunce. Pomaknem se malčice ne bi li osjetio njegovu toplinu i pomišljam kako, na kraju krajeva, te iste zrake, tog istog sunca obasjavaju svakog od nas.
Matija Turčin
-------------------------------------------------------------------------------------------------
BLANKA (HRVATSKA)
Često svraćam na online internetske knjižare i pregledavam cijene ponuđenih knjiga, ali i muku online knjižničara da te knjige i prodaju sve siromašnijim knjigoljupcima željnih novih i svojih primjeraka knjiga. Nedavno na jednoj od internetskih stranica nisam mogla odoljeti primamljivoj nagradnoj igri te, nakon što sam pročitala dostupan tekst iz, i o knjizi, pošaljem svoj e-mail i BALKANSKI RASTANCI dođoše učas i sasvim besplatno izravno u moje ruke. Pomislio bi neupućen, ili možda čak i zločest čovjek, da se radi o nekoj tek knjigici koja obrađuje domovinsko-ratnu tematiku, pa kako to više nije "IN", a autoru je ostao "na lageru" oveći broj primjeraka knjige (budući da nije reklamirana u poznatoj /o/kulturnoj emisiji "Pola ure kulture"), našao je načina da ih se putem internetske igre dostojanstveno riješi! Tko danas nešto dijeli besplatno i još k tome dobro? E ima, ima i danas takvih ljudi!
U ozračju nogometne groznice i važnih, gotovo povijesnih (ne)zbivanja (barem u ogledu našeg prostora) oko najvažnije sporedne stvari na svijetu, pročitala sam "u dahu" ovaj roman iz "jučerašnje" nam povjesti, od korica do korica, sprijeda i straga i s umetkom recenzije između njih. Grlo mi se zgrčilo u širini i dužini barem za nekoliko milimetara, suzni kanali otvrdnuli suhozidom plača, dijelom od suza muka, dijelom od suza smijeha, srce u nekoliko navrata "uskočilo u usta", ali sve to (i ne samo to!) izdržah i "otrpih junački", ipak uvaljena u svoj krevet, dok su sa stranica romana svi njegovi junaci i junakinje izdržavali hajdučiju jednog mrklog vremena i sudbinu svojih života izravno pred mojim nosom.
Riječ je dakle o radnji romana BALKANSKI RASTANCI, autora Dražana Gunjače, a ona je:
- istina o doživljajima i događanjima tog ratnog vremena u kojem se malo mogao čuti glas razuma, glas prokletstva prema svima i svemu što ubija malog nedužnog čovjeka, glas protiv krvi i glas protiv huškanja onih što su stizali u pakao tog malog čovjeka da mu ponude laž za istinu biranim riječima i mahnu na odlasku pre-bijelim rukavicama kao ulaznicama za ponovni dolazak, jer taj mali je čovjek, ma koliko htio ili pokatkad i uspio zaurlati, jedva imao priliku nekom ozbiljnom izreći svoju bol i strahotu, nepravdu i strepnju, ljubav i mržnju, osim tvrdoj zemlji koja ga je ionako spremno čekala za prihvat u svim oblicima ili bezličjima; stoga je izrečena istina bliska svakom čitatelju jer je i sam imao ista ili vrlo slična razmišljanja, slične ili istovjetne dileme i upite prema sebi i cijelom društvu, ali bez jasnih odgovora u datom trenutku; stoga je jednostavno, ali filtrom duše ispripovijedana istina o sudbini likova romana razumljiva i onom čitatelju kojem su balkanski okviri samo kartografski ocrti;
- kvalitetan "bujon" domaćeg govora u kojem su s jedne strane sve prostačke riječi, uobičajeno normalne u svakodnevnoj (i ne samo toj!) konverzaciji ljudi s balkanskih prostora, iskrenošću pripovijedanja dramatično podcrtale sliku stanja vremena i nevremena kao i duboke intimne i ljudske emocije svih likova radnje koji se, ipak, ni u nijednom trenutku kataklizme nisu pretvorili u očajnike prihvačajući, katkad gotovo nehajno, zatečenu sudbinu u ime ne baš uvijek prejasne postratovske slobode što će se, pretpostavljeno, dogoditi onima koji prežive i koji će ih se, možda, tek u malim stvarima sjećati; taj i takav "domaći bujon" ne bi trebao odbiti čitatelje akademskog profila jer njihova je bojišnica bila na crti intelektualnog prepoznavanja svih hrvatskih (ne balkanskih) vrijednosti i specifičnosti (čemu i ne pripada i ova skolastička rječnička impresija), a ne bi trebala biti niti odbijenica za mlađe čitatelje u ime "amoralnih jezičnih iskrivljenja" (bujon je ipak jušni obročni pripravak kojemu se mijenja i receptura i kvaliteta kroz iskustvo i znanje) jer iz razumljivih, jednostavnih, često vrlo duhovitih dijaloga, ali i snažnih opisa emotivnih proživljavanja, svaki će mladi čitatelj prepoznati autorovu poruku i promišljati o njoj sukladno svom habitusu;
- podsticaj i inspiracija da nakon prvog čitanja krenemo još jednom ispočetka i otkrivajući više dobre, a manje loše ljudske osobine koje nam je autor ponudio (usprkos teškom miljeu života o kojem pripovijeda) izoliramo i odbacimo zlo, da ponudimo sebi i drugima jednostavnu, toplu, mirnu ljubav; da se jačamo, propitujemo i izgrađujemo moralnu odgovornost i savjest bez obzira na sve pojavljive prepreke, jer bilo kakva alternativa u suprotnosti s pozitivnim i pravim vrijednostima bila bi samouništenje; roman BALKANSKI RASTANCI jasno poručuje, između ostalog, da se tragedija, zlo, poništenje čovjeka ne događa samo (nekom drugom) pojedincu ili samo (nekoj drugoj) skupini ljudi, da nije omeđena i ne ostaje izolirana, a povijesno i novije proživljeno ratno iskustvo dokazuje nam da in regula nema izuzetaka i izuzetih;
- potvrda da sve što se zbiva ljudima ostavlja trag, u slučaju ovog romana i materijalni (knjiga kao trajni zapis o viđenju jednog vremena) i duhovni kao sjećanje na prijatelje (na žalost i neprijatelje jer ih u sukobu dviju strana nije moguće izbjeći) i još mnoge one neimenovane što su u ratu izgubili svoje živote; ostaje nam zapitati se da li smo dovoljno svijesni, pa i moćni i voljni, zadržati ih (ne samo) u sjećanju, jer trebala bi nam to biti trajna zadaća, kao što kaže autor u posljednjoj strofi pjesme "Kada me ne bude više", na strani 277 ovog romana:"Zbog mene, zbog tebe, nastavi dalje
Jer samo tako živjet ću i ja,
Gledajuć svijet tvojim očima
Družeć se s tobom u tvojim snovima."Nedavno pročitah ovu misao C. A. Helvétiusa iz njegova djela "O duhu": "Malo ljudi može svoju misao uzdići iznad uvriježenih misli,
a još ih se manje usuđuje izvršiti i reći ono što misle."
-----------------------------------------------------------------------------------------------
BLANKA SUPAN, ZAGREB
Nalazim da je Dražan Gunjača ugradio ovu misao u romanu BALKANSKI RASTANCI. Iako ne poznam autora nadam se da mi neće zamjeriti ovaj moj čitalački osvrt na roman, jer ponukana burnim osjećajima i zadovoljstvom pročitane dobre knjige ne mogu odoljeti da je ne preporučim i drugima.
---------------------------------------------------------------------------------------------
ŠEMSUDIN (NjEMAČKA)
Evo da vam se javim i prije svega da se puno puno zahvalim na vašoj knjizi koju sam dobio prije neki dan kao što ste mi obećali.
To isto veče sam je i pročitao do kraja.
Vaš roman ne bi ocjenjivo jer bi tu prvo morao da ga upoređujem sa nekim drugim romanima a pošto ja čitam redovno (svakih 15 godina) to ću preskočiti. Samo jedno je sigurno u romanu sam uživo bolje rečeno - uživio sam se, ko da je se to meni sve dešavalo.
Ova priča je ostavila dubok utisak, ali pravo da kažem nije puno promijenila moje mišljenje jer i ja sam sam istog mišljenja da je taj rat zlo koje treba izbjeći na svaki mogući način, a možda bi se i moglo izbjeći kad bi svi mi ovako razmišljali ili barem kad bi više komunicirali i onda bi vidili da ima puno više normalnih ljudi i da su oni nenormalni u manjini i ne bi mi sami puno obraćali pažnju na njih…
-------------------------------------------------------------------------------------------
SUZANA (USA)
Samo čitajuci odlomke koje imate na websajtu bilo mi je dovoljno da shvatim da je knjiga savršena. Onda kad sam počela da čitam knjigu bila sam začudjena kvalitetom!!!
Sada mi je malo teško da vam persiram (ali trudiću se da i dalje to činim), jer čitajući vašu priču osjećam se kao da se znamo i kao da smo neki stari prijatelji. Sve je tako lično, i tako iskreno, i čisto napisano da zaista nemam komentar. Ja kao srpkinja sam morala da odem iz svoje kuće (Dalmacija) '95 u "oluji". Nije bilo lako ni tada ni sve one godine prije toga u toku rata. Od kada smo se preselili u Srbiju, pa do danas kada stanujem u Americi, tragala sam za knjigom koju bih mogla da imam kao mali dio svega toga i koju ću jednog dana da pokažem svojoj djeci koja će moći da prepoznaju moj život u njoj... Nadam se da razumijete šta mislim. Ali svaka knjiga koju bih našla bi optuživala suprotnu stranu (srbi hrvate, i obrnuto). Bila sam razočarana…
Dolazila sam u situaciju da sama započnem svoju knjigu da napišem moju verziju svega što se desilo.
Vaša knjiga je jednostavno realna i jako mi se dopada…
------------------------------------------------------------------------------------------
LJUBO (SRBIJA i CRNA GORA)
... Izvinjavam se sto neću postupiti po protokolu, samo ću pokušati izraziti svoje emocije, nakon pročitane prve glave. Kao intelektualac, humanista, vojnik i zakleti i nepopravljivi internacionalac, osetio sam svu dramu koja se odigravala u dušama ovih PRAVIH LJUDI, ili kako je Marin Drzić upotrebio neprevazidjeno ime za njih - LJUDI NA ZBILJ - najpre u Robijevoj sobi, a zatim pod krošnjom bora, dok je i nebo plakalo sa njima ... I ja noćas plačem za svim tim i takvim ljudima i za našom najlepšom zemljom na svetu...
-----------------------------------------------------------------------------------------
DANICA (NJEMAČKA)
Željela bi, da za danas nešto napišem. Imam sreću, danas ne radim. Polako mislim da nisam ni TU. Ceo dan već čitam i čitam. Ne stidim se napisati i puno plačem.
Od početka kada ste napisali "ali tko će razumjeti Slovence " sam se smijala. Tu je pravilno napisano ...ženskih pripadnika te nacije, nekako mi se čini da one drže ravnotežu s nama ostalima...to sam uzela kao kompliment…
Uspelo mi je, pročitala sam do kraja vaš roman. Mislim da ne treba da pišem o knjizi neke komentare. Da pišem ili o djeci, Sandri ili prijateljima. Mislim da mogu samo nešto napisati Iskreno iz srca: NEŠTO BOLJEG ILI LJEPŠOG do sada nisam čitala. Sigurno to nije zbog toga što sam rodjena u Jug., koje više nema. Bili su tu momenti, ne znam ni kako da napišem...nekako sam vidjela tako sve realno, iskreno i živo. Mislim da je to bio i prvi roman, da sam toliko plakala. U stvari ste opisali sav besmisao tog ludila. Ostaje nada da se to neće nikada više ponoviti.
-----------------------------------------------------------------------------------------
MILAN (KANADA)
Samo da vam se javim da sam dobio knjigu i da sam veoma oduševljen vašim radom. Još sam na početku knjige i veoma sam iznenađen i mogu samo da vam čestitam. Ta mješavina smjeha, tuge i istine mi se veoma svidja...
----------------------------------------------------------------------------------------
VEDRANA (BOSNA i HERCEGOVINA)
Moram priznati da odavno nisam naišla na knjigu sa toliko mogućnosti za naratološko, semantičko ili kritičko analiziranje. Kada se čita pred čovjekom se otvara bezbroj mogućnosti za različite nivoe shvatanja, čak i mogućnost implicitnog autorstva ili saživljavnja sa gradjom djela…
----------------------------------------------------------------------------------------
BRANKO (HRVATSKA)
…interesantni razgovori i vrlo poučna pojedinačna razmišljanja između Srba i Dalmatinaca…
----------------------------------------------------------------------------------------
MARIJA (NOVI ZELAND)
Hvala vam i za to što ste imali hrabrosti (ili je to možda - oprostite na slobodi - ludost) da sve vreme ostanete na tim prostorima i da nama koji smo kukavički, a opet i pomalo hrabro pobegli daleko od svega, prenesete iskreno, pošteno i objektivno šta se tamo zbivalo dok smo mi pokušavali da počnemo život iz početka…
----------------------------------------------------------------------------------------
JOVICA (SRBIJA i CRNA GORA)
Vaš roman sam pročitao s najvećom radoznalošću. Mislim da je to odličan pothvat. Možete, iskreno vam kažem, biti ponosni.
----------------------------------------------------------------------------------------
ROBERT (ČEŠKA)
Vašu divnu knjigu ( ili bar njen jedan dio ) koju sam si skinuo sa Interneta upravo čitam ovih dana i mogu Vam reći da me je i te kako dirnula u moju dušu. Sretan sam da je bar netko tako istinsko popisao osjećaje koje me osobno još do danas muče, da je rat zaista ono najgore sto nam se moglo desiti na prelijepom Balkanu, da se ne trebam stidjeti zbog toga sto nisam htio pucati u ljude, te sam napustio državu dok je još bilo vrijeme, da zemlja u kojoj sam živio mi itekako nedostaje ( moji prijatelji pogotovo)…
---------------------------------------------------------------------------------------
SLAVKO (HRVATSKA)
Jutros u 5:07 završio sam i zadnju, 306., stranicu tvog odličnog romana. Čestitam, i na romanu čitkom i vrlo dojmljivom, i na iskrenosti i hrabrosti da mnogo toga što o životu znaš velikodušno podijeliš s drugima. Veselim se tvom uspijehu!
---------------------------------------------------------------------------------------
TVRTKO (HRVATSKA)
Ono što čovjeka tjera da knjigu poželi pročitati u jednom dahu svakako je ljudski i jednostavni pristup glavnim akterima radnje te dinamika i tečnost radnje, ali i iskrenost pripovijedanja koja će privući svakog čitatelja.
Dakako sve rečeno odnosi se na poglavlja dopuštena za čitanje, a to pretpostavlja i mišljenje o cijeloj knjizi.
---------------------------------------------------------------------------------------
DAVOR (BOSNA i HERCEGOVINA)
…kad mi je tata rekao da ima vašu e-mail adresu. Jednog dana, hladnog čini mi se, tata je donio vašu knjigu u nas tek malo topliji dom. Pogledao sam omot knjige onako, zbog radoznalosti, otvorio je i počeo citati. I, šta se dešava? Čitao sam je, čitao, pa zatvorio, pa sjetim se opet knjige, pa je nadjem ispod hrpe mnogih, pa opet dalje. Krenuo sam u Sarajevo…pa cijelo vrijeme na putu čitao, pa došao u Sarajevo…mislim o vašoj knjizi. Pa ne mogu da izdržim trenutak kad ću krenuti nazad u Tuzlu i opet otvoriti magične korice i ući u svijet izravnosti, u svijet bez granica, tajni i gubitka uzbudjenja koje mi je, vjerujte mi, sve jače pomućivalo stvarnost i vodilo me putem vaše priče. Vaša knjiga za mene je bila jedina stvarnost u tim trenucima.
Na kraju knjige sam se glasno nasmijao, naježio se i počeo plakati.
