Kad me ne bude više - Zanimljivo pjesnicko djelo, bogato sugestijama, koje se zamjetnom lirskom energijom i snagom sjecanja pokušava suociti s velikim temama suvremenog pjesništva i mišljenja. U pozadini se nazire potreba za slobodom, za otvaranjem novih prostora razmišljanja i življenja, u odnosu na stvarnost koja je cesto previše hladna i u ocitom kontrastu s intimnom ljudskom egzistencijom. Pjesnik je duboko dirnut i reagira s oružjem koje mu je najbliže i najskladnije, a to je rijec.
Giulio Perrone

U raznim trenucima slabosti, koje život donosi onda kad ih najmanje ocekuješ, ako ih ikada itko i ocekuje, napisao sam brojne pjesme (oko 400), ali nikad nisam namjeravao ni jednu objaviti. Pisao sam, pišem i pisat cu romane, price, vjerojatno ih i objavljivati, ali pjesme… Pjesmu napišeš na jutarnjem izdanju lokalnih novina u nekom tudem gradu, nakon propale i neprospavane noci, i zadržiš je za sebe, baš kao i tu izgubljenu noc.
Od svih tih pjesama izabrao sam cetrdesetak, svjestan toga da se vecina onih koji su ih sve procitali ne bi složili s ovim izborom. U tome je valjda i problem s pjesmama.
Ovo izdanje tiskano je u vrlo malom broju primjeraka, tek toliko da se odužim nekim divnim ljudima koji su mi znacili i koji mi znace puno u životu. Ništa više. Ako se usput još nekog dojmi neka od mojih pjesama, bit ce mi to zadovoljstvo.
Na kraju da spomenem i one druge, "bivše" ljude, bivše prijatelje, koji su me "natjerali" da pišem pjesme iz drugog dijela ove zbirke, želeci im tim pjesama reci da im ne zamjeram više ništa. Mnogo je teže mrziti nego voljeti, a ja, sve manje snage imam i za voljeti, a kamo li da bih ovo malo duše što mi je još preostalo potrošio na mržnju. Kako napisah u jednoj pjesmi:

Svi koji me znaju iz svoga svijeta
Neka me pamte po bilo cemu,
Sretno im bilo i nek' im ne smeta
Što sam zbogom rekao svemu.

Pula, srpanj 2002.

D.G.

KAD ME NE BUDE VIŠE

Kad me ne bude više
Kad mi tragove isperu kiše,
Ostat će duša da ona živi
Da te i dalje voli i da ti se divi.

Da te prati u tvojoj tuzi,
Da ti bude smiraj u svakoj suzi,
Da te čuva od zla i laži
Da ti samoću noću ublaži.

Da te ponovno uspravi i digne,
Da ti k'o melem u snove stigne,
Da ti vrati osmijeh i da opet budeš sretna,
Da život živiš do zadnjega trena.

Da shvatiš da život vrti se u krugu
Da živiš i sreću i strepnju i tugu,
Da blijeda slika onoga koga nema
Da i to je život, a ne uspomena.

Da se naučiš živjeti s onim što je bilo,
Da stvarnost nije ono što se snilo,
Da sve lijepo iz jučerašnjeg dana
Živi zauvijek duboko u nama.

Zbog mene, zbog tebe, nastavi dalje
Jer samo tako živjet ću i ja,
Gledajuć svijet tvojim očima,
Družeć se s tobom u tvojim snovima.

ANĐELE MOJ MALI

Opet sam tu, padaju kiše,
Šapćem ti tiho, što mogu tiše.
Sjećam te nježno na naša jutra,
Na naše snove, na naše sutra
Kojeg nema više,
Samo vrijeme što briše
Sve osim tebe,
Anđele moj mali.

Nadgrobna ploča i ime tvoje,
Umrlo je sve što bilo je moje.
Ostaše samo prazna svitanja
I ona teška, brojna pitanja.
Zašto baš ti,
Zašto baš našoj ljubavi,
I kako dalje ovako,
Anđele moj mali.

