NASLOVNICANAGRADEINTERVJUIBIOGRAFIJANARUDŽBENICALINKOVI
  • O ROMANU
  • BILJESKA UREDNIKA
  • RECENZIJE
  • CITATELJI O ROMANU
  • IZ ROMANA
BALKANSKI RULET - "Godot je došao. Jedne noći 1991. u jedan stan gdje ga nisu dočekali Vladimir i Estragon, već Petar i Mario. Čitanje drame pokazat će čitatelju da je Godota bolje čekati nego ga dočekati" Mr.sc. Srda Orbanic

"Car je gol" vikne jedan dječarac u Andersenovoj bajci i na taj način prekine općeprihvaćenu laž i dvoličnost. Dražana Gunjaču doživljavam upravo kao tog dječaka koji se nije libio izreći istinu, samo što se u njegovom slučaju ne radi o ruhu, već o čitavom nizu općih mjesta koja su tijekom posljednjih deset godina toliko duboko prožela naše živote da više nismo ni svjesni njihove lažne naravi. Proživjevši u prvom licu, a kao većina nas pred televizorom, događaje koji su obilježili živote sviju nas, Gunjača o njima piše kao insider, ali s odmakom koji mu omogućava da raskrinka, onstran dnevnopolitičkih i propagandističkih manipulacija, jedan duhovni sklop koji se zasniva na bipolarnosti "nas" i "njih", dobra i zla i pokaže nam njegovu bespredmetnost kad se on fokusira na male ljude. On to nastavlja činiti i u ovoj tragičnoj farsi čiji su protagonisti dva oficira bivše vojske koji silom prilika završavaju na suprotnim stranama. Činjenica da ga razvoj događaja tjera da Ťizbrišeť sav svoj prethodni život, ideale, etičke norme jednom od dvojice protagonista ne ostavlja nikakvu alternativu pa će on zaigrati balkanski rulet, inačicu ruskog ruleta u kojoj igrač nikako ne može pobijediti. Budući da je stavljen u situaciju da simbolički poništi svoj dotadašnji život i započne novi utemeljen na idealima i etičkim normama koje ne dijeli niti želi dijeliti, njegova odluka da život ne prekine samo simbolično već i stvarno izgleda krajnje logično. U tome mu protiv svoje volje treba asistirati prijatelj koji je, opet silom prilika, završio na suprotnoj strani. Iz te je temeljne ideje Gunjača iznjedrio jednu upravo burlesknu, crnohumornu komediju s tragičnim završetkom u kojoj su opća mjesta o oficirima bivše vojske, o bratstvu i jedinstvu bivše partije, o životnim idealima bivših ljudi predmet katarzične lakrdije koja za cilj i ishod ima iskupljenje malih ljudi koji su postali taoci velikih riječi. Radi se dakle o jednom elementarnom etičkom činu ljudske iskrenosti, kršćanske ljubavi za bližnjeg, makar on bio Srbin. Gunjačina dosljednost u tome je bezuvjetna, koliko god bi ona u vremenima u kojima živimo mogla biti nepopularna, i na njoj mu valja čestitati.Ravan na kojoj se taj etički čin preobražava u estetički, a to je ravan izričaja također zaslužuje pažnju čitatelja. Gunjača izvrsno poznaje socio-kulturni milje o kojemu piše, njegov žargon, sociolekt, težnju hiperboličnosti, metaforičkom i poredbenom pretjerivanju, što tekstu daje životnost, ukorijenjenost u stvarnost. Ekvilibrirajući cijelo vrijeme na granici turpilokvija, koji - ponavljam - nije sam sebi svrha, već je stilistički opravdan, autor kroz dijaloge likova iznosi istine koje su u velikoj mjeri danas neprihvatljive, ali ih ne skriva, ne zamata ih u celofan dubokoumnih refleksija o životu i svijetu, koje svojom općenitošću relativiziraju ljudske sudbine. Gunjača je sve vrijeme čvrsto na zemlji, govori o konkretnim ljudima, konkretnim istinama, a filozofiranje i hipokritsko prenemaganje prepušta drugima. Godot je došao. Jedne noći 1991. u jedan stan gdje ga nisu dočekali Vladimir i Estragon, već Petar i Mario. Čitanje drame pokazat će čitatelju da je Godota bolje čekati nego ga dočekati.