Zaista divna knjiga koja mi je uspjela objasniti šta se ustvari desilo. Kada je počeo rat u Bosni i Herc. imao sam 12 godina, nisam ništa shvatao. Sad imam 22 i da nije bilo Dražana Gunjače ko zna da li bi se ikada okrenuo nazad i na novi način pogledao u djetinjstvo…
---------------------------------------------------------------------------------------
ZORAN (NOVI ZELAND)
Pročitao sam je dva puta i pomalo mi liči kao da sam je i sam pisao. To mi je tako blisko ali isto tako i daleko. Mnogo vremena je prošlo pa me je to sigurno, u odredjenoj mjeri, distanciralo. Vrijeme neumitno teče i skoro da sam prestao razmišljati o ovakvim temama, koje tamo život znače. Uspomene ostaju trajno u nama i na svu sreću nisu podložne variranju kao posljedica datih ili preovladavajućih političkih okolnosti. Mi doista na Balkanu (kako ti to ispravno potenciraš) smo žrtva i protagonisti politike koje implementiramo u naše svakodnevne i privatne živote. Poslije nekakvog životnog iskustva na takozvanom Zapadu sada sam više nego siguran da su naši ljudi ipak nešto posebno. Ne mogu se oni tako lako svrstati i kategorizirati, mislim u kulturnom, političkom, religijskom, ideološkom, nacionalnom i svakom drugom smislu. Nema tu nijednog "čistog reza". Sve je to ispremještano, isprepleteno i zakomplicirano. Valjda je razlog u podneblju i povijesti. Sve je kod nas prenaglašeno i pretjerano. Nema mjesta za obične ljude, teme, interese…
Tvoj roman doista oslikava nasu prirodu u pravom svijetlu. Dijalozi su tako životni, ja bi rekao subrealni sa ove moje perspektive gdje sam potpuno zaboravio tu dimenziju dobronamjerne psovke, ako to mogu tako definirati. Sočno. Nema šta. Moram ti posebno čestitati da si to pisao u prvom licu sto svakako povećava rizik da te neki bliski ljudi ne razumiju ili pogrešno razumiju…
--------------------------------------------------------------------------------------
JELENA (NOVI ZELAND)
Mart mjesec, 2002. godine, sjedeci za ovom masinerijom, dobivam pismo od moga dobrog prijatelja , iz moje drage, voljene i rodjene zemlje, u kome me obavestava o jednom web sajtu sa interesantom pricom i na kraju pisma mi porucuje " Draga J------, procitaj ovo i ja sam uveren , poznajuci te, da ce ti to oplemeniti dusu, kao i meni i mnogim drugim koje poznajem, sirom nase bivse Jugoslavije"
Nalazeci se 25 hiljada kilometara od moje zemlje, Jugoslavije, ( pri tom mislim na onu moju Jugoslaviju , od Vardara pa do Triglava) nostalgicna, nosena vjetrom sjecanja, i sa vjecitim pitanjem " Ko je mogao ovako nesto da uradi, da ode iz svoje zemlje?" i sa vec znanjem odgovora " Samo onaj Ludo-Hrabar!", na moje veliko iznenadjenje nailazim na jos jednog Ludo-Hrabrog covjeka koji zivi, radi , u Puli, i koji je napisao knjigu "Balkanski rastanci".
Naravno, kao i mnogi prije mene ( a to znam jer sam obavestena od strane tih ljudi iz moje Jugoslavije) citam preko interneta i ne mogu prosto da vjerujem da tako nesto, stvarno, prozivljeno, nesto sto nije nalik samo na rat, zivot, nego nesto mnogo dublje, prozeto burom emocija, tananih osjecanja, nemoci da se promeni nesto zapoceto koje vodi ravno i samo u smrt, gasenje tek procvalih pupoljaka, .......tako nesto je dospelo ne samo na parce papira, listova i listova ispisanog teksta, pretoceno u knjigu, nego eto ima i na interentu, dosputno svima sirom ove nase planete.
Iznenadjena, , najpre u procetku setna, sa vracanjem filma unazad, a onda odjednom prestajem da citam nakon zavrsetka trece glave i sjedam za ovu masineriju i pisem pismo gospodinu Drazanu Gunjaci, covjeku koji je bio toliko Hrabar da tako nesto, sudibnu jednog Balkanskog naroda stavi na papir, u vrijeme kada u nasoj bivsoj zemlji jos vri od previranja i dima od neugasene vatre.
Knjigu sam dobila na poklon, sto me je ne samo ostavilo bez teksta, odusevilo, obradovalo kao kada djetetu kupite voljenu igracku, nego mi je zaista Oplemenilo Dusu.Naravno knjigu sam morala prezentirati pojedinim ljudima, ne zato da bi i oni narucili to isto, nego zato sto u to vrijeme ovdje, gdje sada zivim, prikazivao se film " Velcome in Sarajevo" i bilo je mnogo komentara, na koje sam zamolila neke ljude da procitaju knjigu od MIleta Kordica " Jelena" ( koju imam i koju su na moju srecu pojedinci procitali) koja je isto toliko nacionalna kao i samim film, i govori samo o jednom strani tkz "napacenih" da bi nakon dobijanja knjige " Balkanski Rastanci", toplo i srdacno preporucila svim tim komentatorima da shvate da jedino u toj knjizi " Balkanski rastanci" nema nacionalizma, nema poetike, napadanja, nego samo je izneta Istina i samo Istina, koju na zalost mnogi su zaboravili. Izuzetno sam bila srecna u Dusi, Srcu , kada su ti isti KOmentatori procitavsi knjigu gospodina Gunjace javno rekli " Stvarno si u pravu, ali koliko je snage trebalo tom covjeku da tako nesto napise?"
Postovana gospodo sirom ove nase planete, sirom skoro cjelog svijeta gdje je knjiga prevedena i izasla u prodaju, morate priznati, ako iole malo poznajete mentalitet Balkanskog naroda, a poznajete ga donekle, jer mnogi od vas su provodili letovanja i letovanja , putovanja, obilazenja nase zemlje od Vardara pa do Triglava, da gospodin Dražan Gunjačanije samo obican pisac, covjek sa malim ali hrabrim srcem, pun osjecanja, koji je svoje najtanje emocije pretocio na papir, nego je vise nego slican Remarku, i uverena sam da ce kao takav zivjeti dok je svijeta i veka. On ima samo jednu veliku manu : Svu istinu , surovost, patnju, emocije, brigu, razmisljanja pojedinaca, stavljanje Glave u torbu , covekoljublje,prijateljstvo koje nema granicu, stavio je na dlan i sirom ga otvorio da bude dostupno svima.
Citajuci vase komentare , naravno da sam saglasna sa svime sto ste napisali, izneli svoje licno misljenje, ali bih dodala samo jedno:
Nije knjiga samo prica o jednom Balkanskom narodu, patnji, zivotu, vjecitom prijateljstvu, bez obzira na nacionalnost, vjeroispovest, prastanje,ljubav, nego izmedju redova mozete jasno vidjeti i onoga koji je sve to i prouzrokovao, i doveo jedan Balkanski narod tu gdje je sada.
Izuzetno mi je drago da jedan takav covjek je postao moj bliski prijatelj, da je odneo pobedu na Italijanskom takmicenju "Vincitori del premio Satyagraha 2002" na temu Mir medju narodima, da mu je knjiga prevedena na druge jezike, i ono sto je najvaznije da jos na ovoj nasoj Planeti ima onih kojima je stalo do Istine
Kao i mnogi i ja jedva cekam nastavak knjige, i nadam se da ce to uskoro biti.
Gospodine Drazane, istrajte , jer ima nas mnogo vise nego 1000 Kaplara koji smo uz vas, u cijoj dusi ste zauvjek ostavili neizbrisivi trag, koji Vam se divimo, postujemo vas . Nastavite radi Sebe, Nas, radi Buducnosti.
S postovanjem.
-------------------------------------------------------------------------------
JELENA RADENKOVIC
PORODICA RADOSAVLJEV (SRBIJA)
Procitavsi Vas roman " Balkanski rastanci ", tesko je odoleti, a ne podeliti svoj utisak, kako sa Vama, tako i sada se sasvim sigurno moze reci, sa odusevljenom citalackom publikom, koja je imala tu srecu da ga procita. Tajna njegovog uspeha lezi u tome da glas razuma i opomene toliko snazno izvire iz njega, da prosto kao lavina guta svo zlo ovih prostora.
Kada je pocinjao ovaj pakao, nazalost, u svojoj sredini bio sam prilicno usamnjen u svojim uverenjima, jednostavno nisam se uklapao u masineriju koja je kao neman, gutala sve oko sebe. Nisam zeleo da verujem da ljudi ne shvataju da su samo figure i da cemo na kraju svi biti stradalnici. Intimno sam ZNAO da i na ostalim prostorima ex Jugoslavije postoje ljudi razuma, mira, tolerancije...
I onda su svi oni uz Vasu pomoc, Vasim sjajnim romanom, izbili na povrsinu. Jer, svako se moze pronaci u njemu, kroz sudbine Vas i likova u romanu. Vi ste maestralno uspeli da iz dubine duse iznesete na videlo i razotkrijete svu tragediju ovih prostora i zato nijedan citalac ne moze ostati ravnodusan, a da ga prilikom citanja, ne prozmu bar zmarci. I zbog toga ga svi mi i osecamo kao NAS roman, jer svi smo u njemu.
Zaista mislim (mozda deluje neskromno) da "Balkanski rastanci" zasluzuju da udju u obaveznu lektiru, gde bi dolazece generacije na njemu ucile i uvidele sav besmisao mrznje, rata, razaranja...
Zbog toga nas sve veoma raduje uspeh romana, naravno, prvenstveno na prostoerima ex Jugoslavije, zatim u Italiji i njegovo objavljivanje u Australiji kao elektronsko izdanje.
Uz srdacan pozdrav,
porodica Radosavljev
Banatski Karlovac
UVOD
Ovaj roman, koji imate pred sobom, u prvoj verziji napisan je daleke 1983. godine, u jednim sasvim drugim vremenima i u sasvim drugim okolnostima od onih koje danas vladaju na ovim istim prostorima.
Naime, bila je to priča dijelom o meni, a dijelom o meni bliskim osobama iz razdoblja od 1978. do 1983. godine, u zemlji koja se tada zvala Jugoslavija, gdje se živjelo ili smo barem mi živjeli onako kako je to opisano u romanu.
Nisam želio ovaj roman objavljivati ni kada je bio napisan, a ni kasnije (bio sam neko vrijeme u iskušenju, ali sam odustao iz osobnih razloga), no onda sam dovršio roman “Balkanski rastanci”, koji je u osnovi predstavljao pomalo zakašnjeli nastavak ovog romana, dakle, njegov drugi dio. Potaknut brojnim zahtjevima čitatelja, konačno sam ipak odlučio tiskati i ovaj roman, u ograničenoj nakladi, više kao uvod u roman “Balkanski rastanci” (dakle, moglo bi se i reći da je u funkciji tog romana, s time da, dakako, svaki od tih romana ima svoju sudbinu i, htio-ne htio, funkcionira sam za sebe). Odluka o objavljivanju ovog romana potaknuta je činjenicom da je u međuvremenu tiskan i treći roman, pod nazivom “Ljubav kao kazna”, čime je ova trilogija romana zaokružena.
Nadam se da se čitatelji “Balkanskih rastanaka” neće razočarati čitajući ovaj roman koji ipak govori o nekim bivšim vremenima, okolnostima koje protjecanjem vremena polako ali neminovno padaju u zaborav. Roman je doživio neke nužne izmjene, dok je način pisanja u osnovi sličan i tada i danas, s time da neke specifičnosti pisanja iz tog vremena nisam dirao (naprosto to onda ne bi bilo to, nego nešto drugo, a to opet nisam želio).
Na kraju, najiskrenije rečeno, doista ne znam do koje mjere ova prepravljena verzija odgovara onom romanu koji sam napisao prije dvadesetak godina (nadam se dovoljno), ali zato znam da i ovako dopunjen, izmijenjen, oslikava jedno doba koje još uvijek tinja u sjećanjima mnogih, pa, eto, zbog sebe i njih, još jednom ćemo zajedno uroniti u vlastitu prošlost. Pogotovu zbog onih kojima je sadašnjost oduzela budućnost. Na sreću, nitko nam ne može oduzeti prošlost. Barem to.
Pula, svibanj 2002.
Autor
GLAVA I
Činilo mi se da je veljača te 1990. godine u ratnoj luci Vargerola, u Puli, bila nekako hladnija, vlažnija nego ranijih godina, nekako sumornija od svih veljača do tada ili se radilo o prividu izazvanom raznim, a ponajmanje vremenskim faktorima.
Kao da je galopirajuća mržnja koja je kuljala iz svih mogućih novina, televizija i drugih medija davala ovogodišnjoj magli i sitnoj kišici, koja nije prestajala sipiti, neku posebnu, nedefiniranu težinu, s kojom nitko od nas nije znao izići na kraj.
Kad nešto ne razumiješ, onda se ne možeš nositi s time, nego samo čekati da to nekako prođe, samo od sebe, i da te po mogućnosti poštedi. Biti dovoljno lud da ostaneš tu i pouzdaš se u sreću koja se mjesecima pakirala i čekala, a onda, izgleda, zadnjih dana glavom bez obzira pobjegla s ovih prostora.
Sjedili smo u salonu broda, na jutarnjoj kavi, sve starješine s mojeg broda, i još dvojica-trojica sa susjednih.
Na prvi pogled uobičajena slika, ista lica na istom mjestu sjede godinama, čak piju i ista pića, ali sve se drugo nekako nečujno, potiho, skoro kradom promijenilo i unijelo neku turobnu, napetu atmosferu koja je naprosto pritiskala svojom nevidljivom neizvjesnošću što je prijetila svim, samo ne ničim dobrim u bliskoj budućnosti.
Strah od izglednog zla stvara u čovjeku nekakav samoobrambeni netolerantan stav koji ne razumije ni on ni drugi. I u takvim stanjima često potezi graniče s krajnošću koju nitko nije želio, ali se ona nametnula kao gospodar naših života i upravljala njima.
Čak ni dim cigareta nije izgledao kao inače, nekako se izvitoperio, prilagodio sve nervoznijim pušačima koji otpuhuju dim za dimom, koji svojim rastrzanim oblicima kao da govore da nisu nastali iz zadovoljstva nego iz nasušne potrebe onih čiji su izgubljeni pogledi pratili njihovu neravnomjernu putanju. Potrebe za nečim što sliči jučerašnjem danu, pa makar to bila i cigareta, koju su više jeli nego pušili.
Preko puta mene, s druge strane stola, sjedio je Vaso i listao Politiku, dnevne beogradske novine velikog formata, zauzimajući tako skoro polovicu stola, dok sam drugu polovicu zauzeo ja sa zagrebačkim Vjesnikom, jednake veličine. Do mene je sjedio Aca i šutio, pijući kavu i rakiju. U kutu salona se smjestio komandant cijelog odreda, već ostarjeli kapetan fregate, Milan, sijede kose te još sjedijih potkresanih brkova, polako ispijao kavu, pušio jednu cigaretu za drugom i samo potiho uzdisao. Zapravo, više puhao nego uzdisao.
Pušili su i drugi, uključujući i mene, ali njegove su cigarete nekako najbrže sagorijevale.
“Sjebaše nas, bre, sjebaše nas ko male majmune,” tiho je govorio, otpuhujući dimove cigarete. “Drugovi, veliko nam se sranje sprema.”
“Pa, mora nam se spremati, kad je pola državnog rukovodstva izdalo zemlju,” javi se Vasa, ne dižući pogled s novina. “Evo, tu lepo piše. Rukovodstva Hrvatske i Slovenije ruše zemlju, a Armija ćuti i čeka. Koga? To sve treba pred zid, metak u glavu, pa nam se ne bi ništa spremalo.”
“Što još piše?” uključim se. “Da nas jedino Milošević može spasiti?”
“A šta njemu nedostaje?” ratoborno će ovaj. “To šta je Srbin pa je vama Hrvatima automatski neprihvatljiv.”
“Pa, bogami, bolje da se i zemlja raspadne, nego da mi ta nacionalistička budala bude predsjednik,” odbrusim.
“Nacionalistička budala!” zapali se. “A ovi tvoji, šta su onda oni?”
“Ne znam još,” odgovorim. “Još peku zanat, početnici, tek uče od tvojih, još se trebaju kaliti. Mi Hrvati po tom pitanju uvijek kasnimo za vama Srbima. A i kad malo bolje promislim, sve mi se čini da od ovih mojih ameba nikad poštenih nacionalista. Ali zato kod tvojih nema greške, odmah se jasno vidi što jesu i što to hoće.”
“Jebi ga,” raspaljeno nastavi, “nama Srbima je mogao pedeset godina odgovarati Tito, iako je bio Hrvat, a vi danas ne možete izdržati ni ovih nekoliko meseci, kada dođe red na Srbina da predsedava predsedništvom države. Čim otvori usta, vi ga proglasite nacionalistom.”
“Čekaj malo,” iskoristim priliku, “ti imaš nešto protiv Joze?”
“Protiv koga?”
“Joze! Tita!”
“Ma ne,” brzo se ispravi dok mu je lice poprimalo ružičastu boju od nemoći i bijesa, očito svjestan neumjesne usporedbe. “Kakve veze ima Tito sa ovim danas?”
“Pa ti si maloprije rekao da ste ga vi Srbi trpjeli pedeset godina iako je bio Hrvat, zar ne?” nastavim ne želeći tek tako propustiti priliku.
“Vaske, ne seri više, života ti, već si se dovoljno uvaljao,” prekine diskusiju komandant odreda, Milan. “Ne sramoti nas ostale normalne Srbe i ostavi Tita na miru. To je jedini čovek kojem ja skidam kapu na Balkanu, od dolaska ovih ludih naroda na ove prostore do danas. Jedino njega u životu priznajem kao vrhovnog komandanta, a sve ovo drugo je obična papazjanija. Zamislite, kolike ste vi budale, kad nakon toliko godina što radite zajedno hoćete da se pokoljete ni oko čega, svaki čitajući svoje novine, a time i svoje istine, šta su vam ih neki idioti napisali i prodali iz samo njima poznatih razloga. A je li onda možete pokušati pretpostaviti šta će napraviti oni drugi prosečni kreteni po Balkanu, koji ne čitaju ništa, nego samo slušaju šta im ti drugi govore. Takvi kao šta ste vi, koji to pročitate, pa onda dokitite, pa nađete budalu da vas sluša i eto sreće do nebesa. E, vidite, vas i takve, pa i mnogo gore od vas, Tito je uspeo držati pedeset godina u jednoj državi gde su svi bili ravnopravni, šta god tko danas svirao. I zato ostavite Tita na miru, a ako su vam hormoni udarili u glavu, iziđite na palubu pa tamo opalite sa njom nekoliko puta od oplatu broda, pa će vam biti lakše.”
