U književnom stvaralaštvu Dražana Gunjače, objavljenom svom u protekle dvije godine (tri romana, dvije drame i zbirka pjesama, te njihovi višestruki prijevodi i brojne nagrade), ovaj novi roman, Laku noć, prijatelji, ima za mene, kao urednika i stoga jednog od privilegiranih Gunjačinih čitatelja, koji mogu dijelom pratiti i sam nastanak djela, posebno značenje kako zbog trenutka u kojem je nastao tako i zbog djelomičnog udaljavanja od tematika koje su usko povezane s Domovinskim ratom.
Roman, evo, izlazi u trenutku kad je Gunjača kao prozni i dramski autor postigao više no zavidnu kritičku afirmaciju, ne toliko u zemlji koliko u inozemstvu, te privukao i zadržao zanimanje za naše uvjete vrlo brojne čitalačke publike, kakvom se tek rijetko koji ovdašnji “profesionalni” pisac može pohvaliti. I možda to i ne bi bilo tako značajno, da Gunjača taj svoj prepoznatljiv književni svijet nije stvorio praktično ni iz čega, osim iz svoje predanosti i vjere u ono što čini.
A upravo u trenutku kad je mogao sjediti na lovorikama i pokušati barem neko vrijeme koristiti stečeni dobar ili zao glas (u slučaju ovih drugih, vrijedi stara talijanska mudrost da je majka glupana uvijek trudna), on se odlučio za novi izazov, napustio je teme kojima se bavio u prethodnim djelima i upustio se u seciranje jedne generacijski bliske skupine prijatelja, poznanika i susjeda, ambijentirajući ih u jedan mali provincijski gradić, tamo negdje gdje je i dragi Bog rekao laku noć.
U tom je seciranju sebe i drugih koji pripadaju tom provincijskom miljeu, koji se nikako i nikad ne uspijeva izdignuti na razinu normalne, kako se to danas voli reći, europske kulture svakodnevnog življenja, kao i obično dokraja otvoren i iskren: niti ga ruži niti ga uljepšava, jednostavno ga prikazuje onakvim kakvim jest, s puno osjećaja za znakovite, otkrivajuće detalje njegove konstitucije, njegovog besmislenog i nesuvislog udaljavanja od temeljnih ljudskih vrijednosti.
Laku noć, prijatelji mogao bi se stoga definirati i kao generacijski roman s tezom u kojemu autor, budi mi dopušteno da ga parafraziram, bez mrve licemjerja, dvoličnosti, mrtav hladan, onako ljudski, iz dna duše, oslikava jedan mali, skučeni svijet u kojemu se nitko ne osjeća dobro, ali ga ne želi niti pokušava promijeniti. Depresivna je to i turobna priča o ljudima koji uvijek misle da je negdje drugdje bolje, ali se nikad ne pitaju zašto je tome tako, nisu li uzroci možda u njima.
Naravno, Gunjači pritom nije ni na kraj pameti da docira, moralizira, psihologizira, jednom riječju da pametuje. On je jednostavno svjedok vremena i mjesta gdje se radnja odvija, kroničar je događaja, a ne njihov tumač. Jedino što zapravo čini, opisuje ih iznutra, kao sudionik, a ne izvana, kao sveznajući pripovjedač. Čini mi se da je upravo ta odabrana točka gledišta temeljni razlog osjećaja lakoće pisanja koji čitatelj ima dok čita roman. Kao da se roman ustvari sam napisao, a pisac mu poslužio tek kao medij. A već i to dovoljno govori o Gunjačinom spisateljskom umijeću.
Način na koji Gunjača gradi priču i izlaže je na tragu je njegovog čitateljima poznatog stila: opor, tvrd, često sirov, ali već trenutak kasnije (crno)humoran, ponekad čak sentimentalan, u rasponu ljudskih osjećaja i duševnih raspoloženja. Takav stil prozi daje životnost, potpuno je prilagođavajući ambijentaciji, te ritmičnost koja svojim ubrzanjima i usporavanjima ističe pojedine zgode i razmišljanja.
Vrlo je vjerojatno da će se i ovaj autorov roman dopasti njegovim čitateljima kao što se i meni dopao, a nadam se da će i nove čitatelje ponukati da pročitaju i ostala Gunjačina djela.

Mr.sr. Srđa Orbanic

Dragi čitatelji,

Nakon nekih osam mjeseci od prvog objavljivanja ovog romana i nakon doista brojnih pisama čitatelja sa svih prostora ex Jugoslavije, koje je sudbina ili ostavila na njima ili ih odvela diljem ove planete, odlučio sam otvoriti ovu rubriku, jer, ako je suditi po sadržaju tih pisama, ovaj je roman, vrlo brzo nakon njegova objavljivanja, postao jednako Vaš koliko i moj. Stoga sam smatrao da se na ovim stranicama treba naći mjesta i za Vaše mišljenje i o romanu i događajima koje roman opisuje. Naime, u mnogim o tih pisama ima toliko emocija i truda, iskrenosti i ljudskosti, da bi naprosto bila šteta da mnogi od tih tekstova nisu dostupni i drugima.
Ova rubrika se tek formira, pa ako neki od dojmova nisu odmah uvršteni, ne znači da neće biti (naprosto treba vremena da ih se sve pregleda, posloži…). Rubrika će biti aktualizirana dva puta mjesečno.
Dojmovi će se objavljivati samo pod imenima čitatelja i naznakom grada ili države gdje čitatelj živi, a ako netko želi da mu se objave i ostali podaci, vrlo rado.
Na kraju, moram istaći da ja ovu knjigu nisam pisao radi zarade (o čemu je, uzgred budi rečeno, doista iluzorno i pričati na ovim prostorima), nego iz nekih sasvim drugih pobuda, koje će većina dobronamjernih ljudi shvatiti već nakon prelistavanja romana. Utoliko ostavljam nagradnu igru kao trajnu rubriku, za sve one koji iz ovih ili onih razloga nisu u mogućnosti kupiti knjigu, uz uvjet da napišu dojam o knjizi. Pa, dok ima knjiga, neka traje. Kad ih više ne bude, ili ćemo štampati nove ili ćemo posuđivati od onih koji je već imaju.
Naravnom vaše dojmove možete slati i izvan NAGRADNE IGRE, naprosto napišete što mislite i pošaljete na moj e-mail (drazan.gunjaca@inet.hr)
Još jednom, hvala svima koji su svoje emocije podijelili sa mnom, a sada i s drugima.
Vaš Dražan Gunjača
---------------------------------------------------------------------------------------------------

NEBOJŠA (BOSNA i HERCEGOVINA)
Šta reći, šta napisati, a da ne liči na neku ispraznu frazu. Pročitao sam Vaš roman i kao nekadašnji žitelj glavnog grada Hrvatske pronašao se na pojedinim stranicama. Život zaista piše drame, zar ne? Drago mi je što pišete i nastavak priče, jer me živo interesuje šta je dalje bilo sa Vama i Sandrom (mada nagađam), sa Acom i Matijom, sa onim zvonom na vratima i sl. Da li je Denis pušten? U pojedinim djelovima Vašeg romana, bez pretjerivanja, čovjek se stvarno mora zapitati o smislenosti nekih životnih i ratom prelomljenih trenutaka. Koliko su neki događaji nabijeni emocijama, ne treba previše ni govoriti. O tome ponajbolje govori da sam dio romana o putovanju za Graz procitao majci i supruzi, obe su se rasplakale nad sudbinama Ace i Damira…
--------------------------------------------------------------------------------------------------

