Godinu dana nakon objavljivanja svog pripovjedackog prvijenca, romana «Balkanski rastanci», središnjeg dijela trilogije o predratnim, ratnim i poratnim godinama, Dražan Gunjaca predstavlja se citalackoj publici svojim drugim romanom «Ljubav kao kazna», trecim dijelom najavljene trilogije. Kao i u prvom romanu, koji je doživio medunarodnu recepciju kakvoj se ni sam autor nije nadao, i u ovome Gunjaca nastavlja artikulaciju jednog tekstualnog svijeta koji u naizgled kaoticnim dvama desetljecima naše recentne povijesti traži skrivene potke povijesne determiniranosti malih ljudskih sudbina. Stoga ne cudi što se u drugom romanu ponavljaju gotovi svi kompozicijski principi korišteni u prvom, uz neke znacajne pomake u tretiranju romaneskne grade. Ako smo prvi roman definirali kao parabolu o besmislu rata, onda bismo ovog drugog mogli definirati kao roman s tezom u kojem se rat razmatra kroz njegove neizbrisive dugorocne posljedice na sudbinu i svijest ljudi: cak i kad izblijedi svijest o izravnim i neposrednim društvenim, socio-psihološkim i osobnim, egzistencijalnim ucincima rata, on nastavlja biti prisutan po posljedicama koje je proizveo te i dalje proizvodi u životima ljudi. To je, dakle, intelektualni podtekst na kojem Gunjaca gradi narativnu strukturu «Ljubavi kao kazne», ne odustajuci pritom od temeljnih znacajki svog pripovjedackog stila: jezik mu je jednako opor, ponekad cak i grubo izravan kad izrice istine kojih se inace libimo, likovi su minimalisticki svedeni na aktante, radnja se razvija velikim dijelom kroz dijaloge u kojima se uspostavljaju uzrocno-posljedicne veze medu likovima, mreža odnosa koja ne dopušta da se tekstura raspline. No, buduci da to sama grada zahtijeva, u drugom romanu vidljivi su i znacajni pomaci u nekim elementima naracije, a zbog ogranicenosti prostora navest cu samo one koji mi se cine najznakovitijim u odnosu na Gunjacin procede. Prvo valjda istaknuti istancanije psihološko-karakterno profiliranje likova. Dok su u prvom romanu likovi bili plošni, tipovi nalik maskama commedie dell' arte, jer su jedino tako mogli biti funkcionalni svijetu o kojemu se pripovijeda, u «Ljubavi kao kazni» iz istog su razloga nužno postali reljefniji, buduci da više nisu metafora razlicitih odabira u trenutku povijesne prijelomnice, vec predstavljaju osobne putove koji su njezina posljedica. To je Gunjacu natjeralo da dublje zagrebe u njihovu nutrinu i u njihov Umwelt, da se usredotoci na njihove motive, nade, tlapnje. Taj je novi pristup likovima uvjetovao i drukcije doživljavanje važnosti opisnih elemenata, poglavito u smislu ambijentalnog konteksta na koji likovi djeluju i koji djeluju na njih, premda ti elementi i dalje ostaju više implicitno, inferencijski no eksplicitno prisutni. Drugim rijecima, i u drugom je romanu atmosfera, mnogo manje opresivna i mracna no u prvom, u najvecoj mjeri rezultat koji proizlazi iz cjeline teksta, a ne iz specificnih tekstualnih strategija, ali je istom ocito da je u «Ljubavi kao kazni» Gunjaca inferenciji atmosfere posvetio osobitu pažnju buduci da je ona iznimno važan funkcionalni element konstitucije tekstualnog svijeta. U tome mi se smislu posebno važnim cini odnos izmedu dijaloških i narativnih dijelova teksta. Premda iz samog autorovog minimalistickog kompozicijskog postupka proizlazi dominantna uloga dijaloga nad naracijom, što se najbolje ocituje u završnoj glavi prvog romana, u kojoj je sudska rasprava preuzela ulogu naracije, u «Ljubavi kao kazni» vidljivo je uravnoteženje dvaju elemenata koje ima za ishod neku vrstu latentne misaone inkongruencije, diskrepancije putem koje Gunjaca opredmecuje jedan «border line» doživljaj stvarnosti u kojem su tragicnost i pesimizam prepustili mjesto fatalizmu, za koji bi se - paradoksalno - moglo reci da je optimistican. Premda autor sam voli reci, kad se raspravlja o njegovu djelu, kako je sve što receptori išcitavaju u njemu tek stjecaj okolnosti, mislim da je to uvjetovano «pocetnickim» low-profile doživljajem vlastitog književnog rada, dok se u stvarnosti radi o do u tancine promišljenom i domišljenom stvaralackom postupku cija ce zaokruženost postati do kraja jasna kad naposljetku bude objavljen i treci dio trilogije. No, ne glede na to, vjerujem da ce citalacka publika «Ljubav kao kaznu» prepoznati kao zanimljivo štivo i da ce ga prihvatiti jednako dobro kao i svog prethodnika, «Balkanske rastanke».

Prof. mr. Srđa Orbanić

Dragi čitatelji,

Nakon nekih osam mjeseci od prvog objavljivanja ovog romana i nakon doista brojnih pisama čitatelja sa svih prostora ex Jugoslavije, koje je sudbina ili ostavila na njima ili ih odvela diljem ove planete, odlučio sam otvoriti ovu rubriku, jer, ako je suditi po sadržaju tih pisama, ovaj je roman, vrlo brzo nakon njegova objavljivanja, postao jednako Vaš koliko i moj. Stoga sam smatrao da se na ovim stranicama treba naći mjesta i za Vaše mišljenje i o romanu i događajima koje roman opisuje. Naime, u mnogim o tih pisama ima toliko emocija i truda, iskrenosti i ljudskosti, da bi naprosto bila šteta da mnogi od tih tekstova nisu dostupni i drugima.
Ova rubrika se tek formira, pa ako neki od dojmova nisu odmah uvršteni, ne znači da neće biti (naprosto treba vremena da ih se sve pregleda, posloži…). Rubrika će biti aktualizirana dva puta mjesečno.
Dojmovi će se objavljivati samo pod imenima čitatelja i naznakom grada ili države gdje čitatelj živi, a ako netko želi da mu se objave i ostali podaci, vrlo rado.
Na kraju, moram istaći da ja ovu knjigu nisam pisao radi zarade (o čemu je, uzgred budi rečeno, doista iluzorno i pričati na ovim prostorima), nego iz nekih sasvim drugih pobuda, koje će većina dobronamjernih ljudi shvatiti već nakon prelistavanja romana. Utoliko ostavljam nagradnu igru kao trajnu rubriku, za sve one koji iz ovih ili onih razloga nisu u mogućnosti kupiti knjigu, uz uvjet da napišu dojam o knjizi. Pa, dok ima knjiga, neka traje. Kad ih više ne bude, ili ćemo štampati nove ili ćemo posuđivati od onih koji je već imaju.
Naravnom vaše dojmove možete slati i izvan NAGRADNE IGRE, naprosto napišete što mislite i pošaljete na moj e-mail (drazan.gunjaca@inet.hr)
Još jednom, hvala svima koji su svoje emocije podijelili sa mnom, a sada i s drugima.
Vaš Dražan Gunjača
---------------------------------------------------------------------------------------------------

NEBOJŠA (BOSNA i HERCEGOVINA)
Šta reći, šta napisati, a da ne liči na neku ispraznu frazu. Pročitao sam Vaš roman i kao nekadašnji žitelj glavnog grada Hrvatske pronašao se na pojedinim stranicama. Život zaista piše drame, zar ne? Drago mi je što pišete i nastavak priče, jer me živo interesuje šta je dalje bilo sa Vama i Sandrom (mada nagađam), sa Acom i Matijom, sa onim zvonom na vratima i sl. Da li je Denis pušten? U pojedinim djelovima Vašeg romana, bez pretjerivanja, čovjek se stvarno mora zapitati o smislenosti nekih životnih i ratom prelomljenih trenutaka. Koliko su neki događaji nabijeni emocijama, ne treba previše ni govoriti. O tome ponajbolje govori da sam dio romana o putovanju za Graz procitao majci i supruzi, obe su se rasplakale nad sudbinama Ace i Damira…
--------------------------------------------------------------------------------------------------

MATIJA (ZAGREB)
Kada sam nakon zadnjeg pročitanog slova zaklopio knjigu, par puta rukom prešavši preko obraza i očiju, gledao sam te žuto-narančasto-smeđe korice, shvaćajući kako taj skup ukoričenog papira nikada neću promatrati samo kao knjigu. Jer ona nije samo knjiga. Ona je priča, jedan zaseban svijet, toliko bolno blizak i stvaran, i toliko bolno tužan.
Ogromno poštovanje koje sam osjetio prema tom "predmetu" polako je prešlo u poštovanje prema čovjeku koji je imao hrabrosti i snage da ga ponovo preživi u svojoj glavi i prepriča, odnosno ispiše na papir. Nije važno da li se zapravo radi o autobiografskom zapisu ili ne (iako se naslućuje velika količina autobiografskih elemenata), ali je jasno to da je taj roman autobiografska priča svih nas koji živimo ili smo živjeli na ovim prostorima, na Balkanu.
I što reći nakon svega? Kada sam otvorio poštanski sandučić i u ruke uzeo žutu omotnicu naslovljenu na svoje ime, brzim sam pokretima izvadio njezin sadržaj ugodno se iznenadivši ugledavši naslov knjige.Kako okrećete stranice, prvo što primijetite jest to da vam se raspoloženje počinje drastično mijenjati. Jer, ovo je knjiga koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Kako bi i mogla kad se na jednoj stranici smijete sarkastičnim rečenicama glavnoga lika, razvesele vas ljudska toplina, susreti, poljupci i grljenja, prijateljstva i ljubavi, da bi vam se samo nekoliko rečenica dalje osmijeh munjevitom brzinom izbrisao s lica, a u grlu i prsima biste osjetili lagano stezanje, dok bi vam se brada potiho zatresla, a slova izgubila iza tankog sloja mutne tekućine. Gospodin Gunjača je, kao što mi je i obećao, poslao roman besplatno, na vlastiti trošak, pronašavši još i vremena za kratku posvetu. To me oduševilo, i odmah sam mu odgovorio pismom, zahvalivši mu se i rekavši kako ću ga isti tren početi čitati i poslati mu svoje dojmove. I tako sam otvorio korice, sve se dublje zavlačivši u tmurnu atmosferu i vračajući se u djetinjstvo, u razdoblje devedeset i prve godine prošlog stoljeća, kada sam bio balavi devet i pol godišnji klinac koji nije imao pojma što se oko njega događa.Toliko veselih susreta, i toliko bolnih rastanaka, koji se poput plime i oseke periodično izmjenjuju, i uvijek kada pomislite kako će se stvari napokon srediti (u cijeloj zemlji, kao i u privatnom, ljubavnom životu glavnog lika) i poboljšati, osjetite ponovo novi udarac i zaplačete nad još jednom izgubljenom sudbinom, izgubljenim svijetom i životom. I kako sam se približavao kraju, osjetio sam dvojako raspoloženje. S jedne strane, bio sam tužan što će ovaj roman završiti (zbog njegove zaista impresivne kvalitete u književnom smislu), a s druge, bio sam veseo što će i tuga prestati (iako ću, vjerujem, još danima razmišljati samo o toj knjizi), i nadao sam se da će se neke stvari u tom sveopćem kaosu i ludilu ipak posložiti, i da će Bog ipak poslati jedno malo sunce glavnom liku.
Već pomalo upaljenih očiju pišem ovaj tekst u malu bilježnicu, primjećujući kako se vani već pomalo razdanilo, zadovoljan što sam jednu noć posvetio ovoj knjizi. Izlazim van, pripaljujući cigaretu. I dok tako sjedim na balkonu, naslonjen na metalnu ogradu, u jednoj ruci držeći cigaretu, a u drugoj olovku, pišem sitna slova na listove podbočene koljenima, svako malo zastajkujući i gledajući kako se oblaci užurbano prevlače preko obližnje livade, čas je zaklanjajući i gušeći svojim sivilom, a čas je oslobađajući, propuštajući crvenkasto žute tople zrake sunca da osvijetle, zagriju i pomiluju vlati trave. Snažno pritišćem opušak u pepeljaru, gledajući kako dim polako nestaje u vlažnom zraku, a tada ugledam sunce. Pomaknem se malčice ne bi li osjetio njegovu toplinu i pomišljam kako, na kraju krajeva, te iste zrake, tog istog sunca obasjavaju svakog od nas.
Matija Turčin
-------------------------------------------------------------------------------------------------

