NASLOVNICANAGRADEINTERVJUIBIOGRAFIJANARUDŽBENICALINKOVI
  • O ROMANU
  • RECENZIJE
  • IZ ROMANA
BALKANSKI AKVAREL - je nastavak onog puta kojim je Gunjaca kročio “Balkanskim ruletom”, no treba odmah na početku naglasiti da se nova drama tek uvjetno može smatrati nastavkom prve: povezane su nekim likovima i mjestom radnje, ali su sve ostale značajke bitno različite. Dok smo u prvom slučaju imali posla s crnohumornom komedijom, s tragičnom farsom, u ovom slučaju ostala je samo tragičnost, i to ona tragičnost koja proizlazi iz etičkih neslaganja pojedinca i društva.
Mr.sc. Srda Orbanic
1.Mr.sc. Srđa Orbanić
Dražan Gunjača svojim je “Balkanskim akvarelom” nastavio onim putom kojim je kročio “Balkanskim ruletom”, no treba odmah na početku naglasiti da se nova drama tek uvjetno može smatrati nastavkom prve: povezane su nekim likovima i mjestom radnje, ali su sve ostale značajke bitno različite. Dok smo u prvom slučaju imali posla s crnohumornom komedijom, s tragičnom farsom, u ovom slučaju ostala je samo tragičnost, i to ona tragičnost koja proizlazi iz etičkih neslaganja pojedinca i društva. U Gunjačinu slučaju sukob pojedinca, Petra, i društva, započeo i tragično okončan u prvoj drami, nastavlja se, evo, i nakon protagonistove smrti. Radi se o jednom iznimno zahtjevnom dramaturškom konstruktu: učiniti djelatan, noseći, lik koji je mrtav. Gunjača to pokušava i uspijeva učiniti koralnošću likova, u kojoj Petrov prijatelj Mario možda i jest zborovođa, ali ni u čemu se ne odmiče od svih ostalih likova u drami. Dakle, Petar i dalje ostaje glavni lik, “u odsutnosti” da tako kažem, a dramska radnja razvija se upravo oko određenja svih ostalih likova naspram te odsutnosti. Upravo zbog toga promijenila se donekle i sama tekstura, budući da su duži iskazi prepustili mjesto kraćim. Dok sam čitao Gunjačinu dramu, cijelo se vrijeme nisam mogao oteti dojmu da je ona više nalik dijalog-listi nekog akcijskog filma nego Kammerspielu, što ona zapravo jest. Začudna je ta Gunjačina sposobnost da ne dopusti svom izričaju da izađe iz okvira potpune denotacije, da se realizira kao dokumentarni iskaz. Nema u njemu ni najmanjeg odmaka prema konotativnim semiotičkim obrascima, čvrsto je usidren u stvarnost, jednu od epistemološki mogućih stvarnosti. Dakle, Gunjačin tragični quid zapravo je filozofski problem mogućih alternativnih svjetova. Stvarni svijet u kojemu su se našli likovi “Balkanskog akvarela” za njih je problematičan, nezadovoljavajući s etičkog stajališta, a tu je problematičnost dokraja raskrinkao Petar svojom naizgled tragičnom odlukom da simbolično i činjenično napusti svijet koji razara ljudsku bit, ljudskost u najširem značenju te riječi. Tragičnost stoga ne proizlazi iz njegova čina, koji je zahvaljujući autorovoj vještini pisanja opravdan i razumljiv, već iz nemogućnosti ostalih likova da tom činu daju onu simboličnu vrijednost koju svi oni slute, pojme, shvaćaju, ali s kojom se jednostavno, stjecajem okolnosti ili svojim mentalnim ustrojem, ne mogu nositi. Iz tog odnosa pojedinačnog, osobnog čina i njegove društvene obilježenosti Gunjača znalački gradi dramu sviju nas, dramu čovjeka koji se mora suprotstaviti mračnoj strani svoga bića i transcendirati ukalupljene obrasce mišljenja i življenja. U svom humanističkom pesimizmu Gunjača nam nudi sliku svijeta koja je uznemiravajuća, napose zbog svoje vjerodostojnosti, i koja ne pruža mogućnost pozivanja na olakotne (životne i kakve sve ne) okolnosti. Ta pesimistična katartička dimenzija autorova pisanja nalazi svoju kongruentnost u nemezi koju su svi likovi prisiljeni proživjeti i doživjeti. Kad se bogovi kockaju, ljudi su tek figure na ploči.
2. Rastislav Durman (književnik, dramaturg, Novi Sad, Srbija)
Kada se pročita «Balkanski akvarel» nemoguće je ne setiti se «Antigone» što je piscu kompliment, ali čovečanstvu, pa makar ono bilo svedeno na balkanski prostor – i nije. Posle tri hiljade godine, još uvek je političko pitanje da li će se nekom priznati pravo da bude sahranjen. Smrtnom neprijatelju se ne priznaje pravo na život, političkom – ni na život ni za smrt, pa zvao se on Polinik ili Petar, bivši kapetan bivše Jugoslovenske narodne armije. Kao nekada Kreont, tako početkom devedesetih u ime nekih svojih bogova admiral koji komanduje garnizonom vojske i načelnik koji komanduje policijom mrze i preko groba. Admiral i načelčnik nalaze se na suprotnim stranama de fakto zaraćenih strana, ali im to ni malo im smeta da se sklope savezništvo protiv onih koji ne žele ili ne mogu da se opredele i tako negiraju nužnost izbora strane. Jer, ako se nekom dozvoli da stranu ne odabere, ne može se graditi svet u čije je temelje ugrađena premisa da postoje samo neki «naši» i neki «njihovi». Pristanak na pripadanje nekim «našim» ili nekim «njihovim» podrazumeva pristanak na pravila igre koju kapiteni pretenciozno zovu stvaranjem istorije. Mesta za one koji neće da se igraju nema. Ni u životu, ni u smrti, pa ni u postojanju jer - nadgrobni je spomenik svedočanstvo o nečijem postojanju onda kada ga više nema. Mrtav, nesahranjen i neopredjeljen, Petar ipak makar na trenutak da temelje sveta u kome ima mesta samo za neke «naše» i neke «njihove» uspeva da pomeri. Ovo protagoniste drame pročišćava i oni shvataju da možda kao Srbi i kao Hrvati dodirnih tačaka nemaju, ali da kao ljudi itekako imaju toliko toga zajedničkog, istu muku koja ih muči i istu potrebu da se sa tom mukom nekako na kraj izađe. I ta je poruka, artikulisana kao vapaj, najveći kvalitet Gunjačine drame. Kvalitet najveći, ali ne i jedini. Kvalitet se može pronaći i u načinu na koji se priča gradi, i u likovima i njihovim odnosima kao i u naizgled patetičnoj, ali situaciji primerenoj atmosferi. Preporučujem dramu za čitanje, igranje i gledanje.
3.I.Grgurić (Građanski list, Novi Sad, Srbija, 2.11.2004.)
odlomak Beznađe, rulet i garnizonski jezik Baveći se «balkanskim» temama, vremenom u kojem «ni sudbina više nema strpljenja za normalne ljude», kao i «narodima od kojih nijedan nema ekskluzivno pravo na patnju», Dražan Gunjača je srpsko-hrvatskom ratu vratio onu dimenziju koja mu je sve vrijeme jedino i pripadala – dimenziju apsurda. Objedinjene u simbolično naslovljenu knjigu Godo je stigao, Gunjačine drame Balkanski rulet i Balkanski akvarel svjedoče o nesreći, izgubljenosti i besmislu života, ali i o još većem besmislu smrti. Nepostojanje odgovora na postavljena pitanja, nemogućnost izlaza kojim bi se očuvalo ljudsko dostojanstvo i neprihvaćanje novog poretka stvari nameću se kao realnost iz koje se čak ni odlazak u smrt ne čini dovoljno dobrim rješenjem, jer u ratu ni mrtvi ne mogu biti neopredjeljeni.