MATIJA (ZAGREB)
Kada sam nakon zadnjeg pročitanog slova zaklopio knjigu, par puta rukom prešavši preko obraza i očiju, gledao sam te žuto-narančasto-smeđe korice, shvaćajući kako taj skup ukoričenog papira nikada neću promatrati samo kao knjigu. Jer ona nije samo knjiga. Ona je priča, jedan zaseban svijet, toliko bolno blizak i stvaran, i toliko bolno tužan.
Ogromno poštovanje koje sam osjetio prema tom "predmetu" polako je prešlo u poštovanje prema čovjeku koji je imao hrabrosti i snage da ga ponovo preživi u svojoj glavi i prepriča, odnosno ispiše na papir. Nije važno da li se zapravo radi o autobiografskom zapisu ili ne (iako se naslućuje velika količina autobiografskih elemenata), ali je jasno to da je taj roman autobiografska priča svih nas koji živimo ili smo živjeli na ovim prostorima, na Balkanu.
I što reći nakon svega? Kada sam otvorio poštanski sandučić i u ruke uzeo žutu omotnicu naslovljenu na svoje ime, brzim sam pokretima izvadio njezin sadržaj ugodno se iznenadivši ugledavši naslov knjige.Kako okrećete stranice, prvo što primijetite jest to da vam se raspoloženje počinje drastično mijenjati. Jer, ovo je knjiga koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Kako bi i mogla kad se na jednoj stranici smijete sarkastičnim rečenicama glavnoga lika, razvesele vas ljudska toplina, susreti, poljupci i grljenja, prijateljstva i ljubavi, da bi vam se samo nekoliko rečenica dalje osmijeh munjevitom brzinom izbrisao s lica, a u grlu i prsima biste osjetili lagano stezanje, dok bi vam se brada potiho zatresla, a slova izgubila iza tankog sloja mutne tekućine. Gospodin Gunjača je, kao što mi je i obećao, poslao roman besplatno, na vlastiti trošak, pronašavši još i vremena za kratku posvetu. To me oduševilo, i odmah sam mu odgovorio pismom, zahvalivši mu se i rekavši kako ću ga isti tren početi čitati i poslati mu svoje dojmove. I tako sam otvorio korice, sve se dublje zavlačivši u tmurnu atmosferu i vračajući se u djetinjstvo, u razdoblje devedeset i prve godine prošlog stoljeća, kada sam bio balavi devet i pol godišnji klinac koji nije imao pojma što se oko njega događa.Toliko veselih susreta, i toliko bolnih rastanaka, koji se poput plime i oseke periodično izmjenjuju, i uvijek kada pomislite kako će se stvari napokon srediti (u cijeloj zemlji, kao i u privatnom, ljubavnom životu glavnog lika) i poboljšati, osjetite ponovo novi udarac i zaplačete nad još jednom izgubljenom sudbinom, izgubljenim svijetom i životom. I kako sam se približavao kraju, osjetio sam dvojako raspoloženje. S jedne strane, bio sam tužan što će ovaj roman završiti (zbog njegove zaista impresivne kvalitete u književnom smislu), a s druge, bio sam veseo što će i tuga prestati (iako ću, vjerujem, još danima razmišljati samo o toj knjizi), i nadao sam se da će se neke stvari u tom sveopćem kaosu i ludilu ipak posložiti, i da će Bog ipak poslati jedno malo sunce glavnom liku.
Već pomalo upaljenih očiju pišem ovaj tekst u malu bilježnicu, primjećujući kako se vani već pomalo razdanilo, zadovoljan što sam jednu noć posvetio ovoj knjizi. Izlazim van, pripaljujući cigaretu. I dok tako sjedim na balkonu, naslonjen na metalnu ogradu, u jednoj ruci držeći cigaretu, a u drugoj olovku, pišem sitna slova na listove podbočene koljenima, svako malo zastajkujući i gledajući kako se oblaci užurbano prevlače preko obližnje livade, čas je zaklanjajući i gušeći svojim sivilom, a čas je oslobađajući, propuštajući crvenkasto žute tople zrake sunca da osvijetle, zagriju i pomiluju vlati trave. Snažno pritišćem opušak u pepeljaru, gledajući kako dim polako nestaje u vlažnom zraku, a tada ugledam sunce. Pomaknem se malčice ne bi li osjetio njegovu toplinu i pomišljam kako, na kraju krajeva, te iste zrake, tog istog sunca obasjavaju svakog od nas.
Matija Turčin
-------------------------------------------------------------------------------------------------

BLANKA (HRVATSKA)
Često svraćam na online internetske knjižare i pregledavam cijene ponuđenih knjiga, ali i muku online knjižničara da te knjige i prodaju sve siromašnijim knjigoljupcima željnih novih i svojih primjeraka knjiga. Nedavno na jednoj od internetskih stranica nisam mogla odoljeti primamljivoj nagradnoj igri te, nakon što sam pročitala dostupan tekst iz, i o knjizi, pošaljem svoj e-mail i BALKANSKI RASTANCI dođoše učas i sasvim besplatno izravno u moje ruke. Pomislio bi neupućen, ili možda čak i zločest čovjek, da se radi o nekoj tek knjigici koja obrađuje domovinsko-ratnu tematiku, pa kako to više nije "IN", a autoru je ostao "na lageru" oveći broj primjeraka knjige (budući da nije reklamirana u poznatoj /o/kulturnoj emisiji "Pola ure kulture"), našao je načina da ih se putem internetske igre dostojanstveno riješi! Tko danas nešto dijeli besplatno i još k tome dobro? E ima, ima i danas takvih ljudi!
U ozračju nogometne groznice i važnih, gotovo povijesnih (ne)zbivanja (barem u ogledu našeg prostora) oko najvažnije sporedne stvari na svijetu, pročitala sam "u dahu" ovaj roman iz "jučerašnje" nam povjesti, od korica do korica, sprijeda i straga i s umetkom recenzije između njih. Grlo mi se zgrčilo u širini i dužini barem za nekoliko milimetara, suzni kanali otvrdnuli suhozidom plača, dijelom od suza muka, dijelom od suza smijeha, srce u nekoliko navrata "uskočilo u usta", ali sve to (i ne samo to!) izdržah i "otrpih junački", ipak uvaljena u svoj krevet, dok su sa stranica romana svi njegovi junaci i junakinje izdržavali hajdučiju jednog mrklog vremena i sudbinu svojih života izravno pred mojim nosom.
Riječ je dakle o radnji romana BALKANSKI RASTANCI, autora Dražana Gunjače, a ona je:
- istina o doživljajima i događanjima tog ratnog vremena u kojem se malo mogao čuti glas razuma, glas prokletstva prema svima i svemu što ubija malog nedužnog čovjeka, glas protiv krvi i glas protiv huškanja onih što su stizali u pakao tog malog čovjeka da mu ponude laž za istinu biranim riječima i mahnu na odlasku pre-bijelim rukavicama kao ulaznicama za ponovni dolazak, jer taj mali je čovjek, ma koliko htio ili pokatkad i uspio zaurlati, jedva imao priliku nekom ozbiljnom izreći svoju bol i strahotu, nepravdu i strepnju, ljubav i mržnju, osim tvrdoj zemlji koja ga je ionako spremno čekala za prihvat u svim oblicima ili bezličjima; stoga je izrečena istina bliska svakom čitatelju jer je i sam imao ista ili vrlo slična razmišljanja, slične ili istovjetne dileme i upite prema sebi i cijelom društvu, ali bez jasnih odgovora u datom trenutku; stoga je jednostavno, ali filtrom duše ispripovijedana istina o sudbini likova romana razumljiva i onom čitatelju kojem su balkanski okviri samo kartografski ocrti;
- kvalitetan "bujon" domaćeg govora u kojem su s jedne strane sve prostačke riječi, uobičajeno normalne u svakodnevnoj (i ne samo toj!) konverzaciji ljudi s balkanskih prostora, iskrenošću pripovijedanja dramatično podcrtale sliku stanja vremena i nevremena kao i duboke intimne i ljudske emocije svih likova radnje koji se, ipak, ni u nijednom trenutku kataklizme nisu pretvorili u očajnike prihvačajući, katkad gotovo nehajno, zatečenu sudbinu u ime ne baš uvijek prejasne postratovske slobode što će se, pretpostavljeno, dogoditi onima koji prežive i koji će ih se, možda, tek u malim stvarima sjećati; taj i takav "domaći bujon" ne bi trebao odbiti čitatelje akademskog profila jer njihova je bojišnica bila na crti intelektualnog prepoznavanja svih hrvatskih (ne balkanskih) vrijednosti i specifičnosti (čemu i ne pripada i ova skolastička rječnička impresija), a ne bi trebala biti niti odbijenica za mlađe čitatelje u ime "amoralnih jezičnih iskrivljenja" (bujon je ipak jušni obročni pripravak kojemu se mijenja i receptura i kvaliteta kroz iskustvo i znanje) jer iz razumljivih, jednostavnih, često vrlo duhovitih dijaloga, ali i snažnih opisa emotivnih proživljavanja, svaki će mladi čitatelj prepoznati autorovu poruku i promišljati o njoj sukladno svom habitusu;
- podsticaj i inspiracija da nakon prvog čitanja krenemo još jednom ispočetka i otkrivajući više dobre, a manje loše ljudske osobine koje nam je autor ponudio (usprkos teškom miljeu života o kojem pripovijeda) izoliramo i odbacimo zlo, da ponudimo sebi i drugima jednostavnu, toplu, mirnu ljubav; da se jačamo, propitujemo i izgrađujemo moralnu odgovornost i savjest bez obzira na sve pojavljive prepreke, jer bilo kakva alternativa u suprotnosti s pozitivnim i pravim vrijednostima bila bi samouništenje; roman BALKANSKI RASTANCI jasno poručuje, između ostalog, da se tragedija, zlo, poništenje čovjeka ne događa samo (nekom drugom) pojedincu ili samo (nekoj drugoj) skupini ljudi, da nije omeđena i ne ostaje izolirana, a povijesno i novije proživljeno ratno iskustvo dokazuje nam da in regula nema izuzetaka i izuzetih;
- potvrda da sve što se zbiva ljudima ostavlja trag, u slučaju ovog romana i materijalni (knjiga kao trajni zapis o viđenju jednog vremena) i duhovni kao sjećanje na prijatelje (na žalost i neprijatelje jer ih u sukobu dviju strana nije moguće izbjeći) i još mnoge one neimenovane što su u ratu izgubili svoje živote; ostaje nam zapitati se da li smo dovoljno svijesni, pa i moćni i voljni, zadržati ih (ne samo) u sjećanju, jer trebala bi nam to biti trajna zadaća, kao što kaže autor u posljednjoj strofi pjesme "Kada me ne bude više", na strani 277 ovog romana:"Zbog mene, zbog tebe, nastavi dalje
Jer samo tako živjet ću i ja,
Gledajuć svijet tvojim očima
Družeć se s tobom u tvojim snovima."Nedavno pročitah ovu misao C. A. Helvétiusa iz njegova djela "O duhu": "Malo ljudi može svoju misao uzdići iznad uvriježenih misli,
a još ih se manje usuđuje izvršiti i reći ono što misle."
-----------------------------------------------------------------------------------------------

BLANKA SUPAN, ZAGREB
Nalazim da je Dražan Gunjača ugradio ovu misao u romanu BALKANSKI RASTANCI. Iako ne poznam autora nadam se da mi neće zamjeriti ovaj moj čitalački osvrt na roman, jer ponukana burnim osjećajima i zadovoljstvom pročitane dobre knjige ne mogu odoljeti da je ne preporučim i drugima.