“Ali ja nisam mislio ništa loše,” pravdao se Vaso. “Robi me navukao. S njim uvek ispadne nešto drugo nego što čovek misli reći.”
“Navuko je tebe Bog davnih dana,” dobaci mu Aca.
“Druže komandante, ja ne diram Jozu iz principijelnih razloga,” javim se opet glasno.
“A koji su ti to principijelni razlozi, života ti?” upita, sumnjičavo me gledajući.
“Pa zato što je bio Hrvat, naravno,” odgovorim.
“Vidite, druže komandante,” javi se na to odmah Vasa, okrećući se komandantu, “ovako on mene svaki dan provocira i zajebaje, pa kako onda da ne popizdim. Stalno potpaljuje vatru. I normalno da u takvom stanju lupneš kakvu glupost.”
“E, jebi ga, Robi, ako lupneš još jednu svoju ovakvu dosetku, ovaj put ću te stvarno ja nategnuti,” reče gledajući me ispod oka.
“Kako da ne!” omakne se Vasi.
“Šta time hoćeš reći?” ozbiljno će komandant, poprijeko ga gledajući.
“Pa, mislim, deset godina mu pretite da ćete ga nategnuti i nikad mu ništa niste napravili,” opet se pravdao ovaj.
“Pa nisam ni tebi, konjino, a trebao sam bar desetak puta, zar ne? I je li tebi možda krivo šta njega nisam?”
“Ma ne, pa meni je Robi isto prijatelj...”
“Samo malo jedete govna jutros, je l’ da?” prekine ga komandant.
“A kad navali jesti, ne zna stati,” upade Aca gledajući Vasu.
“Ti da šutiš!” prasnu ovaj. “Kakav si ti Srbin kad uvek držiš njegovu stranu? Zato šta ti je kum ili zašto?”
“Kakav si ti čovek kad me nakon šta sam pola života proveo sa njime, teraš da se opredelim za nečiju stranu? Uostalom, koja je to tvoja strana, a koja Robijeva? Jesmo li mi u ratu i ako jesmo, sa kime smo, ili ja ne razumem o čemu ti pričaš. Čitaš kao te jebene novine, pa onda sve nas daviš s glupostima iz njih.”
“Dakle, ja ne mogu čitati beogradsku Politiku, ali je sasvim u redu da Robi čita zagrebački Vesnik?” zajapurio se.
“Nije Vesnik, nego Vjesnik,” ispravim ga odmah.
“Jebi se ti i on, sa ‘j’ ili bez ‘j’,” odbrusi mi Vasa.
“Život se sastoji od sitnica,” dobacim mu.
“Na primer, od slova j,” prasnu on. “Sad će još ispasti da imam nešto i protiv tog slova, je li?”
“Zapravo, Vaso, ja ti Vjesnik i ne čitam,” rekoh preskačući opasku o slovu. “Dosadno je to štivo, dozlaboga. Znaš da mene politika u principu ne interesira.”
“Nego šta onda radiš s njim?” nepovjerljivo će on.
“Držim nacionalnu ravnotežu,” odgovorim.
“A kako to s njim držiš nacionalnu ravnotežu, majke ti?” počeo se opet nekontrolirano pjeniti.
“Lijepo. Kako je ovo Armija svih naroda, te kako su dva najveća naroda Srbi i Hrvati, pola stola tvojoj Politici iz Beograda, pola mojem Vjesniku iz Zagreba. Ovaj drugi stol za ostale narode. Njima je dosta i jedan. Snaći će se nekako. Pošteno, zar ne?”
“Ako ćemo tako, nas Srba ima duplo više od vas Hrvata” na to će on, zadovoljan vlastitom domišljatošću.
“Dakle, tebi bi trebale pripasti dvije trećine stola, a meni jedna,” zamišljeno ću ja. “Ali format novina ne odgovara zahtijevanim proporcijama. Ovako ćemo to riješiti. Ti stavi na stol jučerašnju i današnju Politiku, a ja ću samo današnji Vjesnik, i onda ćemo biti razmjerno zastupljeni. Može tako?”
“Koji će mi kurac jučešnja Politika?” upita.
“Za isti kao i današnja. Ali, tako možeš zauzeti dvije trećine stola,” objasnih mu naizgled ozbiljno.
“Šta će mi dvije trećine stola kad mi je dovoljna i polovina?”
“Dajte, prekinite više!” uključi se u raspravu sada i Boris, koji je do tada šutio. “I daj, Vaske, majke ti, zaveži više tu blesavu gubicu. Uostalom, ako i čita, Robi barem nikog ne davi s time što pročita. A ti? Pa ti si se već i Bogu i čoveku popeo na vrh kurca sa Miloševićem, sa svim tim unutrašnjim i spoljašnjim neprijateljima.”
“Pa, čoveče,” obrati mu se Vasa, “ti si rođeni Beograđanin, kako ti možeš tako govoriti?”
“Mogu, baš zato što sam rođeni Beograđanin, a ne opančar iz Pripizdine Donje, negde sa juga Srbije,” odvrati mu bezobrazno.
“Ne, nego zato što si ionako napola Hrvat, a to što si slučajno rođen u Beogradu...”
“Pazi, bogati,” zapali se sada i Boris, “smeta ti što mi je majka Hrvatica?”
“Dosta!” prekine sve komandant. “Vidim ja da je vama do rasprave o stanju u državi, o problemima koji tište našu jadnu i posvađanu zemlju, da se u tim problemima ne snalazite baš najbolje, pa ću stoga lepo da nazovem kapetana bojnog broda Kosorića, da vam održi jedno lepo predavanje, kako to samo on zna i ume, od nekoliko sati, dabome, tako da vas dovede pameti. Bar na neko vreme.”
“Neee!” skoro smo svi u jedan glas zavapili.
“Daaa!” otegne komandant. “I to danas u jedan popodne ima svi da se nacrtate u glavnoj sali, gore u komandnoj zgradi. Umesto da idete kući, ili lokati okolo, šta je puno verovatnije, lepo će da se politički obrazujete. Da ne bi bilo greške, svi oficiri sa ostalih brodova ima također da se nacrtaju tamo, s time da ću im ja lično objasniti tko i kako je uzrokovao potrebu za time.”
“Najebali smo,” prostenje Vaso, gledajući me. “Ostali će nas razapeti. Stvarno smo idioti.”
“S obzirom na posljedice, lako se složiti s tobom,” progunđam, dok sam u glavi smišljao kako izbjeći predstojeće predavanje koje će zasigurno trajati nekoliko sati, s time da je svatko od nas ionako znao unaprijed što će tamo čuti.
Već su i ovdašnje ptice, kojima se u preletu omakne pa se slučajno malčice zadrže u krugu kasarne, znale sve o vanjskim i unutarnjim neprijateljima koji, naravno, nikada ne spavaju, koji stalno rovare protiv naše socijalističke domovine, naših bratskih naroda, naše Narodne Armije pogotovu...
E, da, sada je ta teza podignuta na jednu višu razinu; naime, sada su svi ti neprijatelji bili u očitoj sprezi i zajedno nastupaju protiv nas, pa svi moramo…
Izašao sam na palubu, sjeo na jedan ispust za zrak, zapalio cigaretu i zagledao se u daljinu.
Uskoro mi se pridruži Aca. Nasloni se na brodski dimnjak u blizini, otpuhujući dimove, zamišljeno gledajući konture grada koje su se nazirale u magli što se spuštala nad pulskom lukom.
“Kume, ode li ova zemlja i mi zajedno sa njom u tri lepe pičke materine?” progunđa tiho, više za sebe, nego kao pitanje.
“Izgleda,” otegnem. “Ode, kume, Bogu za kurira.”
“Pa kako, čoveče božji? Kako, jebote, kad smo do jučer svi bili prijatelji, braća, drugari, a sada? Sada svako glumi nekakve sveznalice, nekakve mislioce, sada Vaso čita Politiku, ti Vjesnik, i svako se jutro koljete, a do jučer niste ni znali da postoje te novine. Pa gde nestade sve ono od prije? Gde smo to stigli, majku mu!”
“Na pola puta do neba,” procijedim.
“Citiraš Tonija,” reče on zamišljeno. “Moram priznati da sam ga jednako voleo koliko ga i nisam razumeo. Nije mi ni onda bilo baš najjasnije šta hoće time reći, a još manje šta bi to danas trebalo značiti.”
“Za nekog svašta, za nekog ništa, kao i onda,” odgovorim neodređeno.
“Dobro, neka bude i tako. Ali kud dalje?” reče zabrinuto, gledajući me kriomice ispod oka.
“U kurac,” promrsim. “Natrag, na ovu tvrdu balkansku zemlju, pa kako se tko prizemlji, tako će i proći. Čisto pitanje sreće. I tko zna koliko će vremena proteći dok neka nova generacija opet ne krene put neba.”
Oko podne stiže na sidrište i kapetan bojnog broda Kosorić. Ja sam se zaključao u kabinu do njegovog dolaska, da me ostali ne razapnu kad saznaju tko je vinovnik njegova obilaska.
Kad ne znaš što ćeš sa sobom, uvijek su tu kasetofon i slušalice, dobri stari Led Zeppelin, Uriah Heep, Eric Clapton i mnogi drugi rock genijalci iz jučerašnjih dana, koji te vrate u neka prošla, drukčija vremena, kada u našim životima nije bilo ni Politike ni Vjesnika, nego su se preferirale neke sasvim druge stvari. Kojih je danas sve manje, ako ih više uopće ima.
Već su sve starješine bile u velikoj sali komandne zgrade kad sam ušao, praćen poprijekim pogledima prisutnih. Aca mi mahne iz zadnjeg reda gdje mi je čuvao mjesto.
Dok sam prolazio, pljuštali su ljutiti komentari na račun moje dugačke dalmatinske jezičine.
“Robi, ta će te jezičina kad-tad ukopati,” dobaci mi Ante, starješina sa
susjednog broda, također Dalmatinac, u kasnim pedesetim godinama, koji je svaki drugi dan pisao zahtjeve za penziju, nadajući se da će otići u nju prije “nego se ove budale pokolju”.
“Ukopala je sve nas,” javi se Vaso koji je sjedio iza njega, u sljedećem redu.
“Ti da šutiš,” obrecne se na njega Safet koji je sjedio pored Ante. “Čim te vidi, čovjeku padne mrak na oči. U cijelom životu nisi pročitao novine sve do prije kojih mjesec dana.”
“Nije istina,” odgovori uvrijeđeno. “Uvek sam ih znao prelistati.”
“Samo lokalne, i to onu stranicu gde su čitulje iliti osmrtnice,” dobaci mu Gojko koji je sjedio do Safeta. “Od straha da te nisu pronašli negde mrtva pijana pa te greškom sahranili, a da ti to i ne znaš.”
“Šta ste svi navalili na nas Srbe?” poluljutito, a polunemoćno će Vaso.
“Kakve to veze ima sa Srbima?” odbrusi mu Gojko. “I ja sam Srbin, pa šta s tim? Ti si problem, a ne Srbi. A i ti si mi se našao da nam budeš predstavnik. Tko tebe uopšte više poznaje u Srbiji? Niko! Otišao si od tamo s petnaest godina, a u Hrvatskoj živiš duplo više. I sve ti je tu. I obitelj, i stan, i vikendica koju si sagradio vadeći prstace na dežurstvu…”
“Ne spominji školjke, jesi lud,” prekine ga Vaso dok sam ja već sjedao na mjesto koje me čekalo. “Ako šef čuje…”
“Budalo jedna, pola Pule zna da dežurstva provodiš ispod vode,” dobaci mu Sveto koji je sjedio pored njega.
Tog trenutka u salu uđe kapetan bojnog broda Kosorić. Nakon kratkog pozdrava zauzme mjesto iza improvizirane govornice, dok se većina prisutnih hvatala za glavu znajući što ih čeka sljedećih sat-dva, ako bude sreće pa ne otegne koji sat više. Ako ne, možda tu i večer dočekamo.
Onako sijed, visok, ukočen, kao da je jučer završio II. svjetski rat, gdje je još kao malo stariji dječak stekao prvi čin. Oličenje ocvale vojničine koja će iskoristiti svaku priliku da održi predavanje bilo kome i bilo gdje na teme vezane za sigurnost naše zemlje i njene brojne neprijatelje.
“Drugovi,” počne tvrdim, oštrim tonom, “pozvao me je vaš komandant jer da ste vi izrazili želju da dođem i da vas upoznam sa stvarnim zbivanja u našoj domovini. Priznajem da sam počašćen. Čak i iznenađen, jer ih je danas sve manje koji se mogu pohvaliti sa tako savesnim starešinama kojima je njihova zemlja najsvetija i koji će i svoje slobodne trenutke žrtvovati za njenu dobrobit.”
Na ovo se nekom u dvorani omakao glasan uzdah, na što je govornik zastao sumnjičavo tražeći počinitelja.
“Je li to netko jauknuo?” upita oštro, strijeljajući pogledom po nama.
“Vaso, druže kapetane bojnog broda,” javim se ja, na što je Vaso skočio kao oparen. “Cijelo ga jutro boli stomak i skiči, ali je bez obzira na to došao da vas čuje. Međutim, vidite kako je blijed, sve mu je gore i gore.”
“Svaka čast, Vaso,” reče Kosorić. “Ipak, možda bi bilo pametnije da odeš do lekara. Stvarno nezdravo izgledaš. Zelen si, bre, ko boranija.”
“Ovaj, ja…” mucao je Vaso, ne znajući što da odgovori.
“Druže kapetane bojnog broda,” nastavim, “bojim se da Vaso ovo neće izdržati. Ostane li tu, još će mu i pozliti. Jutros je već tri puta povraćao. I to nešto zelenkasto, baš gadno izgleda. Svi mu tupimo da ide kod doktora, ali on zapeo da vas čuje, i ne možeš mu ništa. Ja mislim da bi bilo najpametnije da on odmah ode do ambulante, dok ne bude kasno. Možda ga je strefio čir, od silnog nerviranja u zadnje vrijeme.”
“Neka ide,” brzo se složi Kosorić. “Bolje nego da mi tu legne.”
“Znate,” opet ću ja, mirišući priliku, “ne može on sam ići. Negdje će usput još kolabirati. Mogu ja da ga odvedem.”
Na moj prijedlog o odvođenju Vase liječniku nastalo je opće komešanje i žamor. Aca se držao za stomak, pokušavajući prigušiti navalu smijeha dok mi je netko u prednjem redu spominjao porodično stablo.
Naravno, odmah se još nekoliko njih ponudilo da pomognu jadnom Vasi dok se on zbunjeno okretao oko sebe, ne znajući ni sam što se događa.
Kosorić je problem riješio vojnički kratko i odsječno, prepuštajući meni brigu oko Vase, jer da sam se ja prvi toga i dosjetio i pokazao brigu “za svog druga i starešinu”.
I dodao je da se ostali trebaju ugledati na Vasu i mene: Vasu, jer i napola mrtav čvrsto stoji na braniku domovine, a mene, jer se brinem za druga da izdrži na braniku.
Ne razmišljajući puno, dohvatim zbunjenog Vasu pod ruku i doslovno ga počnem vući iz sale.
Kako baš i nisam bio pretjerano obziran u tom izvlačenju, Vaso se usput nataknuo međunožjem na vrh stolice, pa je sada zapomagao od stvarnih bolova. Ima Boga, pomislim. Dok smo prolazili pored našeg komandanta, kapetana fregate Milana, on me uhvati za ruku i povuče prema sebi.
“Robi, kunem ti se decom, ovo će da mi požališ ako se za deset minuta ne vratiš natrag,” došapne mi tiho.
“Znate da hoću,” odgovorim mu jednako tiho.
“Ozbiljno ti kažem,” brzo će on. “Ima, bre, da te raščerupam ko kokošku ako mi se ne nacrtaš ovde.”
“Znam.”
Izvučem Vasu van, još uvijek je držao ruku među nogama i glasno zavijao, pa potom krenusmo prema mojem autu.
“Gde ćemo sada?” upita kolutajući očima od bola. Bit će da je gadno nategnuo stolicu. “Opet si me uvalio u govna. Opet ću da budem za sve kriv. Uvek sam ja na kraju kriv. Još će svi misliti da sam te ja nagovorio.”
“Ne budi toliko blesav,” odvratim mu, smijući se zadovoljno razvoju situacije. “Idemo do ambulante, ja te tamo ostavim i vratim se po tebe za jedno dva sata.”
“Šta ću u ambulanti kad mi nije ništa?” upita smušeno.
“A ovo?” upitam ga, pokazujući rukom za mjesto za koje se i dalje držao.