Prof. mr. Srđa Orbanić

1. ANDREA CAMILLERI - Balkan: da li je moguće rastati se od frona?
Dražan Gunjača je jedan od novijih pisaca hrvatske književnosti. Njegov prvi roman, "Balkanski rastanci", prevedn je na više jezika, a u Italiju dolazi zahvaljujući izdavaču Fara Editore (2003, 212 str., euro 14,00). Vječiti sukob koji nije u stanju pružiti primirje na Balkanu, mit i surovi realizam sastavni su dijelovi ovog romana koji nas, potresnim i snažnim osjećajima, uvodi u nedavni jugoslavenski sukob. Karakter likova je razgolićen i njihova se humanost primjećuje između visokih ideala i niske tolerancije, između hladnoće tragedije s jedne strane i topline osjećaja - jedini "dovoljan razlog za život" - s druge strane. Vojnički "rastanak" dobiva simboličku dimenziju i postaje znak globalnog postojanja.
http://www.faraeditore.it/html/recensioni/congedi-spadaro.html
2. GIULIO MARIA ARTUSI - Nikad kraja ratu
Glavni lik romana zove se Robi. On je advokat u Puli, baš kao i autor romana. I poput njega ima iza sebe dug period služenja u mornarici bivše Jugoslavije i baš kao i autor ne uspijeva se naviknuti na pomisao o ratu koji razdvaja obitelji, slama brakove, truje prijateljske odnose. Početak je devedesetih godina i unutrašnje slamanje Federacije postaje otvoreni rat. Hrvati i Srbi ponovo ratuju, vjerni tradiciji koja ih već dugo čini neprijateljima. Oni su prije svega žrtve «balkanske tradicije» kako kaže Robi:
«Drugi pripadnici ljudskog roda niti su ikada niti će se ikada prilagoditi Balkanu, a niti će shvatiti njegove ljude (…) Ne mogu oni shvatiti snagu naših brojnih povijesnih istina, još brojnijih živućih mitova i aktualnih zabluda koje više nitko i ne broji. (....) Ne možeš na cijelom Balkanu naći dvojicu domorodaca a da o svim tim stvarima imaju barem približno isto stajalište. Nema veze kojem narodu pripadaju. A kada već nemaju, rat je samo drugi način vođenja politike, zar ne?»
Robi misli da je rat prijevara ali se ne uspijeva uvjeriti da postoji način da ga se zaustavi i spriječi, baš kao i njegovi prijatelji, svi bivši suborci, za koje ga veže fatalizam vrlo sličan nekakvoj začaranosti. Spaja ih teškoća da zamisle svijet bez ratova, ubojstava, osveta, koja se upija poput otrova u međusobne odnose, sjećanja, svakodnevni život. Mnogi su od njih oženili Srbijanke i našli se razdvojeni od supruga i djece, iznenada na rubu propasti. Povratak vojničkom životu za mnoge je prilika, prokleta nada, način da reagiraju na neshvatljivu situaciju. Kreću na front, netko u zaštitu ponovno rođene domovine, a većina, barem na izgled, jer je nemoguće i pomisliti da se to ne učini.
Rat je obilježio život njihovih očeva i djedova. Rat je perfidna majka koja ipak daje definirani i jasan cilj koji se tiče života i smrti. To je nešto gotovo apsolutno, i mnogo važnije od življenja svakodnevnog mediokritetnog života. To je bijeg od samoće i možda, od razmišljanja. Laž koja se prije svega kazuje samom sebi.
(...)Da pređemo na jedninu, jer svi ratovi imaju toliko toga zajedničkog, da naprosto nema smisla govoriti o njima u množini. Dakle, ne shvaćamo da rat ne kuca na vrata zato što bi mu naše jadne bravice smetale da uđe unutra, nego da se tako igra našom naivnošću. I rat je radoznalo stvorenje. Interesira ga dokle može ići to ljudsko sljepilo. I onda, kad shvati da ono nema granica, dozlogrdi mu ta elementarna pristojnost (koje se, uzgred, u početku uvijek pridržava) i vrati se svojoj izvornoj prirodi.
Da se razumijemo, ne pretvara se on ni u početku da je nešto drugo. Dapače! Ali ga vjerojatno pomalo zabavlja to što ga ljudi krste svim mogućim imenima, osim njegovog pravog imena. A zove se rat. Ništa posebno teško ni za upamtiti ni za shvatiti. Barem se tako čini. A kad ga konačno pravim imenom zazovemo, a moramo, prije ili kasnije, onda je već prekasno za mnoge.1
Robi ne kreće. Ne želi se vratiti u vojni svijet. Nije ga dovoljno strah da bi ponovno bio vojnik. Njegovi prijatelji odlaze, jedan za drugim. Bježe, sakrivaju se, nestaju. Rastaju se od njega i od života. Mario, propali barmen, Denis, kadet opsjednut idejom o herojstvu i domovini koja se udiše kod kuće. Damir, čovjek koji se vratio na pravi put zbog blizine smrti. Obični životi koji su postali neprocjenjivi radi svoje jedinstvenosti koju je Robi u očaju prisiljen da se sjeća bez ikakvih zadrški.
U ovoj knjizi ne postoji nijedna retorička nit, nikakvo Veliko Mistično Poučavanje, nikakvo moraliziranje niti sud ili sigurnost. Samo nevjerica, gorčina i lucidno očajavanje.
Robi pije, uglavnom je lijen i egoista, nema baš jednostavne odnose sa suprotnim spolom te ima određenu tendenciju prepuštanja propadanju, odbijanja emocija i prejakih osjećaja. Usprkos tim manama ne uspijeva ili ne želi pobjeći od vlastite odgovornosti. Proklinjući svijet, prijatelje, rodbinu i rat, suočava se s događajima kako zna i u tome uspijeva, bez pretjerivanja ili pokušaja da se predstavi boljim nego što je. On je svjedok, um koji razmišlja i piše, te povjerava nama čitateljima da ocjenjujemo ili nalazimo krivca.
Paradoksalno, Balkanski rastanci su često zabavna knjiga, možda i okrutno zabavna, dok priča o starim neprekinutim mržnjama čiji su razlozi odavno zaboravljeni, o svađama i pričama o nasljedstvu, malim i velikim lukavštinama, prijevarama i razočaranjima dalmatinskih turističkih radnika. Za talijanskog čitatelja tu doista ima mnogo prepoznatljivog u tom doživljaju rata u kući, u političkim stavovima ili ideološkim izborima koji se zasnivaju na mržnji umjesto na promišljenom odabiru.
Na Balkanu se prepuštamo životu i smrti bez puno protestiranja – kaže Gunjača – zbliženi nesvjesnim uvjerenjem da je život samo obična epizoda, trenutak koji, poput svečanog odijela, moramo odjenuti uz minimum digniteta. Njegov cilj je nebitan, ako uopće život ima ikakav cilj. Život je trenutak za trenutkom: prijateljstvo, strast, strah, ponovno strast, prijateljstvo, strah, i tako ponovno. Vrtuljak na kraju staje, mora stati. To je normalno i bilo bi idiotski to negirati.
Robi dijeli ovo viđenje života. Rođen je na Balkanu i zna kako to ide. No ne uspijeva to prihvatiti. Još uvijek se iznenađuje, iskreno pati, i pita se je li bilo moguće kako drugačije. U tome je snaga njegovog lika i iznimna veličina samog romana.
Dražan Gunjača je pisac, pjesnik i komediograf. Njegovo poznavanje kazališne forme je lako uočiti i u narativnim tekstovima koji su bogati živopisnim dijalozima bez pribjegavanja stereotipima ili onomatopeji, žargonu ili lažnom «realizmu».
U Italiji je više puta nagrađivan, kako radi trilogije Balkanskih rastanaka sastavljene od istoimenog romana te romana Na pola puta do neba i Ljubav kao kazna, tako i radi zbirke pjesama Kad me ne bude više (2002) te drame Balkanski rulet (2002) u izdanju izdavačke kuće Fara.
3. FRANCESCO MAZZETA - Mucchio Selvaggio
O Dražanu Gunjači smo već govorili povodom Balkanskog ruleta. Balkanski rastanci, koje je također iz dala kuća Fara, ne udaljavaju se mnogo od prije spomenutog djela. Iako Rulet ima oblik drame dok su Rastanci roman, potrebno je naglasiti da u ovom posljednjem prevladavaju dijalozi te se s tog aspekta ove dvije knjige previše i ne razlikuju. Osim toga, Rulet je u osnovi kazališni razvoj upravo prvog poglavlja Rastanaka. Oba djela govore o ratu koji je razbio Jugoslaviju i iznenada rođake i prijatelje pretvorio u strance i antagoniste. Želimo li naglasiti koju razliku treba se usmjeriti na osjećaj koji je inspirirao ova dva djela. Rulet je kratak tekst, vrlo kompaktan, s tragičnim završetkom. Rastanci su pak duga priča, te ako želimo jednom rječju izraziti žanr kojem teži, moramo govoriti o farsi.
Farsi jer događaje gledamo kroz oči Robija, bivšeg oficira jugoslavenske mornarice koji živi u Puli, relativno mirnoj luci, koji gleda kako pored njega prolaze ljubavi i prijateljstva pregažena vihorom rata. Od njega se rastaju ili odlaskom na front ili odlaskom u sigurno sklonište u nekoj stranoj zemlji. Kako ga neprestano podstiču jedni ili drugi, Robi je s jedne strane isuviše uvjeren u besmisao rata koji ga suprotstavlja bivšim suborcima kako bi ga odvukao u rat, a s druge ga nalazi nesposobnog da napusti vlastitu zemlju iako je razdire apsurdnost vlasti. Jedino je rješenje fatalizam, misao da su ratovi i žalosti neizbježna sudbina Balkana kako bi se tragedije na neki način pretvorile u farsu, u apsurdne i gotovo smiješne događaje koji, usprkos tome, ne gube ni grama svoje dramatičnosti, poput poludjelog vojnika koji šeta rovovima s otvorenim kišobranom kao jedinom zaštitom, ili prijatelja Maria koji, nakon što je preživio bezbroj bitaka, pogiba padom u rupu.
Kao da se nalazimo pred folk-etno pločama Gorana Bregovića (još jednog pan-slavenskog «čudovišta»: rođenog u Sarajevu od oca Hrvata i majke Srpkinje). Njegova je glazba za vjenčanja i sprovode zvučni pandan Gunjačinom pisanju: fatalizam koji jednim djelom odiše bolom a drugim cinizmom, no nikada hladan, naprotiv, konstantno zagrijavan alkoholom, cigaretama i dobrom glazbom.
4. EMILIJA ROGONIC - Rock Express
Kako se osećate kada vam neko kaže da ste Balkanac? Da li ste uvređeni? Ili je to možda kompliment? Da li vam laska ako vam kažu da ste "pravi Srbin", ili pak "pravi Hrvat"? A Jugoslaven? Mislim na onog pravog…velikog…bivšeg…propalog…izumrlog. U stvari, zar je to bitno? Ili je vrlo bitno?
"Balkanski rastanci" su ponovo uzburkali zatomljene emocije potvrdivši ono što mislim o "nama" i "njima", dovodeći tu analizu na nivo apsurda.
U mom slučaju "mi" i "oni" su jedno, "mrski neprijatelji" koji se već 30 godina neizmerno vole. Mi "mešanci" imamo tu privilegiju da stvari posmatramo sa izvesnim otklonom, neopterećeni "očuvanjem nacionalnih interesa".
Roman Dražana Gunjače je roman o svakome od nas. Bukvalno svako će prepoznati sebe ili nekoga iz svoje okoline u junacima Gunjačine knjige. Zato čitanje, i pored lakog & tečnog pisanja i dosta humora, boli i ostavlja trag pelina u ustima.
Autor je bivši oficir bivše JNA, rođen u Sinju, službovao u Splitu, poslednjih 10-tak godina nastanjen u Puli, i ovo je njegova prva (objavljena) knjiga. Uporedo sa advokaturom (odvjetništvom) Gunjača piše i pokušava da mladima ukaže na sva zla ratova na teritoriji "gde se sa jednom himnom rađaš, s drugom živiš, a Bog zna s kojom ćeš umrijeti", kako sam autor kaže u pogovoru "Balkanskih rastanaka".
Knjiga obiluje dijalozima, često i sočnim, kakvi moraju biti u rovu ili ratnom zaleđu. To doprinosi dinamici, te se roman čita u dahu, od korica do korica, iako ima čak 310 strana. Gunjača nije Remark, niti to pokušava biti. Naši ratovi su toliko specifični da i romani, pesme, filmovi…o njima moraju biti isti takvi.
"Balkanski rastanci" su zbornik tragedija običnih ljudi rođenih u pogrešno vreme na pogrešnom mestu. Strašan usud mnogih generacija rođenih na ovim prostorima. Da je napisan na ekavskom i sa drugim geografskim toponimima, bio bi srpski roman, ili bosanski. Nesreća malog čoveka nikoga ne dodiruje i ne boli, sem njega samog. Neka to bude upozorenje i nauk dolazećim, da ne nasednu na šovinističku retoriku koju su nam političke elite servirale zbog svojih vlastodržačkih interesa. "Dobro" učinjeno u ime države istim se ne vraća. Možda u obliku proteze za izgubljenu ruku ili nogu. Šta je s glavom? Za razorenu psihu proteza još nije izmišljena. Hiljade mladih je otišlo u dobrovoljno izgnanstvo bežeći od mobilizacije. Hiljade mladih, obrazovanih ljudi tamo negde zajedno ispija pivo i razmenjuje priče o staroj Jugi. Zar je distanca od kojih par hiljada kilometara uslov i garancija tolerantne i normalne komunikacije?
Nadam se da nije. I ovde nas ima "normalnih" koji drugačije mišljenje shvataju kao dobar početak zanimljive diskusije posle koje nećeš bližnjeg svog "bocnuti čakijicom". "Znaš kako je to kod nas…", reče jedan od junaka Gunjačine knjige.
Dosta smo izigravali divlja slavenska plemena i išli iz krajnosti u krajnost. Voleli se do obožavanja i mrzeli do smrti. Nismo različiti. Za početak, i to će biti dovoljno. Čini mi se da umetnici nisu bili dovoljno glasni i odlučni kada se vatra palila. Možda je sad trenutak da daju svoj doprinos i sasvim zagase plamen koji još uvek podmuklo tinja u potaji. Nadam se da ovo nije poslednja Gunjačina knjiga. I nadam se da će "svaka strana" uskoro priložiti svoje na oltar balkanskih gluposti, sa ciljem da balkanskih rastanaka u budućnosti bude što je manje moguće.
5. RATISLAV DURMAN - Književnik, književni kritičar