BALKANSKI AKVAREL
DRAMA
nastavak drame «BALKANSKI RULET»
LICA:
ANA, supruga Petra, kapetana JNA, Srbina, koji je prethodne noći počinio samoubojstvo
MARIO, bivši kapetan JNA, Hrvat
ANTE, hrvatski policajac
IVAN, hrvatski policajac
MILOJICA, Anin i Petrov susjed
MITAR, kapetan JNA, šef vojne policije JNA, Srbin
VOJNIK
VOJNIK
NEPOZNATI ČOVJEK, kasnije MATE, Anin otac
LEPOSAVA, Milojičina supruga
NENAD – pogrebnik
MLADIĆ (Nenadov pomoćnik)
MLADIĆ (Nenadov pomoćnik)
LIJEČNIK
Dnevna soba dvoiposobnog stana na IV. katu jedne zgrade u Puli, ukusno, ali ne baš pretjerano bogato opremljena. Trosjed, dvije fotelje, mali stolić i oveća komoda, u kojoj se ističe uključen televizor na kojem se emitira jutarnji TV program, bez zvuka. Pokoja vaza cvijeća u kutu sobe. Namještaj razbacan. Na podu velika mrlja krvi.
Kraj rujna, 1991. godine, oko osam sati ujutro. Mario, prilično pijan, sam sjedi za stolom, s polupraznom čašom, s prepunom pepeljarom opušaka ispred sebe, praznom bocom konjaka i dvije čašice, i čita Bibliju. Sa strane, na stolu, dva pištolja, ruski tetejac i kragujevačka CZ.
MARIO (čita):
Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči...