---------------------------------------------------------------------------------------------

ŠEMSUDIN (NjEMAČKA)
Evo da vam se javim i prije svega da se puno puno zahvalim na vašoj knjizi koju sam dobio prije neki dan kao što ste mi obećali.
To isto veče sam je i pročitao do kraja.
Vaš roman ne bi ocjenjivo jer bi tu prvo morao da ga upoređujem sa nekim drugim romanima a pošto ja čitam redovno (svakih 15 godina) to ću preskočiti. Samo jedno je sigurno u romanu sam uživo bolje rečeno - uživio sam se, ko da je se to meni sve dešavalo.
Ova priča je ostavila dubok utisak, ali pravo da kažem nije puno promijenila moje mišljenje jer i ja sam sam istog mišljenja da je taj rat zlo koje treba izbjeći na svaki mogući način, a možda bi se i moglo izbjeći kad bi svi mi ovako razmišljali ili barem kad bi više komunicirali i onda bi vidili da ima puno više normalnih ljudi i da su oni nenormalni u manjini i ne bi mi sami puno obraćali pažnju na njih…

-------------------------------------------------------------------------------------------

SUZANA (USA)
Samo čitajuci odlomke koje imate na websajtu bilo mi je dovoljno da shvatim da je knjiga savršena. Onda kad sam počela da čitam knjigu bila sam začudjena kvalitetom!!!
Sada mi je malo teško da vam persiram (ali trudiću se da i dalje to činim), jer čitajući vašu priču osjećam se kao da se znamo i kao da smo neki stari prijatelji. Sve je tako lično, i tako iskreno, i čisto napisano da zaista nemam komentar. Ja kao srpkinja sam morala da odem iz svoje kuće (Dalmacija) '95 u "oluji". Nije bilo lako ni tada ni sve one godine prije toga u toku rata. Od kada smo se preselili u Srbiju, pa do danas kada stanujem u Americi, tragala sam za knjigom koju bih mogla da imam kao mali dio svega toga i koju ću jednog dana da pokažem svojoj djeci koja će moći da prepoznaju moj život u njoj... Nadam se da razumijete šta mislim. Ali svaka knjiga koju bih našla bi optuživala suprotnu stranu (srbi hrvate, i obrnuto). Bila sam razočarana…
Dolazila sam u situaciju da sama započnem svoju knjigu da napišem moju verziju svega što se desilo.
Vaša knjiga je jednostavno realna i jako mi se dopada…
------------------------------------------------------------------------------------------

LJUBO (SRBIJA i CRNA GORA)
... Izvinjavam se sto neću postupiti po protokolu, samo ću pokušati izraziti svoje emocije, nakon pročitane prve glave. Kao intelektualac, humanista, vojnik i zakleti i nepopravljivi internacionalac, osetio sam svu dramu koja se odigravala u dušama ovih PRAVIH LJUDI, ili kako je Marin Drzić upotrebio neprevazidjeno ime za njih - LJUDI NA ZBILJ - najpre u Robijevoj sobi, a zatim pod krošnjom bora, dok je i nebo plakalo sa njima ... I ja noćas plačem za svim tim i takvim ljudima i za našom najlepšom zemljom na svetu...
-----------------------------------------------------------------------------------------

DANICA (NJEMAČKA)
Željela bi, da za danas nešto napišem. Imam sreću, danas ne radim. Polako mislim da nisam ni TU. Ceo dan već čitam i čitam. Ne stidim se napisati i puno plačem.
Od početka kada ste napisali "ali tko će razumjeti Slovence " sam se smijala. Tu je pravilno napisano ...ženskih pripadnika te nacije, nekako mi se čini da one drže ravnotežu s nama ostalima...to sam uzela kao kompliment…
Uspelo mi je, pročitala sam do kraja vaš roman. Mislim da ne treba da pišem o knjizi neke komentare. Da pišem ili o djeci, Sandri ili prijateljima. Mislim da mogu samo nešto napisati Iskreno iz srca: NEŠTO BOLJEG ILI LJEPŠOG do sada nisam čitala. Sigurno to nije zbog toga što sam rodjena u Jug., koje više nema. Bili su tu momenti, ne znam ni kako da napišem...nekako sam vidjela tako sve realno, iskreno i živo. Mislim da je to bio i prvi roman, da sam toliko plakala. U stvari ste opisali sav besmisao tog ludila. Ostaje nada da se to neće nikada više ponoviti.

-----------------------------------------------------------------------------------------

MILAN (KANADA)
Samo da vam se javim da sam dobio knjigu i da sam veoma oduševljen vašim radom. Još sam na početku knjige i veoma sam iznenađen i mogu samo da vam čestitam. Ta mješavina smjeha, tuge i istine mi se veoma svidja...
----------------------------------------------------------------------------------------

VEDRANA (BOSNA i HERCEGOVINA)
Moram priznati da odavno nisam naišla na knjigu sa toliko mogućnosti za naratološko, semantičko ili kritičko analiziranje. Kada se čita pred čovjekom se otvara bezbroj mogućnosti za različite nivoe shvatanja, čak i mogućnost implicitnog autorstva ili saživljavnja sa gradjom djela…
----------------------------------------------------------------------------------------

BRANKO (HRVATSKA)
…interesantni razgovori i vrlo poučna pojedinačna razmišljanja između Srba i Dalmatinaca…
----------------------------------------------------------------------------------------

MARIJA (NOVI ZELAND)
Hvala vam i za to što ste imali hrabrosti (ili je to možda - oprostite na slobodi - ludost) da sve vreme ostanete na tim prostorima i da nama koji smo kukavički, a opet i pomalo hrabro pobegli daleko od svega, prenesete iskreno, pošteno i objektivno šta se tamo zbivalo dok smo mi pokušavali da počnemo život iz početka…
----------------------------------------------------------------------------------------

JOVICA (SRBIJA i CRNA GORA)
Vaš roman sam pročitao s najvećom radoznalošću. Mislim da je to odličan pothvat. Možete, iskreno vam kažem, biti ponosni.
----------------------------------------------------------------------------------------

ROBERT (ČEŠKA)
Vašu divnu knjigu ( ili bar njen jedan dio ) koju sam si skinuo sa Interneta upravo čitam ovih dana i mogu Vam reći da me je i te kako dirnula u moju dušu. Sretan sam da je bar netko tako istinsko popisao osjećaje koje me osobno još do danas muče, da je rat zaista ono najgore sto nam se moglo desiti na prelijepom Balkanu, da se ne trebam stidjeti zbog toga sto nisam htio pucati u ljude, te sam napustio državu dok je još bilo vrijeme, da zemlja u kojoj sam živio mi itekako nedostaje ( moji prijatelji pogotovo)…
---------------------------------------------------------------------------------------

SLAVKO (HRVATSKA)
Jutros u 5:07 završio sam i zadnju, 306., stranicu tvog odličnog romana. Čestitam, i na romanu čitkom i vrlo dojmljivom, i na iskrenosti i hrabrosti da mnogo toga što o životu znaš velikodušno podijeliš s drugima. Veselim se tvom uspijehu!
---------------------------------------------------------------------------------------

TVRTKO (HRVATSKA)
Ono što čovjeka tjera da knjigu poželi pročitati u jednom dahu svakako je ljudski i jednostavni pristup glavnim akterima radnje te dinamika i tečnost radnje, ali i iskrenost pripovijedanja koja će privući svakog čitatelja.
Dakako sve rečeno odnosi se na poglavlja dopuštena za čitanje, a to pretpostavlja i mišljenje o cijeloj knjizi.

---------------------------------------------------------------------------------------

DAVOR (BOSNA i HERCEGOVINA)
…kad mi je tata rekao da ima vašu e-mail adresu. Jednog dana, hladnog čini mi se, tata je donio vašu knjigu u nas tek malo topliji dom. Pogledao sam omot knjige onako, zbog radoznalosti, otvorio je i počeo citati. I, šta se dešava? Čitao sam je, čitao, pa zatvorio, pa sjetim se opet knjige, pa je nadjem ispod hrpe mnogih, pa opet dalje. Krenuo sam u Sarajevo…pa cijelo vrijeme na putu čitao, pa došao u Sarajevo…mislim o vašoj knjizi. Pa ne mogu da izdržim trenutak kad ću krenuti nazad u Tuzlu i opet otvoriti magične korice i ući u svijet izravnosti, u svijet bez granica, tajni i gubitka uzbudjenja koje mi je, vjerujte mi, sve jače pomućivalo stvarnost i vodilo me putem vaše priče. Vaša knjiga za mene je bila jedina stvarnost u tim trenucima.
Na kraju knjige sam se glasno nasmijao, naježio se i počeo plakati.
Zaista divna knjiga koja mi je uspjela objasniti šta se ustvari desilo. Kada je počeo rat u Bosni i Herc. imao sam 12 godina, nisam ništa shvatao. Sad imam 22 i da nije bilo Dražana Gunjače ko zna da li bi se ikada okrenuo nazad i na novi način pogledao u djetinjstvo…
---------------------------------------------------------------------------------------