“Šta će mi oni za to,” na to će on, pomalo ljutito. Stari Vaske, vraća se sebi. “A opet, jebi ga, izvukli smo se od Kosorića. Jeste da si ti idiot, ali nije svako zlo za zlo. Ajdemo mi u kavanu kod Mirka, nešto ljuto kresnuti s nogu, pa posle će bude šta bude.”
“Vaske, čitaš mi misli,” složim se. “Možda ti je nešto i ostalo u glavi, bez obzira na utjecaj Politike.”
“Ej, ne počinji opet!”
“Dobro, neću.”
Kod Mirka smo najprije popili aperitiv, dva, tri, a onda odlučili i ručati. A poslije ručka moraš popiti čašu vina. A sve to opet stoga što je Kosorić još uvijek držao predavanje u komandi.
Pri odlasku smo se dogovorili s vojnikom na kapiji da ga povremeno zovnemo telefonom, kako bismo bili sigurni da je Korosić otišao iz kasarne. No, Kosorić je danas očito bio posebno inspiriran, vjerojatno pod utjecajem činjenice da ga je prvi put netko poželio slušati, “dobrovoljno”, a ne po naredbi, kako je to obično bivalo do sada, pa je sa sidrišta otišao tek oko četiri sata popodne. Dotle smo Vaske i ja već stigli do faze pjevušenja raznih prigodnih pjesmica.
Sat kasnije smo se vratili do brodova, računajući da je većina gnjevnih kolega već otišla kući, a do sutra će se i ohladiti.
Pogrešna procjena. Svi su stajali kod prvog broda i čekali. Čudno se smješkajući. Vaso je prvi krenuo prema njima, teturajući od pića, dok sam ja zaostao malo iza njega.
“Vaske,” čuo sam Antu kako viče, “čekamo te da ti čestitamo.”
“A šta?” zbunjeno će on gledajući ih.
“Dobio si unuka,” reče Ante. “Muškog. Nevjesta ti rodila oko dva sata popodne. Vaske, dođi da te izljubimo. I vadi stvari iz džepova. Znaš što slijedi.”
Svi redom su počeli ljubiti Vasu i čestitali mu dok je on poluzbunjeno, a polupijano klimao glavom i vadio stvari iz džepova.
Stari mornarički običaj je nalagao da se sretni otac, u ovom slučaju, djed, za dobivanje muškog nasljednika baca u more, u uniformi, bez obzira koje je godišnje doba. Pa makar to bila veljača i hladno do kosti kao sada.
I tako je Vaso uskoro odletio u more. U uniformi. Buć! Svi su stajali na obali i čekali da izroni. I aplaudirali sretnom djedici. Nakon nekoliko mjehurića, konačno se na površini mora pojavi i glava novopečenog djedice.
“Majku vam jebem,” urliknuo je razjareno odozdo, iz mora, čim se dočepao malo zraka, “nevesta mi uopšte nije trudna.”
“Pa, nismo mi krivi što nije trudna,” dobaci mu Ante savijajući se od smijeha.
“E moj Vaske, trebao si o tome misliti prije Kosorića,” dovikne netko drugi iz grupe, istog raspoloženja kao i Ante.
“Robi, sine, gde si mi ti, golupčiću moj?” začuo sam Gojkov glas.
Ovo je definitivno bio zadnji trenutak za strateški uzmak. Treba znati kad se bitka gubi.
A ako je bilo suditi po Vasinoj sudbini, ova je bila izgubljena još prije dvadesetak minuta kad smo se nesmotreno odlučili vratiti natrag.
He, he! Čim sam vidio sve njih na okupu, ostavio sam upaljen auto, s ključevima u bravi, mirišući nadolazeće nevolje.
Sjurio sam se na vrat na nos prema autu, uletio u njega, a onda u prvoj brzini, pod punim gasom, zbrisao prema kapiji. Čuo sam vikanje iza sebe, vidio siluete u retrovizoru kako trče i mašu rukama, ali auto je bio brži. Izvukoh se i ovaj put. A nije da nije bilo blizu.
Loša strana priče je što sam taj dan bio dežurni oficir, i to cijelog sidrišta, tako da sam se, prije ili poslije, morao vratiti natrag.
Doduše, nisam ni smio ići van, ali, s obzirom na okolnosti, nije bilo teško izabrati između letenja u more i kasnijeg susreta s komandantom odreda, njegovog predavanja u kombinaciji s urlikanjem i psovanjem. Ova zadnja opcija je ipak kud i kamo prihvatljivija od lošeg glumljenja pingvina. A opet, komandant ionako uvijek nađe razlog da se izviče na mene.
Kako god, provozam se jedan krug, popijem još jedno piće i vratim se natrag u kasarnu. Kako sam i mislio, svi su već bili otišli kući, osim onih koji su dežurali. Kao i ja. Lijeno sam se vukao s parkinga prema brodu kad začuh glas komandanta iza sebe.
“Robi, stani časak!”
Eh, ovo nisam predvidio. Mislio sam da je i on otišao kući. Nema veze, sad ću proći verbalnu torturu umjesto sutra ujutro, kako sam planirao.
“Izvolite, druže komandante,” odvratim, zaustavljajući se. Pogledam ga. Po staroj navici već je trebao početi urlikati. Međutim, danas je izgledao nekako stariji nego inače, umoran, izmožden, skoro bolestan.
“Nije vam dobro?” upitam ga, vidjevši da ne reagira.
“Ne baš,” polako će on. “Idemo sesti na brod, popiti nešto.”
“Kako vi kažete,” pomalo zbunjeno progunđam.
Polako smo došetali do broda, a on je i dalje šutio i gledao ispred sebe, vukući nogu za nogom. Definitivno mu nije bilo dobro, pomislim.
U uobičajenim okolnostima već bi spomenuo vojni sud, zatvor, o neodgovornosti i nedisciplini da i ne pričam, a sada ni riječi!
Dok je prolazio pored mornara na brodskom sizu, koji nas je pozdravljao, nije odzdravio, samo se provukao pored njega, kao da ga nema.
On, koji je zbog malo nakrivljene kape znao mornarima držati pola sata predavanja o važnosti vojničkog držanja, lika, dostojanstva uniforme i što sve ne. Samo je usput promrsio da pozove kantinjera. Kantinjer je bio nekakav supstitut brodskom konobaru, samo što se spremište pića zvalo kantina, pa su tako i oni postali kantinjeri, a ne konobari.
Polako se spustimo stepenicama u glavni brodski salon. Unutra su sjedili Aca i Boris i gledali televiziju. Kad su vidjeli komandanta, ustadoše da ga pozdrave, na što je on samo odmahnuo rukom da sjednu. Obojica su zbunjeno pogledala u mene, na što sam samo slegnuo ramenima. On je sjeo, zapalio cigaretu, otpuhnuo i zagledao se u televiziju. U međuvremenu je stigao kantinjer noseći piće. Natočismo i nazdravismo.
“Drugovi, čemu da nazdravimo?” zamišljeno će komandant.
“Bogami, prvi put ne znam,” javi se Aca, zamišljeno vrteći čašicu pića u krupnoj ruci.
“Svemu što je bilo dobro,” rekoh.
“I da tako i ostane,” dopuni me Boris.
“Svemu šta je bilo dobro,” ponovi on, kucajući se s nama. “Robi,” nastavi nakon gutljaja pića, “hvala ti za ono danas.”
“Nema na čemu,” automatski promrsim gledajući ga blijedo, zatečen neočekivanom “zahvalom”.
“Ne razumeš, ha?” reče gledajući me, pokušavajući se nasmiješiti. “Govorim o onom brisanju sa sastanka. Dobro si to izveo, svaka ti čast. Moram priznati da sam se nakon dugo vremena opet iskreno nasmejao. Još ima duha u vama, i to je dobro. Kao u stara vremena. A dok je duha, ima i nade. U teškim vremenima najvažnije je ne klonuti duhom. E sad, jeste da je Vaske posle platio za obojicu, ali, jebi ga, uvek netko mora izvući deblji kraj.”
“Pa i nije tako strašno,” upadne Boris. “Posle smo se dogovorili da mu ga ono bacanje u more dođe kao predujam. Ako ikad dobije unuka, ovo danas će mu se uračunati pa neće morati ponovno leteti. Tako da i nije na nekom velikom gubitku.”
“Bogami, jeste, na većem nego šta mislite,” reče on dok mu je lice opet postajalo zamišljeno, a pogled nekako izgubljen. “Teško da će to više doživeti. Barem ne ovde i od ovih ljudi. Raspadamo se, deco moja, i to po svim šavovima. Neće ovo još dugo. Politika na vrhu nas je sjebala, a nedostajala nam je samo još jedna generacija pa da iziđemo iz ovog balkanskog pakla. Samo još jedna generacija da oseti mir, da ovi matori idioti pomru i ostave vas da živite kao ljudi. Ponosni i na sebe i na svoju zemlju. Ovo nam je bila zadnja prilika da konačno jedna generacija na Balkanu ostari bez rata. Ovako, kako je krenulo, niti ćete imati sebe niti zemlju. Svaki će da ima svoj parčić sunca i da se na njemu greje kako zna i ume. I hiljade mrtvih u onom prošlom ratu dadoše život ni za što. Znate, svaki rat se vodi zbog budućnosti, zbog onih koji dolaze posle, da bi oni mogli dostojanstveno živeti. I izvojevuješ pobedu, ostaviš na desetke mrtvih prijatelja uzduž i popreko planina i gudura ove lepe zemlje, nadajući se da je njihova smrt vredela onog za što su se borili. I vredela je. Barem do jučer. Ja sam s petnaest godina otišao u partizane, bio ranjavan, borio se protiv svih mogućih neprijatelja, a, imali smo ih, bogami, koliko volite, šta tuđih, šta domaćih; namučismo se i posle rata, izgradismo razrušenu zemlju, izdržasmo i Staljina i sve, i onda, eto, pukosmo. Dođe vreme da opet sve ode u vazduh. Ja sam star, ovog proleća ionako odoh u penziju, ja sam sve svoje bitke odradio, ali vi. Šta će te vi? Šta ćete vas dvojica kumova?”
“Bogami, nema države zbog koje bih se ja odrekao kuma,” javi se Aca gledajući me. “To bi mu ga došlo kao da se odričem i sebe. A kad se odreknem sebe, šta će mi više ijedna država na svetu? A i šta ću i ja njoj i ikome, ako to više nisam ja?”
“A ti, Robi?” upita mene.
“Ja se kuma mogu odreći samo zbog njega samog,” odgovorim kratko. “Ali zbog politike, nikad.”
“Lepo rečeno,” odobravao je, klimajući glavom. “Nemojte to zaboraviti. Bojim se da će vam to uskoro trebati.”
“Pa nije valjda tako strašno?” javi se Boris.
“Sinko moj, rekoh ti da je moje vreme prošlo,” odgovori. “Ja sam ti matori fosil koji više nikome ne treba. I dobro je da je tako. Svako u svoje vreme. Ja i da hoću, nemam više šta izgubiti. Još samo da mi ispoštuju želju, da me jednog lepog dana pokopaju u ovoj časnoj uniformi kojoj sam život posvetio, i ništa više. Ako budu smeli. Ako se tada bude smela staviti i na mrtvaca. Ali vi, e, to je nešto drugo. Pred vama je još celi život, budućnost koja je još do nedavno bila onakva kakvu ste je verovatno i zamišljali, a sada? Ne znam! Pola života sam proveo čitajući i proučavajući historiju i događaje u njoj. Nemojte se zavaravati. Svi su narodi neverovatno povodljivi. Većina ljudi su ko ovce, kud ih pastir usmeri, one tamo idu. Pa taman prošle pored stotinu zelenih livada, one će za pastirom na neku golet, gde nema nijedne travke, samo ako pastir tako želi. Pogledajte šta je Hitler, jedan običan kaplar, uspeo u prošlom ratu napraviti od nemačkog naroda, gde je kolevka zapadne civilizacije. Kako je on, u kratko vreme, od običnih pekara, mesara, seljaka, napravio najkrvožednije ubojice u ovom stoleću? I sve to u ime neke ideje. Zaludiš narod njome i onda s tim narodom možeš raditi šta ti srce poželi. E sad, je l’ možete zamisliti šta ove naše budale mogu sve napraviti s ovim našim domaćim primitivcima? Ja se ne usuđujem. Ni zamisliti.”
“Ma, druže komandante, proći će to,” reče Boris. “Nije to tako strašno. Nije ovo april 1941., niti Beograd napadaju Nemci. Mislim, ono je ipak bio svetski rat. Pa nećemo se valjda mi između sebe klati?! Ko će uopšte na koga da puca u Jugoslaviji? To malo političari sviraju, ali proći će to. Nije narod glup. Neće sused na suseda.
“E, moj sinko,” otpuhne komandant vrteći glavom, “ne razumeš ti ništa. A i kako bi, premlad si za takva sranja. Puno je zla posijano na ovim prostorima iz prošlih vremena, i ako svi ne budemo pametni i oprezni, isklijat će ono brzo. Puno brže nego što mnogi misle. Nema goreg nego podceniti neprijatelja. Jedino gore od toga je kad ne znaš tko ti je neprijatelj. A veruj mi, u onom prošlom ratu često se nije znalo tko je uz tebe, a tko protiv tebe. To ti je tako na ovim prostorima. Bilo i bit će. Reći ću vam nešto šta niko ovde ne zna. Moj stariji brat je u tom prošlom ratu bio u četnicima. I poginuo u njima. Tko zna tko ga je ubio. Mogao sam i ja. U ratu se preko nišana ne pita onog drugog kako se zove. Samo puca, pa ko koga prije skine. A zašto on u četnicima, dakle, u neprijateljskoj vojsci, a ja u partizanima. Jednostavno. Kako koja vojska prođe kroz naše mesto, tako pokupi koga stigne, navuče mu uniformu, tutne pušku u ruke i pucaj. Njega pokupiše jedni, mene drugi. A i jedan i drugi smo se skrivali dok smo mogli. Kao da sam ja sa šesnaest godina bio osvešteni komunista i znao šta hoću! Nisam znao ni kako se zovem. I sad, dok je rat završio, naučio sam ja puno toga. Ali nikad nisam naučio kako majci objasniti da joj je drugi sin bio domaći izdajica, te kako je poginuo boreći se protiv vlastitog naroda. I umrla je, to prebolela nije. Niti svatila. A i kako bi jadna. Samo je, onako zavijena u crno, po cele bogovetne dane kukala. Dok je na kraju srce nije izdalo. Otac mi je pre odlaska u partizane samo rekao: ‘Nemoj, sine, udarit na svoga’. I ništa više. Jeste, ali tko je tvoj, a tko njihov? A tako vam je bilo i u ostalim delovima zemlje, samo su se domaći okupatorski saveznici drugačije zvali. Onda smo imali spoljašnje neprijatelje, pa smo se svejedno najviše isklali između sebe. A sad nemamo ni to. Samo mi sami, između sebe. Da se razumemo, ako dođe do sranja, i sad će konce vući netko izvana, samo šta ga mi nećemo videti. Lutkarska predstava. Postat ćemo obične lutke, a do jučer smo mi povlačili konce. Kad dobro, kad loše, ali su barem bili u našim rukama.”
“Dobro,” upadnem, “ali mlađa generacija nije opterećena tim prošloratnim mržnjama. I kod mene je pola rodbine bilo u partizanima, a pola u ustašama, ali to ne znači da smo mi danas, dakle, njihova djeca ili unuci, opterećeni time. Najiskrenije, kad smo već tako otvoreni, jebe se meni i za partizane i za ustaše. To je povijest, a ovo danas je kraj dvadesetog vijeka, vrijeme informatike, vrijeme kad su svi ti ondašnji neprijatelji danas glavni partneri, zajedno surađuju na svim poljima, kako se to već sada uobičajeno kaže.”
“Hm, i to je tačno,” složi se. “Ali, objasni ti to nekoj domaćoj konjini koja još nikad nije ni čula za informatiku. A veruj mi, ima takvih koliko voliš. A šta misliš šta će napraviti najveći informatički stručnjak ako mu takva jedna budaletina ubije dete? Ha? Znaš šta će napraviti? Odjebat informatiku, dohvatit se puške i jurit tu budaletinu do kraja sveta. A kad jednom uzmeš pušku u ruke, onda je gotovo. Onda si isti kao i svi drugi. Niko te u ratu ne pita zašto si je uzeo. Niti koga interesira jesi li se pre toga bavio naučnim radom ili čuvao ovce. Samo je važno da li imaš pušku u rukama ili ne. I šta iz ovog vi zaključujete?”
“Da smo najebali,” progunđa Aca.
“E, da,” nastavi on zamišljeno. “Treba samo naći par idiota da zakuvaju stvar, da zakotrljaju tu nesretnu grudu jada, i eto lavine. A lavina ko lavina, pomete sve na šta naiđe. Samo je pitanje tko će se od nje uspeti skloniti na vreme. I još nešto nemojte nikad smetnuti s uma. Šta god da čuli, videli ili doživeli, upamtite da na Balkanu ništa nije crno-belo, nego je sve u nekoj sivoj sredini, u kojoj kuljaju vekovne naslage boli, blata, krvi i suza, iracionalnih ljubavi i mržnja, i od koje bežite kamo god znate, jer koga ona dohvati, tome spasa nema. Proguta ga pre ili kasnije, na ovaj ili onaj način.”