BLANKA (HRVATSKA)
Često svraćam na online internetske knjižare i pregledavam cijene ponuđenih knjiga, ali i muku online knjižničara da te knjige i prodaju sve siromašnijim knjigoljupcima željnih novih i svojih primjeraka knjiga. Nedavno na jednoj od internetskih stranica nisam mogla odoljeti primamljivoj nagradnoj igri te, nakon što sam pročitala dostupan tekst iz, i o knjizi, pošaljem svoj e-mail i BALKANSKI RASTANCI dođoše učas i sasvim besplatno izravno u moje ruke. Pomislio bi neupućen, ili možda čak i zločest čovjek, da se radi o nekoj tek knjigici koja obrađuje domovinsko-ratnu tematiku, pa kako to više nije "IN", a autoru je ostao "na lageru" oveći broj primjeraka knjige (budući da nije reklamirana u poznatoj /o/kulturnoj emisiji "Pola ure kulture"), našao je načina da ih se putem internetske igre dostojanstveno riješi! Tko danas nešto dijeli besplatno i još k tome dobro? E ima, ima i danas takvih ljudi!
U ozračju nogometne groznice i važnih, gotovo povijesnih (ne)zbivanja (barem u ogledu našeg prostora) oko najvažnije sporedne stvari na svijetu, pročitala sam "u dahu" ovaj roman iz "jučerašnje" nam povjesti, od korica do korica, sprijeda i straga i s umetkom recenzije između njih. Grlo mi se zgrčilo u širini i dužini barem za nekoliko milimetara, suzni kanali otvrdnuli suhozidom plača, dijelom od suza muka, dijelom od suza smijeha, srce u nekoliko navrata "uskočilo u usta", ali sve to (i ne samo to!) izdržah i "otrpih junački", ipak uvaljena u svoj krevet, dok su sa stranica romana svi njegovi junaci i junakinje izdržavali hajdučiju jednog mrklog vremena i sudbinu svojih života izravno pred mojim nosom.
Riječ je dakle o radnji romana BALKANSKI RASTANCI, autora Dražana Gunjače, a ona je:
- istina o doživljajima i događanjima tog ratnog vremena u kojem se malo mogao čuti glas razuma, glas prokletstva prema svima i svemu što ubija malog nedužnog čovjeka, glas protiv krvi i glas protiv huškanja onih što su stizali u pakao tog malog čovjeka da mu ponude laž za istinu biranim riječima i mahnu na odlasku pre-bijelim rukavicama kao ulaznicama za ponovni dolazak, jer taj mali je čovjek, ma koliko htio ili pokatkad i uspio zaurlati, jedva imao priliku nekom ozbiljnom izreći svoju bol i strahotu, nepravdu i strepnju, ljubav i mržnju, osim tvrdoj zemlji koja ga je ionako spremno čekala za prihvat u svim oblicima ili bezličjima; stoga je izrečena istina bliska svakom čitatelju jer je i sam imao ista ili vrlo slična razmišljanja, slične ili istovjetne dileme i upite prema sebi i cijelom društvu, ali bez jasnih odgovora u datom trenutku; stoga je jednostavno, ali filtrom duše ispripovijedana istina o sudbini likova romana razumljiva i onom čitatelju kojem su balkanski okviri samo kartografski ocrti;
- kvalitetan "bujon" domaćeg govora u kojem su s jedne strane sve prostačke riječi, uobičajeno normalne u svakodnevnoj (i ne samo toj!) konverzaciji ljudi s balkanskih prostora, iskrenošću pripovijedanja dramatično podcrtale sliku stanja vremena i nevremena kao i duboke intimne i ljudske emocije svih likova radnje koji se, ipak, ni u nijednom trenutku kataklizme nisu pretvorili u očajnike prihvačajući, katkad gotovo nehajno, zatečenu sudbinu u ime ne baš uvijek prejasne postratovske slobode što će se, pretpostavljeno, dogoditi onima koji prežive i koji će ih se, možda, tek u malim stvarima sjećati; taj i takav "domaći bujon" ne bi trebao odbiti čitatelje akademskog profila jer njihova je bojišnica bila na crti intelektualnog prepoznavanja svih hrvatskih (ne balkanskih) vrijednosti i specifičnosti (čemu i ne pripada i ova skolastička rječnička impresija), a ne bi trebala biti niti odbijenica za mlađe čitatelje u ime "amoralnih jezičnih iskrivljenja" (bujon je ipak jušni obročni pripravak kojemu se mijenja i receptura i kvaliteta kroz iskustvo i znanje) jer iz razumljivih, jednostavnih, često vrlo duhovitih dijaloga, ali i snažnih opisa emotivnih proživljavanja, svaki će mladi čitatelj prepoznati autorovu poruku i promišljati o njoj sukladno svom habitusu;
- podsticaj i inspiracija da nakon prvog čitanja krenemo još jednom ispočetka i otkrivajući više dobre, a manje loše ljudske osobine koje nam je autor ponudio (usprkos teškom miljeu života o kojem pripovijeda) izoliramo i odbacimo zlo, da ponudimo sebi i drugima jednostavnu, toplu, mirnu ljubav; da se jačamo, propitujemo i izgrađujemo moralnu odgovornost i savjest bez obzira na sve pojavljive prepreke, jer bilo kakva alternativa u suprotnosti s pozitivnim i pravim vrijednostima bila bi samouništenje; roman BALKANSKI RASTANCI jasno poručuje, između ostalog, da se tragedija, zlo, poništenje čovjeka ne događa samo (nekom drugom) pojedincu ili samo (nekoj drugoj) skupini ljudi, da nije omeđena i ne ostaje izolirana, a povijesno i novije proživljeno ratno iskustvo dokazuje nam da in regula nema izuzetaka i izuzetih;
- potvrda da sve što se zbiva ljudima ostavlja trag, u slučaju ovog romana i materijalni (knjiga kao trajni zapis o viđenju jednog vremena) i duhovni kao sjećanje na prijatelje (na žalost i neprijatelje jer ih u sukobu dviju strana nije moguće izbjeći) i još mnoge one neimenovane što su u ratu izgubili svoje živote; ostaje nam zapitati se da li smo dovoljno svijesni, pa i moćni i voljni, zadržati ih (ne samo) u sjećanju, jer trebala bi nam to biti trajna zadaća, kao što kaže autor u posljednjoj strofi pjesme "Kada me ne bude više", na strani 277 ovog romana:"Zbog mene, zbog tebe, nastavi dalje
Jer samo tako živjet ću i ja,
Gledajuć svijet tvojim očima
Družeć se s tobom u tvojim snovima."Nedavno pročitah ovu misao C. A. Helvétiusa iz njegova djela "O duhu": "Malo ljudi može svoju misao uzdići iznad uvriježenih misli,
a još ih se manje usuđuje izvršiti i reći ono što misle."
-----------------------------------------------------------------------------------------------

BLANKA SUPAN, ZAGREB
Nalazim da je Dražan Gunjača ugradio ovu misao u romanu BALKANSKI RASTANCI. Iako ne poznam autora nadam se da mi neće zamjeriti ovaj moj čitalački osvrt na roman, jer ponukana burnim osjećajima i zadovoljstvom pročitane dobre knjige ne mogu odoljeti da je ne preporučim i drugima.

---------------------------------------------------------------------------------------------

ŠEMSUDIN (NjEMAČKA)
Evo da vam se javim i prije svega da se puno puno zahvalim na vašoj knjizi koju sam dobio prije neki dan kao što ste mi obećali.
To isto veče sam je i pročitao do kraja.
Vaš roman ne bi ocjenjivo jer bi tu prvo morao da ga upoređujem sa nekim drugim romanima a pošto ja čitam redovno (svakih 15 godina) to ću preskočiti. Samo jedno je sigurno u romanu sam uživo bolje rečeno - uživio sam se, ko da je se to meni sve dešavalo.
Ova priča je ostavila dubok utisak, ali pravo da kažem nije puno promijenila moje mišljenje jer i ja sam sam istog mišljenja da je taj rat zlo koje treba izbjeći na svaki mogući način, a možda bi se i moglo izbjeći kad bi svi mi ovako razmišljali ili barem kad bi više komunicirali i onda bi vidili da ima puno više normalnih ljudi i da su oni nenormalni u manjini i ne bi mi sami puno obraćali pažnju na njih…

-------------------------------------------------------------------------------------------

SUZANA (USA)
Samo čitajuci odlomke koje imate na websajtu bilo mi je dovoljno da shvatim da je knjiga savršena. Onda kad sam počela da čitam knjigu bila sam začudjena kvalitetom!!!
Sada mi je malo teško da vam persiram (ali trudiću se da i dalje to činim), jer čitajući vašu priču osjećam se kao da se znamo i kao da smo neki stari prijatelji. Sve je tako lično, i tako iskreno, i čisto napisano da zaista nemam komentar. Ja kao srpkinja sam morala da odem iz svoje kuće (Dalmacija) '95 u "oluji". Nije bilo lako ni tada ni sve one godine prije toga u toku rata. Od kada smo se preselili u Srbiju, pa do danas kada stanujem u Americi, tragala sam za knjigom koju bih mogla da imam kao mali dio svega toga i koju ću jednog dana da pokažem svojoj djeci koja će moći da prepoznaju moj život u njoj... Nadam se da razumijete šta mislim. Ali svaka knjiga koju bih našla bi optuživala suprotnu stranu (srbi hrvate, i obrnuto). Bila sam razočarana…
Dolazila sam u situaciju da sama započnem svoju knjigu da napišem moju verziju svega što se desilo.
Vaša knjiga je jednostavno realna i jako mi se dopada…
------------------------------------------------------------------------------------------

LJUBO (SRBIJA i CRNA GORA)
... Izvinjavam se sto neću postupiti po protokolu, samo ću pokušati izraziti svoje emocije, nakon pročitane prve glave. Kao intelektualac, humanista, vojnik i zakleti i nepopravljivi internacionalac, osetio sam svu dramu koja se odigravala u dušama ovih PRAVIH LJUDI, ili kako je Marin Drzić upotrebio neprevazidjeno ime za njih - LJUDI NA ZBILJ - najpre u Robijevoj sobi, a zatim pod krošnjom bora, dok je i nebo plakalo sa njima ... I ja noćas plačem za svim tim i takvim ljudima i za našom najlepšom zemljom na svetu...
-----------------------------------------------------------------------------------------

DANICA (NJEMAČKA)
Željela bi, da za danas nešto napišem. Imam sreću, danas ne radim. Polako mislim da nisam ni TU. Ceo dan već čitam i čitam. Ne stidim se napisati i puno plačem.
Od početka kada ste napisali "ali tko će razumjeti Slovence " sam se smijala. Tu je pravilno napisano ...ženskih pripadnika te nacije, nekako mi se čini da one drže ravnotežu s nama ostalima...to sam uzela kao kompliment…
Uspelo mi je, pročitala sam do kraja vaš roman. Mislim da ne treba da pišem o knjizi neke komentare. Da pišem ili o djeci, Sandri ili prijateljima. Mislim da mogu samo nešto napisati Iskreno iz srca: NEŠTO BOLJEG ILI LJEPŠOG do sada nisam čitala. Sigurno to nije zbog toga što sam rodjena u Jug., koje više nema. Bili su tu momenti, ne znam ni kako da napišem...nekako sam vidjela tako sve realno, iskreno i živo. Mislim da je to bio i prvi roman, da sam toliko plakala. U stvari ste opisali sav besmisao tog ludila. Ostaje nada da se to neće nikada više ponoviti.

-----------------------------------------------------------------------------------------

MILAN (KANADA)
Samo da vam se javim da sam dobio knjigu i da sam veoma oduševljen vašim radom. Još sam na početku knjige i veoma sam iznenađen i mogu samo da vam čestitam. Ta mješavina smjeha, tuge i istine mi se veoma svidja...
----------------------------------------------------------------------------------------

VEDRANA (BOSNA i HERCEGOVINA)
Moram priznati da odavno nisam naišla na knjigu sa toliko mogućnosti za naratološko, semantičko ili kritičko analiziranje. Kada se čita pred čovjekom se otvara bezbroj mogućnosti za različite nivoe shvatanja, čak i mogućnost implicitnog autorstva ili saživljavnja sa gradjom djela…
----------------------------------------------------------------------------------------

BRANKO (HRVATSKA)
…interesantni razgovori i vrlo poučna pojedinačna razmišljanja između Srba i Dalmatinaca…
----------------------------------------------------------------------------------------

MARIJA (NOVI ZELAND)
Hvala vam i za to što ste imali hrabrosti (ili je to možda - oprostite na slobodi - ludost) da sve vreme ostanete na tim prostorima i da nama koji smo kukavički, a opet i pomalo hrabro pobegli daleko od svega, prenesete iskreno, pošteno i objektivno šta se tamo zbivalo dok smo mi pokušavali da počnemo život iz početka…
----------------------------------------------------------------------------------------

JOVICA (SRBIJA i CRNA GORA)
Vaš roman sam pročitao s najvećom radoznalošću. Mislim da je to odličan pothvat. Možete, iskreno vam kažem, biti ponosni.
----------------------------------------------------------------------------------------

ROBERT (ČEŠKA)
Vašu divnu knjigu ( ili bar njen jedan dio ) koju sam si skinuo sa Interneta upravo čitam ovih dana i mogu Vam reći da me je i te kako dirnula u moju dušu. Sretan sam da je bar netko tako istinsko popisao osjećaje koje me osobno još do danas muče, da je rat zaista ono najgore sto nam se moglo desiti na prelijepom Balkanu, da se ne trebam stidjeti zbog toga sto nisam htio pucati u ljude, te sam napustio državu dok je još bilo vrijeme, da zemlja u kojoj sam živio mi itekako nedostaje ( moji prijatelji pogotovo)…
---------------------------------------------------------------------------------------

SLAVKO (HRVATSKA)
Jutros u 5:07 završio sam i zadnju, 306., stranicu tvog odličnog romana. Čestitam, i na romanu čitkom i vrlo dojmljivom, i na iskrenosti i hrabrosti da mnogo toga što o životu znaš velikodušno podijeliš s drugima. Veselim se tvom uspijehu!
---------------------------------------------------------------------------------------

TVRTKO (HRVATSKA)
Ono što čovjeka tjera da knjigu poželi pročitati u jednom dahu svakako je ljudski i jednostavni pristup glavnim akterima radnje te dinamika i tečnost radnje, ali i iskrenost pripovijedanja koja će privući svakog čitatelja.
Dakako sve rečeno odnosi se na poglavlja dopuštena za čitanje, a to pretpostavlja i mišljenje o cijeloj knjizi.