U trećoj knjizi "Gospodara prstenova", otkrivamo hobitsku prirodu, budući kralj saznaje da "hobiti uvek kažu premalo, iz straha da ne kažu previše". U romanu "Balkanski rastanci" Dražana Gunjače je upravo suprotno, kaže se sve, bez ostatka, ali nipošto iz straha da se ne kaže premalo, ne - Gunjačin roman je vrisak, a u vrištanju nema doziranja.
U "Balkanskim rastancima" Gunjača, a iz perspektive Istranina u vreme rata u Hrvatskoj, govori o rastancima - bolje rečeno kidanjima - koje su stanovnicima "ovih prostora" priuštili istorija i njeni izvođači. Kidanja nisu jednorodna, ne rastaju se samo ljudi, roman je pun rastanaka sa verovanjima, vrednovanjima, na kraju - i sa životom, istovremeno životom tela i životom duše. Kod Gunjače se, neretko, čovek rastaje sam sa sobom.
Poseban kvalitet Gunjačinog romana je struktura. Siže je gradjen kao spirala - likovi se pojavljuju u epizodama koje su potpuno zaokružene, onda nestaju, ima se utisak da se više neće ni pojaviti, a oni posle nekoliko desetina stranica ponovo ulaze u priču u novoj epizodi koja se na prošlu nadovezuje, ulaze promenjeni pružajući Gunjači mogućnost da suludom rondu doda još jednu strofu.
Likovi koji se su svakoj novoj epizodi drastično menjaju - a kako i ne bi kada se uzme u obzir čemu su sve izloženi - u kontrastu su sa glavnim junakom koji kao da se ne menja od prve do poslednje stranice (još na prvim stranicama junak ima stav prema "srpskom junaštvu i hrvatskoj kulturi" i u tom vrednosnom sistemu traje do kraja). Nepromenjivost glavnog junaka je, medjutim, prividna - događaji junaka "pojedu", on doživljava infarkt koji će, verovatno, preboleti, ali ga, isto tako, suluda balkanska vetrometina razveje kao čoveka od čega, verovatno, nikada neće biti izlečen.(Pritisnut svim onim što mu se dešava, junak manje misli na svoju decu nego na kuma Acu, Denisa i druge čija se sudbina ukršta sa njegovom.) Treba istaći da je lik glavnog junaka građen vrlo vešto, u koketeriji sa stereotipom urbanog samotnjaka sa primesama odnosa prema sitnicama koje su život značile kasnih sedamdesetih i osamdesetih (muzika, pića itd.).
Stilski, "Balkanski rastanci" su negde izmedju realizma i naturalizma, pa je i jezik romana takav. Ispričan u prvom licu, roman je napisan jezikom kojim govori glavni junak - takav kakav jeste. Estetsku manjkavost u punoj meri opravdava doslednost postupka. Svaki drugačiji jezik - poetski, na primer - naveo bi čitaoca da sumnja u autentičnost "sveta predstavljene stvarnosti".
U proceni književnog dela često može da povuče izbor teme, pa ako je ona važna i sudbonosna za neko vreme kao što u "Balkanskim rastancima" jeste, ocenjivač se lako prevari pa u vrednovanju tretira temu na račun kriterijuma koje književna teorija i kritika zahtevaju. U konkretnom slučaju visoka književna vrednost teksta isključuje takvu vrstu greške.
6. TANJA STUPAR - O ljudima i sudbinama
Roman Dražana Gunjače presjek je kroz tragičan period novije istorije, sažima rat u jednu logičnu priču. Sve je podređeno istinitosti priče, njenoj autentičnosti, ako ovaj roman otvorimo na bilo kojoj stranici lako ćemo prepoznati otrgnute trenutke iz života. Sa stranica ove knjige čitaoca će zasigurno pridobiti iskrenost. «Balkanski rastanci» jesu antiratni roman, u kojem autor objektivno iznosi sve one nedaće kroz koje se u ratu nužno prolazi. Priča o stradanju je univerzalna i zanemarivo je kakve oznake ljudi nose na uniformama, sa ove ili one strane, oni su ipak ljudi i ranjivi su, to je Gunjačina odrednica, njegova istina od koje polazi i koja ga je natjerala da brani jedan humanistički pristup. Gunjača je toliko uronjen u roman (uostalom, priča je ispričana u prvom licu) da na trenutke gubi uzde strogog pripovijedača i prepušta se emociji, da ga ona potpuno obuzme i ponese, na neki način tema ga tjera na takvo što. Previše je srca na tim stranicama, ali nekako je i nemoguće izbjeći tu mjestično i pretjeranu emotivnost u ovakvoj priči. Ona će prije osvojiti čitaoca nego mu zasmetati. Uostalom, ovo je njegov prvenac koji je preveden na nekoliko svjetskih jezika, a objavljen je krajem prošle godine i kod nas u izdanju Besjede iz Banja Luke. Dražan Gunjača je prvi autor iz Hrvatske čija je knjiga objavljena u Republici Srpskoj.
Kao što piše u naslovu, ovo je knjiga o rastancima, ima ih dvije vrste, privremeni i trajni, i jedni i drugi su tužni. Jedni odlaze, drugi ginu, a treći sluđeni užasnom atmosferom bježe sami od sebe u alkohol, ludilo, izolovanost. Autor prati psihološku stranu rata i uvijek nas kroz događaje i iskustva ljudi koje susreće i njihove priče dovodi ka istom zaključku o apsurdnosti rata. O igri bez pravila u kojoj je izvjestan samo gubitak. Glavni junak je u potpunoj suprotnosti sa onim što rat znači, sa ambijentom koji nameće, ljudima koji se iz ovog ili onog razloga zanose njim, on je pacifista odrastao u gradu, u kulturi kakvu je kreiralo jugoslavenstvo, rokenrol i neke sasvim druge vrijednosti od onih koje se javljaju i nameću u ratu. Njegov vrijednosni sud se tokom rata ne mijenja, on ostaje čvrst u svojim principima i individualne odnose stavlja ispred tad ispravnog stava o društvu koje podrazumijeva prijateljstvo i svaku vrstu uzajamnosti samo među pripadnicima iste nacije. U teškim trenucima on preuzima anđeosku ulogu bdijenja nad ljudima i njihovim sudbinama, on pomaže, spašava, zaštićuje jer ga nešto iznutra tjera na to; spašavajući druge on spašava sebe kao čovjeka od narastajućeg besmisla i ludila oko sebe.
«Balkanski rastanci» su knjiga ispisana jednostavnim stilom, prihvatljiva široj čitalačkoj publici, interesantna jer dolazi iz jedne susjedne zemlje i nosi priču o ratu s one strane, osim toga u mnoštvu knjiga koje su govorile afirmativno o jednoj naciji na štetu druge Gunjača je iskoračio i napravio objektivan roman bez ikakve idealizacije jedne strane. On spremno sagledava i kritikuje manjkavost sredine u kojoj živi. Iako uklopljeno u ratne godine ovo je prvenstveno knjiga o ljudima i sudbinama kojoj rat služi kao podloga na kojoj se jače ističu ljudske osobine.
7. www.VacationBookReview.com - Vrijeme za mir
Roman Dražana Gunjače presjek je kroz tragičan period novije istorije, sažima rat u jednu logičnu priču. Sve je podređeno istinitosti priče, njenoj autentičnosti, ako ovaj roman otvorimo na bilo kojoj stranici lako ćemo prepoznati otrgnute trenutke iz života. Sa stranica ove knjige čitaoca će zasigurno pridobiti iskrenost. «Balkanski rastanci» jesu antiratni roman, u kojem autor objektivno iznosi sve one nedaće kroz koje se u ratu nužno prolazi. Priča o stradanju je univerzalna i zanemarivo je kakve oznake ljudi nose na uniformama, sa ove ili one strane, oni su ipak ljudi i ranjivi su, to je Gunjačina odrednica, njegova istina od koje polazi i koja ga je natjerala da brani jedan humanistički pristup. Gunjača je toliko uronjen u roman (uostalom, priča je ispričana u prvom licu) da na trenutke gubi uzde strogog pripovijedača i prepušta se emociji, da ga ona potpuno obuzme i ponese, na neki način tema ga tjera na takvo što. Previše je srca na tim stranicama, ali nekako je i nemoguće izbjeći tu mjestično i pretjeranu emotivnost u ovakvoj priči. Ona će prije osvojiti čitaoca nego mu zasmetati. Uostalom, ovo je njegov prvenac koji je preveden na nekoliko svjetskih jezika, a objavljen je krajem prošle godine i kod nas u izdanju Besjede iz Banja Luke. Dražan Gunjača je prvi autor iz Hrvatske čija je knjiga objavljena u Republici Srpskoj. Kao što piše u naslovu, ovo je knjiga o rastancima, ima ih dvije vrste, privremeni i trajni, i jedni i drugi su tužni. Jedni odlaze, drugi ginu, a treći sluđeni užasnom atmosferom bježe sami od sebe u alkohol, ludilo, izolovanost. Autor prati psihološku stranu rata i uvijek nas kroz događaje i iskustva ljudi koje susreće i njihove priče dovodi ka istom zaključku o apsurdnosti rata. O igri bez pravila u kojoj je izvjestan samo gubitak. Glavni junak je u potpunoj suprotnosti sa onim što rat znači, sa ambijentom koji nameće, ljudima koji se iz ovog ili onog razloga zanose njim, on je pacifista odrastao u gradu, u kulturi kakvu je kreiralo jugoslavenstvo, rokenrol i neke sasvim druge vrijednosti od onih koje se javljaju i nameću u ratu. Njegov vrijednosni sud se tokom rata ne mijenja, on ostaje čvrst u svojim principima i individualne odnose stavlja ispred tad ispravnog stava o društvu koje podrazumijeva prijateljstvo i svaku vrstu uzajamnosti samo među pripadnicima iste nacije. U teškim trenucima on preuzima anđeosku ulogu bdijenja nad ljudima i njihovim sudbinama, on pomaže, spašava, zaštićuje jer ga nešto iznutra tjera na to; spašavajući druge on spašava sebe kao čovjeka od narastajućeg besmisla i ludila oko sebe. «Balkanski rastanci» su knjiga ispisana jednostavnim stilom, prihvatljiva široj čitalačkoj publici, interesantna jer dolazi iz jedne susjedne zemlje i nosi priču o ratu s one strane, osim toga u mnoštvu knjiga koje su govorile afirmativno o jednoj naciji na štetu druge Gunjača je iskoračio i napravio objektivan roman bez ikakve idealizacije jedne strane. On spremno sagledava i kritikuje manjkavost sredine u kojoj živi. Iako uklopljeno u ratne godine ovo je prvenstveno knjiga o ljudima i sudbinama kojoj rat služi kao podloga na kojoj se jače ističu ljudske osobine.
8. Prof. ALESSIO PIANO - Umjetnički direktor Anguillara Sabazia Citta d'Arte 2003
Roman, sadržajan i buran, nezaboravan zbog velikih strasti i atmosfere koja preplavljuje i okružuje čitatelja. Stranica zaboravljenog rata, minuciozno psihološko istraživanje i magistralan u pokazivanju osjećaja ljudske duše. Gdje privatna zbivanja teku paralelno s velikim dramatičnim događajima bivše Jugoslavije, jedna generacija gdje su okršaji i osjećaji u potpunosti predstavljeni s dubokom introspekcijom, animirani živahnom tenzijom koja vjerno slijedi događaje i nezaboravne likove koje pokreće tragična sudbina. Osjećaji postaju sve dublji i jači, neispovjedivi i neodoljivi, animirani zlobom, zanosni trenuci i osjećaji krivnje. Gunjačin sud je dakle strog, gorak, ponekad neutješan, ali ne odvaja se od pupčane vrpce koji ga spaja s ljubavlju, tako da ljubav uvijek ostaje. To je pozadina u kojoj se dešava rasplet romana Balkanski rastanci, u čijim stranicama udišemo strah i smrt, jedan od likova u mnogim događajima, u kojima mnogi nisu shvatili razloge degeneracije i neshvatljive brutalnosti. Dubok i snažan roman, koji nas zavodi svojom neobičnom naracijom i atmosferom, knjiga pisana jezikom odlične sposobnosti, i sudjelovanjem pripovjedača kao što je Dražan Gunjača. I evo likova, žrtve kao strijele koje probadaju hrapavu kožu stvarnosti. Pojavljuju se glavni likovi, kao pojave u boli i očaju, u nepravdi i nehumanosti, svjedoci potrošene tragedije između strahota i nezgoda. Druga strana mjeseca je osvijetljena i drama nam prikazuje njegovo skriveno lice, ono ravnodušno koje najbolje pokriva bilo koji paravan. Plakanje nad mrtvima, pobijeđenima i nemoćnima u njihovom jadanju, njihova vika upotpunjuje stranice ovog romana u izvanrednoj atmosferi, zagušljivoj i obmanjujućoj, u kojoj se rat prikazuje još jednom u cijelom svom grotesknom i tragičnom cinizmu. Gdje ne postoje pobjednici i pobijeđeni, nego svatko traži svoju dušu. Gunjačina drama nalazi se unutar pripovijedanja, unutar opisa likova, u odnosima među situacijama; tu jezgru moramo dostići ako želimo shvatiti dramaturško značenje ovog pisca, koji je pažljivo tesao splet napravljen od očaja, samoće i iščekivanja. Istinski dokument, istinsko svjedočanstvo. Zapamtiti ćemo svjedočanstvo, jer je sigurno da je ono vječno i ide s druge strane naše savjesti.
9. PAOLA DELL'ARMI - Balkanski rastanci: oni koji odlaze i oni koji ostaju
Neki odlaze, drugi umiru a neki, užasnuti stravičnom atmosferom koja ih okružuje, bježe u alkohol, ludilo i izolaciju. Društvena angažiranost romana uočljiva je već na prvoj stranici Balkanskih rastanaka, u nadrealnoj sceni unutrašnjosti stana u kojem je na televiziji uvozna humoristična serija dok u dnu ekrana prolaze titlovi s vijestima o najnovijim bombardiranjima. Udarci granata kao kontrapunkt snimljenom smijehu i poruka je odmah jasna. Neka se ne zavarava civilizirano i potrošačko zapadno društvo, sjeme rata ne klija samo na tlu trećeg svijeta. Neka nitko ne misli da je poglavlje rata u Europi zauvijek završeno, pod patinom blagostanja uvijek može tinjati plamičak ako ne njegujemo kulturu mira. Naslov romana, igrajući se dvoznačnošću pojma «rastanci», sintetizira egzistencijalno stanje pojedinca na Balkanu, gdje vječno vlada motiv rastanka i razdvajanja, i gorko promisljanje o povijesnom stanju ovog dijela Europe. S mjerom i intelektualnom iskrenoscu, Gunjaca obraduje kljucne godine rata u bivsoj Jugoslaviji putem priča o pojedincima, njihovim osjećajima i njihovim ponekad kontroverznim odabirima. Male osobne tragedije se isprepliću s velikom tragedijom rata te se oko tako stvorene jezgre razvijaju i zapliću životi likova. Kroz cijeli se roman provlači doza groteske koja gotovo da naglašava apsurdnost rata ciji se povijesni razlog cini gotovo izgubljen ili deformiran. Ton je ipak smiren, a pogled protkan ironijom onoga tko je naviknut meditirati o razočaranjima koja donosi povijest.