“Druže komandante,” upadnem, “ako nastavite ovako, ja ću, bogami, već večeras u dezertere. Uzmem čamac i preko mora, pravac – Italija.”
“Šta ćeš tamo?” upita me Boris.
“Jebi ga, tamo nema ni četnika ni ustaša,” odgovorim. “Odoh ja kod našeg Piera u Chioggiu.”
“Tko ti je taj?” upita me komandant, pomalo radoznalo.
“To vam je onaj zapovjednik talijanske ribarice šta smo je tri puta ulovili u krivolovu u našim vodama,” odgovori Aca. “S kojim se Robi sprijateljio, naravno.”
“Kako ga možeš tri puta uhapsiti, tri puta kazniti zbog krivolova i još se sprijateljiti s njim, života ti?” upita me opet komandant, malo bolje volje. “U celom normalnom svetu jedno isključuje drugo. Trebao bi te mrzeti, a ne voleti.”
“A, ovaj vam je Talijan lud za Robijem,” javi se Aca. “Ne biste verovali. Kad smo ga treći put dovukli u Umag i tamo ostavili prekršajnom sudu, Piero vam je pola sata ljubio Robija na obali. Nikako da se odlepi od njega.”
“Stvarno?” upita me komandant.
“Ma, jok,” odgovorim brzo, poprijeko mjereći Acu. “Aca pretjeruje, po običaju.”
“A kako i ne bi,” nastavi Aca, ne obazirući se na mene, “kad mu je pomagao farbati ribaricu.”
“Šta si radio?” opet će komandant gledajući me.
“Ja ništa,” odgovorim, imajući loš osjećaj da ovaj razgovor izmiče kontroli. “Ali mu je zato Aca nosio boju…”
“Ej, stanite!” prekine me komandant. “Bolje da ne znam šta ste napravili. Mnogo bolje i za mene i vas. Ovo se može desiti samo meni. Samo zato što vam na kraju uvek u svemu popustim. Umesto da vas se Talijani boje i beže od vas, mislim na njihove ribare, vi se ljubite s njima tamo ispred svih. Pa, koja ste vi, bre, sramota za uniformu! Šta će ljudi misliti o nama? Oni koji su vas videli.”
“Pljeskali nam,” javi se Boris.
“Ma nemoj,” prasne on, “još i to. Predstava na otvorenom. Je li, znam da će mi prisesti, ali samo da pitam, jeste li bili trezni dok ste ljubakali?”
“Tko može trezan grliti matorog talijanskog ribara,” progunđa Aca. “Makar je stvarno bio simpatičan.”
“Simpatičan!” vikne komandant, strijeljajući ga očima. “Pa, boga vam vašeg blesavog, niste vi tamo da provodite izbor najsimpatičnijeg talijanskog ribara, nego da ih lovite kad kradu ribu iz našeg mora. Šta je tu toliko teško za razumeti?”
“Dobro, nećemo se više ljubiti,” javim se.
“E, jebi ga!” prasne on. “Šta je previše, previše je. Ja sam lud, a ne vi. Ja, koji sam došao tu da ozbiljno razgovaramo. Dosta mi vas je za danas. Ma, šta za danas! Za celi život!”
Popivši ostatak pića u jednom gutljaju, komandant ustane i krene prema van. Ja za njim, da ga ispratim. On je i dalje nešto nerazgovjetno gunđao sebi u bradu, vjerojatno na naš račun.
Kad je sišao na obalu, zastane, okrene se prema meni i pripali cigaretu.
“Malo ste mi popravili raspoloženje, ali nemoj da to s talijanskim ribarima još neko čuje,” dobaci mi polako se udaljavajući. “Najebat ću i ja i vi.”
“Ne brinite,” doviknem mu, istovremeno misleći kako pola ratne mornarice već zna za to.
Vratih se natrag u salon gdje su se ova dvojica izležavala na salonskim foteljama, nastavivši pratiti televizijski program. Usput su iskoristili posjet komandanta da na njegov račun pripišu i one čašice koje tek namjeravaju večeras popiti. Naime, na brodu se nikad nije odmah plaćalo, nego su sve starješine imale otvorene račune koji bi se podmirivali na kraju mjeseca, kad stigne plaća. Tako i komandantu odreda. Samo je problem što je njegov račun često bio nesrazmjeran s količinom pića koju je taj mjesec naručivao. Na njegovu štetu, naravno. Međutim, on nije pravio problem od toga, pa što bismo onda mi. Upravo sam skinuo opasač s pištoljem, sjeo, kad je ušao kantinjer.
“Stavi ovo večeras sve na moj račun,” reče mu Aca koji ga je i zvao, na što je ovaj samo potvrdno klimnuo glavom i izišao van.
“Šta ti bi?” upita ga začuđeno Boris.
“Grižnja savjesti,” odgovorim mu umjesto Ace.
“Jebi ga!” bio je jedini Acin komentar.
Na televiziji su upravo krenule vijesti. Sjednica ova, sjednica ona, izjave jednog političara pa drugog smjenjivale su se s mitinzima Srba, jednom riječju, sve pršti od velikih riječi malih ljudi, koje polako ali sigurno postaju svakodnevica u ovoj zemlji. I koje su, napuhavajući se tako iz dana u dan, poprimale zastrašujuće dimenzije.
Uključiš televizor, netko grmi i viče, upališ radio, netko zavija, dreči, zapomaže za srednjovjekovnim narodnim vođama, zaziva ih da ustanu, da dignu pospani narod, da krenu. A svi su ovdašnji narodi imali barem nekoliko takvih vođa koji su prije nekoliko stoljeća palili i žarili uzduž tadašnjeg svijeta, samo što nitko za njih nije čuo osim nas.
No, to je problem zavidnog ostatka svijeta koji nam ne želi priznati sve naše silne povijesne zasluge jer smo mali narodi, a mali narodi ne mogu imati velike vođe, svjetskog kalibra.
Što su Cezar, Napoleon i drugi tirani bolji od naših, domaćih tirana? Ništa. Jedina razlika između njih je u broju mrtvih koji im idu na dušu. A nije da se naši na tom polju ne bi barem duplo više iskazali od njih, samo da su imali prave prilike.
Eto, da smo mi bogati kao Zapad, mogli bismo sada i mi kao i oni snimati filmove, pa od srpskog cara Dušana, hrvatskog kralja Tomislava i drugih praviti romantične likove, nesretne u ljubavi, u životu općenito, kojima je domovina bila sve. Kad im već nije išlo sa ženama, a što je razumljivo, jer naprosto od silnog ratovanja nisu imali vremena za udvaranja, onda su za svoje domovine činili čuda.
Usput bi tu i tamo istrijebili pokoji narod koji bi im se slučajno zatekao na putu, ali to se više ne računa. Doduše, ni pripadnici vlastitog im naroda nisu puno bolje prolazili.
Općenito, bila su to neka gadna vremena. Ako si muško, te ako možeš držati mač u ruci, ne gine ti vojevanje, a ako si žensko, onda sjediš u nekoj kolibici i čekaš Odiseja da se vrati sa svojih dugih putovanja.
I sad bi ovi naši suvremeni Cezari, Napoleoni, Dušani i Tomislavi vratili kolo povijesti natrag i sve ispočetka. Barem ako je suditi po razmišljanju komandanta. Koji je od svih tih veličina cijenio samo Josipa Broza Tita jer da je on jedini uspio ujediniti ove slavenske horde i sjebati račune i ovima na Istoku i onima na Zapadu. I natjerati jedne i druge da nas bar neko vrijeme cijene. Dok je on bio živ.
Svaka čast Titu, ali to mi je izgledalo malo nategnuto. Kakav je to narod koji ovisi o jednom jedinom čovjeku? I njegovoj volji. Kakav je to čovjek ako ne osigura život tom narodu i poslije svoje smrti? Kako stvari stoje, sjeban je tu i vođa i narod. Netko nekoga tu nije najbolje razumio. Ili vođa narod, ili narod vođu. Ili oboje.
“Šta si se zamislio?” prene me Aca iz lutanja kroz povijest.
“Ništa,” promrsim, a onda se sjetih. “Slušaj, gdje ti je onaj komplet knjiga o Titu što ih je napisao Dedijer?”
“Ostale u stanu kod bivše žene,” odgovori.
“Pa, što će one njoj?” upitam ga.
“Ništa. Služe kao podupirači za regal. Nisam ih mogao maknuti jer bi se onda regal raspao. Znaš da smo ga zbog moje lude žene morali seljakati iz sobe u sobu par puta pa se sav rasklimao. Onda sam ja te knjižurine, onako debele s čvrstim koricama, iskoristio da poduprem regal sa svih strana. Razumeš?”
“Kako ne bih razumio. Očito i one konačno služe nečem korisnom.”
“A šta će one tebi?” radoznalo će, prešućujućij komentar o njihovoj svrsi.
“Ništa! Kad malo bolje razmislim, baš ništa.”
“Tebi u zadnje vreme nisu sve daske u glavi na broju?” upitno će on.
“A tebi kao jesu?” odmjerim ga. “Pusti to! Nego, zar vas dvojica ne idete danas u grad?”
“Ne da nam se,” odvrati. “Danas mi je puna kapa svega. Jednostavno nisam raspoložen. A ni ovaj mali idiot. Ona njegova lepotica sa Stoje je otišla kod svoje rodbine, negde u centralnu Istru, pa visi na brodu i mene davi.”
“Čime te ja davim?” upita Boris.
“Svojim prisustvom,” odvrati mu. “Čim te vidim…Hej! Je li to netko dolazi na brod?”
Doista, i meni se učinilo da je netko došao na brod, da je dežurni mornar gore na palubi nekom nešto objašnjavao, koliko se to dalo razaznati iz salona. Tko li je sad, pomislim.
Podignem se da krenem gore, da vidim o čemu se radi, kad se na silaznim salonskim stubama opet ukaže pozamašna silueta komandanta. Vratio se. Mahnuo je rukom i sjeo na isto mjesto gdje je i prije pola sata bio. Zapalio je cigaretu i zagledao se u mene. Više zapiljio. Nekako čudno, nedefinirano. Kao da mu se u oči vratila ona doza sjete od popodne, s kojom sjenom više. Onda polako izvadi iz unutarnjeg džepa kaputa nekakav papir, raširi ga ispred sebe i opet me pogleda.
“Što sam sad napravio?” ne izdržah.
“Ništa,” odgovori polako. “Sve što si imao napraviti, napravio si. Pošteno, šta se mene tiče. A verujem da tako i ostali misle. Jeste da si mi sve ove godine pojeo i zadnji živac…”
“To sam ja zbog vas,” upadnem mu u riječ, ne znajući ni sam zašto.
“Molim?”
“Pa, to sa živcima. Da vam nije bilo mene, tko zna što bi napravili kad dođete kući. Ovako vas ja izmasiram na poslu, vi se izvičete na mene i vratite se kući miran i spokojan, na opće zadovoljstvo vaših ukućana. Sami ste mi to jednom priznali.”
“Ja sam ti to priznao?” sumnjičavo me je pogledavao.
“Sjećate se prije tri godine, kad smo plovili za Lošinj…” pokušah ga prisjetiti.
“Stani!” prekine me. “Kao prvo, ne sećam se što je bilo pre tri sata, a ne pre tri godine i ti to dobro znaš i sad to bezobrazno koristiš, po običaju. Uostalom, kako smo uopšte upali u ovu diskusiju? Ćuti! Čekaj da se saberem. Dobro, možda u tome šta kažeš i ima malo istine, ali to sada ionako više nije važno. Hteo sam nešto sasvim drugo da kažem. Dakle, priznajem da je bilo i lepih trenutaka. I to, istine radi, puno. I psina. Ej, bre, koliko si me puta svih ovih godina uvalio u govna! Do grla. Koliko sam samo izvešća zbog tebe morao napisati. Kad se setim, zlo mi dođe. Dobro, nije da se i drugi nisu trudili, ali ti... Hm! A opet, došlo vreme da ti priznam da mi nije žao za nijedno izvešće šta sam napisao. Iskreno, mislio sam da ću ti ovo reći tek kad odem u penziju, ali, šta ćeš, okolnosti me teraju da to sada učinim. Veruj mi, nitko me u životu nije toliko puta i nasmejao i iznervirao, i to obično istovremeno.”
“Držite li vi to meni opijelo? Kakav to papir imate u ruci? Što se uopće dešava s Vama?”
“Koliko pitanja odjednom,” nasmiješi se. “Eto, moj Robi, došlo vreme da se oprostimo. Stiglo rešenje iz Beograda. Malopre ga donesoše iz komande sektora. Skinuli te iz Armije, ili kako to oni napisaše, prestaje ti aktivna vojna služba za deset dana. Ostavili ti tek toliko da možeš izvršiti primopredaju svog borbenog odreda.”
“Skinuli me?” zatečeno ću.
“Skinuli,” odgovori on. “Udovoljili tvojoj molbi za skidanje po kratkom postupku.”
“Ali tako brzo da me se riješe, to nisam očekivao,” odgovorim potpuno iskreno. “Pa, tek sam prije koji dan podnio molbu. Prije si na skidanje morao čekati godinama, dok te…”
“Eh, moj sinko,” prekine me uzdahnuvši, “ne trebaju njima danas pametni ljudi. Šta ćeš im ti, s pravnim fakultetom i tolikom jezičinom! Ne treba njima nitko tko ima svoje ‘ja’. Samo im možeš smetati. Nije to ko nekad. Nije više ništa isto. Sve se promenilo. Budale! Umesto da se bore rukama i nogama da ovakve kao šta si ti zadrže, oni te skinu u roku od deset dana. A da to ne povezujem sa svim onim što sam pričao popodne. Shvataš ti to i bez toga. Takva vremena došla. Kako god bilo, moj Robi, drago mi je da sam ti bio komandant sve ove godine. Jeste da bih bez tebe verovatno skucao koju godinicu života više, ali ne bi bilo tako lepo i zanimljivo.”
“Jebi ga!” začuh Acin glas iza leđa, koji se naglo podigao i krenuo uz stepenice iz salona.
“Šta njemu bi?” upita komandant Borisa.
“Došlo mu teško kad je čuo za skidanje,” odgovori.
“Aco!” zovne ga komandant. “Aco! Daj bre, vrati se. Daj da to zalijemo ko ljudi, nemoj sad da se tu rasplačemo ko deca. Ne priliči nam to. Budi vojnik do kraja. Ajde, vrati se, da trgnemo ovu flašu u ime dobrih, starih vremena kad ste svog jadnog starog komandanta natezali gde ste stigli. U ime onih vremena dok nas još nisu sve skupa nategli. Ajde, silazi natrag!”
Aca se vrati natrag, pogleda me i zagrlismo se. Bez riječi. Jedno vrijeme smo tako stajali, a onda polako sjedosmo, svaki na svoje mjesto.
“Jebi ga!” procijedi opet.
“Baš ga jebi!” dopuni ga komandant.
Polako smo ispijali čašicu za čašicom i prepričavali mnogobrojne dogodovštine iz proteklih godina. Kao i komandant, i ja sam njemu tu večer mnogo toga priznao, a što sam namjeravao tek kada ode u penziju. On se na sve to dugo i iskreno smijao, dodajući usput da bi me ubio da je za to znao u vrijeme zbivanja opisanih događaja. A opet, možda i ne bi. Možda bi mi progledao kroz prste, kao i za sve ono drugo, za što je znao. A imali smo se čega sjećati. Još od onih sparnih, ljetnih dana daleke 1978. godine, kad smo tek stigli u Pulu, na ove ratne granične brodove, ili jednostavnije rečeno, graničare...
GLAVA III
Sutra ujutro, u ranu zoru, krenuli smo direktno za Pulu, odustajući od prvotnog plana da prije odlaska još jednom svratimo u Split. Zapravo, nakon rastanka s Evom, potom i Reksijem, htio sam pod svaku cijenu izbjeći još jedan rastanak, ovaj put sa Splitom. Previše su mi bili i ovi rastanci do sada, pa nisam mogao podnijeti još jedan. I tako smo samo prošli pored tog grada, a i to je bilo više nego dovoljno. Jedan od najtežih trenutaka u životu. Već smo daleko poodmakli od njega, a ja sam još uvijek vozio kao u transu.
Ispred mene su se smjenjivale slike ceste sa slikama Splita, s mjestima na kojima sam proveo godine, na kojima sam ljubio i bio ljubljen, mjestima koja sam jednostavno volio iz sto i jednog razloga. Uz koja su vezane najljepše godine mojeg odrastanja. Na kojima je konačno vrijedilo odrasti i sa sobom ponijeti malo tog jedinstvenog splitskog vrckavog, neuništivog duha, te mediteranske vedrine, kad ih već silom prilika ne možeš i dalje živjeti.