---------------------------------------------------------------------------------------

DAVOR (BOSNA i HERCEGOVINA)
…kad mi je tata rekao da ima vašu e-mail adresu. Jednog dana, hladnog čini mi se, tata je donio vašu knjigu u nas tek malo topliji dom. Pogledao sam omot knjige onako, zbog radoznalosti, otvorio je i počeo citati. I, šta se dešava? Čitao sam je, čitao, pa zatvorio, pa sjetim se opet knjige, pa je nadjem ispod hrpe mnogih, pa opet dalje. Krenuo sam u Sarajevo…pa cijelo vrijeme na putu čitao, pa došao u Sarajevo…mislim o vašoj knjizi. Pa ne mogu da izdržim trenutak kad ću krenuti nazad u Tuzlu i opet otvoriti magične korice i ući u svijet izravnosti, u svijet bez granica, tajni i gubitka uzbudjenja koje mi je, vjerujte mi, sve jače pomućivalo stvarnost i vodilo me putem vaše priče. Vaša knjiga za mene je bila jedina stvarnost u tim trenucima.
Na kraju knjige sam se glasno nasmijao, naježio se i počeo plakati.
Zaista divna knjiga koja mi je uspjela objasniti šta se ustvari desilo. Kada je počeo rat u Bosni i Herc. imao sam 12 godina, nisam ništa shvatao. Sad imam 22 i da nije bilo Dražana Gunjače ko zna da li bi se ikada okrenuo nazad i na novi način pogledao u djetinjstvo…
---------------------------------------------------------------------------------------

ZORAN (NOVI ZELAND)
Pročitao sam je dva puta i pomalo mi liči kao da sam je i sam pisao. To mi je tako blisko ali isto tako i daleko. Mnogo vremena je prošlo pa me je to sigurno, u odredjenoj mjeri, distanciralo. Vrijeme neumitno teče i skoro da sam prestao razmišljati o ovakvim temama, koje tamo život znače. Uspomene ostaju trajno u nama i na svu sreću nisu podložne variranju kao posljedica datih ili preovladavajućih političkih okolnosti. Mi doista na Balkanu (kako ti to ispravno potenciraš) smo žrtva i protagonisti politike koje implementiramo u naše svakodnevne i privatne živote. Poslije nekakvog životnog iskustva na takozvanom Zapadu sada sam više nego siguran da su naši ljudi ipak nešto posebno. Ne mogu se oni tako lako svrstati i kategorizirati, mislim u kulturnom, političkom, religijskom, ideološkom, nacionalnom i svakom drugom smislu. Nema tu nijednog "čistog reza". Sve je to ispremještano, isprepleteno i zakomplicirano. Valjda je razlog u podneblju i povijesti. Sve je kod nas prenaglašeno i pretjerano. Nema mjesta za obične ljude, teme, interese…
Tvoj roman doista oslikava nasu prirodu u pravom svijetlu. Dijalozi su tako životni, ja bi rekao subrealni sa ove moje perspektive gdje sam potpuno zaboravio tu dimenziju dobronamjerne psovke, ako to mogu tako definirati. Sočno. Nema šta. Moram ti posebno čestitati da si to pisao u prvom licu sto svakako povećava rizik da te neki bliski ljudi ne razumiju ili pogrešno razumiju…
--------------------------------------------------------------------------------------

JELENA (NOVI ZELAND)
Mart mjesec, 2002. godine, sjedeci za ovom masinerijom, dobivam pismo od moga dobrog prijatelja , iz moje drage, voljene i rodjene zemlje, u kome me obavestava o jednom web sajtu sa interesantom pricom i na kraju pisma mi porucuje " Draga J------, procitaj ovo i ja sam uveren , poznajuci te, da ce ti to oplemeniti dusu, kao i meni i mnogim drugim koje poznajem, sirom nase bivse Jugoslavije"
Nalazeci se 25 hiljada kilometara od moje zemlje, Jugoslavije, ( pri tom mislim na onu moju Jugoslaviju , od Vardara pa do Triglava) nostalgicna, nosena vjetrom sjecanja, i sa vjecitim pitanjem " Ko je mogao ovako nesto da uradi, da ode iz svoje zemlje?" i sa vec znanjem odgovora " Samo onaj Ludo-Hrabar!", na moje veliko iznenadjenje nailazim na jos jednog Ludo-Hrabrog covjeka koji zivi, radi , u Puli, i koji je napisao knjigu "Balkanski rastanci".
Naravno, kao i mnogi prije mene ( a to znam jer sam obavestena od strane tih ljudi iz moje Jugoslavije) citam preko interneta i ne mogu prosto da vjerujem da tako nesto, stvarno, prozivljeno, nesto sto nije nalik samo na rat, zivot, nego nesto mnogo dublje, prozeto burom emocija, tananih osjecanja, nemoci da se promeni nesto zapoceto koje vodi ravno i samo u smrt, gasenje tek procvalih pupoljaka, .......tako nesto je dospelo ne samo na parce papira, listova i listova ispisanog teksta, pretoceno u knjigu, nego eto ima i na interentu, dosputno svima sirom ove nase planete.
Iznenadjena, , najpre u procetku setna, sa vracanjem filma unazad, a onda odjednom prestajem da citam nakon zavrsetka trece glave i sjedam za ovu masineriju i pisem pismo gospodinu Drazanu Gunjaci, covjeku koji je bio toliko Hrabar da tako nesto, sudibnu jednog Balkanskog naroda stavi na papir, u vrijeme kada u nasoj bivsoj zemlji jos vri od previranja i dima od neugasene vatre.
Knjigu sam dobila na poklon, sto me je ne samo ostavilo bez teksta, odusevilo, obradovalo kao kada djetetu kupite voljenu igracku, nego mi je zaista Oplemenilo Dusu.Naravno knjigu sam morala prezentirati pojedinim ljudima, ne zato da bi i oni narucili to isto, nego zato sto u to vrijeme ovdje, gdje sada zivim, prikazivao se film " Velcome in Sarajevo" i bilo je mnogo komentara, na koje sam zamolila neke ljude da procitaju knjigu od MIleta Kordica " Jelena" ( koju imam i koju su na moju srecu pojedinci procitali) koja je isto toliko nacionalna kao i samim film, i govori samo o jednom strani tkz "napacenih" da bi nakon dobijanja knjige " Balkanski Rastanci", toplo i srdacno preporucila svim tim komentatorima da shvate da jedino u toj knjizi " Balkanski rastanci" nema nacionalizma, nema poetike, napadanja, nego samo je izneta Istina i samo Istina, koju na zalost mnogi su zaboravili. Izuzetno sam bila srecna u Dusi, Srcu , kada su ti isti KOmentatori procitavsi knjigu gospodina Gunjace javno rekli " Stvarno si u pravu, ali koliko je snage trebalo tom covjeku da tako nesto napise?"
Postovana gospodo sirom ove nase planete, sirom skoro cjelog svijeta gdje je knjiga prevedena i izasla u prodaju, morate priznati, ako iole malo poznajete mentalitet Balkanskog naroda, a poznajete ga donekle, jer mnogi od vas su provodili letovanja i letovanja , putovanja, obilazenja nase zemlje od Vardara pa do Triglava, da gospodin Dražan Gunjačanije samo obican pisac, covjek sa malim ali hrabrim srcem, pun osjecanja, koji je svoje najtanje emocije pretocio na papir, nego je vise nego slican Remarku, i uverena sam da ce kao takav zivjeti dok je svijeta i veka. On ima samo jednu veliku manu : Svu istinu , surovost, patnju, emocije, brigu, razmisljanja pojedinaca, stavljanje Glave u torbu , covekoljublje,prijateljstvo koje nema granicu, stavio je na dlan i sirom ga otvorio da bude dostupno svima.
Citajuci vase komentare , naravno da sam saglasna sa svime sto ste napisali, izneli svoje licno misljenje, ali bih dodala samo jedno:
Nije knjiga samo prica o jednom Balkanskom narodu, patnji, zivotu, vjecitom prijateljstvu, bez obzira na nacionalnost, vjeroispovest, prastanje,ljubav, nego izmedju redova mozete jasno vidjeti i onoga koji je sve to i prouzrokovao, i doveo jedan Balkanski narod tu gdje je sada.
Izuzetno mi je drago da jedan takav covjek je postao moj bliski prijatelj, da je odneo pobedu na Italijanskom takmicenju "Vincitori del premio Satyagraha 2002" na temu Mir medju narodima, da mu je knjiga prevedena na druge jezike, i ono sto je najvaznije da jos na ovoj nasoj Planeti ima onih kojima je stalo do Istine
Kao i mnogi i ja jedva cekam nastavak knjige, i nadam se da ce to uskoro biti.
Gospodine Drazane, istrajte , jer ima nas mnogo vise nego 1000 Kaplara koji smo uz vas, u cijoj dusi ste zauvjek ostavili neizbrisivi trag, koji Vam se divimo, postujemo vas . Nastavite radi Sebe, Nas, radi Buducnosti.
S postovanjem.
-------------------------------------------------------------------------------

JELENA RADENKOVIC
PORODICA RADOSAVLJEV (SRBIJA)
Procitavsi Vas roman " Balkanski rastanci ", tesko je odoleti, a ne podeliti svoj utisak, kako sa Vama, tako i sada se sasvim sigurno moze reci, sa odusevljenom citalackom publikom, koja je imala tu srecu da ga procita. Tajna njegovog uspeha lezi u tome da glas razuma i opomene toliko snazno izvire iz njega, da prosto kao lavina guta svo zlo ovih prostora.
Kada je pocinjao ovaj pakao, nazalost, u svojoj sredini bio sam prilicno usamnjen u svojim uverenjima, jednostavno nisam se uklapao u masineriju koja je kao neman, gutala sve oko sebe. Nisam zeleo da verujem da ljudi ne shvataju da su samo figure i da cemo na kraju svi biti stradalnici. Intimno sam ZNAO da i na ostalim prostorima ex Jugoslavije postoje ljudi razuma, mira, tolerancije...
I onda su svi oni uz Vasu pomoc, Vasim sjajnim romanom, izbili na povrsinu. Jer, svako se moze pronaci u njemu, kroz sudbine Vas i likova u romanu. Vi ste maestralno uspeli da iz dubine duse iznesete na videlo i razotkrijete svu tragediju ovih prostora i zato nijedan citalac ne moze ostati ravnodusan, a da ga prilikom citanja, ne prozmu bar zmarci. I zbog toga ga svi mi i osecamo kao NAS roman, jer svi smo u njemu.
Zaista mislim (mozda deluje neskromno) da "Balkanski rastanci" zasluzuju da udju u obaveznu lektiru, gde bi dolazece generacije na njemu ucile i uvidele sav besmisao mrznje, rata, razaranja...
Zbog toga nas sve veoma raduje uspeh romana, naravno, prvenstveno na prostoerima ex Jugoslavije, zatim u Italiji i njegovo objavljivanje u Australiji kao elektronsko izdanje.
Uz srdacan pozdrav,
porodica Radosavljev
Banatski Karlovac

UVOD

Ovaj je roman nastavak romana "Balkanski rastanci" a koji je opet nastavak romana "Na pola puta do neba", tako da je ovo u osnovi treci dio iste price, o životima vecinom istih likova u razlicitim vremenskim razdobljima na ovim prostorima. Kako vec jednom rekoh, prethodni roman "Balkanski rastanci" može funkcionirati kao zasebna cjelina, tako da nije nužno procitati onaj ranije napisan, "Na pola puta do neba", koji konacno nije ni obavljen do sada. No, kako je izmedu ta dva prva romana relativno velik vremenski razmak, to se oni mogu tretirati kao samostalne cjeline. Medutim, roman «Ljubav kao kazna» (u radnoj verziji pod nazivom: «Povratak u mir») nastavak je romana "Balkanski rastanci", pa bi bilo poželjno ga prethodno procitati.
Ovim romanom, cija se tematika odnosi na razdoblje od 1995. do pocetka 1997.godine završava jedan dio naših života, pa time i pisanja o tome; pisanja o ovdašnjim malim tzv. obicnim ljudima na cije su se živote silom prilika odražavala nemila, ali svakako povijesna dogadanja koja su se prošlih godina odvijala na ovim prostorima, a i još se odvijaju, s prilicnom dozom neizvjesnosti glede njihovog konacnog ishoda.
Ovaj se roman, kao i prethodni, naprosto bavi sudbinama malih ljudi, dok sam preduboka,pretenciozna filozofska i ina promišljanja o sudbinama naroda na ovim prostorima ostavio drugima koji su, kako je sada vec ocito, to vrlo "uspješno" osmislili, od pojedinih domacih do mnogobrojnih medunarodnih izuzetno "upucenih" mislilaca, cije ideje vuku beskrajne krvave tragove po planinama i dolinama prelijepih balkanskih krajolika, a te tragove još dugo nece moci isprati neke nove, cistije, manje kisele kiše od onih koje su prošlih godina tako izdašno padale. Ako ikada ovdje i pocnu padati takve kiše! Zadnjih godina tu i tamo porose ovu zemlju, žednu i ispucanu na sve strane, ali to je tako slabo i malo da uglavnom služi samo za dizanje prašine, a ne za ispiranje nagomilanog zla.
Nada umire zadnja pa kad vec od te maksime može polaziti ostatak svijeta, mogu i ja na Balkanu, a to, konacno, ionako ništa ne košta. Osim još kojeg izgubljenog sna koji se ovdje ionako ne broje. Vec odavno.
Takoder ovim putem želim još jednom odgovoriti na pitanja zašto sam sve ovo napisao. Izmedu ostalog, zato što dode vrijeme kada covjek mora reci ono što mora - da bi ostao covjek. I nije ovo pisano zbog mnogih koji smatraju da je prerano kazivati o ovakvim dogadanjima (za njih ce to ionako uvijek biti prerano), nego zbog onih za koje takvo pisanje još uvijek nije prekasno. A srecom, ima i takvih. Koliko? Ne znam, vidjet cemo kad se na ovim prostorima kotac povijesti opet vrati natrag, a hoce, prije ili poslije. Nadam se samo da cu i ja biti medu onim ovdašnjim sretnicima koji su to samo jednom doživjeli.
Na kraju, hvala svima onima koji su mi bili inspiracija za likove ovog romana, a posebno zahvaljujem jednoj divnoj ženi, prijateljici, koja je podijelila svoje emocije sa mnom, zbog koje je nastao lik Tatjane u ovom romanu.