10. SHIRLEY GERALD WARES - Fresh! Literary Magazine
Ovaj roman priča o događajima i mnogim tragedijama rođenim u ratu na Balkanu. Toliko je patnje naneseno jadnicima i nevinima, koji su se odjednom našli u ratu što im ništa ne znači. Gospodin Gunjača opisuje lik Robija, mladog čovjeka koji je većinu mladosti proveo služeći u Jugoslavenskoj mornarici. Robi sjedi u svom stanu u potkrovlju u Puli. Godina je 1991. Vidio je tamnu stranu rata što je na okrutan način odnijela previše života njegovih prijatelja koji su sahranjeni bez spomenika. Sada, kao preživjeli i u civilu, Robi razmišlja o sudbini preostalih prijatelja iz Jugoslavenske mornarice. Tako se prisjeća i njegovog prijatelja Tonija, umrlog od previše alkohola i droge. Robi i Toni proveli su mnogo godina zajedno u mornarici i sada, na godišnjicu smrti, Robi ga oplakuje u svojoj samoći čitajući njegovo oproštajno pismo i pijući jeftini konjak. Kako se priča razvija, stari prijatelji koji još služe Jugoslavensku vojsku posjećuju Robija. Dok sluša stari album Pink Floyda njegovo srce postaje sve sumornije pod zvonjavom ovog nepravednog rata i zbog teškog gubitka svojih prijatelja. Počinje se pitati koji je njegov smisao u ratu što donosi toliko boli. To je pronicljiv i angažirani roman koji pruža veliku dozu rata i politike. Kada sam se odlučila pročitati “Balkanske rastanke”, nisam znala što mogu očekivati. Ali sada je moje razumijevanje mnogo dublje i imam osjećaj da sam i sama doživjela patnju mnogih žrtava. Gunjača je napravio izvrsno djelo u opisivanju Robijevog prijateljstva i odanosti prema mnogim sunarodnjacima, osobito prema Toniju. Robijevi preživjeli prijatelji posjećuju ga i telefoniraju mu, nude svoje rastanke prije nego što ih pošalju u rat. Iako je jezik često grub dok se Robijevi prijatelji susreću u njegovom stanu (ovo je knjiga za odrasle), mislim da mu se može progledati kroz prste zbog prilika što okružuju njihovo okupljanje. Roman je odlično štivo i toplo ga preporučujem kao poklon u svakoj prilici. “Balkanski rastanci” može se kupiti na Amazon.com.
11. SELENA DELFINO - Uroniti u balkansku tragediju
Živjeti rat intimno, daleko od fronta i svjetla političke pozornice. Za Robija, bivšeg oficira mornarice JNA, odabir civilstva znači ranjavanje krhotinama vlastitog života i primoranost na suočavanje s boli: radi svih bolnih osjećaja, prekinutih veza, nestalih prijateljstava i ljubavi koju je, u Hrvatskoj od 1991 do 93, gotovo nemoguće ostvariti. Neki umiru, drugi se gube u drogi i alkoholu, neki silaze s uma. Robi je jedan od onih koji preživljavaju i prisiljen je suociti se s vlastitom nemoći i besmislom mržnje. Radi se o iskrenom autobiografskom romanu, o priči koja zalazi u dubinu i koja od balkanske tragedije stvara ogledalo za sve ratove.
12. MAURO MIRCI - Parole di Sicilia,
(odlomak) Dugo pripremani sukob u rastućem vrtlogu nacionalnih ponosa i etničke mržnje. Vojska u kojoj se najbolji prijatelji iznenada nalaze na protivničkim stranama, kao dezerteri, napadači ili izdajice samo na osnovu vlastitog izbora. Jedan odvjetnik i njegov neuredan zivot. Alkohol, žene, egoizam, mizantropija, bratstvo, nasilje. Rat koji je viđen i proživljen. Mentalna bolest. Neprilagođenost. Balkanski rastanci su sve ovo. Opisuje se rat s tisuću frontova od kojih su samo neki vidljivi, a gotovo svi jako daleko od vatrene linije... Gunjača je Hrvat, no to je slučajnost. Mogao je biti i Srbin ili Bošnjak: napisao bi iste riječi osude protiv rata i etničke mrznje koja je potresla Balkan tih strasnih 90ih godina. A njegova je priča strašna upravo kao i te godine. Gunjača opisuje svijet u raspadu, ali i jedan drugi svijet koji nastaje; opisuje događaje i činjenice koje se mogu opravdati samo u ratu, i postavlja ih uz bok obiteljskim događanjima, razgovorima i malim svakodnevnim stvarima koje bi mogle biti i dio naše kuće. Dokazuje da rat nije neki veliki i zvučni događaj kojeg opisuju rezimski govornici ili stampa; nije jednostavno suprotstavljanje dviju strana. Gunjača želi dokazati da je prava perverzija rata jednostavnost i prirodnost kojom se uspijeva uvući u živote onih koje zahvati. Mislim da je to posebnost ovog romana. Nije to velika epopeja, niti priča o nevjerojatnim događajima, nije to «čudoviste» koje moze privući pažnju publike žedne krvavih i senzacionalnih scena. To je svakodnevica prenesena i djelomično izbrisana odjekom bitaka koje se negdje vode - u susjednoj regiji, u susjednoj drzavi, na drugom kontinentu, ili ispred kuce - Balkanski rastanci ujedinjuju egoizam i širokogrudnost, loše prikazuju rat ali ne udaraju po onima koji su se u ratu borili, opisuju želju za normalnosću no blagi su prema onima koji nisu sposobni za normalnost. Sve to sačinjava jedan jedinstven proizvod do kojeg je dovela izvanredna piščeva poniznost: prava naracija - ne samo kronika, jer kronika može opisati događaje ali ne i osjećaje - koja prelazi granice autobiografije kako bi postala priča cijelog naroda.
13. ANNA CALONICO - Iskrena knjiga o ratu u bivšoj Jugoslaviji
Deset priča o običnim ljudima kao primjer svima Drazan Gunjača: nekada oficir Jugoslavenske ratne mornarice u Splitu, danas odvjetnik u Puli. Prije dvadesetak godina napisao je roman Na pola puta do neba kojeg nikad nije objavio; objavio je međutim svoj drugi roman, Balkanski rastanci, kao i njegov nastavak, Ljubav kao kazna (2002.). Sve su to knjige o ratu, napisane ne kako bi se objasnili njegovi uzroci, što autor prepušta kompetentnijima od sebe, već u nadi da se sukob kojeg je doživjela njegova zemlja nikad više ne ponovi. Što se tiče romana Balkanski rastanci, objavljenog u Italiji 2003. u izdanju Fara Editore, u prijevodu Srđe Orbanića i Danila Skomeršića, moramo reći da je za Gunjaču bio izvrstan početak, hvaljen, nagrađivan te objavljen u Njemačkoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, SAD i Australiji. To je antiratni roman koji govori o svim onim poteškoćama s kojima se ljudi zahvaćeni ratom moraju suočiti, a posebno o nemogučnosti održavanja čvrstih emotivnih odnosa. Radi se dakle o problemima pojedinaca koje sagledavamo individualno jer su tako najnezaštićeniji. Gunjača ne govori o uniformama jer svaki njegov lik isprepliće svoju dramu s onom njegovih neprijatelja. Nije bitno je li glavni lik Hrvat ili Srbin, je li mu žena Hrvatica ili Srpkinja; patnja o kojoj nam govori u Balkanskim rastancima nadilazi te razlike. Primijećeno je da je radnja ovog romana gradena gotovo "spiralno". Svaki lik u priču ulazi u odredenom trenutku, prikazuje nam vlastitu pricu nakon čega se od njega "rastajemo", i sve u istom poglavlju. čini se da je njegova uloga završena, kao da se Aca, Boris, Mario i drugi neće vratiti na scenu, no malo kasnije isti se lik vraća, "odrastao" u ratu te stoga izmijenjen kako bi autor mogao nastaviti svoju priču. Naravno, od nekih ćemo se likova "rastati" po drugi put, taj put zauvijek, a u uvodu knjige Gunjača knjigu posvećuje upravo tim izgubljenim prijateljima: "Neka počivaju u miru gdjegod bili pokopani... samo zahvaljujući njima iskreno vjerujem u postojanje nekog drugog života, u bilo kojem obliku, jer su ga oni zaslužili". Gotovo iste riječi koje izgovara Robi, glavni lik: "Za nas rođene na Balkanu, drugi život je zagarantiran jer prvi ne vrijedi ništa. Uništen unaprijed." Cilj ovog djela je ispričati rat na Balkanu, a uvod nam govori da je cilj postignut: knjiga ima "samo deset poglavlja no mogla ih je imati trideset. Kako bilo, čini mi se da sam u ovih deset poglavlja rekao sve što sam zelio reci." Pročitajte i uvjerite se. Ovaj roman od dvije stotine stranica govori o mjestu u kojem niti jedno zlo nije privremeno, privremene su samo lijepe stvari; mjesto je to gdje se može dogoditi bilo što jer je sve izmaklo logici i razumu; gdje čovjek ne može trezveno razmatrati vlastitu prošlost ili, još gore, vlastitu budućnost; gdje se niti jedan ideal ne može ostvariti jer tu ideali traju "od danas do sutra", te im prolazi rok. To je mjesto na kojem su se dogodile tolike stvari, vodile tolike bitke, da bi se vise puta mogla ponovo ispisati Ilijada; "sam Bog zna koliki su izginuli na onim poljima kukuruza" i možda samo Bog zna koliko mora biti velik oltar domovine na kojem heroji polaze živote. Robi razmišlja o tome i pita se kako "oslobođenje" može vratiti sve one mučenike i nestale sinove njihovim obiteljima koje su s njima izgubile sav svoj svijet, bez obzira na naciju u kojoj žive igrom slučaja. Od boli i nemoći glavni lik prelazi na bijes, razmišljajući o stotinama mladih koji su poslani u smrt, a onima koji su preživjeli životi su uništeni zauvijek, no nista se od svega toga nije dogodilo miljenicima velikih sefova koji se "u domovinu" vraćaju iz inozemstva samo na pokoju zabavu, niti ne shvaćajuči da se "u domovini" vodi rat. Prave žrtve su samo mladi dobrovoljci poput Denisa, puni snage, nade i hrabrosti, zadovoljne i ugodne osobe... dok nije došao rat, sa svojim mrtvima, ranjenima, psihološkim traumama, gotovo omalovaženima i čak osuđivanima od strane "civilnih" sudova koji nisu upoznali front. Prave žrtve su i djeca koja su prazninu koju im je ostavio otac primorana popuniti nijemim predmetima, posljednjim pismom s fronta. Prekrasna je, iako mozda pomalo patetična, scena "razmjene djece" izmedu Srbina Ace i Hrvata Damira. Sugestivna i stoga što na neki način daje nadu u moguće dobro. U cijelom romanu ima priča sa sretnim završetkom, no ima i likova koji dozivljavaju slom upravo kad se čini da su dosegli radost ili započeli prelazak posljednjih prepreka. Znakovita je i scena bombardiranja: što se može učiniti kad padaju granate? Moliti se. A ako je Robi zaboravio molitve? Svejedno počinje moliti, a bomba za bombom mu ih vraća u sjećanje: šest sati je dovoljno vremena da se čovjek prisjeti Očenaša. Obični ljudi mogu samo podleći distinkciji između prijatelja i neprijatelja, i prije svega postati stručnjaci za vojna pitanja, kao u Sarajevu, odnosno "kako preživjeti na putu od skloništa do tržnice? I natrag, naravno!"
14. EMILIO DIEDO - Punto da Vista
Radi se o romanu smještenom u ratom pogođene krajeve Hrvatske, Bosne i Hercegovine u periodu najjače balkanske krize, od jeseni 1991. do proljeća 1993. Za Hrvate, osim velikog sukoba koji je zahvatio bivšu Jugoslaviju, posebna je priča neprijateljska četnička, odnosno srpska vatra s jedne strane, i ona «bližih» im ustaša, hrvatskih časnika u Nacionalnoj gardi, s druge strane. U takvom ratnom teatru ove uzbudljive priče (posebno valja istaći središnji dio; poglavlja 5-8), nalazimo Robija (Roberta), Hrvata iz Pule, glavnog lika-pripovjedača serije u najmanju ruku nevjerojatnih zbivanja. Ne nedostaje ni ljubavne priče no to je više neka vrsta odmaka od glavnog zapleta romana. Glavni je motiv bez sumnje ratna priča i posljedice koje ona ostavlja u životima običnih ljudi, kako s vojnih ili paravojnih aspekata tako i s civilnih. Ključ se nalazi u samom naslovu: «rastanci». Na taj se način čitatelja usmjerava na slijed odlomaka u kojima upoznajemo razne likove, sve u prvom planu, i sve u uniformi. Ti odlomci poprimaju različita značenja. Slijed anegdota koje često nastaju i nestaju u potpuno slučajnim susretima, budeći veliki interes i ispraćajući mnoge likove sa scene, rađa se iz potisnutih sjećanja ili odlazaka, bilo u druge domovine ili nažalost na drugi svijet. Upravo je tu rastanak, odnosno razgraničenje između života i smrti, naizgled na svom vrhuncu. Ipak, dramatičnost koju Autor želi postići romanom još nije dovoljna. Vrhunac rastanka nalazimo u Denisovom otuđenju. Denis je mladi vojnik koji biva ranjen u glavu što ga dovodi do počinjenja besmislenog zločina, ubojstva civila bez ikakvog motiva. Njegovo je otuđenje klinički objašnjivo pojmom PTSP-a, odnosno post-traumatskog stresnog poremećaja. Postaje dakle jasno da je prava drama u ludosti s kojom rat ponekad «nagrađuje» čovjeka, osuđujući ga na lutanje, poput amebe lišene svakog tračka razuma.