ZORAN (NOVI ZELAND)
Pročitao sam je dva puta i pomalo mi liči kao da sam je i sam pisao. To mi je tako blisko ali isto tako i daleko. Mnogo vremena je prošlo pa me je to sigurno, u odredjenoj mjeri, distanciralo. Vrijeme neumitno teče i skoro da sam prestao razmišljati o ovakvim temama, koje tamo život znače. Uspomene ostaju trajno u nama i na svu sreću nisu podložne variranju kao posljedica datih ili preovladavajućih političkih okolnosti. Mi doista na Balkanu (kako ti to ispravno potenciraš) smo žrtva i protagonisti politike koje implementiramo u naše svakodnevne i privatne živote. Poslije nekakvog životnog iskustva na takozvanom Zapadu sada sam više nego siguran da su naši ljudi ipak nešto posebno. Ne mogu se oni tako lako svrstati i kategorizirati, mislim u kulturnom, političkom, religijskom, ideološkom, nacionalnom i svakom drugom smislu. Nema tu nijednog "čistog reza". Sve je to ispremještano, isprepleteno i zakomplicirano. Valjda je razlog u podneblju i povijesti. Sve je kod nas prenaglašeno i pretjerano. Nema mjesta za obične ljude, teme, interese…
Tvoj roman doista oslikava nasu prirodu u pravom svijetlu. Dijalozi su tako životni, ja bi rekao subrealni sa ove moje perspektive gdje sam potpuno zaboravio tu dimenziju dobronamjerne psovke, ako to mogu tako definirati. Sočno. Nema šta. Moram ti posebno čestitati da si to pisao u prvom licu sto svakako povećava rizik da te neki bliski ljudi ne razumiju ili pogrešno razumiju…
--------------------------------------------------------------------------------------

JELENA (NOVI ZELAND)
Mart mjesec, 2002. godine, sjedeci za ovom masinerijom, dobivam pismo od moga dobrog prijatelja , iz moje drage, voljene i rodjene zemlje, u kome me obavestava o jednom web sajtu sa interesantom pricom i na kraju pisma mi porucuje " Draga J------, procitaj ovo i ja sam uveren , poznajuci te, da ce ti to oplemeniti dusu, kao i meni i mnogim drugim koje poznajem, sirom nase bivse Jugoslavije"
Nalazeci se 25 hiljada kilometara od moje zemlje, Jugoslavije, ( pri tom mislim na onu moju Jugoslaviju , od Vardara pa do Triglava) nostalgicna, nosena vjetrom sjecanja, i sa vjecitim pitanjem " Ko je mogao ovako nesto da uradi, da ode iz svoje zemlje?" i sa vec znanjem odgovora " Samo onaj Ludo-Hrabar!", na moje veliko iznenadjenje nailazim na jos jednog Ludo-Hrabrog covjeka koji zivi, radi , u Puli, i koji je napisao knjigu "Balkanski rastanci".
Naravno, kao i mnogi prije mene ( a to znam jer sam obavestena od strane tih ljudi iz moje Jugoslavije) citam preko interneta i ne mogu prosto da vjerujem da tako nesto, stvarno, prozivljeno, nesto sto nije nalik samo na rat, zivot, nego nesto mnogo dublje, prozeto burom emocija, tananih osjecanja, nemoci da se promeni nesto zapoceto koje vodi ravno i samo u smrt, gasenje tek procvalih pupoljaka, .......tako nesto je dospelo ne samo na parce papira, listova i listova ispisanog teksta, pretoceno u knjigu, nego eto ima i na interentu, dosputno svima sirom ove nase planete.
Iznenadjena, , najpre u procetku setna, sa vracanjem filma unazad, a onda odjednom prestajem da citam nakon zavrsetka trece glave i sjedam za ovu masineriju i pisem pismo gospodinu Drazanu Gunjaci, covjeku koji je bio toliko Hrabar da tako nesto, sudibnu jednog Balkanskog naroda stavi na papir, u vrijeme kada u nasoj bivsoj zemlji jos vri od previranja i dima od neugasene vatre.
Knjigu sam dobila na poklon, sto me je ne samo ostavilo bez teksta, odusevilo, obradovalo kao kada djetetu kupite voljenu igracku, nego mi je zaista Oplemenilo Dusu.Naravno knjigu sam morala prezentirati pojedinim ljudima, ne zato da bi i oni narucili to isto, nego zato sto u to vrijeme ovdje, gdje sada zivim, prikazivao se film " Velcome in Sarajevo" i bilo je mnogo komentara, na koje sam zamolila neke ljude da procitaju knjigu od MIleta Kordica " Jelena" ( koju imam i koju su na moju srecu pojedinci procitali) koja je isto toliko nacionalna kao i samim film, i govori samo o jednom strani tkz "napacenih" da bi nakon dobijanja knjige " Balkanski Rastanci", toplo i srdacno preporucila svim tim komentatorima da shvate da jedino u toj knjizi " Balkanski rastanci" nema nacionalizma, nema poetike, napadanja, nego samo je izneta Istina i samo Istina, koju na zalost mnogi su zaboravili. Izuzetno sam bila srecna u Dusi, Srcu , kada su ti isti KOmentatori procitavsi knjigu gospodina Gunjace javno rekli " Stvarno si u pravu, ali koliko je snage trebalo tom covjeku da tako nesto napise?"
Postovana gospodo sirom ove nase planete, sirom skoro cjelog svijeta gdje je knjiga prevedena i izasla u prodaju, morate priznati, ako iole malo poznajete mentalitet Balkanskog naroda, a poznajete ga donekle, jer mnogi od vas su provodili letovanja i letovanja , putovanja, obilazenja nase zemlje od Vardara pa do Triglava, da gospodin Dražan Gunjačanije samo obican pisac, covjek sa malim ali hrabrim srcem, pun osjecanja, koji je svoje najtanje emocije pretocio na papir, nego je vise nego slican Remarku, i uverena sam da ce kao takav zivjeti dok je svijeta i veka. On ima samo jednu veliku manu : Svu istinu , surovost, patnju, emocije, brigu, razmisljanja pojedinaca, stavljanje Glave u torbu , covekoljublje,prijateljstvo koje nema granicu, stavio je na dlan i sirom ga otvorio da bude dostupno svima.
Citajuci vase komentare , naravno da sam saglasna sa svime sto ste napisali, izneli svoje licno misljenje, ali bih dodala samo jedno:
Nije knjiga samo prica o jednom Balkanskom narodu, patnji, zivotu, vjecitom prijateljstvu, bez obzira na nacionalnost, vjeroispovest, prastanje,ljubav, nego izmedju redova mozete jasno vidjeti i onoga koji je sve to i prouzrokovao, i doveo jedan Balkanski narod tu gdje je sada.
Izuzetno mi je drago da jedan takav covjek je postao moj bliski prijatelj, da je odneo pobedu na Italijanskom takmicenju "Vincitori del premio Satyagraha 2002" na temu Mir medju narodima, da mu je knjiga prevedena na druge jezike, i ono sto je najvaznije da jos na ovoj nasoj Planeti ima onih kojima je stalo do Istine
Kao i mnogi i ja jedva cekam nastavak knjige, i nadam se da ce to uskoro biti.
Gospodine Drazane, istrajte , jer ima nas mnogo vise nego 1000 Kaplara koji smo uz vas, u cijoj dusi ste zauvjek ostavili neizbrisivi trag, koji Vam se divimo, postujemo vas . Nastavite radi Sebe, Nas, radi Buducnosti.
S postovanjem.
-------------------------------------------------------------------------------

JELENA RADENKOVIC
PORODICA RADOSAVLJEV (SRBIJA)
Procitavsi Vas roman " Balkanski rastanci ", tesko je odoleti, a ne podeliti svoj utisak, kako sa Vama, tako i sada se sasvim sigurno moze reci, sa odusevljenom citalackom publikom, koja je imala tu srecu da ga procita. Tajna njegovog uspeha lezi u tome da glas razuma i opomene toliko snazno izvire iz njega, da prosto kao lavina guta svo zlo ovih prostora.
Kada je pocinjao ovaj pakao, nazalost, u svojoj sredini bio sam prilicno usamnjen u svojim uverenjima, jednostavno nisam se uklapao u masineriju koja je kao neman, gutala sve oko sebe. Nisam zeleo da verujem da ljudi ne shvataju da su samo figure i da cemo na kraju svi biti stradalnici. Intimno sam ZNAO da i na ostalim prostorima ex Jugoslavije postoje ljudi razuma, mira, tolerancije...
I onda su svi oni uz Vasu pomoc, Vasim sjajnim romanom, izbili na povrsinu. Jer, svako se moze pronaci u njemu, kroz sudbine Vas i likova u romanu. Vi ste maestralno uspeli da iz dubine duse iznesete na videlo i razotkrijete svu tragediju ovih prostora i zato nijedan citalac ne moze ostati ravnodusan, a da ga prilikom citanja, ne prozmu bar zmarci. I zbog toga ga svi mi i osecamo kao NAS roman, jer svi smo u njemu.
Zaista mislim (mozda deluje neskromno) da "Balkanski rastanci" zasluzuju da udju u obaveznu lektiru, gde bi dolazece generacije na njemu ucile i uvidele sav besmisao mrznje, rata, razaranja...
Zbog toga nas sve veoma raduje uspeh romana, naravno, prvenstveno na prostoerima ex Jugoslavije, zatim u Italiji i njegovo objavljivanje u Australiji kao elektronsko izdanje.
Uz srdacan pozdrav,
porodica Radosavljev
Banatski Karlovac