Stojim tu, na kraju tvog puta,
Dok duša nježno kroz prošlost luta.
Nemam snage za posljednje zbogom,
Zaplačem tiho kao da sam s tobom,
Kao da si na rukama mojim,
Kao da je tu topli naš dom.
I kako dalje u svijetu tom,
Anđele moj mali.

POMALO ČUDNO, POMALO SMIJEŠNO

Pomalo čudno, pomalo smiješno.
U suludom vrtlogu strasti
Pokušat ću opet pronaći nas.

Pomalo bolno, pomalo nježno.
U tmini kutka skrivene časti
Hrabrošću djece čekat ću spas.

A noći i piće raznose volju,
Samoća opet pobjedu slavi.
Da li se uopće još sjećaš nas,

Zašto od tebe ne nađem bolju?
Besmislen inat, prkoseć javi
Svaki početak je pravi čas.

Pomalo čudno, pomalo smiješno.
Koliko tuge donese kraj
Kad ti stvarnost na dlanu pruži,

Pomalo bolno, pomalo nježno.
Kako li samo izblijedi sjaj
Kad za korak od snova si brži.

ŽIVEĆI ŽIVOT TAKO

Gledam kišne kapi
Kako niz staklo liju.
Sam.
I razmišljam
Kako ponekad
Krivo sve krene,
Iz najbolje namjere
Sve se okrene
I život odjednom stane.

I tada možeš pokušati sve,
Možeš bit vjernik veći od Boga,
Voljenu ženu dići do neba,
Pružiti pomoć svakom kome treba.
Ali uzalud,
Uvijek je pogrešno i vrijeme i mjesto,
Uvijek nedostaje ono nešto,
Pa da ti krene.

Živeći život tako
Svega se odrekneš lako
Rasprodaš i razum i dušu i snove
Za bljesak sreće i nade nove

Živeći život tako,
Griješim kao što griješi svatko.
Samo moje greške popraviti ne mogu,
Samo su moje presudne Bogu.

KIŠNI DAN

Sviće kišni dan,
Sumoran.
Beznadno ustajem,
Umoran
Od života bez tebe.

Nema početka ni kraja
U ovoj priči bez ljepote i sjaja,
Samo mučnina kad se sjetim tebe,
Samo gorčina kad pogledam sebe.

Kako da prebolim
Kad još volim,
Načas zaboravim
Pa opet molim.
Da te vidim,
Makar se stidim
Sebe i nas,
I kako naći spas
U ovaj
Pogrešni čas.

NE ZABORAVI

Ne zaboravi!
Odlazak tvoj
Ne mijenja ništa
Između nas.
Osim nas.

Ne zaboravi
Nježno plakati
Nadom bez cilja,
Strastveno ljubiti
U rane sate,
Ponosno piti
I snivati.
O ljubavi.

Ne zaboravi!
Teško se preboli
Kad se zaista voli,
Previše je tuge
Čije smo sluge,
Sjećanja samo
S kojima ne znamo.
Kamo?

Ne zaboravi!
Odlazak tvoj
Ne mijenja ništa
Između nas.
Osim nas.

ČUJEM TI GLAS

Čujem ti glas,
Daljina plače.
Da li zaista znaš
Da je od mene jače
Sve.
Kaplje snova na hridi sreće,
Šapat koji zaborav neće,
Odbačen ego u mraku volje
Poanta boli: moglo je bolje.
Čujem ti glas.

POSLIJE TEBE

Poslije tebe života nema,
Samo tuga što ostatke sprema.
Očajem ostavljenog djeteta moli,
Samo da noćas malo manje boli.

Samo da jutro jednom već svane
Prije neg' zadnji bedem mi padne,
Prije neg' priznam i sebi i Bogu
Da dalje više ovako ne mogu.

A kad jednom pristanem na to,
Kad zaronim još i u to blato,
Koji epitaf nad dušu da stavim,
I kome tu zadnju vijest da javim.

I KAD PROĐE SVE

I kad prođe sve,
Kad bez mene prođe dan,
Kad utoneš u prazan san,
Bez mene.
Sjeti se.

I kad prođe sve,
Kad zaborave me ljudi,
Kad iz teškog sna se budiš,
Bez mene.
Sjeti se.