Dragi čitatelji,

Nakon nekih osam mjeseci od prvog objavljivanja ovog romana i nakon doista brojnih pisama čitatelja sa svih prostora ex Jugoslavije, koje je sudbina ili ostavila na njima ili ih odvela diljem ove planete, odlučio sam otvoriti ovu rubriku, jer, ako je suditi po sadržaju tih pisama, ovaj je roman, vrlo brzo nakon njegova objavljivanja, postao jednako Vaš koliko i moj. Stoga sam smatrao da se na ovim stranicama treba naći mjesta i za Vaše mišljenje i o romanu i događajima koje roman opisuje. Naime, u mnogim o tih pisama ima toliko emocija i truda, iskrenosti i ljudskosti, da bi naprosto bila šteta da mnogi od tih tekstova nisu dostupni i drugima.
Ova rubrika se tek formira, pa ako neki od dojmova nisu odmah uvršteni, ne znači da neće biti (naprosto treba vremena da ih se sve pregleda, posloži…). Rubrika će biti aktualizirana dva puta mjesečno.
Dojmovi će se objavljivati samo pod imenima čitatelja i naznakom grada ili države gdje čitatelj živi, a ako netko želi da mu se objave i ostali podaci, vrlo rado.
Na kraju, moram istaći da ja ovu knjigu nisam pisao radi zarade (o čemu je, uzgred budi rečeno, doista iluzorno i pričati na ovim prostorima), nego iz nekih sasvim drugih pobuda, koje će većina dobronamjernih ljudi shvatiti već nakon prelistavanja romana. Utoliko ostavljam nagradnu igru kao trajnu rubriku, za sve one koji iz ovih ili onih razloga nisu u mogućnosti kupiti knjigu, uz uvjet da napišu dojam o knjizi. Pa, dok ima knjiga, neka traje. Kad ih više ne bude, ili ćemo štampati nove ili ćemo posuđivati od onih koji je već imaju.
Naravnom vaše dojmove možete slati i izvan NAGRADNE IGRE, naprosto napišete što mislite i pošaljete na moj e-mail (drazan.gunjaca@inet.hr)
Još jednom, hvala svima koji su svoje emocije podijelili sa mnom, a sada i s drugima.
Vaš Dražan Gunjača
---------------------------------------------------------------------------------------------------

NEBOJŠA (BOSNA i HERCEGOVINA)
Šta reći, šta napisati, a da ne liči na neku ispraznu frazu. Pročitao sam Vaš roman i kao nekadašnji žitelj glavnog grada Hrvatske pronašao se na pojedinim stranicama. Život zaista piše drame, zar ne? Drago mi je što pišete i nastavak priče, jer me živo interesuje šta je dalje bilo sa Vama i Sandrom (mada nagađam), sa Acom i Matijom, sa onim zvonom na vratima i sl. Da li je Denis pušten? U pojedinim djelovima Vašeg romana, bez pretjerivanja, čovjek se stvarno mora zapitati o smislenosti nekih životnih i ratom prelomljenih trenutaka. Koliko su neki događaji nabijeni emocijama, ne treba previše ni govoriti. O tome ponajbolje govori da sam dio romana o putovanju za Graz procitao majci i supruzi, obe su se rasplakale nad sudbinama Ace i Damira…
--------------------------------------------------------------------------------------------------

MATIJA (ZAGREB)
Kada sam nakon zadnjeg pročitanog slova zaklopio knjigu, par puta rukom prešavši preko obraza i očiju, gledao sam te žuto-narančasto-smeđe korice, shvaćajući kako taj skup ukoričenog papira nikada neću promatrati samo kao knjigu. Jer ona nije samo knjiga. Ona je priča, jedan zaseban svijet, toliko bolno blizak i stvaran, i toliko bolno tužan.
Ogromno poštovanje koje sam osjetio prema tom "predmetu" polako je prešlo u poštovanje prema čovjeku koji je imao hrabrosti i snage da ga ponovo preživi u svojoj glavi i prepriča, odnosno ispiše na papir. Nije važno da li se zapravo radi o autobiografskom zapisu ili ne (iako se naslućuje velika količina autobiografskih elemenata), ali je jasno to da je taj roman autobiografska priča svih nas koji živimo ili smo živjeli na ovim prostorima, na Balkanu.
I što reći nakon svega? Kada sam otvorio poštanski sandučić i u ruke uzeo žutu omotnicu naslovljenu na svoje ime, brzim sam pokretima izvadio njezin sadržaj ugodno se iznenadivši ugledavši naslov knjige.Kako okrećete stranice, prvo što primijetite jest to da vam se raspoloženje počinje drastično mijenjati. Jer, ovo je knjiga koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Kako bi i mogla kad se na jednoj stranici smijete sarkastičnim rečenicama glavnoga lika, razvesele vas ljudska toplina, susreti, poljupci i grljenja, prijateljstva i ljubavi, da bi vam se samo nekoliko rečenica dalje osmijeh munjevitom brzinom izbrisao s lica, a u grlu i prsima biste osjetili lagano stezanje, dok bi vam se brada potiho zatresla, a slova izgubila iza tankog sloja mutne tekućine. Gospodin Gunjača je, kao što mi je i obećao, poslao roman besplatno, na vlastiti trošak, pronašavši još i vremena za kratku posvetu. To me oduševilo, i odmah sam mu odgovorio pismom, zahvalivši mu se i rekavši kako ću ga isti tren početi čitati i poslati mu svoje dojmove. I tako sam otvorio korice, sve se dublje zavlačivši u tmurnu atmosferu i vračajući se u djetinjstvo, u razdoblje devedeset i prve godine prošlog stoljeća, kada sam bio balavi devet i pol godišnji klinac koji nije imao pojma što se oko njega događa.Toliko veselih susreta, i toliko bolnih rastanaka, koji se poput plime i oseke periodično izmjenjuju, i uvijek kada pomislite kako će se stvari napokon srediti (u cijeloj zemlji, kao i u privatnom, ljubavnom životu glavnog lika) i poboljšati, osjetite ponovo novi udarac i zaplačete nad još jednom izgubljenom sudbinom, izgubljenim svijetom i životom. I kako sam se približavao kraju, osjetio sam dvojako raspoloženje. S jedne strane, bio sam tužan što će ovaj roman završiti (zbog njegove zaista impresivne kvalitete u književnom smislu), a s druge, bio sam veseo što će i tuga prestati (iako ću, vjerujem, još danima razmišljati samo o toj knjizi), i nadao sam se da će se neke stvari u tom sveopćem kaosu i ludilu ipak posložiti, i da će Bog ipak poslati jedno malo sunce glavnom liku.
Već pomalo upaljenih očiju pišem ovaj tekst u malu bilježnicu, primjećujući kako se vani već pomalo razdanilo, zadovoljan što sam jednu noć posvetio ovoj knjizi. Izlazim van, pripaljujući cigaretu. I dok tako sjedim na balkonu, naslonjen na metalnu ogradu, u jednoj ruci držeći cigaretu, a u drugoj olovku, pišem sitna slova na listove podbočene koljenima, svako malo zastajkujući i gledajući kako se oblaci užurbano prevlače preko obližnje livade, čas je zaklanjajući i gušeći svojim sivilom, a čas je oslobađajući, propuštajući crvenkasto žute tople zrake sunca da osvijetle, zagriju i pomiluju vlati trave. Snažno pritišćem opušak u pepeljaru, gledajući kako dim polako nestaje u vlažnom zraku, a tada ugledam sunce. Pomaknem se malčice ne bi li osjetio njegovu toplinu i pomišljam kako, na kraju krajeva, te iste zrake, tog istog sunca obasjavaju svakog od nas.
Matija Turčin
-------------------------------------------------------------------------------------------------