Pula, sijecanj 2002. Autor

ODLOMCI IZ I. GLAVE

Stigla je konačno i 1995. godina na ove balkanske prostore, pa time i u ovu zemlju, taj rajski kutak na planeti; Bog je bio tako široke ruke kad joj je dijelio prirodne ljepote, a tako uske kada je odlučivao o elementarnom poštenju i osjećaju za pravdu kad je u pitanju većina političara, ljudi koji su stjecajem okolnosti svojstvenih samo ovih podnebljima, upravljali sudbinama onih kojima je ta ista sudbina dodijelila mjesto rođenja upravo ovdje. Ili možda On s tim i nije imao ništa, barem ne u zadnje vrijeme, nego su tu ljudi sami sebi napravili medvjeđu uslugu, uživajući u novim demokratskim vjetrovima, nezgrapno im trčeći ususret, gurajući se jedan preko drugog, da ih što prije osjete, pa su podigli toliku prašinu oko sebe da su došli u poziciju u kojoj se od stabla ne vidi šuma. A da bi uživao u nečem, pa makar se radilo i o demokraciji, moraš imati kakvu-takvu predstavu o tome što ona u stvari predstavlja, a, ruku na srce, nisam siguran da je dobar dio ovdašnjih stanovnika previše znao o demokraciji. A ono maglovito poimanje koje su o tom najmanjem civilizacijskom zlu u zadnjih nekoliko godina stekli, često je dozlaboga bilo blizu anarhije, gdje, laički rečeno, svatko može raditi što god hoće, a jebeš one društvene norme koje nas nepotrebno sputavaju, njih smo ionako pripisivali propalom komunističkom režimu kada god nam nisu odgovarale, a uglavnom nam nisu odgovarale.
Bilo kako bilo, poluratno stanje, što znači da se nekoliko mjeseci intenzivno ratovalo, a onda sljedećih nekoliko odmaralo, slavilo je svoju petu obljetnicu postojanja pa je time ispunilo one najcrnje prognoze o tome kako nijedan ozbiljan rat na Balkanu ne može završiti prije pet godina. A na Balkanu, to je općepoznato, nema neozbiljnih ratova. Ima bezbroj neozbiljnih, diletantskih pokušaja da se rat okonča prije isteka prirodnog petogodišnjeg ciklusa, s time da bi se nakon svakog takvog pokušaja, ovjekovječenog paradnim skupovima naših eminentnih vođa i njihovih međunarodnih pokrovitelja, stanje na bojišnici bitno pogoršalo, da ne bi slučajno neki naivac pomislio kako su oni to s prekidanjem rata ozbiljno mislili. Taman posla!

Sudionici potpisivanja tih raznoraznih mirovnih sporazuma imali su svoje davno zacrtane ciljeve koji se, naravno, nisu poklapali ni s preambulom, dakle uvodnim sadržajem potpisanog teksta, a kamoli s njegovom cjelinom, a ono prigodno švrljanje po papiru, koji po prirodi stvari podnosi svašta, trebalo je posustalim narodima i narodnostima, ako je što od ovih potonjih još preostalo, reći kako svi oni misle samo na njih, na njihovo dobro, da su, eto, pokušali sve da ovo zlo prestane, ali jebi ga, taman kad oni to potpišu, svečano utvrde da je rat prestao, neka budaletina razvali iz svih raspoloživih oružja po opkoljenih gradovima, selima, državama… I što ti onda preostaje, nego opet iz početka. Ne možeš s "njima" riješiti ništa kao civiliziran čovjek, s europskom tradicijom koja se podrazumijeva sama po sebi, s "njima" možeš stvari rješavati samo preko nišana, što konačno i nije tako loše jer je onda stvar definitivno riješena. Nema naknadnih potpitanja. Nema ih tko postavljati…

…A što se tiče budućnosti na Balkanu, tu doista moraš biti dobrano mentalno uskraćen da bi bio optimist. Netko reče da u svakom ludilu ipak ima logike, izvitoperene dakako, ali svejedno, nekakva logika postoji, samo moraš spoznati parametre njenog gibanja da bi opstao i u tim suludim vodama. Malo sutra, možda izvan Balkana to i važi, ali ovdje, jok! Ovdje ni u takozvanim "normalnim" stanjima ne možeš predvidjeti sutrašnja događanja, a kamoli sada, kada je, primjerice, tvoj narod nekoliko mjeseci ratni saveznik s jednim od ostalih balkanskih naroda, braćom u svakom pogledu, da bi se nakon toga pristupilo sustavnom istrebljivanju te iste braće, gdje god se stiglo. E, sad, sve je to podnošljivo dok se ne odrazi na život pojedinca, ma gdje on na ovim prostorima obitavao. Tako ti dojučerašnji dragi susjed i ratni saveznik preko noći postane neprijatelj. Jednostavno jedno jutro prestane razgovarati s tobom ili to čini krajnje oprezno, važući svaku riječ prije nego je izusti. Ratnim rječnikom govoreći, kako bi to Luka rekao, sve je dobro dok na vrijeme dobiješ naredbu po kome ćeš pucati. Problem nastaje kada se zbog otežane ratne komunikacije u tome zakasni, pa ti opališ po mrskom neprijatelju prema jučerašnjoj navici, a koja danas više nije na snazi. Nitko ti u međuvremenu nije javio da ovaj više nije neprijatelj. U stvari, od kada znam za sebe, a pogotovu u zadnje vrijeme, čini mi se da svi mi ovdje živimo u nekom "međuvremenu" koje je takvo kakvo jest, čekajući "pravo" vrijeme koje samo što nije stiglo. I tako ga čekamo, na ovaj ili onaj način, od rođenja. Nisam siguran da ga je na Balkanu ikada itko uspio dočekati, a pogotovu se još i naživjeti u njemu.
Ali netko mora i tu živjeti. Ne možemo se svi iseliti, iako bi to možda bilo jedino dugoročno rješenje za ove prostore. Ne vidim kako na njima inače osigurati nekakvu trajniju stabilnost!
Jednog od tih dana oglasi se telefon, a s druge strane začuje se odnekud poznati glas, koji u prvi mah nisam znao kamo smjestiti, dok je odzvanjao kao da se govornica nalazi u centru pakla. Ili sam ja, iz nepoznatog razloga, stekao takav dojam.
- Robi, jesi to ti?
- Nisam - promrsim preko volje. - A tko je s druge strane?
- Sećaš se jednog promašenog obaveštajca?
- Simke! - sine mi. - Pa, gdje si najveća sramoto cjelokupnog špijunskog svijeta a pogotovu srpskog. Jesi li živ? Čuo sam od Ace da si se riješio Armije nekoliko dana prije penzije na prilično jedinstven način?!
- Prije kurca a ne penzije - odgovori žustro on. - Hteli su me poslati na bosansko ratište, i ja ti upucah sam sebe, u levu nogu, pa u bolnicu.
- Ja sam čuo malo drugačiju priču.
- Pa, ovaj, malo je drugačije i bilo - skrušeno će on. - Kad već znaš celu priču, znaš i da je onaj idiot od Pere, ona crnogorska budala u sve to umešana. Hm! Jedne smo kišne noći malo više popili i odlučili sami sebe malčice, je l' te, obogaljiti, da se nekako izvučemo iz svega toga. Njemu su isto počeli nešto gadno spremati. I tako pijani, uzmemo pištolje i dogovorimo se da svaki puca onom drugom u levu nogu.
- Zašto baš u lijevu?
- Pojma nemam. Valjda nam se desna činila vrednijom. Uglavnom, ja njega kresnem negde između nožnih prstiju, a on, onako pijan, mene promaši. S metra udaljenosti promašiti celu nogu?! Da se ubiješ! Međutim, kako ga ja upucah, on doslovno poludi i onako, skačući od boli i mlatarajući pištoljem, upuca mene među noge. Slučajno. Barem je tako ispalo. I, majke mu ga, umesto da budem mesec-dva u bolnici, ja u njoj odrapih skoro godinu dana. Jedva su to dole nekako skrpili da liči na nešto. Dobro da me konjina nije upucala na mrtvo. Ne možeš se na Crnogorca osloniti niti da te rani ko čovek, a kamoli nešto više.
- Jebi ga, Simke, ipak si ti u jednu ruku rođen pod sretnom zvijezdom.
- Kako, života ti?
- Pa, eto, mnogi danas u svijetu daju enormne svote novca da bi promijenili spol, da bi se riješili ovog dolje…
- He, he! Budaletine. Neka dođu ovamo, imamo mi hirurga s Perinim kvalifikacijama koliko voliš. Uspeh zagarantiran. Ja lično jamčim za njega.
- Vjerujem ti. A čujem da ste zbog toga i na vojnom sudu završili?
- Eh, da, to ti je tek bila smejurija. Ja sam se vadio da mi je pištolj slučajno opalio, a on da me je ranio u samoobrani. Jedino šta sudu nismo znali objasniti zašto je Pera imao izuvenu levu čizmu, tamo gde sam ga koknuo. Jebi ga, na kraju nas pustiše. Šta će s dva matora kretena koji nisu sposobni ni sebe upucati kako spada. Nego, pusti Peru, zovem te da te zamolim za jednu uslugu. Može?
- Simke, ako mogu, vrlo rado. Samo kaži!
- Imam neku rodicu, zapravo rođaka u Sarajevu, od brata sin, mlad dečko, poginuo negde po brdima, bogzna gde; jebi ga, imao sam ga, čovek je sad mrtav, ali treba pomoći njegovog ženi, toj rodici. Ona ide u Australiju s detetom, sređuje papire i sada je u Hrvatskoj. Mislim da joj je majka Hrvatica, ili otac, ne znam, jedno je, pa pokušava dobiti vaše dokumente. Pa, ako joj možeš pomoći, bio bih ti stvarno zahvalan. Zove se Tatjana.
- Gdje je ona sada?
- U Rijeci, kod nekih svojih rođaka.
- A gdje si ti sada?
- U Mađarskoj.
- Što radiš... Zaboravi, ne pitam te više ništa. Neka se ona samo javi, sve što budem mogao, napravit ću.
- Hvala, stari, znao sam ja da se mogu na tebe osloniti. Hej, kako ti preživi rat?
- A tko kaže da sam ga preživio?
- Eh, uvek si isti. Slušaj, moram još nju nazvat, a u zadnje vreme s novcem baš nisam na «ti». Javit će ti se ona odmah. Čujemo se posle?
- Svakako.
…

ODLOMCI IZ II. GLAVE

…Inače, privreda, ili točnije, financijska i ekonomska stabilnost polako ali sigurno tonula je sve niže, iako se većina stanovnika ove zemlje svakim danom zaklinjala da sutra ne može biti gore. Može, naravno. Uvijek može i uglavnom jest gore ako se sami ne izborimo za bolje. A da bi se izborio za bolje, moraš u najmanju ruku imati kakvu-takvu viziju izlaska iz ovog predugačkog i premračnog tunela, viziju za koju je poželjno da ima barem nekakve dodirne točke s realnošću, pa time i mogućnošću da se barem nešto od željenog ostvari. Uzgred, sjetih se životnog mota jednog od najvećih financijera svih vremena Johna Pierponta Morgana koji je još početkom prošlog stoljeća sugerirao poslovnim ljudima da se ponašaju otprilike ovako: "Misli puno, govori malo i ne potpisuj ništa", što se u ovoj zemlji moglo parafrazirati kao: "Ne misli uopće, lupetaj što stigneš, a boli te što ćeš potpisati". Toliko o našim poslovnim genijalcima, njihovom poznavanju tržišnih zakonitosti i tome sličnih prozapadnih gnjavaža koje se, ako ćemo pošteno, ionako ne mogu nakalemiti na ovo zasukano, osušeno balkansko drvce. Barem ne u dogledno vrijeme, recimo, za nekih stotinjak godina. Dan više ili manje. Ako je koja iznimka od opisanog pravila i postojala, a ruku na srce, iznimke uvijek postoje, time ga je samo potvrđivala, i objektivno, bila bez značaja za sveukupno stanje ove nacije koja je klizila sve dublje u gospodarsku krizu, a koja je opet, po logici stvari, generirala i sve druge vrste krize…

… U takvim okolnostima prolazili su mi sati, potom dani, na kraju će, kako stvari stoje, i mjeseci. Jednog od takvih prvih siječanjskih kišnih popodneva sjedili smo u kafiću Luka, Rudi i ja, ispijali piće i dokoličarski buljili kroz staklena vrata na ulicu. Doduše, posla u uredu sam imao i preko glave, ali bih svako toliko, promjene radi, našao pokoji sat vremena koji bih provodio s nekim od njih. Međutim, teme razgovora postajale su sve oporije, gorče, sve se svodilo na prigovaranje i zanovijetanje aktualnom teškom stanju, pronalaženju ovih ili onih krivaca; riječju, sve skupa je postajalo monotonije, pa time i zamornije. Naprosto su svi «krivci» već bili identificirani, pa su takvi kavanski razgovori, gdje su obično svi sve znali, postajali sve deplasiraniji, dok je utemeljenost okrivljavanja ionako bila bez značaja za krivce, kao i naši razgovori, konačno, pa smo se počeli viđati sve rjeđe. Danas smo se više slučajno nego namjerno svi zajedno zatekli na istom mjestu.
- Kako ti je bilo na dočeku Nove godine? - prekine Rudi tišinu, gledajući Luku.
- Ludo - odgovori ovaj, i dalje gledajući kroz vrata. - Kako to i priliči takvim prigodama. Poslije treće čašice po navici opizdiš po onoj narodnoj: «jednom se živi», pa u nastupu strasti spiskaš svu lovu koju si planirao grickati barem do kraja sljedećeg mjeseca. Onda se treći-četvrti dan povratiš iz mamurluka, probudiš se u tom istom jednom i jadnom životu i - treba ga živjeti. Jebeš praznike zbog kojih zavijaš ostatak mjeseca.
- Treba biti umjeren - mudrijao je Rudi.
- Gdje si ti čuo za umjerene pripadnike slavenskih naroda? - upadnem ja, više da spriječim Lukinu burnu reakciju na ovu primjedbu koja se lako dala naslutiti iz naglog povećanja crvenila u njegovu licu.
- I kad ćeš doći na pozitivnu nulu? - nastavi Rudi pitati Luku ne obazirući se na moju upadicu.
- Ma, kakve pozitivne nule - ljutito mu odbrusi ovaj. - Nema ovdje pozitivnih nula, samo nule i ono ispod njih. Ma, ne razumiješ ti ništa. Trebao si ostati u Njemačkoj, gdje pozitivna nula predstavlja loš dan do boljeg sutra, a ne dolaziti ovamo gdje ta ista pozitivna nula predstavlja maltene blagostanje, za rijetke sretnike koji je svako toliko dostignu. Ah, jebeš sve to, nego kako tvoja glava? - upita on Rudija, aludirajući na njegovo ranjavanje glave u ratu.
- Nikako - odgovori ovaj. - Funkcioniram kao barometar; uredno predosjetim svaku promjenu vremena, barem dan-dva unaprijed. Usto noćas nisam mogao spavati od glavobolje, pa sam skoro cijelu noć šetao po terasi ispred kuće i pušio, tako da sam se jutros ustao s pepeljarom umjesto usta. Užasan osjećaj.
- Pa, prestani barem pušiti - reče mu Luka.
- Ma nemoj - podigne ovaj ton. - Što mi još preostaje da prestanem?
- Ej, što je ovaj danas osjetljiv kad je on u pitanju - pomalo zatečeno će Luka njegovom reakcijom obraćajući se meni.
- Jebi ga, zadnjih je godina uspostavio hvalevrijednu emocionalnu vezu s tim uzročnikom raka pluća i preranog infarkta, pa ga utoliko treba razumjeti - odvratim ja.
- Baš se ima tko javiti - sada se Rudi polusvađalački okrene prema meni…