Za početak je Toni vozio bubu, a ja njegov motor, jer je on tako htio, objašnjavajući to činjenicom da ja trenutno imam kud i kamo više razloga da se negdje ubijem na cesti, nego on, a što će mi s motorom svakako lakše biti. Oličenje razumijevanja, na samo njemu svojstven način. No, to je Toni i njegov svijet, prepun ironije, cinizma, revolta prema svemu i svačemu, neprilagođen okolini, a naročito uniformi. Naprosto nije pripadao vojničkom miljeu, ali sudbina očito o takvim sitnicama ne vodi računa. Nije vodila ni kad mu je sa šest godina umrla majka, od teške bolesti, koju nikad nije prežalio, a niti novu suprugu oca prihvatio. Začudo, sestru, točnije, polusestru, jer je ona rođena u ovom drugom očevom braku, prihvaćao je, a ako je nekom nešto i predbacivao, onda su to otac i maćeha. A ocu je predbacivao svašta, a naročito mu nije mogao oprostiti što ga je poslao u vojnu školu i tako ga se “riješio”, kako bi on to rekao. Pri tome ne zaboravljajući maćehu kojoj je pripisivao inicijatorske zasluge za takvo “rješenje”. S druge strane imao je dušu preveliku za njegovo sitno tijelo, volju da pomogne svakom kome treba. Polovici njih u razredu je on pisao zadaće ili pomagao oko njih, ali zahvaljujući oštroj i često nepromišljenoj jezičini uvijek je držao distancu prema svima. Osim prema meni. I Aci. Nas smo trojica tri zadnje godine školovanja dijelili istu sobu, pa hoćeš-nećeš, zbližiš se s onim s kojim navečer liježeš u istom prostoru, a ujutro se u njemu budiš. Doduše, to s Acom i nije bilo teško jer je on opet bio “prostodušna vojvođanska konjina”, kako ga je Toni zvao, kojeg si naprosto morao voljeti jer kako možeš gajiti animozitet prema osobi koja nije sposobna ni mrava zgaziti. Osim “onog dubrovačkog crva, kojem će kad-tad istrgnuti poganu jezičinu”, kako je opet Aca tepao Toniju. Dakako, nije mu je istrgnuo, dapače, za sve to vrijeme školovanja slovio mu je kao zaštitnik, budući da je bio skoro duplo krupniji od njega. A zahvaljujući Tonijevim verbalnim ispadima, počesto mu je ta zaštita itekako dobro došla. Međutim, ta idila im nije smetala da se ponekad satima natežu, pa i svađaju oko nekih gluposti dok meni ne bi puknuo film i zabranio bih obojici da otvaraju usta barem sat vremena dok malo ne predahnem od njih. Srećom, uglavnom su uvažavali takve moje želje. Inače, kad ne bismo bježali u grad, Toni je slobodno vrijeme provodio čitajući sve do čega bi se dočepao u vojnoj knjižnici koja je, uzgred, bila doista dobro opremljena, dok je Aca imao bitno oprečna razmišljanja o provođenju tog vremena, što naravno nije propuštao svakih pet minuta priopćiti Toniju, a što je ovog doslovno izluđivalo do te mjere da ga je znao gađati knjigom koju trenutno čita, pa, ako bi ga pogodio, poslije je bježao i spašavao junačku glavu. Aca bi nakon toga, sa svojih stotinjak kila, brzo odustajao od potjere za “crvom”, koji je bio dvostruko brži od njega, i čekao ga u sobi da se vrati. Onda bi se preko prozora vodili pregovori o mirovnom sporazumu. Konačno se, negdje na polovici treće godine školovanja, sukob interesa riješio kompromisom, tako da je Toni prihvatio dio Acine životne filozofije, a Aca je za uzvrat, bogami, morao pročitati cijelog Remarquea, a i još poneke pisce. Ne znam tko je u tom popuštanju gore prošao. Bilo kako bilo, Aca je bio raspoređen u istu jedinicu s nama pa će obojica moći na miru nastaviti tamo gdje su stali.
Nakon duge i naporne vožnje jadranskom magistralom do Rijeke, ostatak puta kroz Istru predstavljao je pravu blagodat za oči. Ovdje je sve bujalo zelenilom, naprosto odisalo životom, za razliku od monotonog i kamenitog dalmatinskog pejsaža. Poslije par usputnih predaha na vidiku se počela ocrtavati silueta grada Pule. Koliko mi je teško palo napuštanje Splita, toliko sam sada bio zapanjen prekrasnim vidikom koji se oslikavao na horizontu. Kraj poluotoka Istre, beskrajno zelenilo koje se u daljini stapa u kristalnom plavetnilu mora i sunca.
Bio sam zatečen. Očekivao sam kamen, planine koje se obrušavaju u more, odmaraju u njemu svoja stara, umorna tijela, bilo što, samo ne ovu zelenu plohu koja se utapala u moru. Jedino se Učka, planina koja dijeli Istru od ostatka svijeta, isticala u prekrasnom kolažu prirodnih boja. Kao da štiti ovu ljepotu od onog iza nje.
“Savršenstvo,” usklikne Toni izlazeći iz auta. “Ipak nije pošteno od majčice prirode. Pogledaj ovo blještavilo prirode. A kod nas? Kamen, pa još jedan kamen, a iza njega opet, naravno, kamen. Prilično nepravedna raspodjela, zar ne?”
“Ti svemu što je lijepo nađeš nekakvu zamjerku,” otrovno dobacim. “Bilo što, samo da sjebeš trenutak, doživljaj.”
“Ha, pa to ti ga dođe kao nešto posve normalno,” diplomatski će on. “Kakve koristi od zamjeranja vlastitoj bijedi, ona je i bez toga dovoljna crna.”
“Znaš što je nevjerojatno kod tebe? Ne znaš! Kako možeš biti podložan takvom načinu razmišljanja s obzirom na godine starosti? Pa imaš samo dvadesetak godina i koji dan više.”
“Lako,” odgovori. “Kad je faktor bremena života presudniji od faktora vremena, dobiješ mene.”
“Gledaj na to kako hoćeš, samo nemoj mene daviti,” mrzovoljno progunđam, razočaran što mi je pokvario svježinu stečenog dojma.
“Samo da dodam,” dobaci on, ovaj put sjedajući na motor, “od nemalog značaja na moj karakter je i tvoj utjecaj. Što ponešto govori i o tebi, zar ne?”
“Jebi se ti i utjecaji!”
Prođosmo kroz grad, cestom uz rivu, potom uz zidine brodogradilišta Uljanik, a nakon toga konačno stigosmo i pred ulaz u ratnu luku Vargerola koja se nalazila u dijelu grada koji se zove Stoja, gdje su nas, nakon kraćih formalnosti, propustili unutra. Dok smo se polako spuštali cesticom prema sidrištu, pogledom sam obuhvatio nekoliko brodova koji su mirovali u vezu, dok su dva-tri čamca plovila oko njih. Parkirali smo se blizu brodova te uputili onom s brojem 234, na koji smo bili raspoređeni, a koji je bio zadnji u nizu, na samom kraju odužeg mola. Dok smo prolazili pored ostalih brodova, njihova nas je posada radoznalo promatrala, a ponetko je i pozdravio. Mi smo odzdravljali. Naš brod, kao i ostali, djelovao je poput ogromnog, debelog guštera bez repa koji se izležava na ovom žarkom, ljetnom suncu. Na pramcu je nekoliko mornara čistilo i sklapalo dijelove trocijevnog topa koji je svojom veličinom zauzimao centralno mjesto na ovom dijelu broda. Ista slika je bila i na krmi broda, s krmenim topom. Valjda dan kad je na rasporedu čišćenje naoružanja, pomislim. Ispred samog ulaza na brod, siza, taman kad smo htjeli zakoračiti na brod, začu se poznati glas negdje iza naših leđa.
“Koga to vidim?” zagrmi Acin bariton, na što se Toni strese. “Moj najdraži crvić mi je stigao. Dođi, bre, da te poljubim desetak puta.”
“Odjebi!” vikne Toni, unezvjereno proučavajući oko sebe gdje bi se sklonio od Ace koji se približavao s još trojicom u uniformi. Onda se odluči za uzmak prema kraju mola dok se Aca gegao za njim, smijući se. Međutim, problem je što je kraj mola bio na desetak metara udaljenosti, tako da Toni nije imao kamo dalje, osim u more.
“Slušaj, konjino,” vikne on prema Aci, kad je već došao do kraja, “ako mi priđeš, skočit ću u more. Ozbiljno!”
“Pa, čoveče, srećan sam što te vidim,” vikao je Aca smijući se. “Moram te zagrliti, od sreće, razumeš?”
“Kurac razumijem,” ljutito odbrusi, mjerkajući more iza sebe, vjerojatno proučavajući što će biti ako bude prisiljen aterirati u nj. “Čekaj! Da se dogovorimo. Može samo jedno ljubljenje, ali zbog deset sigurno skačem u more.”
“Dobro, pet puta,” popusti Aca, opasno mu se približavajući.
“Što ne ljubiš Robija, konjino vojvođanska?” očajno će Toni. “Što uvijek mene? Pogledaj se, izgledaš ko lešinar koji godinu dana nije vidio lešine. Stani! Može dva ljubljenja, pa prihvaćam.”
“Četiri?”
“Tri? Uzmi ili ostavi.”
“Tri, kupljeno!” vikne Aca podižući Tonija od tla.
“Jebi se ti i vaši kretenski običaji,” pištao je Toni u Acinu zagrljaju.
“Moj crvić postao diverzant!” vikao je ponosno Aca bacajući ga u vis, igrajući se s njim kao s čigrom.
“Crvić će ti izvadit oba oka ako ga odmah ne spustiš,” puhao je Toni, pokušavajući uloviti zrak i nekako se usput izbaviti iz njegovih ruku.
“Ne budi pizdica,” vikao je Aca, očito oduševljen našom pojavom. “Nisam ti ja Stevo Kurčina. Hej, Robi,” okrene se prema meni, puštajući Tonija, koji ga je ubijao pogledom, “ušli ste u mornaričku legendu prije nego šta ste i počeli ploviti. Svi već znaju za vas i Stevicu. Svaka čast. Pogotovu tebi koji si zbog ove budale i njegove brzopotezne jezičine popušio Split. Kako si to preživeo?”
“A tko kaže da sam preživio?” odgovorim mu dok smo se grlili.
“Jebi ga, glavno je da ste tu,” reče sliježući ramenima. “Stvarno mi je drago da ste došli.”
“I meni da smo te našli,” nasmiješim se.
“A Eva?” tiše će on, tako da ga samo ja čujem.
“Ne pitaj,” istim tonom ću mu ja.
“Mašala,” promrsi. “A valjda će i to nekako doći na svoje.”
“Valjda.”
“A zašto kasnite dva dana?” upita me Aca.
“Kako kasnimo?” zatečeno ću ja.
“Lepo. Trebali ste doći prije dva dana, kao Dino i ja. Zar niste kući dobili obavest o tome?”
“Toni, sine, dođi da te nešto priupitam!”
Okrenem se prema Toniju koji je čuo ovaj zadnji dio razgovora, u vezi s kašnjenjem te se nakon toga počeo opet naglo udaljavati od nas.
“Šta je sad zajebao?” upita me Aca.
“On je bio zadužen da zove kući i pita ima li kakvih promjena,” odgovorim ljutito Aci tražeći pogledom Tonija. “Zar ne, genije? I ne reče li ti da si zvao i da nema nikakvih novosti, ha?
“Ti si luđi od njega,” smijao se Aca. “Na njega se osloniti? Dobro da ste onda uopšte došli. Idemo u salon, tamo je barba i ostali, da se upoznamo. Šef nam je prva liga, ne trebaš brinuti. Već sam mu sve objasnio za vas dvojicu.”
“A što si mu to objasnio?” sumnjivo ću ja.
“Paaa,” otegne, “da ste divni ljudi, prijatelji, odlični stručnjaci u svom poslu, ali da ste malčice neodgovorni, kao i svi Dalmatinci.”
“Baš ti hvala!”
“Nema na čemu. I drugi put.”
U velikom salonu, koji se nalazi u centralnom dijelu broda, vladala je svečana atmosfera. Bio je pun starješina, a na stolovima je bilo nekoliko boca s pićem i s brojnim poluispijenim čašicama. Nastalo je opće upoznavanje, komentiranje, dosjetke, a najčešće se spominjao kapetan Stevica koji je bio klasni kolega, klasić, našeg komandanta, pa su se dobro poznavali. Ovdje su već svi sve znali i o nama i o incidentu na kursu. I bili su oduševljeni našim tadašnjim reakcijama, pogotovu o mojoj viziji prijateljstva koju sam tom prilikom izdeklamirao Stevi. Sve u svemu, doček iznad svih očekivanja, a komandant, četrdesetogodišnjak dobroćudna lica, već je sredio problem kašnjenja. Nemam pojma kako. Nešto je spominjao glavnog komandanta, cijelog odreda, dakle, komandanta svih brodova, kapetana korvete Milana koji će malo galamiti i psovati, ali da je u osnovi dobrodušan čovjek i da će na kraju sve biti u redu.
Bila su dva sata popodne kad se salon konačno ispraznio. Mogao sam mirne duše konstatirati da sam pijan. Poslije bezbroj nazdravljanja svemu i svačemu prešlo se na klasičnu pijanku. Oprostili smo se od starješina od kojih smo preuzimali dužnost na vrlo specifičan način – ja sam saznao gdje mi se nalazi radio-kabina tek kad sam jednog od starješina nosio pored nje. Tek tada se, onako pijan, sjetio da me trebao koliko-toliko uputiti u posao, da bar znam što imam od uređaja na raspolaganju, a onda je bespomoćno odmahnuo rukom dodavši: “Jebi ga, stari, ovako sam i ja počeo karijeru. Snaći ćeš se već nekako.”
Koliko sam vidio, ni Toni nije bolje prošao. Aca je oko podne zaspao u fotelji jer je valjda bio umoran od prethodnih dana, a i naporne prošle noći, o čemu mi je nešto na brzinu ispričao. Dina, koji je također raspoređen na jedan od ovih brodova, najprije su napili, potom nosili na povraćanje, a onda odnijeli na spavanje. Jadni Dino. Bio je jedan od najboljih polaznika u školi, miran, povučen, tih, marljiv, ažuran, tipičan Slovenac, barem ako se držimo klišeja. On je trebao ostati negdje u Centru u Splitu, ali je to odbio i sam tražio Pulu, jer je namjeravao studirati u Ljubljani, nešto kao izvanredni student, pa mu je to bila najbliža destinacija budućem fakultetu.
Na kraju ostadosmo samo komandant, Toni i ja. I Aca koji je i dalje spavao.
“Pa, momci,” javi se komandant, “prošli ste tradicionalni doček na ovim brodovima. Još jednom, dobro došli. Kako vidim, ovo vam nije prva čašica u životu, što jest i nije dobro. Vaš posao ovdje je krajnje ozbiljan i odgovoran, no, o tome ćemo sutra. Sada se naspavajte, večer je vaša, a sutra ujutro, u deset do sedam da ste mi u stroju, ko ptičice, ma što ovu noć radili. Naime, što se mene tiče, ne morate ni spavati, ali ujutro da ste mi čili i orni za posao.”
“Nema problema,” promuca Toni pijano. “Nego, da vas pitam nešto. Kako to da tako normalno govorite, a popili ste duplo više od nas?”
“Idiote!” došapnem mu.
“Zašto?” upita me on glasno.
“Ništa. Onako iz milja.”
“Hm!” promrsi komandant, ustajući od stola. “Vi ste mi neki čudan par. A to što se tiče količine pića, to ti malo teže mogu na brzinu objasniti. Ali, nema ni potrebe. Brzo ćeš ti to shvatiti. Samo se malo strpi.”
“On i strpljenje,” procijedim dok se komandant smješkajući udaljavao u svoju kabinu, u koju se ulazilo direktno iz salona. Stvarno se na njemu nije primijetila količina popijenog alkohola.
“Idemo na spavanje,” rekoh Toniju.
“Kako kažeš, stariji brate,” pijano će on.
“Malo stariji, da. Ali brat, tako promašenom slučaju, ni u ludilu.”
“Samo se ti tješi. Što ćemo s ovom konjinom?” upita gledajući Acu.
“Pusti ga neka spava. Ne možemo ni sebe nositi, a kamoli još i njegovih stotinjak i kusur kila.”
“Je li i tebi ispričao da je prvu večer ulovio žensku?” upita me gledajući Acu koji je hrkao kao traktor u drugoj brzini, uzbrdo.
“Aha!” potvrdim. “Možeš misliti.”
“Zašto?”
“Vidjet ćemo večeras zašto.”
Nakon što smo odspavali popodne, u sparno ljetno predvečerje krenusmo u grad. Sva četvorica, Toni, Aca, Dino i ja. Upoznavanje s poslom smo ostavili za sutra i sve ostale dane koji slijede kada će za to ionako biti vremena na pretek. Aca, prepun sebe i prošlonoćnog uspjeha sa ženama, nametnuo se kao neupitan vodič u ovom prvom izlasku u Pulu. Odlučili smo ići samo s bubom, a Tonijev motor ostaviti večeras na sidrištu. Prije ulaska u auto Toni se obrati Aci:
“Aco, pošto si prisvojio ulogu vodiča, da li možda znaš gdje se nalazi Arena?”
Arena je bila jedan od brojnih starorimskih spomenika u Puli, u samom centru, gdje je svojom veličinom i očuvanošću zauzimala središnje mjesto, a koja se vidjela i s mjesta gdje smo se mi trenutno nalazili.