BLANKA (HRVATSKA)
Često svraćam na online internetske knjižare i pregledavam cijene ponuđenih knjiga, ali i muku online knjižničara da te knjige i prodaju sve siromašnijim knjigoljupcima željnih novih i svojih primjeraka knjiga. Nedavno na jednoj od internetskih stranica nisam mogla odoljeti primamljivoj nagradnoj igri te, nakon što sam pročitala dostupan tekst iz, i o knjizi, pošaljem svoj e-mail i BALKANSKI RASTANCI dođoše učas i sasvim besplatno izravno u moje ruke. Pomislio bi neupućen, ili možda čak i zločest čovjek, da se radi o nekoj tek knjigici koja obrađuje domovinsko-ratnu tematiku, pa kako to više nije "IN", a autoru je ostao "na lageru" oveći broj primjeraka knjige (budući da nije reklamirana u poznatoj /o/kulturnoj emisiji "Pola ure kulture"), našao je načina da ih se putem internetske igre dostojanstveno riješi! Tko danas nešto dijeli besplatno i još k tome dobro? E ima, ima i danas takvih ljudi!
U ozračju nogometne groznice i važnih, gotovo povijesnih (ne)zbivanja (barem u ogledu našeg prostora) oko najvažnije sporedne stvari na svijetu, pročitala sam "u dahu" ovaj roman iz "jučerašnje" nam povjesti, od korica do korica, sprijeda i straga i s umetkom recenzije između njih. Grlo mi se zgrčilo u širini i dužini barem za nekoliko milimetara, suzni kanali otvrdnuli suhozidom plača, dijelom od suza muka, dijelom od suza smijeha, srce u nekoliko navrata "uskočilo u usta", ali sve to (i ne samo to!) izdržah i "otrpih junački", ipak uvaljena u svoj krevet, dok su sa stranica romana svi njegovi junaci i junakinje izdržavali hajdučiju jednog mrklog vremena i sudbinu svojih života izravno pred mojim nosom.
Riječ je dakle o radnji romana BALKANSKI RASTANCI, autora Dražana Gunjače, a ona je:
- istina o doživljajima i događanjima tog ratnog vremena u kojem se malo mogao čuti glas razuma, glas prokletstva prema svima i svemu što ubija malog nedužnog čovjeka, glas protiv krvi i glas protiv huškanja onih što su stizali u pakao tog malog čovjeka da mu ponude laž za istinu biranim riječima i mahnu na odlasku pre-bijelim rukavicama kao ulaznicama za ponovni dolazak, jer taj mali je čovjek, ma koliko htio ili pokatkad i uspio zaurlati, jedva imao priliku nekom ozbiljnom izreći svoju bol i strahotu, nepravdu i strepnju, ljubav i mržnju, osim tvrdoj zemlji koja ga je ionako spremno čekala za prihvat u svim oblicima ili bezličjima; stoga je izrečena istina bliska svakom čitatelju jer je i sam imao ista ili vrlo slična razmišljanja, slične ili istovjetne dileme i upite prema sebi i cijelom društvu, ali bez jasnih odgovora u datom trenutku; stoga je jednostavno, ali filtrom duše ispripovijedana istina o sudbini likova romana razumljiva i onom čitatelju kojem su balkanski okviri samo kartografski ocrti;
- kvalitetan "bujon" domaćeg govora u kojem su s jedne strane sve prostačke riječi, uobičajeno normalne u svakodnevnoj (i ne samo toj!) konverzaciji ljudi s balkanskih prostora, iskrenošću pripovijedanja dramatično podcrtale sliku stanja vremena i nevremena kao i duboke intimne i ljudske emocije svih likova radnje koji se, ipak, ni u nijednom trenutku kataklizme nisu pretvorili u očajnike prihvačajući, katkad gotovo nehajno, zatečenu sudbinu u ime ne baš uvijek prejasne postratovske slobode što će se, pretpostavljeno, dogoditi onima koji prežive i koji će ih se, možda, tek u malim stvarima sjećati; taj i takav "domaći bujon" ne bi trebao odbiti čitatelje akademskog profila jer njihova je bojišnica bila na crti intelektualnog prepoznavanja svih hrvatskih (ne balkanskih) vrijednosti i specifičnosti (čemu i ne pripada i ova skolastička rječnička impresija), a ne bi trebala biti niti odbijenica za mlađe čitatelje u ime "amoralnih jezičnih iskrivljenja" (bujon je ipak jušni obročni pripravak kojemu se mijenja i receptura i kvaliteta kroz iskustvo i znanje) jer iz razumljivih, jednostavnih, često vrlo duhovitih dijaloga, ali i snažnih opisa emotivnih proživljavanja, svaki će mladi čitatelj prepoznati autorovu poruku i promišljati o njoj sukladno svom habitusu;
- podsticaj i inspiracija da nakon prvog čitanja krenemo još jednom ispočetka i otkrivajući više dobre, a manje loše ljudske osobine koje nam je autor ponudio (usprkos teškom miljeu života o kojem pripovijeda) izoliramo i odbacimo zlo, da ponudimo sebi i drugima jednostavnu, toplu, mirnu ljubav; da se jačamo, propitujemo i izgrađujemo moralnu odgovornost i savjest bez obzira na sve pojavljive prepreke, jer bilo kakva alternativa u suprotnosti s pozitivnim i pravim vrijednostima bila bi samouništenje; roman BALKANSKI RASTANCI jasno poručuje, između ostalog, da se tragedija, zlo, poništenje čovjeka ne događa samo (nekom drugom) pojedincu ili samo (nekoj drugoj) skupini ljudi, da nije omeđena i ne ostaje izolirana, a povijesno i novije proživljeno ratno iskustvo dokazuje nam da in regula nema izuzetaka i izuzetih;
- potvrda da sve što se zbiva ljudima ostavlja trag, u slučaju ovog romana i materijalni (knjiga kao trajni zapis o viđenju jednog vremena) i duhovni kao sjećanje na prijatelje (na žalost i neprijatelje jer ih u sukobu dviju strana nije moguće izbjeći) i još mnoge one neimenovane što su u ratu izgubili svoje živote; ostaje nam zapitati se da li smo dovoljno svijesni, pa i moćni i voljni, zadržati ih (ne samo) u sjećanju, jer trebala bi nam to biti trajna zadaća, kao što kaže autor u posljednjoj strofi pjesme "Kada me ne bude više", na strani 277 ovog romana:"Zbog mene, zbog tebe, nastavi dalje
Jer samo tako živjet ću i ja,
Gledajuć svijet tvojim očima
Družeć se s tobom u tvojim snovima."Nedavno pročitah ovu misao C. A. Helvétiusa iz njegova djela "O duhu": "Malo ljudi može svoju misao uzdići iznad uvriježenih misli,
a još ih se manje usuđuje izvršiti i reći ono što misle."
-----------------------------------------------------------------------------------------------

BLANKA SUPAN, ZAGREB
Nalazim da je Dražan Gunjača ugradio ovu misao u romanu BALKANSKI RASTANCI. Iako ne poznam autora nadam se da mi neće zamjeriti ovaj moj čitalački osvrt na roman, jer ponukana burnim osjećajima i zadovoljstvom pročitane dobre knjige ne mogu odoljeti da je ne preporučim i drugima.

---------------------------------------------------------------------------------------------

ŠEMSUDIN (NjEMAČKA)
Evo da vam se javim i prije svega da se puno puno zahvalim na vašoj knjizi koju sam dobio prije neki dan kao što ste mi obećali.
To isto veče sam je i pročitao do kraja.
Vaš roman ne bi ocjenjivo jer bi tu prvo morao da ga upoređujem sa nekim drugim romanima a pošto ja čitam redovno (svakih 15 godina) to ću preskočiti. Samo jedno je sigurno u romanu sam uživo bolje rečeno - uživio sam se, ko da je se to meni sve dešavalo.
Ova priča je ostavila dubok utisak, ali pravo da kažem nije puno promijenila moje mišljenje jer i ja sam sam istog mišljenja da je taj rat zlo koje treba izbjeći na svaki mogući način, a možda bi se i moglo izbjeći kad bi svi mi ovako razmišljali ili barem kad bi više komunicirali i onda bi vidili da ima puno više normalnih ljudi i da su oni nenormalni u manjini i ne bi mi sami puno obraćali pažnju na njih…

-------------------------------------------------------------------------------------------

SUZANA (USA)
Samo čitajuci odlomke koje imate na websajtu bilo mi je dovoljno da shvatim da je knjiga savršena. Onda kad sam počela da čitam knjigu bila sam začudjena kvalitetom!!!
Sada mi je malo teško da vam persiram (ali trudiću se da i dalje to činim), jer čitajući vašu priču osjećam se kao da se znamo i kao da smo neki stari prijatelji. Sve je tako lično, i tako iskreno, i čisto napisano da zaista nemam komentar. Ja kao srpkinja sam morala da odem iz svoje kuće (Dalmacija) '95 u "oluji". Nije bilo lako ni tada ni sve one godine prije toga u toku rata. Od kada smo se preselili u Srbiju, pa do danas kada stanujem u Americi, tragala sam za knjigom koju bih mogla da imam kao mali dio svega toga i koju ću jednog dana da pokažem svojoj djeci koja će moći da prepoznaju moj život u njoj... Nadam se da razumijete šta mislim. Ali svaka knjiga koju bih našla bi optuživala suprotnu stranu (srbi hrvate, i obrnuto). Bila sam razočarana…
Dolazila sam u situaciju da sama započnem svoju knjigu da napišem moju verziju svega što se desilo.
Vaša knjiga je jednostavno realna i jako mi se dopada…
------------------------------------------------------------------------------------------

LJUBO (SRBIJA i CRNA GORA)
... Izvinjavam se sto neću postupiti po protokolu, samo ću pokušati izraziti svoje emocije, nakon pročitane prve glave. Kao intelektualac, humanista, vojnik i zakleti i nepopravljivi internacionalac, osetio sam svu dramu koja se odigravala u dušama ovih PRAVIH LJUDI, ili kako je Marin Drzić upotrebio neprevazidjeno ime za njih - LJUDI NA ZBILJ - najpre u Robijevoj sobi, a zatim pod krošnjom bora, dok je i nebo plakalo sa njima ... I ja noćas plačem za svim tim i takvim ljudima i za našom najlepšom zemljom na svetu...
-----------------------------------------------------------------------------------------

DANICA (NJEMAČKA)
Željela bi, da za danas nešto napišem. Imam sreću, danas ne radim. Polako mislim da nisam ni TU. Ceo dan već čitam i čitam. Ne stidim se napisati i puno plačem.
Od početka kada ste napisali "ali tko će razumjeti Slovence " sam se smijala. Tu je pravilno napisano ...ženskih pripadnika te nacije, nekako mi se čini da one drže ravnotežu s nama ostalima...to sam uzela kao kompliment…
Uspelo mi je, pročitala sam do kraja vaš roman. Mislim da ne treba da pišem o knjizi neke komentare. Da pišem ili o djeci, Sandri ili prijateljima. Mislim da mogu samo nešto napisati Iskreno iz srca: NEŠTO BOLJEG ILI LJEPŠOG do sada nisam čitala. Sigurno to nije zbog toga što sam rodjena u Jug., koje više nema. Bili su tu momenti, ne znam ni kako da napišem...nekako sam vidjela tako sve realno, iskreno i živo. Mislim da je to bio i prvi roman, da sam toliko plakala. U stvari ste opisali sav besmisao tog ludila. Ostaje nada da se to neće nikada više ponoviti.