(Tog trenutka zvoni ulazno zvono).

MARIO:
Nije zaključano. Slobodno još od zadnjeg rata. Samo kojeg? (Nastavlja čitati.) Kad bih imao dar proricanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao - ništa sam!

(U stan ulazi Ana, brzim korakom prilazi Mariju, koji ne reagira).

ANA:
Gdje je?
MARIO (i dalje čita iz Biblije):
Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje; kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa. Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi koristilo ne bi. Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva, ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nigda ne prestaje. Proroštva? Ona će iščeznuti. Jezici? Oni će umuknuti! Znanje? Ono će nestati. Jer, nesavršeno je naše znanje, i nesavršeno naše proricanje. Kad dođe što je savršeno, iščeznut će što je nesavršeno. Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio sam kao dijete. Kad sam postao zreo čovjek, odbacio sam što je djetinje. Sad vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat. Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća među njima ljubav.
ANA:
Mario, je li tebi dobro? Što to radiš?
MARIO:
Čitam Bibliju. Zar ne vidiš? Iz Prve poslanice Korinćanima. Hvalospjev ljubavi. Ono što je Petar podcrtao.
ANA:
Petar podcrtao? On čita Bibliju?
MARIO:
Čitao. I ovaj dio je podcrtao za tebe.
ANA:
Gdje je?
MARIO:
Tko?
ANA:
Petar. Gdje je?
MARIO:
Na nebesima, Ana, na nebesima. Čeka da ga nazoveš. Pa, rekao sam ti noćas…
ANA (viče):
Jesi li ti poludio? Što se tu dešava? Gdje mi je muž?
MARIO:
Zašto toliko vičeš? Misliš da će te tako čuti? Rekao sam ti kako trebaš ubuduće s njim komunicirati. Samo nazoveš…
ANA (primijeti veliku krvavu mrlju na tepihu, uhvati se za glavu):
Isuse moj! Nije se valjda stvarno… Bože moj, pomozi mi. (Križa se.) Nije se ubio?
MARIO:
Nije.
ANA:
Hvala ti, Bože moj dragi. Neizmjerno ti hvala.
MARIO:
Drugi su ga ubili.
ANA (uzima mu, skoro otima čašu iz ruke):
Mario, sredi se, molim te. Pijan si. Prestani piti. I prestani govoriti o smrti...
MARIO:
Stvarno, otkud ti ovdje?
ANA:
Čim sam čula da nešto nije u redu, sjela sam u auto i krenula u Pulu.
MARIO:
Da nešto nije u redu?! To bi bila tvoja definicija događanja? Ako smijem primijetiti, vrlo uviđajno zvuči.
ANA (duboko uzdahnu, uzimajući zrak, pokušava se smiriti):
Mario, još jednom te molim, samo mi odgovori gdje mi je muž? Samo to mi kaži. Jesu li ga možda odveli?
MARIO:
Tko to?
ANA:
Oni njegovi.
MARIO:
Koji su to njegovi?
ANA:
Oni iz vojske.
MARIO:
Ah, ti. Heh, nekako mi se samo od sebe nameće pitanje: ako su oni njegovi, što si mu ti?
ANA (gubi kontrolu. Plane.):
Žena, idiote pijani. Žena. Supruga. Majka njegove dvoje djece, eto što sam ja.
MARIO (mirnim, polupijanim glasom):
Majka jesi. To stoji, to ti nitko ne poriče.
ANA:
A tko mi je to ukinuo pravo da mu budem supruga?
MARIO:
Ti. Osobno.
ANA:
Kako? Čime? Time što sam samo djecu odvela na sigurno? I uostalom, to je moj i njegov problem, a ne tvoj. To ćemo nas dvoje raspraviti sami. Ne treba nam treći suditi, pa makar to bio i ti.
MARIO:
Teško da ćeš to u ovom životu raspraviti. A što se pak suđenja tiče, ne sudim ja nikome. Ne usudim se ni sebi, a kamoli drugima. Doduše, sebi pogotovu. Nego, kad smo kod rasprave, zar niste o tvom odlasku zajedno odlučivali? Zar nisi Petra pitala što misli o tome?
ANA:
Nisam imala vremena za to i ti to dobro znaš. I ne iživljavaj se na meni. Nisam ja izmislila ovaj prokleti rat.
MARIO:
Sada, kad je rat tu, više nije važno tko ga je izmislio, nego kako se mi odnosimo prema njemu. Prema onima oko sebe. Time sebe definiramo i u miru, a pogotovu u ratu, zar ne? Teško je ostati čovjek i u miru, a kamoli u ratu. Rijetki to uspijevaju. U oba slučaja. No, nisi ti zbog toga došla. Što ono reče da sam ja dobro znao da nisi imala vremena? Otkud bih ja to znao? Iskreno, pojma nemam. Još iskrenije, izgubio sam i pojam o vremenu. Nekako mi se trenutak pretvorio u vječnost…
ANA:
Mario, ti si se potpuno izgubio. Hoćeš li ti meni odgovoriti gdje je Petar ili ne?
MARIO:
… a vječnost ne zanimaju sati, dani, godine. A i što bi? Ionako ih ima na- pretek. Njoj je svejedno. Bilo kako bilo, zahvaljujući vječnosti koju je Petar odabrao, sada i ti imaš vremena koliko god hoćeš. Jedino ti je ono i ostalo. Makar nećeš imati neke koristi od toga. Dapače. No, tako to biva.
ANA:
Toliko si pijan da očito ne znaš što govoriš.
MARIO:
To je ono što je ovog trenutka očito. Problem je s onim što nije očito, što će to tek postati. Ali, svejedno imaš pravo. Ne znam što govorim. Ne znam više ni što da mislim, ni što da govorim. Nažalost, to je točno. Toliko točno da se ježim od same pomisli da se jednom moram otrijezniti. Strah me je…
ANA:
Čovječe, saberi se već jednom i kaži nešto smisleno.
MARIO:
Da se saberem? Vrtim ovu Bibliju već par sati i čitam jedno te isto. Pokušavam dokučiti što se to u njoj Petra toliko dojmilo. I zaključio sam da Svevišnji ljubav tretira kao davanje, a ne traženje za sebe. On govori o ljubavi prema drugom, a ne prema sebi. A svi mi nekako bježimo od te božanske definicije ljubavi. Nekako smo skloniji sebi nego drugima, zar ne? Ali, stjecajem okolnosti, prije ili kasnije shvatimo da je Bog u pravu a ne mi. Izgleda da je to Petar noćas dokučio i to mu je presudilo.
ANA:
Ne razumijem što hoćeš time reći.
MARIO:
Naravno da ne razumiješ. To je više nego očito, kako si ti maloprije rekla. Nema veze, shvatit ćeš, prije ili poslije. Vjerojatno, vrlo brzo. Što ono još reče: da kažem nešto suvislo. Ne, nego smisleno. Izgleda da ipak nisam toliko pijan koliko sam mislio čim ovakve sitnice pamtim. Ima trenutaka u životu kad se ne možeš potpuno napiti, taman da se ubiješ alkoholom. Možeš se ubiti, ali ne možeš napiti. Jednostavno mozak odbija poslušnost. Užasnut viđenim, više ne reagira na vanjske podražaje, pa ni na alkohol. Dvostruka tragedija. Opet sam skrenuo s teme. Dobro, možemo onda o konkretnim pitanjima, o tome kako si ga ostavila i pobjegla od njega s djecom bez ijedne riječi, samo zato što je on Srbin?
ANA (kategorično):
Nije istina. Da je to tako, ne bih se sada vraćala. Spašavala sam djecu.
MARIO:
Od koga? Od njega?
ANA:
Ne budi bezobrazan! Jučer ujutro su mi javili telefonom da je uhapšen i da će oni njegovi iz vojske vjerojatno doći i po djecu i po mene.
MARIO:
Oni njegovi? Oni naši? Svi bez imena i prezimena. Valjda u ratu ne postoje imena, samo njihovi i naši. Imena, ljudi, nisu važni, zar ne? Opet lupetam. Ide mi to u zadnje vrijeme. A tko ti je tu vijest javio?
ANA:
Jedan prijatelj.
MARIO:
Prijatelj? Da se koristim tvojim rječnikom: je li prijatelj njihov ili naš?
ANA:
Pa, ovaj, naš čovjek.
MARIO:
Aha! Ta vrsta prijatelja. Naš čovjek. Samim time i prijatelj, je l' da? Od povjerenja, razumije se. O dobroj namjeri nećemo ni trošiti riječi. E, moja Ana. Tko god ima takve prijatelje, ne trebaju mu neprijatelji. To ne da je glupo, nego je toliko glupo i apsurdno da iritira do boli. Do koske, što bi Petar rekao. Bilo bi smiješno da nije tragično. I ti, naravno, čim si to čula, odmah put pod noge.
ANA:
A što bi ti na mojem mjestu? Čekao da dođu po tebe? Da ti odvedu djecu?
MARIO:
Jesi li pokušala Petra dobiti?
ANA:
Naravno, više puta, ali su mi iz kasarne stalno javljali da me nikako ne mogu spojiti s njime.
MARIO:
Pa, što nisi otišla do kasarne, na kapiju i potražila ga?
ANA:
Strah me ulovio. Preplašila sam se za djecu. Htjela sam njih odvesti na sigurno, kod roditelja u Dalmaciju i vratiti se. Što ti uopće hoćeš od mene? Pa i ja sam samo čovjek. Stavi se u moj položaj, pa onda sudi.
MARIO:
Hvala, ne bih. I svog bih se riješio da znam kako. Inače, na prvi pogled razuman postupak, vrlo razuman. A što se nisi odmah javila telefonom kad si došla u Dalmaciju? Da čovjek zna o čemu se radi.
ANA:
Htjela sam, ali sam se posvadila s roditeljima i otac je u bijesu razbio telefon.
MARIO:
To s telefonom razumijem. Zna se to desiti. Iako bi puno bolje bilo da ga je razbio prije nego što si krenula iz Pule.
ANA:
Molim?!
MARIO:
Ništa. Nije više ni važno. Sve je to toliko prozirno i jadno da ti se zgadi. Pitaj jednom svog dragog oca je li slučajno znao za taj prijateljski poziv od jučer. Samo ga to pitaj. Uzgred, tata ti nekad bijaše velika faca u policiji, zar ne?
ANA:
Da, pa?
MARIO:
Ništa, osim da ga memorija još uvijek dobro drži. A i navike su gadne, kad se ustale. Kad ih cijeli život prakticiraš. Ne možeš ih se više riješiti, makar i štetne bile. Što ćeš, najteže je promijeniti mentalni sklop. Ako treba i zaratit ćemo, samo da to ne bismo morali mijenjati. Ma, neka se on goni u lijepu pičku materinu, gdje mu je i mjesto.
ANA:
Tko to?
MARIO:
Onaj tko je smislio taj poziv od jučer, pa tko god on bio. Uspio je, nažalost.
ANA:
U čemu?
MARIO:
U svemu. Kao što će još mnogi «uspjeti» u danima koji nam dolaze. Blago nama. I, na kraju, da zaokružimo cjelinu, odakle si onda noćas zvala, ako je tatica sredio telefon?
ANA:
Od sestre. Do tada sam se svađala s roditeljima, onda otišla sestri i nazvala.
MARIO:
Sranje, kako god okreneš. Sranje i ništa više. Svaki komentar je suvišan, deplasiran, degutantan…