…U tom trenutku u kafić uđe Stipo, Hrvat iz Vukovara, čijim se ulaskom prekine naša mala rasprava o utjecaju cigareta na prijevremeni odlazak na onaj svijet. On je još 1991. godine došao u Pulu, privremeno kao i ostali Vukovarci, gdje se i danas nalazi jer o stvarnom povratku, za sada, nema ni govora. A sam Bog zna kada će biti! On je bio djelatnik vojne policije, ili kako se to već danas kaže, a ja sam mu pisao molbu za prijem u nju, prije podosta godina. Od tada smo nekakvi prijatelji. Međutim, uz posao u vojnoj policiji vodio je i jedan kafić u Puli te neku kavanu izvan Pule, vrlo sumnjivog karaktera, gdje su dolazile mlade djevojke iz Ukrajine, mijenjale se svaka dva-tri mjeseca, izvodile nekakav umjetnički program. O razini programa ne bih ovom prilikom, dobrog ukusa radi. Podrazumijeva se da su svi ti poslovi bili vođeni pod drugim imenima, da Stipo s njima formalno nije imao ništa, iako je više vremena provodio baveći se njima nego vojnom policijom. Valjda se radilo o zahtjevnijim poslovima, pa im je trebao posvetiti više vremena. Onako krupan i jak, polako se gegajući, pridruži se nama.
- Zašto imaš naljepnicu ratnog vojnog invalida na autu kad nisi invalid? - upita ga Luka, još dok je sjedao, pokazujući kroz prozor na Stipov mercedes, stariji tip, parkiran ispred kafića, na kojem se vidjela nekakva naljepnica, ali ja nisam uspijevao razaznati što se nalazi na njoj. Luka očito jest.
- Zato da se mogu parkirati gdje god hoću i da uz to ne plaćam ništa - mirno odvrati ovaj, usput naručujući piće za sve.
- Meni su na bojišnici odnijeli pola glave, pa nemam takvu naljepnicu - javi se Rudi.
- Ja bi se na tvom mjestu upitao koji su ti dio odnijeli - nasmija se Stipo.
- Kako možeš tako? - bio je uporan Luka. - Pa, čovječe, tako sramotiš časnu uniformu hrvatskog vojnika.
- Vi iz bivše JNA ste svi sjebani u glavi - odvrati mu mirno Stipo. - Uopće nemate poduzetničkog duha. Robi, to se ne odnosi na tebe, nego na ovakve kao što je Luka.
- Kakav poduzetnički duh? - odmjeri ga ljutito Luka. - Ja sam školovan vojnik, a u vojnoj me školi nitko nije osposobljavao za voditelja kafića i javnih kuća.
- E, vidiš, to ti je velik propust u školovanju - nasmija mu se Stipo. - Zato ste i propali. Evo, recimo, vidi Matu! - reče pokazujući preko puta, kuda je upravo prolazio Mato, još jedan Vukovarac, sa sudbinom sličnoj Stipovoj, samo što je Mato nedavno završio u invalidskoj mirovini.
- Što s njim? - upita Luka. - Čovjek izgubio tri prsta u ratu, prolupao i sada je u mirovini. Što tu ima posebno?
- Ništa - nasmija se Stipo, pomalo ga sažaljivo gledajući. - Samo što ti ne znaš da je on prije rata bio mesar u Vukovaru.
- Mogao je biti i astronaut, pa što? - svadljivo će Luka.
- A ne - otegne Stipo. - Da je bio astronaut, ne bi pijan ko letva, mesarskom sjekirom, otfikario sam sebi ta svoja tri ratna prsta. To pola Vukovara zna.
- Stvarno? - s nevjericom ga odmjeri Luka…

ODLOMCI IZ III. GLAVE

…
- Zašto je moj tata morao poginuti? - upita me Anita iznebuha, gledajući me onim ozbiljnim dječjim pogledom koji ne očekuješ, koji te uvijek zatekne svojom težinom i iskrenošću, koji ne dozvoljava izvrdavanje, koji kao da govori da će ti ga jednom ponoviti kada odraste i da će te onda pitati zašto joj tada nisi rekao istinu. Male, sitne, ponekad tako neophodne laži koje su temelj podnošljivosti surove stvarnosti, pa stoga zato tako rado pribjegavamo njima kada god nam se pruži prilika, ovdje nisu pomagale. Dapače! Ma kako ja užurbano smišljao što joj odgovoriti, a da to bude i suvislo i prihvatljivo za njenu dob, nisam znao što joj reći. Da i hoću, ne znam što bih lagao, a istinu - tko nju uopće zna! I tko je pozvan, sve i da je zna, kazati je! - Barba Robi - prekine me ona u razmišljanju - nemoj mi, molim te, pričati priče kao moja mama, kako je on na nebu, kako se morao žrtvovati za domovinu, ali da je i dalje uz mene. Zašto je on morao poginuti?
- Eh, dijete moje - uzdahnem ja, u nedoumici, dok mi se istovremeno pojavio Marijev lik ispred očiju, onako napola šeretski nasmijan, kako uživa u mojem verbalnom posrtanju s njegovom nadmoćnijom kćerkicom. - Tako bih ti rado dao odgovor koji bi te zadovoljio, ali ga nažalost nema…

ODLOMCI IZ IV GLAVE

…Telefon je zašutio. Sjedoh na trosjed. Umoran sam, pomislim, od svega. Od prijatelja, od rata, od žena, od promašenih ljubavi, od besmislenih nadanja, od sebe. Zapravo sam najviše umoran od samog sebe. Postao sam težak sam sebi. Nepodnošljiv. Zasitio sam se rata, ratnih zbivanja, postratnih trauma svih vrsta, promašenih sati, dana, mjeseci i godina. I Sandre, i Kanade i Hrvatske i Balkana; svega! Nakon dugo vremena uzmem Napoleon i natočim jednu čašicu. Nije išlo. Prolijem je u sudoper i sjednem natrag na trosjed. Bože moj, kamo me nosi ova mutna životna rijeka, čijim se virovima ne možeš oduprijeti, nego se možeš samo nadati da će te što prije izbaciti na obalu, u što podnošljivijem stanju. Osjećao sam težinu i lagano probadanje u prsima. K vragu, nije valjda srce opet. Ponovno uzmem bocu i natočim konjak. Po preporuci liječnika da jedna čašica uvijek pomaže u takvim situacijama. Valjda je to takva situacija. Taman sam htio nagnuti čašicu kad se sobom razliježe onaj poznati vapijući zvuk. Krrrr! Ah, moje ljubljeno zvono koje je odlučilo pod svaku cijenu nadživjeti me. Blijedo odmjerim vrata, ne pomičući se s mjesta. Nisam namjeravao ustati. Da je Isus Krist još jednom uskrsnuo, možda bih jedino njemu otvorio, ali njemu zaključana vrata ionako ne predstavljaju nikakav problem, pa je utoliko ta bojazan otpala. Krrrr! Da mi pištolj nije nekoliko koraka dalje, u ladici, upucao bih ovog sakatog zombija na zidu i tako riješio i svoje i njegove muke zauvijek.
- Robi! - začujem ženski glas izvana.
Nemoguće! Toliko luda nije, pomislim, da bi došla ovamo. Vjerojatno neki drugi ženski glas, sličan njenom. Okrenem čašicu naiskap. Trebalo mi je to sada, bez obzira na srčane probleme. I dalje nisam mrdao. Poziv se ponovi. Ustanem polako, kao u transu i krenem prema vratima. Otvorim ih. Gledali smo se jedno vrijeme, a onda je ona prošla pored mene, sjela na trosjed i zagledala se u mene. Ja sam stajao i gledao u nju. Vrijeme je stalo.
- Imam toliko pitanja koja ti želim postaviti, na koja očajnički trebam odgovor - konačno reče ona, gledajući me svojim dubokim, crnim očima.
- Ne znam ti ja odgovore na njih - jedva procijedim. - Da sam ih znao, ne bismo ni bili u ovakvoj situaciji. A odgovore koje znam, ili mislim da znam, bolje za oboje da ne čujemo. Najiskrenija sugestija, zaboravi ih…

ODLOMCI IZ V. GLAVE

- Što ti znači Sinj i Dalmacija? - upita me ozbiljno Eva dok smo sjedili u njenom autu na Kukuzovcu i pušili.
- Sve i ništa - procijedim zamišljeno. - Što mi znači? Umrle su mi obje bake, oba djeda, ostali iselili, malo tko je ostao. Kuća je prazna, zapuštena, nemaš kome doći, nema bake, nema onog toliko poznatog mirisa iz kuhinje, one topline, ugođaja; nema ničega. Samo stari štednjak u kojem godinama nije zapaljena vatra, u kojem su već i ostaci pepela nestali. Oko druge kuće, gdje je živjela druga baka, u kojoj sam proveo najranije djetinjstvo, sve je zaraslo, godinama nisam ušao unutra. Ne znam ni tko danas drži ključ od nje. Ima li ga itko? Ili je i čuvar ključa u međuvremenu umro ili iselio?! Zato, kada već dolazim u Sinj, najradije zastanem na ovom brdašcu odakle puca pogled na cijelu našu Krajinu koja barem ovako, iz ptičje perspektive, izgleda onakvom kakvu sam je ja zadržao u sjećanjima. Čim se spustim dolje, do kuća, vidim da se sve promijenilo. Znaš, uvijek me iz početka frapira činjenica kako su te kućice u osnovi malene, a kako ih ja, kada sam daleko odavde, doživljavam velikima. Čudna su ta sjećanja, kako sve izvitopere. A opet, kad dođem u Split, gdje sam proveo drugi dio djetinjstva, odrastanje, pubertet, sve mi je s jedne strane poznato, a s druge opet strano. Godinama sam glancao isti kamen na rivi gdje sam navečer sjedio s društvom i čekao tebe, sjećaš se. Sada mogu satima šetati po njoj, a da nikog ne prepoznam. Jednostavno rečeno, postao sam stranac. Jedan čudan ambivalentan odnos. Istovremeno ti je sve i blisko i daleko. Valjda je sve u ljudima, a ne u stvarima, pa ni u tim splitskim zidinama pod kojima smo se toliko puta poljubili. Ako tebe nema, ni one više ne znače ništa, osim nejasne uspomene koju ne znaš gdje svrstati. U lijepo, u tužno, u vječno, u prolazno.
- A toliko si svojedobno patio od čežnje za Splitom - reče ona.
- Neizrecivo - progunđam. - Vojska mi je sve uzela. I Split, i Dalmaciju i, posredno, tebe. Isuse moj, kako sam mrzio i mrzim uniformu…

…Vrijeme je najmilosrdniji i najnemilosrdniji faktor u življenju svakog dvonožnog stvorenja. I to istovremeno. Ovisno o tome jesi li se prilagodio novonastaloj stvarnosti ili ne. Ako jesi, onda te ono svojim neumitnim protjecanjem spašava, ako nisi, onda te dotuče. Dokusuri ono što je od tebe još ostalo. Možeš biti i na sredini, poluprilagođen, pa te vrijeme čas liječi, čas boli, već kako koji vjetar navrne na ogoljene rubove tvojih sjećanja. Čini mi se da sam ja tu negdje bio. Polako sam se rastajao sa starim svijetom, a još sporije ulazio u novi. Ne znam ni koji je taj novi, kad malo bolje promislim. Valjda još nije svanuo taj dan kada ću u njegovo prvo praskozorje moći sam sebi reći zašto ga želim odživjeti. Nepovezane i konfuzne misli su mi lutale od jedne krajnosti do druge pa dođoše i do Marija, vratiše me na njegov mali grob negdje u okružju Dubrovnika, podsjetiše me na to kako sam za nedavnog posjeta Sinju htio i tamo otići, ali nisam, iz vrlo prozaičnih razloga. Prvo sam se napio sa stricem toliko da se ni danas ne osjećam baš najbolje, a potom, život ti naprosto nameće obveze koje moraš odraditi. I nisam otišao, a htio sam. Nisam ga posjetio, a imao sam potrebu. I tko zna kada ću tamo otići! Hoću li uopće otići, ma koliko mi taj čovjek bio drag. Tko zna kad bih stigao otići i da je živ tamo, a ne samo vidjeti vremenom nagriženi drveni križ na kojem se vjerojatno jedva nazire ime onog tko počiva ispod njega, jer su vjetrovi i kiše i to dobrano isprali. Srećom, tamo je groblje malo pa ga ne bih morao tražiti nekoliko sati kao svojevremeno oca, na riječkom groblju, jer sam iz, ljudskom biću nepoznatih razloga, upamtio sasvim pogrešno odredište njegovog zadnjeg počivališta. Dva sata sam lutao po desno raspoređenim poljima, gledano od ulaza u veliko gradsko groblje, uvjeren da je upravo tamo pokopan, pa kad je konačno došao službenik koji tamo radi i lijepo mi objasnio da su se u godini smrti mojeg oca pokapali na sasvim drugom mjestu, stotinjak metara lijevo od mjesta gdje sam se ja nalazio, skoro sam se posvadio s tim čovjekom bez kojeg ga zapravo ne bih uspio ni pronaći. Bio sam ogorčen na sebe, na pokojnog oca, na tog jadnog čovjeka, na cijeli svijet; najviše na sebe…