-----------------------------------------------------------------------------------------

MILAN (KANADA)
Samo da vam se javim da sam dobio knjigu i da sam veoma oduševljen vašim radom. Još sam na početku knjige i veoma sam iznenađen i mogu samo da vam čestitam. Ta mješavina smjeha, tuge i istine mi se veoma svidja...
----------------------------------------------------------------------------------------

VEDRANA (BOSNA i HERCEGOVINA)
Moram priznati da odavno nisam naišla na knjigu sa toliko mogućnosti za naratološko, semantičko ili kritičko analiziranje. Kada se čita pred čovjekom se otvara bezbroj mogućnosti za različite nivoe shvatanja, čak i mogućnost implicitnog autorstva ili saživljavnja sa gradjom djela…
----------------------------------------------------------------------------------------

BRANKO (HRVATSKA)
…interesantni razgovori i vrlo poučna pojedinačna razmišljanja između Srba i Dalmatinaca…
----------------------------------------------------------------------------------------

MARIJA (NOVI ZELAND)
Hvala vam i za to što ste imali hrabrosti (ili je to možda - oprostite na slobodi - ludost) da sve vreme ostanete na tim prostorima i da nama koji smo kukavički, a opet i pomalo hrabro pobegli daleko od svega, prenesete iskreno, pošteno i objektivno šta se tamo zbivalo dok smo mi pokušavali da počnemo život iz početka…
----------------------------------------------------------------------------------------

JOVICA (SRBIJA i CRNA GORA)
Vaš roman sam pročitao s najvećom radoznalošću. Mislim da je to odličan pothvat. Možete, iskreno vam kažem, biti ponosni.
----------------------------------------------------------------------------------------

ROBERT (ČEŠKA)
Vašu divnu knjigu ( ili bar njen jedan dio ) koju sam si skinuo sa Interneta upravo čitam ovih dana i mogu Vam reći da me je i te kako dirnula u moju dušu. Sretan sam da je bar netko tako istinsko popisao osjećaje koje me osobno još do danas muče, da je rat zaista ono najgore sto nam se moglo desiti na prelijepom Balkanu, da se ne trebam stidjeti zbog toga sto nisam htio pucati u ljude, te sam napustio državu dok je još bilo vrijeme, da zemlja u kojoj sam živio mi itekako nedostaje ( moji prijatelji pogotovo)…
---------------------------------------------------------------------------------------

SLAVKO (HRVATSKA)
Jutros u 5:07 završio sam i zadnju, 306., stranicu tvog odličnog romana. Čestitam, i na romanu čitkom i vrlo dojmljivom, i na iskrenosti i hrabrosti da mnogo toga što o životu znaš velikodušno podijeliš s drugima. Veselim se tvom uspijehu!
---------------------------------------------------------------------------------------

TVRTKO (HRVATSKA)
Ono što čovjeka tjera da knjigu poželi pročitati u jednom dahu svakako je ljudski i jednostavni pristup glavnim akterima radnje te dinamika i tečnost radnje, ali i iskrenost pripovijedanja koja će privući svakog čitatelja.
Dakako sve rečeno odnosi se na poglavlja dopuštena za čitanje, a to pretpostavlja i mišljenje o cijeloj knjizi.

---------------------------------------------------------------------------------------

DAVOR (BOSNA i HERCEGOVINA)
…kad mi je tata rekao da ima vašu e-mail adresu. Jednog dana, hladnog čini mi se, tata je donio vašu knjigu u nas tek malo topliji dom. Pogledao sam omot knjige onako, zbog radoznalosti, otvorio je i počeo citati. I, šta se dešava? Čitao sam je, čitao, pa zatvorio, pa sjetim se opet knjige, pa je nadjem ispod hrpe mnogih, pa opet dalje. Krenuo sam u Sarajevo…pa cijelo vrijeme na putu čitao, pa došao u Sarajevo…mislim o vašoj knjizi. Pa ne mogu da izdržim trenutak kad ću krenuti nazad u Tuzlu i opet otvoriti magične korice i ući u svijet izravnosti, u svijet bez granica, tajni i gubitka uzbudjenja koje mi je, vjerujte mi, sve jače pomućivalo stvarnost i vodilo me putem vaše priče. Vaša knjiga za mene je bila jedina stvarnost u tim trenucima.
Na kraju knjige sam se glasno nasmijao, naježio se i počeo plakati.
Zaista divna knjiga koja mi je uspjela objasniti šta se ustvari desilo. Kada je počeo rat u Bosni i Herc. imao sam 12 godina, nisam ništa shvatao. Sad imam 22 i da nije bilo Dražana Gunjače ko zna da li bi se ikada okrenuo nazad i na novi način pogledao u djetinjstvo…
---------------------------------------------------------------------------------------

ZORAN (NOVI ZELAND)
Pročitao sam je dva puta i pomalo mi liči kao da sam je i sam pisao. To mi je tako blisko ali isto tako i daleko. Mnogo vremena je prošlo pa me je to sigurno, u odredjenoj mjeri, distanciralo. Vrijeme neumitno teče i skoro da sam prestao razmišljati o ovakvim temama, koje tamo život znače. Uspomene ostaju trajno u nama i na svu sreću nisu podložne variranju kao posljedica datih ili preovladavajućih političkih okolnosti. Mi doista na Balkanu (kako ti to ispravno potenciraš) smo žrtva i protagonisti politike koje implementiramo u naše svakodnevne i privatne živote. Poslije nekakvog životnog iskustva na takozvanom Zapadu sada sam više nego siguran da su naši ljudi ipak nešto posebno. Ne mogu se oni tako lako svrstati i kategorizirati, mislim u kulturnom, političkom, religijskom, ideološkom, nacionalnom i svakom drugom smislu. Nema tu nijednog "čistog reza". Sve je to ispremještano, isprepleteno i zakomplicirano. Valjda je razlog u podneblju i povijesti. Sve je kod nas prenaglašeno i pretjerano. Nema mjesta za obične ljude, teme, interese…
Tvoj roman doista oslikava nasu prirodu u pravom svijetlu. Dijalozi su tako životni, ja bi rekao subrealni sa ove moje perspektive gdje sam potpuno zaboravio tu dimenziju dobronamjerne psovke, ako to mogu tako definirati. Sočno. Nema šta. Moram ti posebno čestitati da si to pisao u prvom licu sto svakako povećava rizik da te neki bliski ljudi ne razumiju ili pogrešno razumiju…
--------------------------------------------------------------------------------------

JELENA (NOVI ZELAND)
Mart mjesec, 2002. godine, sjedeci za ovom masinerijom, dobivam pismo od moga dobrog prijatelja , iz moje drage, voljene i rodjene zemlje, u kome me obavestava o jednom web sajtu sa interesantom pricom i na kraju pisma mi porucuje " Draga J------, procitaj ovo i ja sam uveren , poznajuci te, da ce ti to oplemeniti dusu, kao i meni i mnogim drugim koje poznajem, sirom nase bivse Jugoslavije"
Nalazeci se 25 hiljada kilometara od moje zemlje, Jugoslavije, ( pri tom mislim na onu moju Jugoslaviju , od Vardara pa do Triglava) nostalgicna, nosena vjetrom sjecanja, i sa vjecitim pitanjem " Ko je mogao ovako nesto da uradi, da ode iz svoje zemlje?" i sa vec znanjem odgovora " Samo onaj Ludo-Hrabar!", na moje veliko iznenadjenje nailazim na jos jednog Ludo-Hrabrog covjeka koji zivi, radi , u Puli, i koji je napisao knjigu "Balkanski rastanci".
Naravno, kao i mnogi prije mene ( a to znam jer sam obavestena od strane tih ljudi iz moje Jugoslavije) citam preko interneta i ne mogu prosto da vjerujem da tako nesto, stvarno, prozivljeno, nesto sto nije nalik samo na rat, zivot, nego nesto mnogo dublje, prozeto burom emocija, tananih osjecanja, nemoci da se promeni nesto zapoceto koje vodi ravno i samo u smrt, gasenje tek procvalih pupoljaka, .......tako nesto je dospelo ne samo na parce papira, listova i listova ispisanog teksta, pretoceno u knjigu, nego eto ima i na interentu, dosputno svima sirom ove nase planete.
Iznenadjena, , najpre u procetku setna, sa vracanjem filma unazad, a onda odjednom prestajem da citam nakon zavrsetka trece glave i sjedam za ovu masineriju i pisem pismo gospodinu Drazanu Gunjaci, covjeku koji je bio toliko Hrabar da tako nesto, sudibnu jednog Balkanskog naroda stavi na papir, u vrijeme kada u nasoj bivsoj zemlji jos vri od previranja i dima od neugasene vatre.
Knjigu sam dobila na poklon, sto me je ne samo ostavilo bez teksta, odusevilo, obradovalo kao kada djetetu kupite voljenu igracku, nego mi je zaista Oplemenilo Dusu.Naravno knjigu sam morala prezentirati pojedinim ljudima, ne zato da bi i oni narucili to isto, nego zato sto u to vrijeme ovdje, gdje sada zivim, prikazivao se film " Velcome in Sarajevo" i bilo je mnogo komentara, na koje sam zamolila neke ljude da procitaju knjigu od MIleta Kordica " Jelena" ( koju imam i koju su na moju srecu pojedinci procitali) koja je isto toliko nacionalna kao i samim film, i govori samo o jednom strani tkz "napacenih" da bi nakon dobijanja knjige " Balkanski Rastanci", toplo i srdacno preporucila svim tim komentatorima da shvate da jedino u toj knjizi " Balkanski rastanci" nema nacionalizma, nema poetike, napadanja, nego samo je izneta Istina i samo Istina, koju na zalost mnogi su zaboravili. Izuzetno sam bila srecna u Dusi, Srcu , kada su ti isti KOmentatori procitavsi knjigu gospodina Gunjace javno rekli " Stvarno si u pravu, ali koliko je snage trebalo tom covjeku da tako nesto napise?"
Postovana gospodo sirom ove nase planete, sirom skoro cjelog svijeta gdje je knjiga prevedena i izasla u prodaju, morate priznati, ako iole malo poznajete mentalitet Balkanskog naroda, a poznajete ga donekle, jer mnogi od vas su provodili letovanja i letovanja , putovanja, obilazenja nase zemlje od Vardara pa do Triglava, da gospodin Dražan Gunjačanije samo obican pisac, covjek sa malim ali hrabrim srcem, pun osjecanja, koji je svoje najtanje emocije pretocio na papir, nego je vise nego slican Remarku, i uverena sam da ce kao takav zivjeti dok je svijeta i veka. On ima samo jednu veliku manu : Svu istinu , surovost, patnju, emocije, brigu, razmisljanja pojedinaca, stavljanje Glave u torbu , covekoljublje,prijateljstvo koje nema granicu, stavio je na dlan i sirom ga otvorio da bude dostupno svima.
Citajuci vase komentare , naravno da sam saglasna sa svime sto ste napisali, izneli svoje licno misljenje, ali bih dodala samo jedno:
Nije knjiga samo prica o jednom Balkanskom narodu, patnji, zivotu, vjecitom prijateljstvu, bez obzira na nacionalnost, vjeroispovest, prastanje,ljubav, nego izmedju redova mozete jasno vidjeti i onoga koji je sve to i prouzrokovao, i doveo jedan Balkanski narod tu gdje je sada.
Izuzetno mi je drago da jedan takav covjek je postao moj bliski prijatelj, da je odneo pobedu na Italijanskom takmicenju "Vincitori del premio Satyagraha 2002" na temu Mir medju narodima, da mu je knjiga prevedena na druge jezike, i ono sto je najvaznije da jos na ovoj nasoj Planeti ima onih kojima je stalo do Istine
Kao i mnogi i ja jedva cekam nastavak knjige, i nadam se da ce to uskoro biti.
Gospodine Drazane, istrajte , jer ima nas mnogo vise nego 1000 Kaplara koji smo uz vas, u cijoj dusi ste zauvjek ostavili neizbrisivi trag, koji Vam se divimo, postujemo vas . Nastavite radi Sebe, Nas, radi Buducnosti.
S postovanjem.
-------------------------------------------------------------------------------