“Nemam pojma,” odvrati nezainteresirano ovaj.
“A što znaš? Ipak si ti vodič, zar ne?” nastavi Toni.
“Crviću moj, znam kafanicu da se smrzneš,” odgovori Aca tapšući Tonija. “Komadi, boli glava. A Arena i stari Rimljani mogu pričekati još neko vreme kad su već nekako izdržali ovih par hiljada godina bez nas. Barem do venčanja.”
“Zašto do vjenčanja?” radoznalo upita Toni.
“Zato što posle venčanja obično stignu i dečica, a njih, je l’ te, moraš odvesti tamo da upoznaju kulturno bogatstvo naše lepe zemlje. Usput iskoristiš priliku da i sam malo vidiš o čemu se radi. A do tada treba obrađivati ono za što ćeš u tim prilikama imati vrlo, vrlo malo mogućnosti. A to su, šta? Komadi!”
“Jebi ga!” promrsi nemoćno Toni, očito izgubivši volju za nastavak ratovanja s Acinom pragmatičnošću.
“Aco, dok ne stignu dječica, baci pogled odavde na Arenu,” dobacim mu pokazujući rukom u njezinom smjeru, prema gradskoj luci, nasuprot nama, gdje su se s desne, južne strane isticale visoke dizalice brodogradilišta Uljanik, a s lijeve, sjeverne, vrh Arene.
“Pazi, bogati, stvarno se vidi,” iznenadi se Aca, žmirkajući u pokazanom smjeru. “Jebi ga, čim smo stigli, napili nas, pa nisam vidio par metara ispred sebe, a kamoli na ovu udaljenost. Eto, crviću, sad si vidio i Arenu, pa možemo u pohod na šta?” obrati se opet Toniju.
“Komade,” procijedi ovaj uvlačeći se na zadnje sjedalo auta.
“Takvog te volim. To je pravi vojnički, da ne kažem diverzantski duh.”
“Nabijem te na diverzanta,” odbrusi mu.
“Prekinite obojica,” uključim se vidjevši Acu kako se sprema odgovoriti.
Konačno krenusmo prema gradu. Dok smo se vozili prema centru, Aca je pokazivao smjer kretanja, objašnjavajući usput dijelove grada kroz koje smo prolazili. A zapravo smo prošli samo Stoju, a potom zaobilazeći dugačku, visoku kamenu ogradu spomenutog brodogradilišta Uljanik, već smo se našli u centru. Stvarno veliko brodogradilište, jedno od najvećih u zemlji. Inače, Pula s okolicom nije brojila više od šezdesetak i koje tisuće stanovnika, s puno zelenila, još više starorimskih spomenika, austrougarskih kasarni i drugih fortifikacijskih objekata koji datiraju iz bliže ili davne prošlosti. Po njima se moglo zaključiti da je oduvijek bila “vojni” grad, s puno uniformiranih žitelja, a što je bio slučaj i danas. Uglavnom - grad spomenik. Kud se god okreneš, naletiš na neki trag nekog od vojskovođa koji su protutnjali ovim prostorima, od starorimskog cara Vespazijana, preko Mlečana, Napoleona, austrougarskih generala, do ovih naših, iz II. svjetskog rata. U skladnom suživotu mirno su provodili ove vruće dane po trgovima, parkovima, brežuljcima i gdje ih već sve nije bilo. Na sreću, uz prošlost i vojsku, na svakom koraku se osjećao i miris modernih vremena, utjelovljen u brojnim turistima, pristiglim sa svih strana svijeta da se nauživaju ovdašnje ljepote, sunca i kristalno čistog mora.
“Da stanemo negdje, da se slikamo uz neki od ovih spomenika?” javi se prvi put i Dino svojim tihim, nenametljivim glasom, pokazujući fotoaparat koji je ponio sa sobom, a koji do sada nismo ni primijetili.
“Jebo te bog slovenski,” odvrati mu Aca gledajući ga kao osmo svjetsko čudo. “Pa, čoveče božji, leto je, celi jebeni svet se stuštio na more da nešto ubode, ili bude uboden, svejedno, a ti bi prvi dan da se fotografišeš sa starim Rimljanima, kao da imaš sedamdeset i pet godina pa spremaš album za praunuke. Imaš celu večnost za…”
“Pusti ga!” prekinem Acu. “Što ima lošeg u tome? Slika se i nastavi dalje. Evo, parkirat ću tu sa strane, a ti i on skočite do ovog rimskog hrama ili što već jeste, pa kresnite koju slikicu.”
“Kresnut ću ja njega,” zlovoljno će Aca izvlačeći se iz auta, usput blijedo gledajući Dina.
Ja i Toni smo sjedili u autu dok su se Aca i Dino uputili preko puta prema hramu koji sam vidio negdje po udžbenicima povijesti, ali mu se nisam mogao sjetiti naziva. Međutim, čim su stigli ispred hrama, počeli su žustro raspravljali o nečemu. Pogledao sam Tonija, a on je samo slegnuo ramenima, bez komentara. Onda se Aca vrati do auta i vikne kroz prozor Toniju.
“Toni, sine, ispadaj van!”
“Što je sad?”
“Idi slikat onog slovenskog kretena,” ljutito će on. “Ima neki foto aparat za koji ti treba mesec dana kursa da naučiš okinut s njime. Ajde, ispadaj!”
“Ovo nema nigdje,” gunđao je Toni izvlačeći se. “Što nisi samo pritisnuo dugme, pa što ispadne?”
“Hteo sam, ali ne da,” odvrati Aca. “Hoće da mu se sve naštima kako treba, a na onom produžetku imaš pet hiljada brojčica koje treba uštelovati.”
“Toni, idi i slikaj ga, pa da se gubimo,” opet se upetljam, polako gubeći strpljenje.
“Idem i ja,” javi se Aca, sada se smješkajući. “Da ga zagrlim, da ima uspomenu sa mnom. Bit će mu lepša slika.”
“Možeš mislit!” ne izdrža Toni. “Samo moraš poslije na slici napisati: ‘ovo sam ja, Aca, a ovaj pored mene je stari Rimljanin’. Da ne bi budući slovenski naraštaji jednog dana pomislili da su stari Rimljani bili tako ružni i glavati.”
“Može,” odvrati mu Aca polako se vukući za njim. “A na dnu slike će pisati: ‘ova zgažena masa je promašeni diverzant iz Dubrovnika koji nije preživeo susret s ovom dvojicom lepotana gore’.”
Nakon fotografiranja, od kojeg je samo Bog znao što će ispasti, krenusmo dalje. Nismo napravili ni stotinjak metara, dođosmo na rivu i Aca vikne da stanemo. Da nam je to današnje odredište. Toni je počeo nešto gunđati na njegov račun, spočitavajući mu da smo se mogli odmah tamo parkirati kad je već tako blizu, a ne da glumimo kretene na cesti dok su se maloprije trudili ovjekovječiti susret s poviješću. Aca je bio i sam začuđen blizinom, činilo mu se da je riva malo dalje od onog hrama, dodajući pri tom da je njemu prošle noći trebalo skoro pola sata da prevali taj put. Pješke, doduše, ali svejedno, nekako mu se činilo da se ta razdaljina u međuvremenu skratila, valjda sama od sebe. Pijana volina, bio je Tonijev komentar na Acinu zbunjenost.
“Gdje ti je ta kafana?” upita Toni Acu.
“Evo je,” reče pokazujući na brod vezan uz obalu u takozvanom četverovezu, što znači da nije cijelom dužinom bio postavljen uz obalu, vodoravno, nego se na nju naslanjao samo krmom, okomito, dok je pramac bio vezan za dvije plutače u moru. Tako zauzima manje mjesta, a vez se koristi za brodove koji dugo ostaju na jednom mjestu, dakle, ne plove. Barem ne prečesto. Na vrhu broda se isticao neonski natpis “adriatic – night club”.
“Ah, noćni klub,” začuh Tonija. “Tu ste ulovili ženske svog života.”
“Kakvog života, kretenčino,” progunđa Aca idući prema brodu. “Toliko me noćas koštala da ne bih s njom preživeo ni pet dana u mesecu, a ne celi život.”
“Toliko o ljubavi,” bio je Tonijev komentar.
“Tko je spominjao ljubav,” obrecne se Aca na njega. “Pričao sam o provodu i komadima, a toga tu ima u izobilju. Tko je još našao ljubav u noćnom klubu?”
“Ipak ti nisi tolika konjina kako izgledaš,” nastavio je Toni.
“Hoćeš ti da završiš u moru?” odmjeri ga poprijeko Aca.
“Dajte prekinite!” uključim se. “Idemo vidjeti što tu ima kad smo već došli.”
“Kako ti se čini?” upita me Aca. “Ovako izvana.”
“Preširok ulaz, previše svjetla, bezbroj boja na krivom mjestu, jednom riječju kič,” odgovorim. “Ali to i nije važno. Bitno je što je unutra, zar ne?”
“Naravno,” složi se.
Na samom ulazu dočeka nas oskudno odjevena djevojka koja je prodavala ulaznice. Nakon uobičajene fraze o dobrodošlici, profesionalnog poluosmjeha, kupismo karte i uđosmo unutra. Unutrašnjost i nije izgledala tako kičasto. Bila je dosta ukusno uređena, s drvenim interijerom koji je prevladavao, dajući tako onu nužnu crtu topline, ugođaja koje samo drvo može pružiti, dok se u prvom planu isticao veliki šank u sredini. Također od drva. Diskretna svjetla plašljivo su bacala svoje krake po ložama smišljeno smještenim u donjem dijelu prostorije. Unutra su bila dva oveća društva i jedno manje, u samom dnu, kojima je na stolu gorjela voštana svijeća. Aca i Dino, kojima se pridružio i Toni, odmah se uputiše k tom stolu, dok sam ja usput zastao pored šanka.
“Može jedna kavica, na brzinu,” upitam konobara naslanjajući se na šank i pripaljujući cigaretu, prateći pritom pogledom njih trojicu kako zauzimaju mjesto za onim stolom. Zbog udaljenosti i polumraka nisam mogao točno uočiti koga su tamo zatekli, osim što mi se učinilo da se radi o ženskim stvorenjima, ako je suditi po dužini njihove kose.
“Sve može,” odgovori konobar pripremajući kavu. “Zar vi niste skupa s Acom?” upita me dodajući dogotovljenu kavu.
“Poznajete Acu?” upitam ga, bolje ga pogledavši. Crnokosi muškarac tridesetih godina, srednje visine, ugodne vanjštine, s profinjenim crtama lica, nizom bijelih zuba koji su bljesnuli kad se osmjehnuo na moje pitanje. Ili mi se tako učinilo na slabom neonskom svjetlu koje je osvjetljavalo šank.
“Naravno, od noćas,” odgovori mi. “Toliko je popio da sam ga morao nositi do taksija, a što, bogami, baš i nije bilo jednostavno. Nego da se upoznamo. Ti si Robi, zar ne? Aca mi je rekao da će vjerojatno danas doći s tobom i još jednim kolegom, a to će biti onaj s njima. Dva luda Dalmatinca, kako on reče. Da usput odmah pređemo na ‘ti’. Ja sam Mario, loš konobar, propali pjesnik, zalutali romantik u ovom grešnom vremenu i još grešnijoj sredini. I zamalo vlasnik ovog korita.”
“Aha! Od svega navedenog najviše me kopka ono ‘zamalo’, ali nema smisla da sada pitam. Ionako ću saznati do kraja večeri, zar ne?”
“Vjerojatno,” nasmija se srdačno. “Pa, Robi, koji te vjetar donese ovamo?”
“Južni,” odvratim. “Jedan južni vjetar tužni. Kad već imam posla s pjesnikom, makar i propalim, da pokušam nekako parirati.”
“Pazi, bogati, možda mi i osvježiš večer,” reče. “A što im se ne pridružiš dolje?”
“Jesu to s njima žene ili se meni pričinja?”
“Pa, moglo bi se reći da jesu,” neodređeno će on. “U stvari, zavisi što ti podrazumijevaš pod tim pojmom.”
“Svašta, ali još sam premlad da bih zauzeo konačan stav,” odgovorim.
“Malo si stariji od njih, ili?”
“Malčice,” odvratim. “Prije vojne škole, pokušao sam s medicinskom, ali previše žena na malo prostora pa nije išlo. U stvari, sve je išlo osim škole. A zašto se ne pridružim njima? Pa, prvo, doista mi treba kava jer smo jutros zaglavili pa mi još sve zvoni u glavi. A drugo, ne volim se gurati. Čekam da se opredijele. Pa, ako što ostane, dobro, ako ne, još bolje. A ono što ostane, obično je najbolje, na ovaj ili onaj način.”
“Bogami, izgleda da si dobro iskoristio vrijeme u medicinskoj školi,” nasmije se. “Mislim, kad se već nisi bavio medicinom, ipak nekakva korist od tog naukovanja, zar ne?”
“Moglo bi se i tako reći,” promrsim, zamišljeno ga gledajući. Neko zanimljivo stvorenje, pomislim. U svakom slučaju, ne srećeš ovakve baš za svakim šankom na Jadranu. “A što pjesništvo propade?”
“Heh! Ti ono Dalmatinac bješe? Fino. Pa, studirao sam ti književnost u Zagrebu i dosta dobro mi je išlo. Usput pomalo pisao pjesme i drugo. Onda dođe sedamdeset druga - hrvatsko proljeće. Ispričana priča. Završi hrvatsko proljeće, a s njim i moja književnička karijera. U svakom pogledu. Izbacili me sa studija zbog navodnog hrvatskog nacionalizma, a od tada sam sve i svašta. A čim si sve i svašta, onda si do zla Boga blizu druge krajnosti – a to je ništa.”
“Moj rođak je isto tada studirao književnost u Zagrebu,” na to ću. “Petar Sablić. I on je izletio sa studija zbog tog proljeća. Možda ga poznaješ?”
“Pericu!?” lice mu se odjednom ozarilo. “Kako ga ne bih poznavao! Skupa smo studirali. I najebali. Kako je svijet mali. I sudili su nam skupa. On je, koliko sam čuo, otišao poslije vani?”
“Da,” potvrdim. “Sada je u Berlinu, ugostitelj kao i ti. Tamo mu je otac od ranije imao nekakvu kavanu pa je otišao kod njega. Što i ti nisi otišao vani?”
“Jedno vrijeme nisam mogao jer su mi uzeli pasoš,” odgovori. “Onda sam kasnije otišao, ali se još brže vratio. Bio sam i ja u Njemačkoj, ali nije išlo. Ne mogu se adaptirati tamo. Drugi ljudi, mentalitet drukčiji, sve strano i čudno. Naši, koji su tamo, rade od jutra do sutra, zatvorili se u sebe, šute, puni straha od svojih i tuđih. Žive u nekoj samoizolaciji koja je meni bila nepodnošljiva. I tako ne izdržah dugo. Jest da sam i ovdje okružen brojnim budalama, ali su te budale moje. Ako moram birati između svojih i tuđih, i nerazumijevanja, radije ću izabrat svoje. A to s hrvatskim nacionalizmom, sve ti je to na kraju ispala jedna velika zabluda. Meni i još jednom su neki gurnuli u ruke nekakav oveći pano koji smo nosali okolo, a saznao sam što je na njemu točno pisalo tek kad sam završio na sudu. Tko je tada gledao sitnice koje su nam kasnije odredile živote. Sve je izgledalo tako veliko, jasno i neuništivo. Izvozali nas neodgovorni političari. Trebaš znati kad je nešto moguće, a kad nije, a ne kao slijepac igrati se sudbinama tisuća nevinih ljudi. Cirkuska predstava gdje je skup velikih iluzionista uvježbao samo početak vlastite točke, a sredinu i kraj prepustili događanjima. Sudbini. A sudbina nas nije htjela. I to je sve. Ma, jebi ih, sve skupa. Nego, pozdravi mi Pericu, obavezno, kad budeš kontaktirao s njim.”
“Bez brige. Nego, da te na kraju priče nešto pitam. Jesi li ti onda hrvatski nacionalist ili nisi?” rekoh mu smiješeći se.
“Jebi ga, rekoh ti na početku što sam ja,” odvrati. “I ništa više od toga. A kad smo već kod toga, kako ti završi u uniformi? Pored takve rodbine? Koliko se sjećam, u obitelji imate i jednog svećenika?”
“Točno. Ali ih imam i u uniformi. Hrvatska priča, kako bi ti rekao, samo malo starija od ove tvoje. Još iz II. svjetskog rata. Jedni su bili na jednoj, drugi na drugoj strani. Ustaše i partizani. Klasika.”
“Jebi ga,” nasmije se, “tako je i kod mojih. Ali, svejedno, kako ti završi u Armiji? Dalmatinci bježe od uniforme kao vrag od tamjana.”
“Rekoh ti, medicinska škola,” odgovorim. “Kad su me od tamo izbacili, moji nisu znali što će sa mnom pa su se u trenutku nadahnuća sjetili vojske. I onda me je jedan od strikana, koji je također vojno grlo, dakle, pripadnik one druge struje, ulovio u trenutku nepažnje i strpao u vojnu školu. Do tada nisam ni znao da takva škola postoji u Splitu. Čisti dobrovoljac.”