Sjeti se kako je voljeti teško,
Kako je kad drugi tvoj život živi.
Sjeti se naših nesuđenih snova,
Sjeti se kako se mrzi i divi.

I kad prođe sve,
Kad zaboraviš miris tijela mog
Kad ponovno nađeš život uz nekog
Bez mene
Sjeti se.

I kad prođe sve
Kad smogneš snage da vidiš mjesta
Koja su naša čista i sveta,
Bez mene.
Sjeti se.

LJUBAVI, NjEŽNOSTI MOJA

Kad poteknu srebrne suze boli,
Kad sve nade splasnu u tren,
Kad se izgubi, a još se voli,
Kad zaboraviš da bio sam njen.

Kad se večer na zjene spusti,
Kad i beskućnik traži prag,
Kad se zametne i zadnji trag,
Kad nam prošlost proguta mrak.

Ljubavi moja, nježnosti moja,
Krenut će život i bez nas dalje,
Opet ću noćas snivat pisma tvoja
Koja već odavno nitko mi ne šalje.

Samo najjači iznova kreću
Dok Gospod i njima ne utrne svijeću.
Ostatkom volje kažem sebi neću,
Prodajuć' dušu plaćati sreću.

 

LJUBAVI MOJA,NAJVEĆA NA SVIJETU

Ljubavi moja, najveća na svijetu,
I kad te nema, tu si pored mene,
I najveće zime vraćaju me ljetu
I liku neprežaljene žene.

Otkad su drugi, jači od nas,
Zadnje opijelo održali sreći,
Na našim ostacima tražeći spas,
Sve manje znam što o svemu reći.

Zašto nam Bog ispruži ruku,
Spusti na tren cijeli svijet na dlan,
A onda gleda kako nas vuku,
Kako bez srama sanjaju naš san?

I cijeli svijet na njihovoj je strani,
I dragi, i mrski, pa i prolaznici.
Pod teretom tuđim stenju naši dani
Dok likuju naši suputnici.

Ljubavi moja, dani se množe
I prolazi sve pa i naši sati.
Ni naprijed ni natrag više se ne može,
Ne znam kud krenuti ni kada stati.

DA LI POKOPATI SJEĆANJA

Da li sjećanja
Pokopati,
Zajedno ih sahraniti
Sa nama.
S ispraznim nadama,
Grijanim pod svijećama
Bez plamena,
Prepuštenim dubinama
Naših hirova,
Dok nas je stvarnost,
Onako sirova
Pomela u trenu,
Gurnula u sjenu
Promašenih htijenja.
I sve se mijenja
Osim nas.
Izgubljeni,
Dok tražimo spas
Tamo gdje ga nema,
Gdje samo tuga vreba
Čekajući žrtve nove,
Gazeći tuđe snove.
A
Možda,
S malo više volje
Moglo je biti bolje.
Mogli smo biti mi,
A ne kao i svi,
Pognute glave niz vjetar ići
I tko zna gdje tako stići.
Možda u tuđi raj,
Nekome biti smiraj
Njegovih dana:
Ali znaj,
Sad kad si sama,
Kad ti tijelo oblije tama,
Nikad nije i nikada neće
Biti kao što je bilo sa nama.

PRIČAJ MI O BILO ČEMU

Pričaj mi o ljubavi,
O snovima, nadanjima,
Samo nemoj o prošlosti,
O svim našim padanjima.

Pričaj mi o svojoj sreći,
Gdje i kako našla si je,
Što ti daje onaj treći
A da nisam i ja prije.

Pričaj mi o bilo čemu,
Samo nemoj dirat' rane,
Ako hoćeš i o njemu,
Samo pusti prošle dane.

Probao sam, nije išlo
Preboljeti pa krenuti,
Da se može isplakati
I prestati osvrtati.

ZABORAVI ME

Zaboravi da sam postojao,
Da sam samo za tebe disao,
Da sam ti pjesme pisao,
Da si mi bila zadnja misao.

Zaboravi sve što smo imali,
Što smo htjeli, željeli i bili,
Zadnje piće što smo ga ispili,
Pa i snove koje smo snili.