JELENA RADENKOVIC
PORODICA RADOSAVLJEV (SRBIJA)
Procitavsi Vas roman " Balkanski rastanci ", tesko je odoleti, a ne podeliti svoj utisak, kako sa Vama, tako i sada se sasvim sigurno moze reci, sa odusevljenom citalackom publikom, koja je imala tu srecu da ga procita. Tajna njegovog uspeha lezi u tome da glas razuma i opomene toliko snazno izvire iz njega, da prosto kao lavina guta svo zlo ovih prostora.
Kada je pocinjao ovaj pakao, nazalost, u svojoj sredini bio sam prilicno usamnjen u svojim uverenjima, jednostavno nisam se uklapao u masineriju koja je kao neman, gutala sve oko sebe. Nisam zeleo da verujem da ljudi ne shvataju da su samo figure i da cemo na kraju svi biti stradalnici. Intimno sam ZNAO da i na ostalim prostorima ex Jugoslavije postoje ljudi razuma, mira, tolerancije...
I onda su svi oni uz Vasu pomoc, Vasim sjajnim romanom, izbili na povrsinu. Jer, svako se moze pronaci u njemu, kroz sudbine Vas i likova u romanu. Vi ste maestralno uspeli da iz dubine duse iznesete na videlo i razotkrijete svu tragediju ovih prostora i zato nijedan citalac ne moze ostati ravnodusan, a da ga prilikom citanja, ne prozmu bar zmarci. I zbog toga ga svi mi i osecamo kao NAS roman, jer svi smo u njemu.
Zaista mislim (mozda deluje neskromno) da "Balkanski rastanci" zasluzuju da udju u obaveznu lektiru, gde bi dolazece generacije na njemu ucile i uvidele sav besmisao mrznje, rata, razaranja...
Zbog toga nas sve veoma raduje uspeh romana, naravno, prvenstveno na prostoerima ex Jugoslavije, zatim u Italiji i njegovo objavljivanje u Australiji kao elektronsko izdanje.
Uz srdacan pozdrav,
porodica Radosavljev
Banatski Karlovac

"Cini mi se da je najprilogodljivija živa vrsta na Balkanu upravo covjek, pod uvjetom da se rodio i odrastao na njemu. Drugi pripadnici ljudske vrste niti su ikada niti ce se ikada prilagoditi Balkanu, a niti ce shvatiti njegove ljude, ma odakle dolazili. Ne mogu oni shvatiti snagu naših brojnih povijesnih istina, još brojnijih živucih mitova i aktualnih zabluda koje više nitko i ne broji, koje se medusobno tako cvrsto ispreplicu da je teško postaviti granicu izmedju njih. Tocnije, nemoguce. Mi smo rodeni s njima, mi ih živimo (htjeli ili ne), pa nam se jedan dan cini da je od postanka svijeta tu sve jasno, drugi dan se desi nešto što ne bismo ni u primisli nikad pomislili da se može desiti, pa cijeli ciklus promišljanja iz pocetka. A i kako to razumjeti kada jedan dio života živiš jednu istinu, drugi dio života drugi mit, treci dio života trecu zabludu i tako život i prode. S jednom se himnom radaš, s drugom živiš a sam Bog zna s kojom ceš umrijeti...Ne možeš na cijelom Balkanu naci dvojicu domorodaca a da o svim tim stvarima imaju barem približno isto stajalište. Nema veze kojem narodu pripadaju. A kada vec nemaju, rat je samo drugi nacin vodenja politike, zar ne!" Autor GODINU DANA KASNIJE… Što nakon manje od godine dana od dana objavljivanja ovog romana reci o njemu, pa time dijelom i o Balkanu, a da to ne bude pretenciozno ili pateticno? Što vi mislite o mjestu gdje se s jednom himnom radate, s drugom živite, a sam Bog zna s kojom cete umrijeti, gdje se brojne povijesne istine, još brojniji živuci mitovi i aktualne zablude koje više nitko i ne broji, ispreplecu do apsurda… Teško je na to suvislo odgovoriti, a još teže u takvom okruženju osmisliti jedan humaniji život, dostojan covjeka i vremena u kojem živimo. A opet, ima onih koji su osudeni na život na ovim prostorima i nemaju alternativu, zar ne? Pa kad je vec tako… Što još reci? Možda isto ono što sam kazao na svecanosti prilikom dodjele nagrade na medunarodnom literarnom natjecaju "SATYAGRAHA", održanom u Italiji (Riccione), na temu mir (18. svibnja 2002.g.) kako je ovaj moj roman mali pokušaj da kroz ironiju i grotesku ukažem na to kako je svaki rat zlo samo po sebi, a ratovi na Balkanu su višestruko zlo, iz povijesnih i inih razloga, kako su i ovdje živjeli i žive ljudi, koji su isti kao i ljudi u svim drugim zemljama koje je Bog poštedio rata, koji konacno žele živjeti kao i ti drugi, samo im za to treba pružiti priliku. Ovaj je roman komadic razbijenog mozaika razasutog po cijelom svijetu. Svima se može desiti ono što se prošlih godina desilo narodima na ovim prostorima. Da mi je tada netko rekao što ce se desiti, reagirao bih isto onako kako bi vecina ljudi diljem Europe i ostatka slobodnog svijeta reagirala da im netko kaže kako ce se to sutra desiti upravo njima i njihovoj zemlji. Zvucalo bi im to apsurdno. I jest apsurdno. Ali se, nažalost, dešava. I može se desiti svakome, ma koliko danas bio uljuljkan u sigurnost i bezbrižnost svakodnevice koja ga okružuje. Zato treba stalno podsjecati na sablasti ratnih strahota, ne smije ih se ni pokopane podcijeniti jer je njima dovoljna i najmanja nepažnja, nehaj, da se opet povampire i zavladaju našim životima. Da liježemo s njima, u strahu od onog što nam donosi novi dan? To nije život, nego cekanje njegovog kraja. Nitko nije zaslužio ni jedan dan takvog života, a kamoli godine. A najmanje djeca. Naša ili bilo cija. Ako je gospodarima rata svejedno za naše živote, trebali bi se sjetiti buducnosti tih nevinih stvorenja koja voljom Boga, rodena na nekom kutku ove planete, u trenutku kad ostatak svijeta bježi od njega. Ovaj roman je i pokušaj da kažem kako je u ratu važnije ostati covjek nego ga preživjeti. A cesto ga je mnogo lakše preživjeti, nego ostati covjek. Da još ovome dodam nešto što nisam rekao u Italiji. Sve tragedije imaju svoje ime i prezime. I tako ih treba i tretirati i zapamtiti, a ne ciljano ih gurati pod tepih ovih ili onih nacionalnih interesa, gdje nužno, po elementarnoj logici stvari, postaju samo statisticka brojka, znacajna samo za politicka prepucavanja i demagoška obmanjivanja populacije, kojoj se taj i takav paket ideala trenutno nudi. To je jedini nacin da pojedinac stvarno postane vredniji od države, da ne bude samo prazno slovo na papiru, u raznim ustavima, brojnim deklaracijama o ovim ili onim neispunjenim pravima… Dok god smo mi statisticke brojke, postojat cemo zbog države, a ne ona zbog nas. Pa ma kakva ona bila. Nekoliko rijeci i o stilu pisanja. Ja sam pokušao preslikati stvarnost iz tih surovih vremena onakvom kakva je ona bila, bez uljepšavanja. Nisam želio stvoriti jedno sterilno djelo, nego sam citatelju pokušao docarati stvarnu sliku dogadanja. Naravno, onakvu kakvu sam je ja vidio. Konacno, ja sam pisao o ratu i dogadanjima vezanim uz taj rat, a ne akademski seminar o ratu, pa je roman morao biti ovakav kakav jest. Zato, onima koji o ratu i dogadanjima vezanim uz njega ne žele razmišljati kao o realitetu, preporucam da ovaj roman - ne citaju. Naravno, kao i život, i rat obiluje bizarnim dešavanjima, koja uz svu tragicnost, konstantu svakog rata, tjeraju covjeka da se nasmije, makar i oporo, ma kako to groteskno i ironicno zvucalo. Kad covjek izgubi smisao za humor, makar i crni, kad mu ubiju duh, onda je gotov, onda mu je svejedno. U romanu sam upravo takvim situacijama posvetio posebnu pažnju, pokušavajuci tako reci da su i na bojišnici i oko nje obicni ljudi, sa svim svojim vrlinama i manama, a ne samo heroji ili ratni zlocinci, kako nam se to obicno servira. Ovi zadnji su samo iznimka koja potvrduje pravilo. Na kraju, da parafraziram recezenta ovog romana prof. dr. Josipa Bratulica - ako nakon citanja ovog romana barem neki osjete potrebu da budu osjetljiviji i pažljiviji jedni prema drugima, svrha njegovog postojanja je postignuta. Pula, lipanj 2002. Autor

- IL VIAGGIO INFINITO 2003 (Italija), nagrada za kazalište
- ANGUILLARA SABAZIA CITTŔ D’ARTE 2003 (Italija), plaketa Europskog parlamenta
- IL COVIVIO 2003 (Italija) pocasna nagrada
- RIPA GRANDE 2003 (Italija), specijalna nagrada žirija
- CESARE PAVESE-MARIO GORI 2003 (Italija)
- CARVER 2003 (Italija)
- LA FONTE-CITTŔ DI CASERTA 2003 (Italija)
- LOGOS 2003 (Italija)
- ...

"A i kako to razumjeti kada jedan dio života živiš jednu istinu, drugi dio života drugi mit, treci dio života trecu zabludu i tako život i prode. S jednom se himnom radaš, s drugom živiš a sam Bog zna s kojom ceš umrijeti...Ne možeš na cijelom Balkanu naci dvojicu domorodaca a da o svim tim stvarima imaju barem približno isto stajalište. Nema veze kojem narodu pripadaju. A kada vec nemaju, rat je samo drugi nacin vodenja politike, zar ne!"