(Tog trenutka iz spavaće sobe izlazi susjed Milojica, gledajući ispred sebe i pušući.)

MILOJICA:
Mario, uredio sam šta sam mogao. Trebalo bi pozvati nekog… (Tog trenutka primijeti Anu.) Ana! Otkud ti? Izvini, nisam te video…
ANA:
Što si uredio? Što ti radiš u našoj spavaćoj sobi?
MILOJICA:
Pa, ovaj, znaš…

(Ana brzim korakom prolazi pored zbunjenog Milojice, koji nemoćno širi ruke, i ulazi u spavaću sobu. Potom se čuje glasan jauk, zatim nekakvo prevrtanje, a onda tišina.)

MILOJICA:
Šta bi?
MARIO:
Idi, pa vidi.

(Milojica ulazi u sobu, potom brzo izlazi iz nje, žuri u kuhinju gdje uzima čašu vode i vraća se žurno, koliko to može u svojim godinama, opet u tu sobu.)

MILOJICA (u prolazi Mariju):
Pala u nesvest.
MARIO:
Jebi ga.
MILOJICA:
Dođi mi pomoći. Ne mogu sam. Star sam i nemoćan.
MARIO (jedva ustaje iz fotelje):
Ja sam još nemoćniji, a osjećam se kao da imam dvije tisuće godina. Koliko ono prođe od kada su razapeli Isusa.
MILOJICA:
Pusti Isusa i dođi mi pomoći.

(Dovlače Anu u polusvjesnom stanju u dnevnu sobu i poliježu je na trosjed. Ona jedva diše, guši se, potpuna blijeda i u očitom šoku.)

"Sada, kad je rat tu, više nije važno tko ga je izmislio, nego kako se mi odnosimo prema njemu. Prema onima oko sebe. Time sebe definiramo i u miru, a pogotovu u ratu, zar ne?"