DEPRESIJE

Depresije! Prije svega stanje duha, ali i tijela. Mrzim depresije. Naročito kod drugih ljudi. Moja me čak toliko i ne smeta. Mojoj se s nekom mazohističkom sklonošću predajem, usput se slavodobitno cereći životu i onima oko mene, čiji me problemi, htijenja i želje danas ne diraju jer mi je ionako svejedno i jebe mi se za cijeli svijet. Počev od mene pa nadalje. Ako je nekakvih znakova života u umornom tijelu i bilo, dokusurio sam ih s trećim apaurinom. Tako sam sjebao znanje i želucu i srcu i živcima, koji me zadnjih dana, mjeseci i godina bukvalno izluđuju. Onda se konačno dočepaš prave, poštene depresije, onog stanja u kojem ti je svejedno što radoznalo žensko stvorenje u apoteci preko puta nepovjerljivo gleda u tebe kad se već drugi put u samo nekoliko dana ponovno nacrtaš po novu dozu malih, zelenih za smirenje. Jest, za mene je, samodopadno joj odvratim. Uspio sam sjebati i sebe i sve oko sebe. A nije bilo lako. Koliko sam se samo namučio dok sam dogurao do ovog savršenstva kojeg ne razumijem ni ja, ali, hvala Bogu, drugi još manje. I jedan po jedan dižu ruke od tebe, znajući o čemu se radi, zapravo, više naslućujući, ali strah, kao planina, ispriječio se između njih i tebe; njihov strah da ćeš ih povući za sobom, u tu blaženu nirvanu ničega, gdje nema prioriteta, nema zakazanih termina, dogovora, obveza… Tu varljivu iluziju sigurnosti koju tako predano gradimo, dok nam je život, onako usput, iz hira, ne sruši kao kulu od karata. U stvari, nestankom te iluzije ništa se ne mijenja osim što nje nema; sva ta sitna, brižno njegovana obilježja tvoje dojučerašnje svakodnevice i dalje postoje, egzistiraju oko tebe, ali je tebi danas svejedno hoćeš li negdje doći na vrijeme, hoćeš li uopće doći i što će drugi na to reći.
Jedino što ne volim u takvom stanju jest sresti jednog od dva preostala prijatelja u istom stanju jer depresije se međusobno ne podnose. Isključuju jedna drugu. Svaka za sebe sasvim je dovoljna sama sebi. I dakako, ne podnosi onu drugu. Smeta joj. Obojica šutimo, ja ispijajući treću kavu a on tko zna koje pivo, dok se naše depresije sudaraju preko stola, skoro opipljive, boreći se za svoje mjesto pod suncem. Obojica smo svjesni njihovih međusobnih nesnošljivosti, pa mu ja sugeriram da ih rasporedimo po parnim odnosno neparnim danima, po uzoru na prodaju nekih artikala za vrijeme njihove nestašice, u ne baš tako davnoj povijesti ovog naroda. Njemu se ideja sviđa, ali se ne može odlučiti između parnih i neparnih dana. Jednako mu leže i jedni i drugi. Onda lumen dođe na genijalnu ideju da dijelimo depresije po sedmicama. Jednu sedmicu njegova, drugu moja. Može, prihvaćam kompromis, pod uvjetom da je prva sedmica moja. I tu se nepovratno razilazimo. Nijedan ne može izdržati sedam dana bez svoje depresije. I tako i dalje bezlično buljimo u stol ispred sebe, pokušavajući smisliti barem nekakvo privremeno rješenje, kad već nismo sposobni za nešto trajnije ili bar na izgled dugoročnije.
Cijeli ovaj rat zvijezda padavica odigrava se u nekoj rupetini u centru Pule, koju je njen vlasnik Hrvoje, mrtav-hladan, prozvao «Cafe bar exclusive», a u čijem se «ekskluzivnom» interijeru mogao rezati dim koji je kuljao oko svih gostiju kao da im je to zadnja cigareta u životu, ona što se dodjeljuje osuđeniku na smrt, minutu prije strijeljanja, pa dok ne dogori do filtera ne prestaju strastveno uvlačiti dim u sebe, ne hajući za upozorenja o štetnosti takvih sklonosti po njihova ionako načeta zdravlja. I potom ga prerađenog i pročišćenog izbacivati oko sebe. Inače, Hrvoje ima ozbiljnih propusta, da ne kažem problema sa svim gramatikama, kojima on, nažalost ili na sreću, i ne pridaje neki poseban značaj. Primjerice, u ovom nazivu «cafe» nedostaje jedno «f», jer je lokalni stručnjak koji mu je izrađivao reklamu držao da se radi o izvornoj hrvatskoj riječi, a u hrvatskom pravopisu, koliko on zna, nema riječi s «duplim» slovima. Malo ga je zbunjivao onaj akcent na «e», ali to je pripisao Hrvojevom pomodarstvu, po kojem je on i inače bio poznat. Recimo, prije 91. i rata koji je tih godina protutnjao ovim prostorima, on se zvao Jovan i bio Srbin po nacionalnosti. I ovaj se kafić drugačije zvao, doduše ne sjećam se više kako. Onda je jedne noći te 91. godine grupica nabrijanih mladaca, pred odlazak na ratište, u pomalo euforičnom stanju, sravnila kafić sa zemljom, s objašnjenjem da neće njima jedan Jovica u jeku oslobodilačkog rata naplaćivati popijeno. I još u centru Pule. A bogami, po pričanju očevidaca, popili su poprilično toga. Vidjevši da zadržavanje tako nezgodnog imena u još nezgodnije vrijeme definitivno ne pridonosi procvatu posla, Jovan iste noći posta Hrvoje, prešalta se u Hrvate, i to one ortodoksne, da ne bi bilo zabune, uze majčino prezime, neko lokalno, ovdje općeprihvaćeno, preuredi kafić, promijeni mu ime, izvjesi hrvatsku zastavu na pola zida, uokviri dvije-tri zahvalnice raznih hrvatskih brigada za nesebične donacije koje je na brzinu priskrbio i nastavi raditi kao da se ništa nije desilo. Možda i nije, tko zna. Možda se čovjek u nekom ranijem životu zvao Hrvoje i bio Hrvat, pa se sad samo vratio onom praiskonskom u sebi, pa promjena i nije bila vrijedna pamćenja. Kako bilo, naš Jovan posta veći domoljub od većine nas, kojima to pravo po prirodi stvari pripada, po rođenju u ovom životu, pa smo ga utoliko doživljavali neupitnim. Barem toliko da ne bismo morali plaćati zahvalnice raznih vojnih postrojbi, koje su ih dijelile neselektivno, šakom i kapom, svakom tko bi im nešto donirao. Koliko se sjećam, nitko nikada nije pitao Hrvoja koliko su ga njegove koštale, ali s obzirom na njegovo porijeklo, bez obzira na novo ime, svi su izgledi da je on ipak morao biti malo šire ruke od nacionalno nespornih «dobrotvora». Inače, nema kavane, pekare ili slične javne ustanove u ovom gradu, u kojoj na vidljivim mjestima u okvirima obojanim zlatnim bojama ne vise takve zahvalnice. Što je ime vlasnika tih prostora s nacionalnog stajališta sumnjivije, to je zahvalnica bilo više. Poznajem jednog pekara Selima, mislim da je Albanac, kojemu nisu bile dovoljne domaće postrojbe, nego je tu aktivnost proširio i po ostatku zemlje, tako je cijeli gornji dio zida prekrio njima, pa se iznad toplih, tek ispečenih štruca kruha kočopere izjave raznih brigada koje zahvaljuju Selimu do neba jer da ne bi njega, tko zna kako bi one preživjele sve one teške i zahtjevne ratne godine. A na ovim prostorima, od pamtivijeka, uvijek vladaju nekakve nestašice, a pogotovu to dođe do izražaja u ratnim stanjima, kad ratne potrebe do krajnjih granica nategnu tanašne mogućnosti ovdašnjih žitelja, pa su ratnici počesto bili ovisni o tim dobrotvorima, priuštili oni taj status milom i silom. E sad, teško je utvrditi motive tih dobrih ljudi kojima su se rukovodili dok su se rastajali od novca, auta i ostalih svojih dobara koji su tog trenutka bili kudikamo potrebniji domovini nego njima, jer je svaki od njih tvrdio da je to dobrovoljan i dugo čekan čin da se tako, barem na simboličnoj razini oduže svojoj državi, kad već od silnih obveza sami ne stignu uzeti pušku i nasrnuti na ljutog neprijatelja. Doduše, možda ovu potrebu tih altruista donekle opravdava činjenica da su svi ratovi na Balkanu, ma tko ih vodio, isključivo obrambenog karaktera, a da se tek usput ruše stare i stvaraju nove države, na istom teritoriju, tako da nakon tih ratova nikad ne ostane prijeratno državno stanje. Jest da se to nas ne bi trebalo ticati jer, ako je suditi po našim vlastima, mi se ne nalazimo na Balkanu, barem ne u političkom smislu, možda malčice geografski, ali i to ćemo riješiti jednim od tih ratova, prije ili poslije. A opet, nova država, makar nastala i na istom teritoriju i s polupromijenjenim vlastodršcima, dok bar malo ne ojača, kao i svatko u razvoju, ima bitno povećane potrebe. Onda konačno odraste na račun generacija i generacija koje su se odricali svega i svačega u korist njenog pozamašnog apetita, da bi je juniori tih istih odricatelja sjebali u nekom novom ratu. I tako iz početka. Srećom ima papira za zahvalnice. I dobrih ljudi koji samo čekaju priliku da teško stečenu imovinu ulože u neki novi državni projekt.