Zaboravi me što je moguće prije,
Ne daj da ti se u dušu tuga slije!
Nitko, pa ni ja, vrijedan toga nije
Da ti se prošlost u sutra skrije.

BIVŠOJ LJUBAVI

Vani je mrak, samoća, tama.
Dok kiša lije po prozoru stana,
Prazan papir čeka tinte malo,
A previše je toga da bi na njeg stalo.

Sve one prešućene riječi
Koje ječe u dubini duše:
Čime se uopće ljubav liječi
Kad teško jugo opet zapuše.

Pišem ti pismo, ljubavi bivša.
Ako ga primiš, čitaj polako,
Nikad te nitko nije tako
Volio bezuvjetno i jako.

Nemoj se čuditi što slova nema.
Sve je u meni, al' neće vani,
Na njem su moji samotni dani
I svi do jednog neispisani.

ZADNJE PIĆE

Zadnje piće
S voljom se bori,
Opet mi sviće,
Ponovno gori.
Još jedan dan
Neodsanjan,
Preživljen,
Već doživljen
Bez nje,
Nosi me
Ka dnu.
Nastavljam živjeti
U polusnu.
Mladost i starost,
Snovi i stvarnost,
Sve je tu, a ničeg nema,
Ostatak nade kofere sprema.
Bože moj,
Da li sam tvoj
Promašaj,
Da li će moj
Zahuktali kraj
Vidjet još jednom
Onaj stari sjaj.

KRENI, SREĆO

Nas dvoje,
Umorni, pokisli od života,
Na raskršću snova
Dok pogled izgubljeno luta
Između uske ceste i još užeg puta.

Kako zaboraviti sve padove bivše,
Tragove koje još nisu isprale kiše,
Kako potisnuti ono što boli
I sačuvati ono što se još voli.
Kako naučiti živjeti iz početka
Kad nikad nije ni bilo svršetka,
Nego većinu života visiš između
Tvoreći masu bezlično smeđu.

A opet, natrag povratka nema,
Tamo samo umorna prošlost drijema.
Podigni glavu i ponosno kreni.
I što da ti kažem, kao muškarac ženi:
Zaboravi snove s buđenjem u znoju,
Oboji ih u neku svjetliju boju,
I kreni, srećo, što dalje od mene,
Što dalje od ove sumorne sjene.

NEMA ME ZATO SAVJEST PEĆI

Kad jednom odem,
Mnogi će se pitati zašto.
I oni koji me zavolješe strasno,
I oni koji to shvatiše kasno,
I oni koji me zamrziše onako,
Tek da prazne živote ispune nekako,
Shvatit će da sam bio samo tren,
Čas njen, njihov, pa opet njen,
Da smo svi mi vremenska rupa
I da tako malo značimo svi skupa,
I da je sad kasno kad te nema,
Postati i njima prihvatljiva tema.

Koliko zalud potrošenih riječi,
I mojih prije i njihovih sada.
Malo je velikih kada se pada
U to obilje smeća i jada.

Svejedno, važno je znati otići
Jednako kao i do cilja stići,
Da prije neg' odeš možeš svima reći:
Gospodo, samo još ovo pa ću i ja leći,
Nema me zašto savjest peći.

BOŽE MOJ DRAGI, DAJ, TI MI KAŽI

Svjetla u noći usnulog grada.
Ulice prazne, nikoga nema,
Dok moral s voljom polako pada,
A vjera pod ruku s očajem drijema.

Koračam tiho k'o vojnik na straži,
Treperi lampa k'o da me čeka,
Bože moj dragi, daj ti mi kaži
Kamo me nosi ova mutna rijeka.

Kaži da l' ovdje još uvijek ima
Ljudi koji se nisu odrekli sebe,
Ili je i njih odnijela plima
Dok su umorni čekali tebe.

Kaži da l' imam još uvijek dom,
Da li je moja kad se jutrom budi.
Znam da će skoro naići slom,
A onda može tko hoće da sudi.

KAD ME JEDNOM PREKRIJE TRAVA

Kad mi jednom nestane snage,
Kad me slome, osude i zgaze,
Zadnjom ću snagom prijatelje drage
Gledati kako bestraga odlaze.