…Čim sam ušao u stan, nazovem Acu.
- Imam dobru i lošu vijest - rekoh mu ja. - Koju ćeš prije?
- Dobru - odgovori on. - Za lošu nikad kasno nije.
- Dolazimo svi gore. I sin ti, i ja i tvoja bivša.
- To je bila i dobra i loša vest odjednom, ili? - oprezno će on.
- A ne! To je samo dobra. Loša je da bivša uvjetuje dolazak s držanjem uvodnog slova na svadbi.
- Uvodnog čega? - zbunjeno će on. - Kakvo uvodno slovo, jesi li ti normalan? Ako ona bude išta držala na svadbi, ja se mogu odmah uhvatiti za izvesnu stvar i zaboraviti na svadbu. Je li, ti to mene zajebaješ, ha?
- Malčice - priznam mu ja, dok se s druge strane začuo uzdah olakšanja.
Onda mu objasnim sve, prepričam cijeli razgovor, prenesem moje dojmove o kumi kao majci, a naročito o njenom strahovanju za njegov budući odnos sa sinom.
- Ja da zaboravim Matiju - povišenim, pomalo iznerviranim tonom će on. - Da zaboravim svog sina! Svog jedinog sina! Pa, kume, bog te jebo, barem me ti poznaješ. Nikada ga neću zaboraviti. Nikada! Kunem ti se svim svojim, da nije bilo Matije, ja danas ne bih bio živ. Stari moj, ja sam u takve depresije padao da sam jedno vreme svaki drugi dan čistio pištolj i spremo se da se upucam. Zdravlje otišlo u kurac totale, vojska me odjebala i nateže ko malog majmuna, zemlja u ratu, bez prebijenog dinara, ej! Nemaš čime ni tablete za bolove nabaviti. Nemaš prijatelja, nitko da ti pomogne, samo ovo dvoje mojih jadnim matoraca koji su umirali zajedno sa mnom. I onda krenem i kažem sebi - dosta je bilo sranja, odoh ja, a neka drugi uživaju ako mogu. I onda mi pred oči dođe slika mog Matije, držim pištolj na čelu, kunem ti se svojim roditeljima, i nemam snage da povučem obarač. Kažem sebi - stani idiote, ima na ovoj jadnoj planeti jedno nevino stvorenje kojem trebaš, koje tebi treba, izdrži samo da ga vidiš pa se onda ubij. Pa onda opet sam sebi kažem - šta ću mu ja ovakav nikakav, bolje da me zadrži u sećanju onakvog kakvog me je zadnji put video. Ali duša, kume, duša. Nije sve u tom jadnom bolesnom telu, nego u duši. Mojoj duši je trebao on, nije mi dala da odem s ovog pretužnog sveta dok ga ne vidim. Samo da ga još jednom vidim, pa nek sve ide u pizdu materinu. Sećaš se našeg prvog susreta kod tete Dese, u Austriji. Sećaš, dabome, tko to može zaboraviti. Veruj mi da mi se ona tri dana telo raspadalo od bolova, bilo mi je gore nego ikad, ali to su bila tri najsrećnija dana u mom životu. Telo je umiralo, ali, burazeru, duša je bila veća od Austrije. Veća i od stare Juge, majku joj jebem, s onima koji su je stvarali i rastakali, koji su nam sve ovo i napravili. Nećeš da živiš s nekim, pa nemoj, bog te jebo, ali ga ne moraš zato ubiti. Kad ste otišli, kad sam ostao sam, celu noć sam plakao. Da ne bi tete Dese, to bi mi bila zadnja noć. Uf! Ne mogu više, kume, pada mi mrak na oči. Teško mi je. Ej, rezali su me po bolnicama uzduž i popreko, starci su dolazili i plakali, ja sam njih tešio, ali zaplakao nisam. Plakao sam samo zbog tebe kad sam onomad odlazio iz Pule i zbog mog sina. Ajoj! Ne mogu više, bogami, nazvat ću te kasnije…

…Nekoliko dana kasnije, nakon što sam sredio sve formalnosti oko odlaska na Acinu svadbu, a nakon dugog i zamornog truckanja brodom od Rijeke do Dubrovnika te potom autom, u subotu predvečer, dok je lagana kišica sipila, čistio sam Marijev grob, kidao travu s njega i oko njega i stavljao na očišćenu i mokru zemlju bijele kamenčiće koje sam donio s obližnje plaže. Na kraju, umoran ali zadovoljan sam sa sobom, stavio sam velik buket cvijeća uz drveni križ i jedan mali bijeli cvjetić, od Ace, zapalio svijeću pored njega, sjeo na neki kamen kraj groba i zapalio cigaretu. Dim iz cigarete se polako vijugao između sitnih kišnih kapi koje su se lijeno slijevale niz križ, niz moje lice, ruke. Cigareta se ugasila sama od sebe, između mokrih prstiju. Obrišem prste o dijelove odjeće koji još nisu bili potpuno mokri, potom zapalim novu cigaretu i navučem košulju iznad glave kako bih je zaštitio od kiše.
- Prijatelju moj, evo, stigoh ti konačno i ja. Jedan drugi, zajednički nam prijatelj, podsjeti me da život bez duše i nije neki život, a samo će duša ostati poslije nas. Nadam se da je tvoja sada tu negdje, da ne pričam sam sa sobom, da me slušaš. Volio si to i ranije, pa valjda nisi gore na nebesima promijenio navike. Oprosti što tek sada dolazim, ali valjda u životu tako mora biti. Moraš najprije očistiti srce pa onda krenuti. I vjeruj mi da nisam ovdje došao tek tako, reda radi, nego da mi je drago što sam tu isto koliko i tebi. A znam koliko to tebi znači.

ODLOMCI IZ VI. GLAVA

Polako je istjecala i ta 1996. godina. Njenim odlaskom na neki način udaljavala se i moja prošlost od mene. Po logici stvari, uslijed proteka vremena, većina događaja je blijedjela, a oni koje je čovjek želio zauvijek zadržati za sebe, srećom je bilo i takvih, duboko su i pažljivo pohranjeni u malenom kovčežiću zvanom sjećanja koji se nalazio pažljivo sklonjen u nizu velikih, pa si do njega mogao doći samo otvarajući jednog po jednog, od onog prvog, najvećeg do onog zadnjeg, najmanjeg, u kojem se nalazilo sve blago tvoje prošlosti; kao ruske babuške, na desetke ih otvoriš dok ne dođeš do one najmanje i najvažnije. Najteže se dolazi do onog najvrjednijeg. Zašto toliko njih prije tog malog kovčežića? Zato što, ako neki i krenu otključavati sve te kovčege, u većini slučajeva se umore i odustanu prije kraja, a ako je netko dovoljno uporan pa uspije doći do najmanjeg, a ti mu u trenutku slabosti omogućiš da zaviri unutra, možeš se samo iskreno nadati da je to i zaslužio...

…A u povodu Božića i predbožićnog ludila po trgovinama uvijek se pitam što bi država i trgovci napravili da se Isus nije odredio materijalizirati u obliku čovjeka, makar mi se čini da je i on nakon toga poprilično puta preispitao smislenost takve odluke. Pogotovu ako se prisjetimo kraja njegovog ovozemaljskog bivstvovanja. Koliko je njegova žrtva pridonijela miru među ljudima, međusobnom uvažavanju, toleranciji, poštivanju i drugih a ne samo sebe, te koliko je sve to skupa ostalo samo na dobroj namjeri?! Kako vrijeme odmiče, ljudi smišljaju samo još veće grozote, još razornije ratove, dok se konačno, kako im je krenulo, jednog dana potpuno ne unište. Sami sebe. I većina njih vjerojatno vjeruje u ovog ili onog boga, jer, kako rekoše, ako boga i nema, treba ga izmisliti, u nešto vjerovati moraš. Vjerovati samo u sebe i u svoje krhko «ja», baš i nije neka predispozicija za lagodno preživljavanje ove nemilosrdne današnjice. A dovoljno je uzeti bilo kojeg ozbiljnijeg pisca iz prošlih stoljeća da brzo zaključiš kako prosječnom ljudskom jadniku nisu ni prije cvjetale ruže. Dapače! No, da se vratimo Božiću. On ipak mora postojati, ako ni zbog čega drugog, ono zbog djece, jer se barem taj jedan dan ispred njih svi u obitelji vole, slažu, makar često glumatajući brižne i drage; djeci će na kraju ostati barem taj dan, jedan dan, duboko usječen u njihova sjećanja kao nada u ljepotu obiteljskog življenja. Ma što im život donio kasnije, uvijek će se dolaskom Božića sjetiti tih lijepih trenutaka. Ako je moguć takav trenutak, možda ga je moguće i produljiti. Božić im naprosto ostavlja takvu mogućnost u budućnosti. Božić će za njih biti nada jer je još cijeli život ispred njih, dok se stariji polako rastaju i s njom. Eto, trebali bismo imati toliko obzira prema najmlađima da im bar tu nadu ostavimo u naslijeđe.
Ali što je s onom djecom koja na Božić nemaju roditelje oko sebe, stvarno ili licemjerno brižne, bilo kakve? Što je s mnogom djecom na ovim prostorima čije su roditelje progutala prošla ratna zbivanja, bilo da ih nema među živima, bilo da ih nema više među njima, nego ih je vihor rata tko zna kamo i zašto odnio? Što je s njima? Kako će ona doživjeti taj blagdanski ugođaj? U kakvom će sjećanju njima on ostati? I što će ona od tog ugođaja ponijeti sa sobom u godine koje im predstoje. Tugu, razočaranje, bol, bunt i revolt prema svemu i svima. A koliko je takve djece na svijetu! Pitam se, tako prigodno, da li su promotori ratova ikada razmišljali o tome ili su i oni jedni od takve silom ostavljene djece. Da li su ikada pomislili kako će ta djeca sutra, kada budu odrasli ljudi, promicati snošljivost i razumijevanje u svojim sredinama u odnosu na druge. Zar nije dovoljno što ljudi i bez rata razaraju obitelji, uslijed ovih ili onih okolnosti, nego im još trebaju i ratovi. Zar nije dovoljno teško pitanje: tko na ovaj Božić drži tvoje dijete iz ranijeg braka, dok istovremeno držiš svoje ili tuđe, iz drugog ili bilo čijeg braka?
Božićna depresija! Redovno me uhvati pred dolazak dana Isusova rođenja i ne popušta danima…

…Večeras, za promjenu, ipak odlučim preslušati sekretaricu. Valjda sam, pod utiskom predstojećih blagdana, počeo i ja biti uviđavniji. Barem na ovoj razini. Prva poruka je bila od tete Dese. I to loša. Da ne bih slučajno morao čekati, da se ne bih ponadao da ću biti barem minut duže pošteđen. Glas joj je drhtao, a govorila je o kumu Aci. Da je završio u bolnici, u vrlo teškom stanju, da ne zna hoće li preživjeti. Da je prije odlaska zamolio oca da mi preko nje čestita Božić i Novu godinu. Da to ni slučajno ne smije zaboraviti! Isključim sekretaricu. Nisam želio dalje slušati. Dovoljna mi je bila i ova jedna poruka za večeras. Da barem nisam uključio ovu prokletu napravu. Da sam to ostavio za sutra. Za loše vijesti ionako nikad kasno nije. Uvijek jednako bole.
Ponovno sjednem na trosjed i zagledam se u prozor. Vani je bio mrak, jedva su se nazirali krovovi zgrada. Mogao si sjeći tišinu koja je prelila ovaj kutak gdje me Bog smjestio. Zapalim cigaretu, prospem sok u sudoper i nalijem konjak. Uzmem gitaru, otresem s nje višegodišnju prašinu, i tvrdim, ukrućenim prstima, već odviklim od sviranja, prijeđem po žicama, onako tiho, ispod glasa; dok je dim izazivao suze, zapjevam tiho, što sam mogao tiše:
«Rastao sam pored Dunava…» .