Ah, skliznuh s teme. Nenamjerno. No, dobro, vratit ću se ja još na Jovana, oprostite – Hrvoja. O zahvalnicama ne bih više. A i što bih tome mogao dodati.
Dakle, depresije. Valjda su one normalna pojava u četrdesetim godinama, doduše ranim, ali svejedno, četvorka je tu, pogotovu ako živiš u zemlji koja je nedavno preživjela petogodišnji rat od kojeg se tek počela oporavljati, a kako stvari stoje, za mojeg života taj se proces sigurno neće privesti kraju. Usto, moja nesretna generacija je dvostruko najebala. S jedne strane i u ostatku svijeta ulaskom u četrdesete počnu se praviti prve životne revizije, čiji su konačni rezultati uglavnom poražavajući za njene protagoniste. To su godine kad većina već ima pokoji razoren brak ili su pred njegovim raspadom ili im se brak, u najboljem slučaju, nalazi u dubokoj i iskrenoj krizi. Dakle, osobni život – koma. Poslovni život u zemlji gdje je pojam «poslovni čovjek» izjednačen s kriminalcem ili bankrotom, ne vrijedi ni pokušavati analizirati. Priznali to neki naši poslovni geniji ili ne. E sad, ako tome dodamo kao sol na ranu spomenuti rat, a napose njegove duuugoročne posljedice, onda je ova generacija najjednostavnije rečeno – izgubljena. I u vremenu i u prostoru. Nepovratno.
I naravno da kad tako život posloži karte, nemaš nikakve šanse u toj unaprijed izgubljenoj bitki, u kojoj smo svi mi samo «topovsko meso» velikih ideja prohujalih ovim prostorima zadnjih godina. Gubitnici, na ovaj ili onaj način. I što ti onda preostaje nego se svom dragom liječniku umiljavati do donje granice ostatka digniteta, a sve to kako bi ti propisao što veću količinu umirujućih sredstava koji su sve samo ne jeftini. A jebi ga, kad već ne možeš izvući cigarete na liječnički recept, a nije da nisam i to pokušao, onda barem da ovu drugu ovisnost besplatno konzumiram. Uzgred, u vezi s cigaretama došao sam u ozbiljan sukob sa svojim liječnikom. Ako se ovisnici o drogi mogu liječiti amfetaminima, dakle, malo slabijom drogom, koju dobivaju od države besplatno, zašto ja svoju ovisnost o cigaretama ne bih liječio malo slabijim cigaretama, recimo onima s predznakom «light», na račun države, dakako? Tim više sam bio revoltiran njegovim nerazumijevanjem što je i on sam bio ovisnik o duhanu. Ovom prilikom ne bih o razornim posljedicama tog nehumanog pristupa na moj poljuljani ego, od kojeg ionako više nije ostalo ni «e».
Ah, da. Postoje i antidepresivi, od kojih malo živneš, malo progledaš oko sebe, dobiješ krila, poletiš i zalijepiš se u prvu nevidljivu barijeru koje su ovdje uredno posložene svakih nekoliko koraka, pa ako jednu nekako i preletiš, druga je sigurno tvoja. I koji će ti kurac onda antidepresivi – da se još koji put razbiješ, kao da si se malo puta rastočio do sada i bez njih. Zato su depresije zapravo jedini pravi izbor. Dobro, tu se više radi o nužnom zlu nego izboru, ali svejedno. Konačan je ishod isti, bez obzira na početne pozicije, zar ne? I tako lijepo zalegneš u njeno meko, maglovito okrilje i pustiš da život prolazi pored tebe. Živiš, a kao da i ne živiš. Fenomen u svakom pogledu. Dobro, i u ostatku svijeta je to stanje poznato, ali naše depresije su ipak posebnije u odnosu na njihove, kao i mi, uostalom. U našim depresijama satkani su promašeni ljubavni, poslovni i ini snovi, kao i u ostatku svijeta, ali kod nas je sve to zaliveno s finim preljevom od krvi i znoja, mrtvih koji se ne daju pokopati, živih koji ne žele živjeti, granicama starih i novih država koje se u prosječnom životu ovdašnjeg patnika barem nekoliko puta promijene, biblijskim vrijednostima od kojih je i Svevišnji digao ruke još prije dva-tri milenija… Eh, u depresijama nam truli Zapad nije ni do koljena. Kao ni u mnogočemu drugome. Druga je stvar što ih onda oni, uvrijeđeni što smo u tim stvarima toliko superiorniji od njih, proglase nepoželjnim, nedemokratskim, da ne koristim neke teže izraze kojih se oni ne libe nego nas svaki dan zasipaju njima. Puka zavist, ništa više. A da je tome tako uvjerava nas svaka naša vlast, barem od onih koje ja pamtim. Neovisno o trenutnom režimu. Koji su kod nas uvijek bili demokratski, od doseljenja Slavena, pa time i Hrvata, na ove prostore do danas. Barem dok su na vlasti. A vlast je vlast. Naše su vlasti, za razliku od promašenih zapadnih slučajeva, uvijek u pravu. Za one koji ne misle tako, vlasti će već naći načina kako privoljeti tog nevjernika da postane veći vjernik od pape. A što su naše vlasti maštovite! U svakom pogledu. Bivše i sadašnje. Zasigurno i buduće. Pored takvih učitelja ne mogu zakazati sve i da hoće. Ne može čovjek ni sanjati što im sve neće pasti na pamet kako bi svojim dragim podanicima život učinili smislenijim. Bogatijim. U duhovnom smislu, naravno. Naše vlasti ne jebu prozapadne prozaične materijalne kriterije i potrebe za boljitkom u tom prizemnom smislu. Svaka im čast, tu su sve do sad bile krajnje odlučne i nepopustljive, makar od političara načelno ne očekuješ preveliku principijelnost. No, ovi naši su tu doista nepokolebljivi. Ako treba i rat će izmisliti da bi obogatili duhovne nacionalne potrebe. Čak su i sustavne u tome, iako sustavnost inače ne krasi ovdašnje stanovnike…
Postajem zamoran, zar ne? Barem malo? Previše? Dobro, onda se uključimo u svijet ekskluzivnog cafe bara, da vidimo o čemu ostali na glas razmišljaju.
Hrvoje! – viknu moj prijatelj Fabio, onaj s depresijom, s druge strane omanjeg kavanskog stola za kojim smo sjedili. – Hrvoje!
Koji ti je moj! – zlovoljno se oglasi oličenje ugostiteljske ljubaznosti. – Što ti je, što vičeš? Nisam gluh.
Pa, javi se kad nisi gluh – poluljutito će Fabio.
Eto, javio sam se. Reci!
Daj mi još jedno pivo!
I zato vičeš – predbaci mu Hrvoje.
A što bi ti? – sad će ovaj već ljutito. – Da umjesto piva tražim da mi recitiraš Bodlera?
Jebo te Bodler. Hoćeš veliko ili malo pivo?
Veliko – odvrati Fabio, a potom se zagleda u mene. – Koji mu je kurac danas? Uvijek pijem veliko.
Udarilo jugo – promrsim ja, tek toliko da nešto kažem. – A kad jugo zapuše, znaš da većina prolupa.
Fabio – javi se iza susjednog stola Ranko, koji je očito pratio ovu našu malu diskusiju – znaš li ti da su u Dubrovačkoj republici, prije nekoliko stotina godina, jugo uzimali kao olakotnu okolnost kod ubojstva?
Kod nas zadnjih godina i nije bilo otežavajućih okolnosti za ubojstva – zlovoljno će Fabio. – Jedino si mogao najebati ako si kome pomagao. Pogotovu ako prije toga nisi proučio njegovo rodoslovno stablo.
E, jebi ga – progunđa Ranko i vrati se ostalim sugovornicima za svojim stolom.
Eto, toliko o dubokoumnosti kavanskih razgovora. Makar, ruku na srce, ima i tu trenutaka koji svojom lucidnošću znaju uljepšati dan, doduše, rijetko, ali se dešava. Tog trenutka u bar uđe Loredana, Rankova supruga, koja je u ove predvečernje sate uobičajeno navraćala, popila svoju votku-tonik, pokupila Ranka i potom kući. Kako je kod Rankova stola bila gužva, sjedne za naš. Prije nego se ona raskomotila, piće za nju je već stiglo.
Kako nju tako brzo uslužiš? – svadljivo se Fabio obrati Hrvoju.
Jebi ga, ona ja patolog – pravdao se ovaj.
Kakve to veze ima s brzinom usluge? – istim tonom će Fabio.
Pa, ona će me zadnja obrađivati – odvrati ovaj. – Mislim, ona će me posljednja vidjeti golog.
Vrlo važno, ionako ćeš tada biti mrtav – zlovoljno progunđa Fabio.
Svejedno, neugodno mi je – odgovori Hrvoje. – Unaprijed.
Dobro, s obzirom na tvoj apolonski izgled još mi je i razumljiva tvoja nelagoda – pomirljivije će Fabio, djelom uvažavajući njegove razloge. – Nego – obrati se Loredani – stalno da te pitam, pa zaboravim. Zašto Ranko ne dolazi po tebe, nego ti uvijek po njega?
Zato da ga ne zamijeni s nekim klijentom – dobacim ja.
Čuo sam te – dovikne mi Ranko.
Kako ćeš Ranka, kad rikne, moći mesariti? – opet će Fabio.
Lako – mirno odvrati ona. – Koliko je inače pun života, ionako neću primijetiti razliku.
Čuo sam i tebe – ponovno će Ranko.
Da moja bivša žena radi na patologiji, najprije bi mi izvadila srce, a onda skakala po njemu par sati – javi se Hrvoje. – Za svaki slučaj.
Normalno kad si je odjebao u osmom mjesecu trudnoće – dobaci mu Fabio.