Kad me jednom prekrije trava,
Kad za me prestane postojati java,
Tko li će doći, što li će reći,
Kome će od njih suza poteći.

Vrijedi li umrijeti samo da vide
Da im je stalo, a da se ne stide,
Jer srećom pod križem nepravde nema,
Tamo su svi i jad i krema.

Vratite se svojem prljavom sjaju
Jer mrtvi nikome oproštaj ne daju,
Ne ružite spokoj ovog svetog mjesta.
A i čemu sada ta prazna gesta.

SVIJET U KOJEM ŽIVIM

Svijet u kojem živim
Mogao bi stati u jedan stih.
Kud god krenem, nečem se divim,
Osmjeh na licu titra kod svih.

Pupoljak sreće i u snijegu cvjeta,
Vjetrovi nježno mrse tvoje kose,
Nitko nikom ni u čem ne smeta,
U očima ljudi ljubav nose.

To je svijet u kojem ja živim,
Opasan zidom neprobojnih snova,
U njemu nikog ni za što ne krivim
Jer nemam snage još jednom iznova.

Svi koji me znaju iz svoga svijeta
Neka me pamte po bilo čemu,
Sretno im bilo i nek' im ne smeta
Što sam zbogom rekao svemu.

NE PATIM VIŠE NI ZA ČIM NA SVIJETU

Dok se u krugu vrte zlo i laži,
Dok samo nevin oproštaj traži,
Samo se Sotona cereka u kutu
Skupljajuć žrtve u crnome skutu.

I kako sići s ove tužne ceste
Makar na tren, da obližeš rane,
Kad sve što je bilo ponovno jeste
I kad ti sudbina ukrade dane.

Kako napustiti ovo mjesto pusto
Kad su ga trnjem ogradili čvrsto,
Kad ti ni zrak više disati ne daju,
Kad zaborave biti ljudi, kad laju.

Ne patim više ni za čim na svijetu
Osim za malo dobrote i mira,
Ne mogu gledati jer još me dira
Kad krvnik žrtvu iz obijesti bira.

PIJANE DUŠE

Dok bubnja otkucaj životnog sata,
Ja umoran, mamuran, nazirem vrata.
Pijana mi duša gleda osvit zore
Dok se sablasti prošlosti bore
Za svoje mjesto u novome danu,
Da otvore opet koju staru ranu,
Da ti još neki bedem od snova sruše
Koji kao brana oko pijane duše
Štite nešto pokopano davno,
Puklo ko mjehur, nimalo slavno.
I sad se vjetar ostacima igra,
S jadnim životom, kao da je čigra,
Kao da nikad postojao nisi,
Razapet među zvijezdama visi.

Vidio sam kako sloboda opija,
Vidio sam kako zatvor ubija,
Vidio sam kako se besramno smiju
Dok nektar života u cugu piju.
Sreo sam ljubavi velike i male,
I sve do jedne na kraju su pale,
Spaljeni životi kroz oluje razne,
Plaćeni dugovi za tuđe kazne.
Pili su mnogi iz moje čaše,
I kojima se gadi i kojima paše.

Na kraju balade popij još jednu
Da mi dušu zateknu spremnu,
Da ne zaplače kad ona ode,
Da preživi i bez slobode,
Da se ne slomi kada je pljuju
Oni što mrze i po svemu bljuju,
Što mi za dobro vraćaju zlom,
Da i tad klečeći preživim slom,
Koji kao kob neumitno stiže
Dok pijana duša nove rane liže.

Popij i ti još jednu s nogu.
Možda se takvi smilujemo Bogu,
Možda se i on na čas probudi
I vidi da ovdje još ima ljudi
Koji se sjećaju kad je zemljom
Hodao čovjek ispunjen zebnjom.
Za sebe, za druge, za mrtve, za žive,
Za crne, za bijele i one sive,
Za sve za što je vrijedilo živjeti
I doći na ovaj svijet ukleti.