ODLOMCI IZ VII. GLAVE

Pred jutro sam, negdje oko četiri-pet sati, prevrtao po stanu, po kutijama, tražeći među davno ostavljenim stvarima fotoalbume iz vojne škole, one koji su se kasnih sedamdesetih prodavali u kantini školskog vojnog centra u Splitu, na kojima je bio amblem tog centra, s tvrdim crvenim koricama i sivim listovima izrađenim od nekvalitetnog papira, na koje su se fotografije morale lijepiti. Imao sam takva dva, ali ih sada nisam mogao pronaći. Nisam ih vidio godinama, točnije, uopće se ne sjećam kada sam ih zadnji put vidio. Konačno ih nađem. I počnem listati. Gledao sam tu galeriju mladenačkih likova, cijelu klasu, od kojih mnogi više nisu među živima. Neke je smrt odnijela nedugo nakon školovanja, uglavnom zbog nesretnih slučajeva, neki su nestali u ovom ratu; kako god da se okrene, malo nas je ostalo među živima, a još manje nas je ostalo živjeti na ovim prostorima. Za godinu dana bit će dvadesetogodišnjica završetka školovanja koju nitko obilježiti neće jer to spada u onaj dio koji se mora zaboraviti, čega se ne smijemo sjećati, barem ne javno. Svi drugi koji stjecajem sretnih okolnosti nisu imali veze s bivšim vojnim školama, uredno slave ove ili one obljetnice. Naše obljetnice ne postoje, kao da ni mi postojali nismo. Bez obzira na to u kojoj se novonastaloj državi danas nalazimo, što se toga tiče zasigurno svi imamo jednak tretman. Predstavljali smo relikt prošlosti koji se morao zaboraviti, eutanazirati po kratkom postupku i pod svaku cijenu. I nije bitno što je tko od svih nas danas, naša prošlost ne postoji, osim u nama samima. A postojali smo, i te kako. To se konačno najbolje vidjelo u prošlom ratu, gdje su bitke na svim zaraćenim stranama uglavnom vodili ljudi koji su se upravo školovali po raznim bivšim vojnim učilištima, jer vojno znanje ipak moraš negdje steći. Školovala ih je država koju su poslije, uz pomoć tamo stečenog znanja, raznijeli u komadiće. Tek toliko da paradoks bude veći. Koji graniči s perverzijom, na balkanski način, naravno. Jebeš državu i školovanje, ali što je s ljudima? Pogotovu sad kad je rat gotov. Smijemo li ih se sada barem sjećati javno ili ni za to nije sazrelo vrijeme. I da li će ikad sazreti? Neki dan sam naišao na Mira, prijatelja koji je sa mnom i s Acom završio tu školu. Proveli smo mnoge dane i noći zajedno. Sada sam ga gledao na pomalo ostarjeloj slici, s maturalne zabave, održane u hotelu «Duilovo» u Splitu, davne 1978.g. I Aca je bio na njoj, široko nasmijan, kakav je uostalom više-manje uvijek i bio. Prilikom spomenutog susreta mu usput rekoh, provocirajući njegovu reakciju, da će mi Aca vjerojatno doći u posjete i pitao bi li ga želio vidjeti. Naravno da bi, dapače, ali ako se to može organizirati u mom stanu, da nas ne vide vani zajedno jer je on u ovoj našoj vojsci, a tamo i bez toga ima dovoljno problema samo zbog činjenice što je nekada bio u uniformi bivše Armije. Tim više što ova naša vojska danas samo gleda kako da se riješi takvih kao što je on. Rat završio, više im ne trebaju, pa bi ih se sada vrlo rado odrekli, ako je ikako moguće. Ali, iskreno napominje da bi ga doista želio vidjeti. Samo, eto, ne javno. A kako da ga ja tajno dovučem u Pulu, kako će na mene gledati, pitao sam ga ja. Tebi ne mogu ništa, ti ne ovisiš o njima, odgovorio mi je, dok bi njega odmah proglasili jugonostalgičarem, i eto ti problema koliko želiš.
Nostalgija! Kako itko razuman i iole dobronamjeran može proglasiti nostalgiju za ljudima do kojih ti je stalo, s kojima si u pravilu proveo više od pola života, koji se, konačno, nisu ni u jednom ratu uprljali ničijom krvlju, neprijateljskim činom prema vlastitoj državi…

ODLOMCI IZ VIII. GLAVE

Što uopće znamo o neizlječivim bolestima kojima stjecajem pukih sretnih okolnosti i voljom Boga nismo ugroženi, za sada, osim da one postoje, da se dešavaju, tu negdje oko nas?! Dok se nas direktno ne tiču, poštenja radi, treba reći da uglavnom ne znamo ništa. Ono malo općih podataka o njima doista se ne može podvesti ni pod prosječnu upućenost, a još manje pod ozbiljnije poznavanje. Kada nas odaberu za žrtve, onda marljivošću očajnika skupljamo svaku informaciju, upijamo ih kao spužva, neselektivno ih gomilajući u sebi, držeći se za njih kao za posljednju slamku spasa. Malo manje mara pokazujemo kada se to desi nekom nama bliskom, polazeći od toga da je to posao liječnika, a na nama je da pokažemo razumijevanje za stanje bolesnika, ali nitko normalan ne može zbog toga očekivati od nas da zabijemo nos u medicinske enciklopedije i proučavamo uzroke, simptome i posljedice te bolesti…

…Kako smo u suštini neosjetljivi na tuđe patnje, kako ih nesvjesno ili čak polusvjesno ignoriramo, pa čak i posredno prihvaćamo jer, naravno, zlo je da se one dešavaju, ali, bože moj, što mi tu možemo, ne ovisi to o nama, pa što nam onda preostaje nego da se pomirimo s tim. A ne možeš se pomiriti s tim, ako ne gledaš upravo tako. Linija manjeg otpora, koja nam, barem prividno ili privremeno, omogućuje da ovozemaljsko bivstvovanje bude podnošljivije jer se bojimo da će nam život, ako to počnemo gledati drugim očima, i sam početi ličiti na život tih bolesnika. A to ne želimo i od toga bježimo, često i pod svaku cijenu.
No, život, takav kakav jest, svako toliko te dovede pred svršen čin, širom ti otvarajući neke, do jučer zamagljene vidike, čineći ih tako savršeno čistima da te oči od šoka, od onog što prvi put vidiš kristalno jasno, u taj mah doslovno zabole, a onda se polako počnu privikavati na sliku oko sebe, kao što je to meni sada napravio. I prvo što se čovjek upita u tom trenutku jest da li bi to izbjegao da je mogao?! Da li bih ja došao u ovu vikendicu da sam znao što sada znam? Iskreno, ne znam. Najjednostavnije bi bilo licemjerno moralizirati u vlastitu korist, kad već ionako nemaš izbora, pa odgovoriti potvrdno. No, nisam siguran da bih donio takvu odluku, ali se nadam da bih. Prije svega zbog samog sebe, a potom zbog svega drugog. Otprilike sam tim riječima odgovorio Snježani na njen upit o tome...

… Naravno, mene je prije svega interesiralo kako se HIV prenosi. A prenosi se najčešće spolnim putem, unoseći virus kroz razne otvore na tijelu, pa između ostalih i kroz usta. Lagani znoj me počeo probijati. Onda mi je laknulo kad sam malo pažljivije pročitao na koji se način unosi ustima. Naime, može i tako, ali za spolnog odnosa. Jebeš oralni seks, gdje je dio koji se odnosi na poljupce? Nađoh i to. Lijepo piše da nema dokaza da se HIV prenosi poljupcem. Nema dokaza ni da se ne prenosi. Vjerojatno se ipak ne prenosi, osim ako se ne radi o, kako to tamo napisaše, tzv. «dubokom poljupcu». Jebi ga, koja je mjera da bi bio dubok? Jezik do zubiju, do krajnika?! Tko se uopće sjeća što sam radio s jezičinom, tko je mjerio dubinu… Sranje! Ali pazi ovo: suzama se ne prenosi! Kako je sudbina milostiva! Možeš plakati koliko god hoćeš, isplakati more, možeš njene vrele, slane suze osjećati po cijelom tijelu, ne moraš se brinuti, nema HIV virusa u njima. Isplači se, srećo, do mile volje, to je dopušteno, za plakanje nije predviđena kazna. Utopi se u suzama, jer su barem one ostale nevine u ovom prokletom, surovom svijetu. Čak ih ni SIDA nije oskrvnula, ostavljajući nam barem to: pravo na suze, na plakanje. Jedino pravo bez posljedica. Valjda i mora biti tako kad suze i nisu pravo, nego posljedica…

… Ode i Stipo. Ostadoh sam. Što sada s ostatkom dana, odnosno večeri? Bio sam doista umoran i sit svega. A opet, nije mi se spavalo. Barem ne još. Da nazovem Snježanu! Ne! Još su presvježi dojmovi od zadnjeg susreta. Onda se sjetim nje. Lidije. Liječnice s kojom sam počeo hodati prije deset i više godina, koju sam upoznao jedno ljeto u Vodicama i s kojom sam nekako tu vezu uspijevao godinama rastezati, da traje, a da ne obvezuje. Njoj je zapravo trebalo rame za plakanje, a meni svako toliko, kad bih navratio u Zagreb, gdje je živjela, topao krevet i ugodno provedena noć. Definitivno najisfrustriranija žena koju sam poznavao. Ali zgodna žena, visoka, s lijepim tijelom i dugom kestenjastom kosom. Nismo se čuli skoro godinu dana. Zapravo, nekada smo se viđali otprilike jednom mjesečno, dok poradi moje nepažnje nije stradao njen ljubimac Silver, mačak kojeg je ona obožavala i koji je bio toliko utovljen da mu je trebalo desetak minuta da prijeđe iz sobe u sobu. U stvari, ona je imala pet ili šest mačaka, ali Silver je imao poseban status, sve do jedne sparne, ljetne noći, negdje oko četiri ujutro, kada sam ja, u prilično maglovitom stanju, potpuno gol, neoprezno sjeo na fotelju gdje je on snivao snom pravednika. Teško je reći tko se od nas dvojice više prestrašio, ja, kad sam na goloj koži na najosjetljivijem dijelu tijela osjetio njegovu dlaku i pandže, ili on, nenadano pritisnut svom mojom težinom. Uglavnom, obojica smo skočili kao opareni, a onda sam ga ja u hipu, onako zbunjen, refleksno dohvatio za rep i bacio što dalje od sebe. Čista samoobrana. Problem je što se u neposrednoj blizini nalazio otvoren prozor. Još veći problem je što se taj prozor nalazio na jedanaestom katu. I ode Silver. I koja ono budala reče da mačke imaju više života. Da se uvijek dočekaju na noge. Ne znam na što se Silver dočekao, ali to mu je bio zadnji let u ovozemaljskoj misiji. Lidija mi to nikada nije oprostila, iako se moje kuknjave nad ostacima Silvera ne bi postidjele ni profesionalne narikače na sprovodima, po nekim našim krajevima. Uzalud! Ona je i dalje patila za Silverom, iako ta mačorčina s izgledom minijaturnog teleta nije imala nijednu srebrnu dlaku; bio je crn kao noć, pa mi nikad nije bilo jasno čime je zaslužio takvo ime. Da mu je barem boja dlake odgovarala nazivu, možda bih ga i uočio na vrijeme. Izbjegao tragediju. Ali ovako! No, o mrtvima sve najbolje…