Jebi ga, nisam mogao ranije kad sam tek tada saznao da nisam sretni tatica – slegne ramenima ovaj.
Kako to da ti je priznala? – radoznalo će Fabio.
Pritisnuta argumentima, nije imala izbora – odgovori Hrvoje.
Kakvim argumentima?
Fizičkim.
Aha! – bio je Fabijev komentar. – To mogu razumjeti. I je li ti nedostaje?
Ona? – protupitanjem će Hrvoje, pa odmah nastavi – Ne. Ali mi očajnički nedostaje njezin češalj.
Njezin…što? – zbunjeno će Fabio.
Češalj – ponovi Hrvoje. – Znaš one dugačke ženske češljeve od pola metra. Na vrhu zupci, ni oštri ni tupi. Taman kako treba. I onda se navečer vratim umoran, uvalim u kupatilo, dočepam tog zubatog čuda i udri grebanje po leđima. Eh, to je bio gušt. Odnese se ga sa sobom. A stvarno mi nedostaje. Sad svaku večer počne svrbjeti da poludiš, sto puta gore nego prije, ko da zna da češlja nema. Znoj me probije pa se češem o ovratnik, ali nije to to. Ni blizu. Ah! Neću prežaliti taj češalj nikada.
Jebi ga! – bio je jedini Fabijev komentar.
Fabio – javi se Loredana – čujem da si jučer slavio.
E, da – potvrdi on, sretan što se riješio diskusije o Hrvojevom češlju. - Nakon deset godina sudovanja, uspio sam se konačno i ja razvesti. A svečano sam pokrenuo parnicu još početkom rata. Završi rat, prođe i petogodišnjica njegova kraja, ali moj se brak ne da. Sve ima svoj kraj osim njega. Već sam digao ruke od svega, kad jučer dobih presudu da je konačno preminuo u miru božjem. Sad, s obzirom na to da mi je ovaj tvoj bio advokat – nastavi on, pokazujući na Ranka – još sam dobro i prošao.
Pa, kako da te razvedem, promašeni slučaju, kad si do nedavno živio s njom u istom stanu – odbrusi mu ovaj.
Kakve to veze ima? – nato će Fabio.
Nikakve, osim što je ona tvrdila da te voli, da se uredno tucate i da nema pojma zašto se ti želiš razvesti – zajedljivo će Ranko. – A kako nismo mogli organizirati držače svijeća koji bi ustvrdili suprotno, bilo je - tvoja riječ protiv njene. I nakon tri godine parničenja ti na raspravi na sudu priznaš da si većinu netom protekle noći proveo na njoj, sjećaš se?
Da, ali sam posebno istaknuo da sam tada bio pijan i da me je iskoristila – nije se dao Fabio.
I tako svake godine barem nekoliko puta – odvrati Ranko. – Taman toliko koliko je parnica trajala. I da ti očuh nije nedavno cijuknuo i ti se vratio kod stare živjeti, ne bi se razveo do kraja života.
Što su ovi pravnici sjebani – reče Fabio malo tiše, Loredani i meni. – Je li takav i s tobom?
Užas – mirno će Loredana. – Kad god zariba, a kako godine idu to mu sve češće uspijeva, uvijek na kraju ja ispadnem kriva za njegovu neučinkovitost.
Ej, ostavite se mene – dobaci nam Ranko. – Danas mi je ionako dan «D».
Zašto? – upita ga Fabio.
Cijeli dan pokušavam utjerati barem kakav mali dug od brojnih dužnika, ali, kojeg god nazovem kao da je u zemlju propao. Nijedan se ne javlja. Nevjerojatno! Kao da znaju da ih danas zovem zbog dugovanja i nijedan da se javi taman da ti je o glavu. A još jučer si ih mogao dobiti kad god poželiš.
E moj stari – upadnem ja – na ovim sjebanim prostorima su ti svi razvili do savršenstva sedmo čulo koje reagira samo na vjerovnike. I tako ti svog dragog dužnika možeš dobiti u svako doba dana i noći, osim kad odlučiš naplatiti dug. I svaki od njih tim čudom od čula osjeti najmanje dan ranije tvoju namjeru, tako da možeš samo stati i plakati nad gorkom sudbinom.
Morat ću promijeniti strategiju – zamišljeno će Ranko.
Možeš, samo tako da zaboraviš dugove – dobaci mu Fabio.
Baš ti hvala na sugestiji – odvrati zlovoljno ovaj.
Fabio – prekine ovu diskusiju Loredana - hoće li tvoja nova knjiga konačno ugledati svjetlost dana?
Za sada je osuđena samo na svjetlo žarulje od 75 vati u onoj mojoj sobici – odvrati on.
Zašto? – nastavi ona.
Zato što je, ako je suditi po mišljenju mojeg izdavača, ispala sasvim solidna u književnom smislu, pa bi je stoga, književnosti radi, svakako trebalo objaviti.
Pa? U čemu je onda problem?
U tome što on izdaje zbog publike, iliti čitatelja, a za dobru književnost ga boli lijevo uho. Usput mi uručio knjižicu «Seks i grad», s krajnje dobronamjernom sugestijom da dobro proučim što se danas prodaje.
I što ćeš sad? – radoznalo će Loredana.
Ostaviti sve isto, samo ubacit u svaku glavu po koju stranicu nasilnog seksa.
Pa, kako će se to uklapati u ovo što si napisao? – sada je bio red na meni da zadovoljim znatiželju.
Nasilno – mirno će on. – Rekoh ti da se radi o nasilnom a ne o normalnom seksu.
Meni bi dobro došao bilo kakav – nato će Loredana.
Čujem te – opet se javi Ranko.
Tko kaže da to mora imati veze s tobom – odvrati mu ona. – Govorim o živima, a ne o mrtvima.
U zadnjim godinama mojeg braka suputnicu mi je stalno boljela glava, pa i ono što smo imali, ne znam kako bih krstio – ubaci se ponovno Fabio, ustajući i polako odlazeći prema WC-u. – U to ne računam onih nekoliko puta kad me je beskrupulozno tjelesno iskoristila u nesvjesnom stanju, za potrebe parnice.
Bolje ikako nego nikako – procijedi Loredana, više za sebe, i nastavi. – Nego, Ranko, kad smo već kod toga, kakvo je tvoje zdravstveno stanje večeras?
Sve me boli, a ne samo glava – brzo će on.
A bračna prava? – dobaci mu ona. – Pravo na…
…ljubav – dopunim je ja.
E, da – složi se ona – moglo bi se i tako reći. Za neke bi trebalo propisati zakonom ispunjavanje tog prava barem jednom mjesečno. U fizičkom smislu, dakako.
Ej – sada će pomalo zlovoljno Ranko - nije ovo naša spavaća soba, nego kavana.
Nije kavana nego kafe bar – dobaci mu Hrvoje u povratku.
Aha, s naglaskom na francuski šarm – zlobno će mu Ranko.
Fabio će riknuti od kašlja – reče Hrvoje, ignorirajući Rankovu opasku, dok je slušao mješavinu zvukova koji su dopirali iz WC-a, nešto između kašljanja i krkljanja. – Fabio, jesi li živ? – vikne pored vrata. – Moram i ja unutra.
Čekaj! – stenjao je ovaj iznutra. – Samo da pluća vratim natrag.
Jebi ga, ovaj je gotov – promrsi Hrvoje, cupkajući ispred vrata. – Iskašlji se ujutro, kao i svi drugi.
Prerastao sam tu fazu – procijedi Fabio pomaljajući se iz WC-a, sa žućkasto-zelenkastim izgledom lica. – Sad mogu u svako doba dana i noći.
Tebi bi tvornica duhana u Rovinju mogla platiti barem pogrebne troškove kad uskoro rikneš – progunđa Hrvoje gurajući se pored Fabija da što prije uđe unutra.
Da barem daju popust onima koji puše preko dvije kutije cigareta dnevno – procijedi Fabio, vraćajući se za stol.
Brzo ćeš ti kod mene, u radnu posjetu, nastaviš li ovako – dobaci mu Loredana gledajući ga.
Tko ga jebe – preko volje odvrati on. – Barem ću znati o čega riknjavam, a ne kao Ivan, prije mjesec dana, otkaza mu srce, a u životu nije zapalio. Zar nije on bio vegetarijanac? – upita mene.
Pojma nemam – promrsim. – Ali, zar on nije stradao od posljedica saobraćajke? Zaspao za volanom i sjebao se, ili tako nekako?
Točno – potvrdi Fabio. – Ali, da je pušio, ne bi zaspao za volanom. Znaš onaj slogan: «S cigaretom nisi sam». E, vidiš, da je dimio, ostao bi budan i još bi živio dvadesetak ili koju godinu više i onda kao i ostatak normalnog svijeta riknuo od infarkta ili raka pluća.
Fabio – javi se Ranko – ne poznam nikog tko ima sjebaniju životnu logiku od tebe.
Ni ja sjebanijeg advokata – nije mu ostao dužan Fabio.
To mi je hvala za deset godina besplatnog rastavljanja – predbaci mu ovaj.
Toplo ti preporučujem da se ne hvališ time okolo, ako želiš ostati u toj profesiji – nastavi Fabio.
E, ovo je kap koja je prelila čašu – sada će pomalo ljutito Ranko. – Nakon svega što sam…
Daj, smiri se – nasmiješi se dobroćudno Fabio kojemu se polako počela boja vraćati u lice. – Znaš što je problem s tim kapima koje preliju čašu? Ne znaš. Kad se pretvore u svakodnevne mlazove koji nekontrolirano liju na sve strane, kao što je kod mene slučaj. Zato se smiri i ne padaj u vatru za svaku glupost koju lupnem.
E, jebi ga – zlovoljno će Ranko, nemoćno sliježući ramenima.
Za večeras mi vas je svih dosta – prekine ovu jalovu diskusiju Loredana. – Ranko, diži dupe, idemo kući, dosta mi je ove rupe za danas. S obzirom na atmosferu, mogla sam ostati i na poslu.
E, ali tamo nema votke s tonikom – dobaci Hrvoje.
To ti misliš – odvrati mu ona. – Zamisli sebe ohlađenog, na stolu kod nas. Jesi li zamislio. Jesi. Lijepo. A sad promisli tko bi te takvog mogao sjeckati pri potpuno svjesnom stanju.