KAKO UPOZNATI LJUDE

Kažu da možeš upoznati ljude
Samo ako se dočepaju moći.
Tek kad im se pruži prilika da sude,
Spoznaš razliku od dana do noći.

Sve čega se ljudskog sjećaš od prije
Nestane kao da postojalo nije,
I kad se smije, više se ne smije,
Poznato lice grimasa krije.

Pitam ga da li je vrijedilo toga,
Prodati dušu za varljivu slavu,
Kako je to igrati se Boga
I onda kad znaš da nisi u pravu.

Što će napraviti kad dođe vrijeme
Da se računi svedu na nulu,
Što će učiniti kad padne na tjeme,
Kad mu sruše babilonsku kulu.

POSLIJE MENE

Poslije mene što li će reći,
Da li će ikog savjest peći,
Ili je uvijek isti cilj krajnji,
Što manje svjedoka prljavih tajni.

Bolje je ipak otići prvi,
Očišćen tereta nečiste krvi,
Osjetiti miris konačnog mira
Daleko od ovog đavoljeg pira.

Kad stupim na nebo, što Bogu kazati?
Da li istinu ili i njemu lagati
Jer ni on nije u zadnje vrijeme
Pratio naše promašene teme.

Nije upućen u ovo što se zbiva,
U svojem svijetu i on spokoj sniva,
Da ne bih i gore, iz namjere dobre,
Dobio ključ pogrešne sobe.

 

NI NAPRIJED NI NATRAG

Jedna suza u moru očaja
Ne znači ništa, baš kao ni ja,
Samo život bez ljepote i sjaja
I borba bez početka i kraja.

Jedan dan suncem obasjan
Ne znači ništa u jeseni ovoj.
Svejedno da li si trijezan il' pijan,
Na kraju je uvijek isti zbroj.

Jedna pjesma što sjećanja budi
Ne znači ništa u tišini što zvoni.
Značili su jednom neki divni ljudi
Od kojih samo sjena ponekad izroni.

Ni naprijed ni natrag, ni gore ni dolje,
Ni lijepo ni ružno, ni gore ni bolje,
Ni sreće ni tuge, ni nade ni volje,
Samo pijun gurnut na pogrešno polje.

NAGODBA S BOGOM

Sjedim s bolom
U prsima,
S rasturenim mislima,
Razdire me nemir
Veći no svemir,
Pokušavam dokučiti
Kako se nagoditi
S Bogom.
Da izdržim još koji dan,
Da odsanjam i ovaj san
Koji kao virus
U životni minus
Stjerao je ego,
Načet i razbijen,
Primljen pa odbijen
Od nje i od svih.
Umoran i tih,
Čeka
Da vidi ishod
Prije nego krene
U pohod
Kraju,
A onda nek znaju
Da više nemaju
Ni mene ni nas:
Možda i takvi
Pronađu spas
U sutrašnjem danu,
Kad zvijezde padnu,
Samo što nebo prazno i hladno
Ne može nahraniti tijelo gladno
Jer duša nema cijenu.
Prije ili poslije odabrati moraš
Il' svjetlost il' sjenu.

UMORAN SAM

Umoran sam
Od plesa na žici
Dok dolje odjekuju krici
Onih što čekaju tren
Da budeš razbijen,
Da konačno padneš,
Da zauvijek staneš
Izvoditi figure,
Onima što žure
Zabiti nož u leđa.
Još ih i vrijeđa
Što nisi kao oni,
Bezlični pijuni
Čiji je alter ego
ili, možda, nego,
I nikad ti oni oprostiti neće
Što cvijećem nećeš nazvati smeće.

Zato, kad padnem, dizati se neću
Jer ja sam jednom spoznao sreću,
I znam zašto sam živio do sada,
A oni to neće, ne mogu nikada.

ŠTO ZNAČI UMRIJETI (ŽIVJETI)

Što znači umrijeti,
Fizički samo nestati,
Dušu od mržnje konačno skriti,
Prestati tuđe otrove piti,
Možda zaboraviti
Da si i ti
Mogao postati
I biti isti
Kao i drugi na listi,
Na toj životnoj pisti,
Na kojoj vjetar bez prestanka puše,
Na kojoj samo lome i ruše,
Jer su do neba samo iskušenja
I nikad se ništa na bolje ne mijenja.