ODLOMCI IZ IX. GLAVE

…Eto, dolazi i ona, pomislim, zatvarajući vrata, paleći u prolazu komjutor i TV. Naime, kako su izmislili elektronsku poštu, htio-ne htio, morao sam se uklopiti u nastupajuću globalizaciju, što je, koliko god mi ona kao pojava bila neprihvatljiva, ipak imalo i svojih dobrih strana. S jedne strane Internet, s kojeg možeš pokupiti svaku potrebnu informaciju, s druge strane elektronska pošta, koja te pošteđuje papira, slanja i čekanja. Jedno od pristiglih pisama bilo je Tatjanino, iz Australije. S njom sam inače u zadnje vrijeme rjeđe kontaktirao i to sa sve kraćim pismima. Zapravo, kao i svemu drugom, vrijeme učini svoje, pomalo se istroše teme, a i život nametne neke nove obveze koje ti progutaju sate, dane i mjesece, a da nisi ni svjestan toga. Međutim, ovo me je pismo najprije začudilo svojom neuobičajenom dužinom, a potom još više sadržajem. Uključim printer, izlistam pismo i počnem čitati:
«Dragi Robi,
U više sam ti navrata pokušala ispričati svoju «priču», ali nikad nisam imala dovoljno snage za to. Nije mi se činila ničim posebnijom u odnosu na sve druge sarajevske priče iz tog ratnog doba, ili se nisam imala snage vratiti u nju, svejedno. Onda, nakon odužeg razmišljanja, nedavno sjedoh i napisah ovo pismo. Potom ga danima sama čitam, razmišljam o njemu i konačno odlučih da ti ga ipak pošaljem. Nadam se da ćeš razumjeti što sam njime htjela reći.
Dakle, zamisli osjećaj kad imaš okrutnih 25 godina i misliš da je sve moguće i da je dovoljno da nešto hoćeš i da istraješ u svojim namjerama, a onda te događaji odjednom preplave velom beznađa i sumanutih ideja! Zamisli da ti je ideja vodilja da obistiniš svoj san, da se ugnijezdiš u već započetom svijetu svojih uspjeha i onda se ni od kuda stvori brkata seljačina (s poštovanjem prema seljacima) koja te prizemlji u bljutavu «novoizgrađenu, buduću i jedinu ispravnu» stvarnost. Ukopa u nju. Nije jednostavno zamisliti, istina i nije jednostavna, tu uvijek ima neka kvaka o koju se spotiče korak, ili ga usporava ili ubrzava, samo da ne bude kako bi trebalo.
Eto, ja ne zamišljam nego se sjećam. Sjećam se jednog rastanka prije gotovo pet godina, u augustu bit će ravnih pet godina, ali za bol koju ja osjećam kao da je vrijeme stalo, miruje i čeka da već jednom odlučim šta s njom napraviti. A ja još uvijek pogledavam lica plavokosih muškaraca oko sebe, možda ugledam njegova dva oka, možda… Svako toliko se trgnem, učini mi se da je to On, stresem se i nastavim dalje. Utopija!
Požarevac, Srbija, jeftina autobuska stanica pretrpana oznojenim smrdljivim ljudima, zasićenim samim sobom, vojnici u pocjepanim uniformama, žene u crnini i mi - daleko od nas, ne pripadamo ni tim ljudima ni tom gradu. Poslije kupovanja karte odmah se okreću za nama: dijalekt nas deklariše: «bosanci», tiho sriču usne oko nas! Ja neprilagođena, još uvijek iznenađena, napola svjesna gdje sam i šta sam - vrtim vječno prepunu aktovku u rukama, još ogrnuta mirisom rijeke Miljacke i Chanelom 5; On u jeftinoj civilnoj odjeći pozajmljenoj od nekog druga jer su njegovu ukrali, osjedio kao starac, pregorio od planinskog sunca, s opekotinama po
licu, isušenog i izmrcvarenog pogleda. Samo sam ja svjesna šta je iza te bezličnosti. Ogađeni okruženjem koje nemilosrdno bulji u nas, kao da smo u vrtlogu koji nas vuče i razdvaja u isto vrijeme: autobus polazi, ljudi ulaze a nama nedostaje riječi. Šta mu reći, suze se same počinju kotrljati niz lice, grčevito ga grlim i istovremeno ga mrzim što «mora», što je «prisiljen», ne želim da shvatim da ni on ni ja nismo u glavnim ulogama; da se naša mala i beznačajna predstava privela kraju, da je to zadnje prije spuštanja zavjesa. Naravno, nismo tada toga bili svjesni, mada sada mislim da smo to oboje u dubini duše osjećali. Kraj najprije intuitivno predosjetiš, a onda i fizički; stisne te u prsima i ne da ti disati, samo što ga tog trenutka ne znaš prepoznati. Mrmlja mi nešto skrivajući suze: Ljubavi, nemoj da budeš tako tužna, otežavaš mi samo, sve će ovo brzo proći, nemoj da izgubiš ključeve od stana iz Sarajeva, vratit ću se brzo… Toliko neuvjerljivih i besmislenih laži, koje, sve i da hoćeš, ne možeš upamtiti jer nemaju smisla, nisu predstavljale ništa, baš kao ni mi tog trenutka. Jedino šta je apsurdnije od tih promašenih laži, jeste njihov cilj, namjera da me njima utješi.
Sjećam se strujanja njegovog daha, boje njegovog glasa, beznadežnog zagrljaja kojim je sve rečeno i ništa objašnjeno… Sjećam se rasklimanog autobusa koji sam pratila pogledom zamagljenim od suza dok sam nesvjesno išla za njim, gazeći kroz kore od lubenica i fleke od malina. U trenutku kad je iz mog vidokruga nestao autobus i on u njemu, bujica suza sliva se niz lice, dok pokušavam spoznati šta se desilo, gdje sam to ja i koja je ovo planeta; usput onako sedmim čulom čujem kako do mene dopiru dobacivanja gradskih đilkoša s flašama pjenušavog piva u rukama, u prolazu ih zabijem u lijepu pizdu materinu, dok me oni zatečeno promatraju, onako namirisanu i njegovanu, u elegantnoj garderobi i kožnim sandalama…
Praznina, bijes i bol, sve to pomiješano s mojim propalim nadama, planovima i čežnjama. Vraćam se u naš sarajevski stan, grcam u suzama, bacam stvari koje su mi na domaku ruke, njegov papirić s adresom na «lijevoj obali Drine» - jebe mi se za Drinu i za njene lijeve i desne obale i za tamo neki bataljon - kao da ja uopšte znam šta je to bataljon; ne trebaju mi ni države ni nacionalno pravo - treba mi jedan jedini čovjek da moj život opet dobije onaj željeni pravac, da nastavim višegodišnji put koji smo zajedno počeli, koji je naprasno prekinut odazivom na poziv u vojni odsjek, pa zatim seminarom od dva-tri dana, pa vojnom vježbom, pa bogzna kako su se sve zvala ta lamatanja po čukama i planinama koja podrazumijevaju kozoroga a ne urbanog čovjeka. U samo nekoliko mjeseci dobrovoljno morasmo da se transformišemo kao larve: od inženjera postade Indijana Džons, od profesorice prevodilac u lokalnoj «kompaniji» (50 zaposlenih, od toga 25 direktora!).
Ko se to zajebava na moj račun, šta ja radim ovdje sama u stanu s osrednjim namještajem, punim ustajalog vazduha! Ne gledam kroz prozor jer ne mogu da susretnem ovaj dan, mrzim i staklo na prozoru jer i kroz njega, makar zamazanog, opet uspijevam vidjeti okruženje koje me tjera da iskočim iz svoje kože! Palim cigaretu i sva izvan sebe sjedam na stolicu; stvari ispreturane oko mene, toliko toga sam još htjela reći, toliko sam se nadala da ću otići odavde, da je sve gotovo, da je ovo bio ružan san i ništa više, da…
Poput «već viđenog» vraća mi se scena s autobuske stanice i opet se grčim od bola, proganja me sve što sam mu htjela a nisam znala reći; koliko sam puta prije njegova dolaska ponavljala ono što mu «moram» reći, znala sam napamet svoj teatralni govor i onda, sve se sručilo kao ledena kula pred toplinom njegovog prisustva. Nadala sam se da ćemo naći soluciju iz ovog haosa, da ćemo nekako izaći iz ovog ludila, nama to nije trebalo, nama je bilo dobro i ranije… Da ćemo opet skupiti svoje prijatelje na proslavi Nove godine, ludovati i urlati do zore, da ćemo se probuditi iz košmara i ujutro uz kafu i jutarnju žurbu razmijeniti utiske ružnog sna…
Taj ružni san se još nije završio, ma koliko se toga desilo u međuvremenu, to je još uvijek ista noćna mora! Ponekad jedino sanjam anđela, to je On, priča mi i tješi me u snu; ja neću da se probudim, osjećam njegov dah, slušam glas i upijam svaku riječ, trajem u tom blaženstvu i nekoj bezvazdušnosti, opijena snom koji je trebao biti moj život, moja budućnost. A onda se san završi a ovaj drugi se nastavlja i kad sam budna.
Toliko godina poslije, na nekom drugom kontinentu još uvijek ne mogu razumjeti za koju su jebenu "stvar" svi ti ljudi koje sam ja trebala, voljela i cijenila otišli u nepovrat?! Moji drugari sa faksa, iz gimnazije, s posla, moje drugarice iz osnovne škole, ti ljudi su imali toliko duha i znanja da im sva ova «nova gospoda» zajedno nisu ni do koljena. Toj «gospodi» je najveći uspjeh što su po sili zakona postali «gospoda». Meni je rat počeo kad su neki meni dragi ljudi počeli kupiti komadiće svojih života, seliti se svake sezone kao rode; meni je rat dobio svoj završni oblik kad sam dobila poruku da je «braneći čast i srpsku zemlju vojnik taj i taj časno položio život na braniku…» U ime čega i u ime koga, koje zemlje, koje časti?! Je li časno da te neki manijak upuca i raznese u vukojebini na vrhu neke planinčuge, gdje ovce nalaze travu uz kompas, na mjestu gdje ni nadrkani oficir za moral (najbanalnije zvanje za koje sam ikad čula) nije imao kome držati govore?! U ime kojeg «krsta časnog i slobode zlatne» nestade jedan čovjek bez traga i glasa, ni sahranjen, ni oplakan; možda je negdje umirao ranjen, možda mučen, možda ostavljen i izgubljen u bespuću; možda… Sve te misli o «možda» razdiru srce i pamet; možda je lagano odumirao misleći na sve što je ostavljao i sve što je još htio da uradi, možda je mislio i na mene, a ja ne znajući, kovala planove, tražila izlaze i…
Nažalost, ovo je pismo nedorečeno, kao i moj život, kao i naša stvarnost, kao i mi, kao i naša sudbina i ostat će tako do kraja naših uništenih života. Strašno je što prošlost ne možemo promijeniti, ali je puno strašnije kad je ne možemo razumjeti. Jer kad bi je razumjeli, kad bi znali odgovore, možda bi znali šta napraviti u sutrašnjem danu, da nam bude opet koliko-toliko prihvatljiv, podnošljiv. Ovako nam ostaje samo da postavljamo pitanja, bez traženja odgovora jer njih i nema. I da si sretan kad ih imaš kome postaviti, jer su toliko teška i zastrašujuća da ih se ne usuđuješ glasno izgovoriti, da te njihova jeka ne proguta. Tek kad odeš daleko, gdje ona ne ječe, gdje ne znače gotovo ništa, onda opet smogneš snage i izustiš ih. I to je nešto, zar ne?
Na kraju, zašto tebi ovo pismo šaljem? Ne znam. Rekoh da sam ga napisala nedavno i nemam ga kome poslati. Ne poznaješ ni mene ni njega, a opet, nekako smo se zbližili, ni sama ne znam kako. Valjda za našeg prvog razgovora, kada sam iskreno mrzila ljudski rod, bez iznimke, kad mi je jedini cilj bio odvesti svoje dijete s tih ukletih prostora, i onda ti netko pruži ruku, lijepu riječ, toplu gestu i shvatiš da ipak nije sve izgubljeno. Još ne znam šta je ostalo od svega, od nas koji smo preživjeli, ali nešto jest, i to bi trebalo sačuvati. Možda je i ovo jedan način da ne zaboravimo da smo postojali i tada. Tatjana.»

ODLOMCI IZ X. GLAVE

…Kad su oni otišli, pokušam sav taj krš po stanu dovesti u kakav-takav red. Dok sam sklanjao ostatke stakla, pogled mi padne na poštu koju sam jučer, kad su oni došli, bacio na ormarić pored ulaza. Uzmem da je letimično pregledam. Bilo je svašta. Još pokoja zakašnjela čestitka, nekoliko službenih pisama, te razni promotivni materijali kojima ti nude kupnju knjiga, raznih roba i čega sve ne. Čestitke s pečatom tvrtki nisam ni otvarao jer to su one formalnog karaktera, gdje je želja već bila tiskana, a ispod samo pečat tvrtke i neki nejasni potpis. Jebeš formalne želje. One reda radi. Njih sam odmah bacao u koš pored sebe…

…Na kraju mi u ruke stiže i jedna pomalo zgužvana kuverta, na kojoj je adresa pisana ili nesigurnom ili dječjom rukom, poslana iz Srbije, iz Novog Sada. Datum slanja na njoj bio je 30.12. prošle godine. Putovala je petnaestak i više dana. Radoznalo je otvorim. Unutra je bilo nekoliko papira, ispisanih krupnim, dječjim ali vrlo čitljivim rukopisom. Sjednem, zapalim cigaretu i počnem čitati.
«Dragi tata!
Jučer nam učiteljica rekla da napišemo jedno pismo onome koga najviše volimo. I da mu napišemo sve što mislimo, što bismo željeli. Ja sam joj rekla da tebe najviše volim, ali da si ti na nebu i da ne znam kako da ti to pismo pošaljem. Onda je učiteljica počela plakati. Meni je bilo žao, pa sam se setila da si mi rekao da sve za tebe mogu poslati čika Robiju u Pulu. I onda mi je ona rekla da napišem i pošaljem jer da je čika Robi sigurno dobar čovek, i da će on to tebi sigurno nekako poslati.
Dragi tata! Strašno mi nedostaješ. Znaš, ima i ovdje djece koja nemaju stalno tate, ali im oni dolaze za Novu godinu. Meni je mama rekla da si ti stalno sa mnom, ali da nam ne možeš doći. Da si na nebu. Ja bih voljela da možeš doći, kao i druge tate. Samo za Novu godinu. Da tada budemo skupa. Da se igramo. Da me onako digneš visoko, da me nosiš. Znaš, onako kako si me nosio. Kad sam ti sjedila na ramenima. I da tako šećemo po celom gradu, da svi vide da i ja imam tatu. Najlepšeg tatu na svijetu.
Znam da si s nama, ali i mami nedostaješ. Ponekad je vidim kako plače, ali mi uvek kaže da je to zbog nečeg drugog. Znam da ti ne voliš da plačemo, da želiš da budemo sretne. Ja neću da ti budeš nesretan na nebu, ali ponekad plačem. Navečer, u krevetu, kad me nitko ne vidi. Ni mama. Nemoj se ljutiti zbog toga. Znaš, u mom razredu su dobra djeca. Ima jedan dečko koji je zločest. Koji mi kaže da si ti pobegao negdje, da su te ubili, da nisi na nebu, nego da su te bacili u jednu duboku jamu iz koje nikada nećeš izaći. I onda ja plačem. Znam da to nije istina, ali me je strah. Navečer, kad sam sama. Jednom sam sanjala tu jamu i plakala celu noć. Onda sam mami ispričala sve, pa je ona išla učiteljici. Pa su kaznili onog dečka.
Dragi tata. Večeras pada snijeg i vani je hladno. Sigurno je i na nebu hladno. Molim te, dobro se obuci. Da ti ne bude hladno. Onako kako mene mama oblači kad idem van. Da se ne prehladiš. Ja sam se prehladila prije mesec dana i puno sam kašljala. Nisam se pazila, kaže mama. Sada se pazim i dobro mi je. Tako i ti moraš. Ako se razboliš, kako ćeš me čuvati.
Tata, ne brini za mene. Ja sam dobro i slušam one pesme što si mi ih dao kad smo bili skupa. Znaš, najdraža mi je ona gdje pjevaju da ti ne diraju ravnicu, jer da ćeš se ti sigurno vratiti. To sam sto puta čula. Ja znam da ćeš se ti vratiti. Možda još ne možeš, ali znam da hoćeš. Ti si moj tata, kojeg ja volim najviše na svetu i ti ćeš se vratiti. Meni i mami.
Tata, kako čika Robi tebi može dati ovo pismo a ja ne mogu. Mama kaže da je tako lakše jer da ste vi veliki prijatelji. I da čika Robi zna kako to poslati na nebo, a da sam ja još mala, pa ne mogu. Kad odrastem, da ću i ja moći. Jedva čekam da odrastem, da ti mogu slati pisma.
Tata, kroz prozor vidim moju prijateljicu Lenu, kako s tatom ide kući. Baš sada prolazi ispod svjetiljke. Tata je drži za ruku. Tata, nemoj se ljutiti zbog suza. Oči plaču. Nije to često. Samo ponekad. Rekla sam mami da neću plakati dok ne napišem pismo. I ne bih da nisam videla Lenu. Znaš, ja i ona se družimo. Ona je dobra. Nikad ništa loše nije rekla o tebi. Ni njen tata ni mama. Ne plačem ja jer sam nesretna. Stvarno nisam. Samo onako.
Eto, tata. Učiteljica je rekla da napišemo šta bismo željeli u novoj godini. I da nije važno šta ja ponekad govorim kao i ostala deca ovde, a ponekad onako kako smo pričali dok smo bili skupa. Prije rata. Meni je to sve isto, a kažem kako se tog časa setim.
Tata, samo želim da mi se ti vratiš. Ništa više. Ne treba mi ništa. Ni igračke, ništa. Samo da ti opet budeš sa mnom i s mamom. Dragi moj tatice, voli te tvoja Sanjica.»