“Hrvatski akvarel,” nasmije se srdačno. “Slušaj, pustimo i države i nacije i politiku, nije to za nas. Ili je iza nas, svejedno. Pametnije nam je da vidimo što ovi tvoji genijalci kemijaju dolje za onim stolom. Tko zna, moglo bi još ispast i zanimljivo.”
“Možeš misliti,” progunđam na to.
Marija je zamijenio drugi konobar, pa krenusmo prema grupici u dnu sale.
“Bježi od Anje ako slučajno pokaže interes za tebe,” došapne mi u hodu.
“Zašto?”
“Slovenka, pametna, zgodna i neumoljiva,” odvrati brzo. “Je li ti dosta? Zbog nje sam zamalo vlasnik ovog plutajućeg pakla.”
“Ti si bio s njom?”
“Ne, s njenom tetom. Mnogo gora varijanta. Sve to isto, uvećano za nemalo životno iskustvo, kojem nisam bio dorastao. Jebi ga, kojem nijedan muškarac nije dorastao.”
Tako se došaptavajući stigosmo i do stola, okruglog oblika, koji je s jedne strane imao polukružno sjedalo na kojem su se pomalo gurali Aca i neka crnka, Dino i neka manja plavuša, te Toni s nekim smeđim stvorenjem. Aca je svoju pratilju zagrlio, veselo nam mašući, dok je Toni svojoj nešto šaptao na uho. Mogu zamisliti što. Dino i njegova su pričali. S prednje strane stola stajale su tri relativno udobne, manje barske stolice, barem koliko se dalo zapaziti u prvi mah. Na jednoj od njih sjedila je zgodna crnka, pušeći i nezainteresirano promatrajući sve to. Našim dolaskom fokus njene pažnje prenio se na nas. Očito je to bila Anja, pomislim. Nakon kurtoaznog upoznavanja, od čega sam upamtio samo ime one Acine, koja je iritantno visokim glasom rekla da se zove Ana-Marija, na što je umalo nisam upitao od kada se tako zove, sjedosmo i nas dvojica. Ja pored Anje, a Mario pored mene. Iz blizine je još bolje izgledala, morao sam priznati sam sebi kad sam je još jednom odmjerio.
“Zadovoljan ovim što vidiš?” upita me, smješkajući se.
“Prilično,” odgovorim istim tonom. “A ti?”
“Nije loše za prvi dojam,” odvrati. “Ali, treba vidjeti što će donijeti drugi?”
“Ne znam što će biti s drugim, ali dok doživimo peti, već ćemo zaboraviti da smo se poznavali.”
“Bez brige,” odgovori neodređeno. Na znam što je time htjela reći.
“Robi,” javi se Aca ustajući od stola i od ove svoje s više imena, “dođi samo časak, moram ti nešto reći.”
Slegnem ramenima, ispričam se prisutnima i pođoh za Acom. Polako se dovukoh do šanka gdje se on već naslonio na njegov rub i čekao me.
“Slušaj,” brzo će on, skoro zavjerenički, “strpi se još malo, još će tu doći komada koliko želiš, samo malo kasnije. Još je rano. Anja ti ima tipa, to sam ti hteo reći. Da se ne trudiš bez veze, a i da ne ispadneš majmun na kraju večeri. Osim toga, ona ti je suvlasnik ovog čuda pa dolazi samo da ga obiđe i posle ode. Verovatno ti je odmah rekla da nije slobodna?”
“Nije mi ništa rekla,” odgovorim. “Ali, svakako hvala na korisnim informacijama.”
“Ma, jebi ga,” progunđa, “ja sam probao sinoć pa me odmah otkačila. Pošteno od nje. Nisam ja važan, nego ne bih nikako hteo da mi netko prijatelja izvoza prvu večer u ovom gradu. Makar ja znam da bi se ti izvukao, ali bolje da znaš, za svaki slučaj.”
“Jesi li ti bio s ovom svojom prošlu noć?” promijenim temu. “Mislim, jeste li…”
“Znam šta misliš,” pomalo potišteno će on. “Burazeru, da ti iskreno priznam, ne sećam se. Čini mi se da jesmo, ali nisam baš posve siguran. Šta misliš, da priupitam Marija, možda on zna?”
“Stvarno si idiot,” nasmijem se. “Da pitaš nekog trećeg jesi li spavao sa ženskom!? Pa nije ti on valjda držao svijeću!”
“Šta ja znam tko je pred jutro šta držao,” promrsi. “Ja sigurno nisam ništa. Nisam mogao ni sebe držati, a kamoli…”
“Zaboravi pitanje,” prekinem ga. “Idemo natrag.”
“Samo sam ti hteo pomoći.”
“Znam. Hvala.”
Dok smo se vraćali prema stolu, Anja je ustala od njega i krenula prema nama. U prolazu pored nas zastane, pogleda me i nasmiješi se. Ja također zastanem dok je Aca nastavio prema stolu.
“Odlaziš?” upitam je.
“Da, ali ću se vjerojatno vratiti kasnije,” odgovori. “Kaži Aci da se nije trebao mučiti, mogla sam ti i ja to reći što i on.”
“Moguće, samo mi je njegov motiv prihvatljiviji. Barem za sada.”
“U svakom slučaju, drago mi je da smo se upoznali,” reče. “A možda bude vremena i za neke druge motive, tko zna što život nosi.”
“Tko zna,” složim se. “Nas dvoje ovog trenutka sigurno ne. Vidimo se onda kasnije, sutra, neki drugi dan, svejedno.”
Ode ona, dok sam se ja polako, zamišljeno vraćao natrag. Nakon toga, sati su naprosto počeli letjeti. Prođe večer za tili čas. Kasnije je krenula i živa glazba, svirao je nekakav sastav, pa su ova tri para uglavnom plesala, dok smo Mario i ja pričali o svemu i svačemu. Čovjek mi se počeo sve više dopadati. Problem je što je uz priču redovno išlo i piće pa sam oko ponoći bio sasvim pristojno pijan. Mario također. Anja se nije vratila. Nekako u to vrijeme u salu uđoše i dvije žene, jedna malo starija, druga mlađa, moja generacija, ili tu negdje, pozdravivši Marija u prolazu. Očito tu nisu bile prvi put.
“Robi, ovo su dvije Čehinje,” reče mi Mario. “Hoćeš da se okušamo? Ja stariju, ti mlađu.”
“Da ti pošteno priznam, tek mi je pukla jedna dosta ozbiljna veza,” odgovorim mu. “Još sam pod tim dojmom, pa mi baš i nije ni do Čehinja, točnije, ni do koga. Verbalno se s njima natezati, to uvijek mogu, ali baš da zaglavim…”
“Klin se klinom izbija,” na to će on. “Sinoć su dvojicu olešili, napile ih kao deve i otišle. Baš me nešto vuče da pokušam. Znam ja s njima. Samo ih dobro napiješ, a poslije imam tu na brodu kabinicu, pa udri. Probajmo! Barem mi pravi društvo dok ja ovu stariju ne skinem, pa se ti onda izvuci. Može?”
“Dobro, kad si već zapeo,” nevoljko pristanem. Ionako nisam znao što bih sa sobom, pa mi je bilo svejedno.
Uskoro smo sjedili s njih dvije i pili. A one su stvarno pile, pogotovu starija. Ljuštila je konjak za konjakom kao da je obična voda. Impresivno, moralo joj se priznati. Mario ju je slijedio s votkom, ali je imao sitan problem, a to je ne baš zanemariva količina tog pića u njemu, konzumiranog prije njihova dolaska. Naprosto je u startu bio zakinut, a i da nije, nisam znao kako bi s ovom aždajom u konačnici prošao. Ja sam polako ispijao čašicu za čašicom, pokušavajući sačuvati kakvu takvu pribranost. I razumjeti barem nešto od razgovora koji je tekao između njih troje. Bez uspjeha. Mario je govorio na hrvatskom, na što su one klimale glavom u znak razumijevanja, a čim bih se ja oglasio, one bi se blijedo zagledale u njega. Odustao sam od konverzacije. Napokon, treba netko sve to i slušati. Nakon dva-tri sata napornog “osvajanja”, Mario je više-manje bio mrtav pijan. Spustio je glavu na stol, i skoro skliznuo ispod njega. Zapravo, to bi mu se i desilo da ga ova njegova nije pridržala. On je na to malo stresao glavom, pogledao mene, nju, uzeo čašicu u ruku, pa je potom, zgrožen, vratio na stol nepopijenu.
“Robi,” jedva izusti, gledajući u mene preko stola, “je li ova moja gotova?”
“Osvrni se pa vidi sam,” sugeriram mu.
“Nemam hrabrosti. Jesam li je dokusurio?”
“Skoro da jesi,” odvratim mu, jedva se suzdržavajući da ne prasnem u smijeh. “Izdrži još malo. Jedino me malčice zbunjuje činjenica da je upravo naručila još jednu flašu? Za vas dvoje, pretpostavljam.”
“Jebo te bog,” procijedi on. “A što je naručila?”
“Pojma nemam. Ionako ih uopće ne razumijem. Jedino sam shvatio da je piće na tvoj račun. Po reakciji konobara.”
“Jao!” uzdahne. “Koliko može popiti, majku… Uh! Čini mi se da sam se gadno napio.”
“Čini se da jesi.”
“Daj me odvuci do moje kabine dok sam još živ,” prostenje. “Samo mi pomozi do onog izlaza iza šanka.”
“Kako ti kažeš, čehologu.”
Ispričao sam se Čehinjama, pomogao Mariju da ustane, što baš i nije bilo jednostavno jer je nogama stalno zapinjao za noge od stola, a onda, naslonjeni jedan na drugog, krenusmo prema tom izlazu iza šanka. Iza tih vrata nalazio se uzak hodnik s nekoliko kabina. Druga po redu je bila njegova. Dok je on otvarao vrata, oglasi se nekakvo zvonce. Tek tada vidjeh da iznad njih visi malo zvonce, negdje u visini vrata, točnije, malo ispod njihova vrha, tako da ga se moralo pomaknuti otvarajući ih. Svašta, pomislim polupijano.
“Tko je to iza tebe?” upita me Mario, gledajući preko mojeg ramena.
“Tvoja izabranica, s flašom zadnjeg naručenog pića,” odgovorim mu, tek je sada i sam uočivši. Iza nje je bila i ona mlađa.
“Ne ostavljaj me s njom,” zavapi Mario. “Ubit će me do jutra. To je zvijer, a ne žena. Vodi ih kud god znaš.”
“Ma nemoj!” procijedim. “I što onda da radim s njima dvjema? Ovako nabrušenim. Jesi li ti normalan? Rastrgle bi me do jutra. Slušaj, strategija ti je u početku bila malo u kurcu, što jest, jest, ali, kako vidiš, sada daje rezultata. Znam ja da ćeš se ti nekako snaći. Osjećam da ćeš preživjeti.”
“Nemoj me ostavljati samog, molim te,” preklinjao je.
“Pa nećeš biti sam.”
“Nosit ćeš me na savjesti,” sada je skoro cvilio.
“Vjerojatno.”
“A tako nam je lijepo krenulo. S prijateljstvom. I sad me ostavljaš na cjedilu. Nisi fer. Nije drugarski.”
“Ako te to tješi, mogu ti reći da će me ova noć proganjati do kraja života, ali, dragi, novopečeni prijatelju, vjeruj mi, nemam izbora. Ili ti s jednom, ili ja s obje. Jebi ga, dođe tako neko vrijeme u životu kad moraš donijeti i takve teške odluke. Zbogom!”
“Sanjat ćeš me noću, kako…”
To je zadnje što sam čuo nakon što sam zatvorio vrata iza Marija i njegove noćašnje izabranice. Mlađa je stajala u hodniku, širom otvorenih, pripitih očiju, pokušavajući valjda od mene i blizanca napraviti jednu osobu. Teško ovaj put. Što da noćas radim s tobom, života ti, naglas izrečem što sam mislio. Ona se samo blaženo smješkala. E, jebi ga.
Sljedeće jutro, nakon neprospavane noći, gledao sam kako se sunce tek pomalja na istoku, držeći se za ogradu broda i povraćajući. Prije toga sam se vidio u ogledalu i prestrašio. Očajno blijeda silueta s podočnjacima ispod nosa, s očima kojima nijedan okulist ne bi uspio utvrditi prirodnu boju… Užas! Da barem s onom drugom Čehinjom nisam zaglavio. A za to mi je bila potrebna još jedna manja dozica alkohola. Barem mi se čini da je bila manja. Glava me toliko boljela da nisam na nju ni kapu mogao staviti. Svaki dodir s njome predstavljao je Tantalove muke, dok je istovremeno u stomaku kuhalo, krulilo, stalno me ispočetka tjerajući na povraćanje, iako već poodavno nisam imao što povratiti. Psovao sam i sebe i svoje slabosti.
U WC nisam mogao jer je Toni, u nirvana stanju, jednom rukom strastveno prigrlio školjku, dok je drugom stezao mokru kuhinjsku krpu oko glave. Ta idilična slika bila je direktan povod da se još jednom vratim na brodsku ogradu i pokušam iz crijeva iscijediti preostale kapljice ispijene tekućine. Za to vrijeme su mornari uzalud pokušavali Tonija otrgnuti od školjke. Onda sam pogledao u kupatilo gdje je Dino obučen klečao i hladnim tušem po glavi pokušavao vratiti izgubljenu ravnotežu. Nije mi bilo jasno zašto nije na svom brodu, ali tko da ga za to pita u tom stanju. Aca se vratio koji sat ranije i spavao je snom pravednika. Točnije, toliko hrkao da ga se moglo čuti i gore na palubi.
U jutarnjem smo se zboru ipak nacrtali sva trojica. Jest da nismo predstavljali ni kopije samih sebe, iz normalnih izdanja, ali smo bili tu. Na vrijeme. Čak i relativno uredno obučeni. Jedino je Toni imamo krvav okovratnik i lijevom je rukom prikrivao vrat i dio brade. Tiho mi je objasnio da se pokušao obrijati, od čega je, nažalost, prekasno odustao.
Nakon zbora sam naručio duplu gorku kavu s limunom, koja je donekle popravila stanje, ali bestežinski osjećaj nije iščeznuo. Prije upućivanja u posao, zapitam komandanta mogu li odnekud telefonirati. Nešto hitno, ali kratko. On me povede u zgradu komande koja se nalazila dvjestotinjak metara dalje od brodova, na obližnjem brješčiću. Tamo sam upoznao glavnog komandata, kapetana korvete Milana, čovjeka srednjih pedesetih godina, osrednje visine, s ovećim stomakom i manjim, potkresanim sijedim brkovima koji su se isticali na dobroćudnom licu, rodom iz Leskovca u Srbiji, što se dalo prepoznati nakon njegove prve rečenice.
“Je li, bre, šta si ti radio noćas?” upita me odmah, mjerkajući me. “Izgledaš kao da si celu noć preko u brodogradilištu zavarivao, i to bez zaštitne maske.”
“Nešto slično,” promrsim, dok sam jedva stajao na nogama. “Samo se ne sjećam je li bilo brodogradilište ili neka druga destinacija. Ali znam da je imalo neke veze s brodovima. Barem u početku.”
“Ne razumem,” sumnjivo me gledao.
“Ni ja, bogami,” procijedim. “Nego, mogu li telefonirati, prije nego što umrem?”
“Samo izvoli,” odgovori. “Je li, bre,” obrati se on mom komandantu, “je li to onaj mali iz Sinja? Jeste! Kad se otrezni, nek’ mi se javi.”
Izgleda da je kapetan korvete već bio čuo za mene. Mogao sam misliti što. No, nisam bio u stanju sada još i o tome razmišljati. Dočepam se telefona, izvučem iz džepa zgužvani papirić s brojem i nazovem. S druge se strane javi ženski glas.
“Dobro jutro,” procijedim s mukom. “Mogu dobiti Marija?”
“A tko ga treba?”
“A tko pita?”
“Anja ovdje. Ti si, Robi. Prepoznala sam ti glas, makar se nismo puno čuli. Čudno, zar ne? Živ je, ako te to zanima, iako on tvrdi da nije, a i izgleda tako kao da nije. Još ga nikad nisam vidjela u ovako jadnom stanju. I stalno spominje da više nikad neće imat posla s Dalmatincima. Da je s jednim završio na sudu, a s drugim na vratima pakla.”
“Definitivno ih treba izbjegavati,” promrsim.
“Koga?”
“Dalmatince.”
“Ako ti tako kažeš. A trebao bi znati o čemu govoriš.”
“Vjeruj mi da znam.”
"Nije to tako strašno. Nije ovo april 1941., niti Beograd napadaju Nemci. Mislim, ono je ipak bio svetski rat. Pa nećemo se valjda mi između sebe klati?! Ko će uopšte na koga da puca u Jugoslaviji? To malo političari sviraju, ali proći će to. Nije narod glup. Neće sused na suseda.
“E, moj sinko,” otpuhne komandant vrteći glavom, “ne razumeš ti ništa. A i kako bi, premlad si za takva sranja. Puno je zla posijano na ovim prostorima iz prošlih vremena, i ako svi ne budemo pametni i oprezni, isklijat će ono brzo."