Što znači živjeti,
Fizički egzistirati,
Boriti se protiv ostatka svijeta,
Mnogima biti odstrijelna meta.
Barem pokušati,
Sretan biti
U okruženju
Gdje plaču i stenju
Pod teretom stvarnosti,
Gdje nema milosti
Za one koji imaju duše,
Koji nisu skloni da ruše,
Kojima ne smeta da i drugi žive
I koji te druge ni za što ne krive.

POMOZI MI KAD TONEM

Kad me sruše bez milosti,
Kad me oglođu do kosti,
Kad jednom dolje sletim,
Kad prestanem da letim,
Kad ću se rasprsnuti,
Kad korak sam do smrti,
Pomozi mi, pruži mi ruku,
Ne preziri tuđu muku:
Svi ljuljamo istim klatnom,
Umotani istim platnom,
Samo časak u visini,
Sve ostalo u dubini,
Svi smo mi od istoga kroja,
Bez imena i bez broja.
Pomozi mi kad tonem,
Vratit ću ti kad smognem,
Samo tako i ja i ti
Sutra ćemo opet biti.

KAD TE PROGUTA ŽIVOTNI VIR

Kad te proguta životni vir,
Kad vidiš dno i osjetiš mir,
Jer ne možeš izgubiti ništa više
Od onog što su već odnijele kiše,
Sve je odjednom veliko ništa
I kako onda početi išta.
Potrošiš život i život tebe
Jer nisi uspio pronaći sebe
U ovom suludom kolu sreće
Koje se stalno samo okreće,
Koje bez milosti mrvi i gazi
Svakog tko samo časak ne pazi,
Iz kojeg ne možeš čitave glave,
Samo razbijen, bez pljeska i slave.

Teško je znati kada stati
Dok te sreća pod ruku prati.
Kad te već sruše, onda je kasno,
Na koncu bitke svima je jasno
Da do nje nije trebalo ni doći
Jer tko će žrtve opravdati moći,
Koji je cilj vrijedan toga
Da se smrtnik igra Boga.

Na samom dnu konačan spokoj vlada
Jer prestaje očaj, nestaje nada.
Svejedno ti je da li svijet propada,
Tko je još gore, a tko sad pada.
Tvoje je vrijeme ovdje i sada,
Izbrišu ti sve što bio si do tada.
Odbačen, slomljen, ali na miru,
Jer više nisi u onome viru.

 

MRZIM SVAKI KRAJ

Mrzim svaki kraj,
I koji sam htio i koji nisam,
Teško zaboravljam sjaj
Dana kad je vrijedilo biti
Čovjek, a da ne moraš kriti
Da imaš dušu koju boli
Kad je mržnjom drugi ogoli,
Kad je zgaze, kad pati,
Kad kucaju zadnji sati,
Kad je i bol imala smisla
Kad je s ponosom pod ruku išla,
Kad je…

Mrzim svaki kraj
Jer ti prošlost na dlanu pruži.
I čemu li ona uopće služi
Osim da vidiš vlastitu bijedu,
Kako ti slaže još koju sijedu,
Da spoznaš konačno da su zli
I oni što su do jučer prijatelji bili,
Da shvatiš da kraja zapravo i nema
U hodu zvanom životna shema.

DRAGI MOJI PRIJATELJI BIVŠI

Svakome je njegov križ najteži
Od nevolje svak' gleda da bježi,
Kad se tone, nema prijatelja
Nit' ljubavi, niti spasitelja.

Nitko više ne gleda gdje gazi
Nikad ne znaš na čijoj si stazi,
Pregaze te, ostavljen od sviju
Pa i onih što u tvoje ime piju.

Dragi moji prijatelji bivši
Sve je mijenja, a ja lud pa isti,
Sve zamjeram ovoj šporkoj kiši
Gdje i jači ne ostaju čisti.

Samo jedno oprostit vam ne mogu
Prodan ponos, k'o da prodaš ime,
Lako za me, kako ćete Bogu
Reć u oči da je krivo vrijeme.