Auuf – gadljivo će Hrvoje. – Sjeba mi dan načisto.
I sebi – promrsi Loredana ustajući i odlazeći.
Ranko se polako odgegao za njom. Umorno odmjerim Fabijev žućkasti, neobrijani profil, točnije, njegovu bradu koju je samo dva puta godišnje brijao, što mu je već prešlo u naviku, iz tko zna kojih pobuda. Čisto sumnjam da ih je i on znao. A nakon toga bi je opet puštao, onako već solidno osijedjelu, a što se i nije toliko primjećivalo od žutila koje je stvarao dim cigareta. To je bio još jedan od razloga zašto nije mogao prestati pušiti. Naime, zahvaljujući dimu brada mu nije bila bijela, nego je imala nekakav žućkastozlatni sjaj, malo tamniju varijantu, koja ga je, mislio je on, vidno pomlađivala. On je pak počeo poluzainteresirano pratiti sportski blok vijesti na televizoru smještenom u gornjem uglu kafe-bara, koji je uredno odrađivao cijelo radno vrijeme kafea, od otvaranja do zatvaranja. Jedna od onih stvarčica koje ti se samim činom svog postojanja uvuku pod kožu, a da ni sam ne znaš zašto i za koju bi sutra, da je netko makne, osjećao kao da je nestao neki stalni gost, samo što se nikako ne bi mogao sjetiti koji. Čisto sumnjam da itko od prisutnih ima blagu predstavu što se to na TV-u vrti, osim pokojeg skijaškog slaloma Janice Kostelić, koju, dakako, svi zdušno podržavaju. Ako ni zbog čega drugog, ono zbog načina na koji je uspjela u svijetu sporta, beskrajnim samoodricanjem i napornim radom. Jest da nikome ovdje ne pada na pamet upustiti se u takvu životnu pustolovinu, ali dobro je znati da i takva mogućnost postoji, zlu ne trebalo. A do eventualnog pokušaja da netko i sam nešto slično pokuša napraviti, na bilo kojem polju, ostaje mu da Janičine uspjehe doživljava kao vlastite. Naša Janica. Eto, tko kaže da nema i nekakve koristi od nacije. Uvijek se možeš poistovjetiti s nekim njenim uspješnim pripadnikom i zadovoljiti ono malo prikrivenog ega. Svejedno je da li mašeš zastavom u gledalištu ili na pobjedničkom tronu, glavno da je netko dao priliku da se njome maše. A mahati višemetarskom zastavom na nekom od svjetskih skijališta, ispred svih tih svjetskih ignoranata, pokazujući im tako da mi, jer Janica je mi, dakle, da mi možemo kad hoćemo biti bolji od svih njihovih silnih stručnih, preplaćenih timova zajedno, e, to je zadovoljstvo zbog kojeg bi dobra većina domaćih dvonožaca prodala ono malo duše što su uspjeli sačuvati u svim silnim iskušenjima kojima je ona svakodnevna izložena na ovdašnjim pustopoljinama. Rekoh ja da su mojim sunarodnjacima duhovne nacionalne blagodati važnije od svih materijalnih dobara ovog svijeta. Doduše, zasluga za toliku produhovljenost i ne pripada toliko njima koliko mudroj državnoj politici koja je napravila sve pa i više od toga kako ni u primisli ne bi došli na ideju da si svojim radom mogu priuštiti nešto više od pukog preživljavanja. I mahanja zastavom. Naravno, kao i u svakom pravilu i ovdje postoje iznimke. U našem slučaju radi se o onima koji su se neplanirano okoristili zadnjih godina baš po zapadnim mjerilima bogatstva, koji se stečenog ne žele odreći ni po cijenu višegodišnje robije. A nju im je sadašnja vlast prije zadnjih izbora i pobjede blagonaklono obećavala, a onda, kad su izbori prošli, naglo shvatila da onaj tko ima novac ima i moć, makar i ne bio na vlasti, jer se s novcem može kupiti sve, a naročito moć i utjecaj, pa se s pravom okomila na zatucani narod kao i oni prije njih, ne razumijevajući kako taj narod ne može shvatiti i prihvatiti jednu tako prostu i očitu činjenicu. Nego i dalje pila i proziva ih zbog njihovih predizbornih nebuloza. Tko uopće može biti toliko lud da sluša, a kamoli još i da povjeruje u predizborne fatamorgane, pitali su se čudom oni. Mi, odzvanjala je jeka kroz gudure i kanjone diljem zemlje iz grla milijuna pripadnika odabrane nacije. I ostalih građana koji životare uz odabrane. A potpuno isti problem s narodom imala je i ona vlast ranije. Čudno je sve to skupa, s vlasti i narodom. Tako se vole i razumiju prije izbora, a nakon njih kao da nikad nisu čuli jedni za druge. Iako nakon izbora nijedno od njih ništa novo nije saznalo o onom drugom, a da to nije znalo ili moralo znati i prije izbora. Pa sad ti tu budi pametan.
Janica danas opet prva – prenu me Fabio iz razmišljanja. – Svaka joj čast. Ovo treba zaliti. Hrvoje, još jedno piće. Trebao sam se baciti u sportaše, možda bih i ja nešto napravio u životu, a ne otići u kulturnjake. Morao sam se baviti nečim gdje postoje egzaktni parametri, pokazatelji uspjeha, kao Janica; za toliko i toliko sekundi ili stigneš ili ne stigneš do cilja, i nema zajeba sa strane. A ovdje stigao ne stigao do cilja, nitko te ne jebe. Zapravo, tu i nema cilja. Samo stotine i stotine puteljaka kojima vrludaju izgubljeni slučajevi kao ja, i onda dođu na svoj brežuljak i tamo naglas zavijaju da nekako nadglasaju one s drugih, okolnih brežuljaka. I od silnog zavijanja i njegove jeke nitko nikoga ne razumije što lupeta.
Je l' možeš išta odgledati, odslušati a da to ne dovedeš u vezu sa sobom? – upitam ga pomalo zlobno ja.
Mogu, ali tu ti se analogije nameću same po sebi – promrsi on. – Htio ili ne. Na vlastitu štetu, dakako.
Čovječe, riješi se već jednom tih svojih frustracija ili se konačno saživi s njima.
Kako da ih se riješim? – podigne on glas. – Nisam se ja zalijepio za njih, nego one za mene. One rukovode mojim životom, a ne ja njima. Nisam ja stvarao ni postavljao njihove gabarite, nego drugi. Ja sam samo uletio u njih, jer je polje mojeg djelovanja, mojeg zanimanja, smješteno unutar njih. Dakle, naprosto nisam imao izbora.
Bit će bolje – lakonski odvratim ja.
Kada? – žustro će on.
Otkud znam – odbrusim. – Za deset-petnaest godina? Valjda!
Pazi oličenja optimista – gorljivo će on. - Za deset-petnaest godina, ako ih doživim, meni će trebati samo stan u prizemlju udaljen maksimalno trideset metara od apoteke. S time da apoteka ne smije biti preko puta, da ne moram prelaziti cestu, jer…
Dobro – prekinem ga ja – uvjeti života i rada su frustrirajući. To želiš reći. Pa je onda normalno da i taj rad proizvodi vlastite frustracije u okviru postojećih, generalnih, objektivnih ili kako već da ih nazovem. Svejedno. Ali, kad je već tako, dovoljno si pametan i realan da akceptiraš tu činjenicu i da je prihvatiš kao nepromjenjivu i nađeš modus suživota s njom.
Aha – sada je došao red na njega da pokaže malo zlobe. – Ti, pametan i realan, kakvog te već Svevišnji dao, to si, naravno, shvatio i sada živiš u harmoniji sa svim tim svojim objektivnim čimbenicima, zar ne? To se naročito vidi iz onih pisama što si joj još donedavno pisao. Ili pokušao pisati, što je još gora varijanta.
Jebi se ti, čimbenici, pisma i ovakva diskusija zajedno – nemoćno odbrusim ja.
He, he, he – samozadovoljno se počeo cerekati on. – Hrvoje, hoćeš donijeti to piće već jednom. Je li, Hrvoje, kako ti stojiš sa svojim objektivnim čimbenicima?
S čime? – pomalo zatečeno ga odmjeri ovaj.
Objektivnim čimbenicima koji omeđuju djelokrug tvog zanimanja – pojasni Fabio.
Dobro – promrsi čimbenik. – Subjektivno ih stjeram u trokurac odmah ujutro, čim stanem na noge junačke, onako, u sebi, potiho, a objektivno, oni me nategnu čim otvorim vrata ove rupetine, onako, naglas, bez zadrške. I rokaju me tako sve dok ne zatvorim okice i usnem snom pravedne žrtve. Zadovoljan odgovorom?
Pazi, bogati – zamišljeno će Fabio gledajući Hrvoja. – Morat ću se ja malo više družiti s tobom.
Teško – odvrati Hrvoje. – Jedino da se potpuno preseliš k meni. A što god skrivio Bogu i ljudima, takvu kaznu nitko nije zaslužio, pa ni ja.
Baš ti hvala – promrmlja Fabio, kojem je i ono malo raspoloženja opet naglo splasnulo nakon Hrvojevog komentara.
Nema na čemu – odvrati ovaj.- I drugi put.
Čuješ – obrati se Fabio sada meni – hajde da večeras više ne otvaramo usta.
Dogovoreno – složim se ja.
E, jebi ga – promrsi on, pušući u prst koji je upravo uspio opeći cigaretom.
Dugo si se držao dogovora – iskoristim ja priliku da ga prekorim.
«Jebi ga» nije kršenje dogovora. To mu ga dođe kao uzdah, vapaj, krik, najkraća definicija sjebanog duhovnog stanja, nešto kao…
Zaveži!
Dobro.